Albert Einstein – Wikipedija

Albert Einstein – Wikipedija
Prijeđi na sadržaj
Izvor: Wikipedija
Ovaj je članak potrebno napisati
enciklopedijskim stilom
. (
Rasprava
Enciklopedijski članci pišu se sažeto, nekićenim i neutralnim jezikom.
Ovo je glavno značenje pojma
Albert Einstein
. Za druga značenja, pogledajte
Albert Einstein (razdvojba)
Albert Einstein
Slikao Oren J. Turner (1947.)
Rođenje
1879-03-14
14. ožujka
1879.
Ulm
Württemberg
Njemačka
Smrt
18. travnja
1955.
(76 god.)
Princeton
New Jersey
SAD
Prebivalište
Njemačka
Italija
Švicarska
SAD
Državljanstvo
Njemačko
(1879. – 1896., 1914. – 1933.)
Švicarsko
(1901. – 1955.)
Američko
(1940. – 1955.)
Etnicitet
Židov
Poznat(a) po
Opća teorija relativnosti
Specijalna teorija relativnosti
Brownovo gibanje
Fotoelektrični učinak
Ekvivalencija mase i energije
Einsteinove jednadžbe polja
Teorija ujedinjenog polja
Bose-Einsteinova statistika
EPR paradoks
Bose-Einsteinov kondenzat
Einstein-
Debyeova
teorija
toplinske provodnosti
čvrstoga tijela
Gravitacijski valovi
Kozmološka konstanta
Polje
fizika
Institucija
Švicarski
patentni ured
(Berne)
Sveučilište u Zürichu
Sveučilište Charles u Pragu
Pruska akademija znanosti
Institut Kaiser Wilhelm
Sveučilište u Leidenu
Institut za napredna istraživanja
Alma mater
Tehnička visoka škola u Zürichu
Akademski mentor
Alfred Kleiner
Nagrade
Nobelova nagrada za fiziku
(1921.)
Copleyeva medalja
(1925.)
Matteuccijeva medalja
(1921.)
Normativni nadzor
wiki
podatci
wiki
slike
wiki
galerija
VIAF
HE
EB
Portal o životopisima
Fotoelektrični učinak
također pokazuje
dualizam
: ulazni
fotoni
dolaze s lijeve strane i udaraju
metalnu
ploču (na dnu), izbijaju
elektrone
, koji su prikazani kako izlijeću na desnu stranu.
Prema
Općoj teoriji relativnosti
planet
u svom obilasku oko
Sunca
opisuje
elipsu
koja se polako okreće u svojoj ravnini (primjer
Merkurova
perihela
).
Albert Einstein
njemački izgovor
Ulm
14. ožujka
1879.
Princeton, New Jersey
18. travnja
1955.
) bio je teorijski
fizičar
. Mladost je provodio u
Münchenu
Italiji
i zatim u
Švicarskoj
, gdje je (1900.) završio studij na
Tehničkoj visokoj školi u Zürichu
. Od godine 1902. do 1909. radio je u
Bernu
patentnom
uredu. U tom razdoblju otkrio je niz osnovnih zakona prirode (
brzinu svjetlosti
kao maksimalnu
brzinu
rastezanje vremena
i novo objašnjenje rastezanja
dužina
, te
ekvivalentnost mase i energije
korpuskularnu
prirodu
svjetlosti
i načelo ekvivalencije, osnovu
opće teorije relativnosti
). Godine 1909. postao je izvanredni
profesor
teorijske fizike
na Sveučilištu u
Zürichu
, a 1911. profesor teorijske fizike u
Pragu
; 1912. vratio se u Zürich i postao redoviti profesor na Tehničkoj visokoj školi. 1914. izabran je za člana Pruske akademije znanosti te u
Berlinu
ravnatelj Instituta za fiziku cara Wilhelma. Po
Hitlerovu
dolasku na vlast (1933.) Einsteinu je odriješen dužnosti i zaplijenjen mu je imetak. U znak prosvjeda Einstein se odrekao njemačkoga državljanstva i otišao u SAD, gdje je do kraja života radio u Institutu za viša znanstvena istraživanja u Princetonu. Početkom
Prvoga svjetskog rata
odbio je potpisati deklaraciju njemačkih učenjaka koji su se složili s ulaskom Njemačke u rat. Na njegovo upozorenje 1939. da bi Nijemci mogli načiniti
atomsku bombu
, započeli su u
SAD
-u istraživački radovi za proizvodnju takve bombe (
Projekt Manhattan
). Poslije se Einstein borio protiv primjene tog oružja.
Einsteinovo je glavno djelo njegova
teorija relativnosti
(1916.), važna za daljnji razvoj teorijske fizike, koja duboko zahvaća i
filozofske koncepcije
, napose o
prostoru
vremenu
, a povrh toga u probleme
kozmologije
kozmogonije
. Einstein je nastavio razrađivati teoriju relativnosti pa je zadnjih godina života razviti takozvanu
unificiranu teoriju polja
, koja poopćuje njegovu teoriju
gravitacije
i uključuje teoriju
elektromagnetizma
. Godine 1905. uveo je
hipotezu
kvantima
svjetlosti
ili
fotonima
, to jest pretpostavku da se svjetlost može shvatiti i korpuskularno, kao roj
čestica
, kada treba objasniti neke pojave, napose
fotoelektrični učinak
. Analiza te pojave pokazuje da se ona može lako objasniti ako se pretpostavi da postoje kvanti svjetlosti, a da ostaje nerazumljiva na temelju predodžbe svjetlosti kao
elektromagnetskih valova
. Einstein je postavio vezu između
energije
fotona
frekvencije
svjetlosti
kao
valne
pojave, u obliku:
{\displaystyle E=h\cdot \nu \,}
gdje je:
= 6,626 069 3 · 10
−34
Js (
Planckova konstanta
); potpuno objašnjenje
dvojne prirode svjetlosti
, koja se prema okolnostima očituje kao korpuskularna ili kao valna pojava, daje tek moderna
kvantna fizika
. Godine 1907. Einstein je razvio kvantnu teoriju
specifične topline
, koju je dalje usavršio
P. Debye
Godine
1917. izveo je prve kvantne zakone za materiju (1900.
M. Planck
otkrio je prve
kvantne
zakone za
zračenje
). Za radove na polju
kvantne teorije
Einsteinu je 1921. dodijeljena
Nobelova nagrada za fiziku
. Einstein je pokazao da Brownovo gibanje nastaje kao posljedica sudara molekula tekućine sa sitnim česticama suspendiranima u tekućini i tako pridonio potvrdi kinetičke teorije topline, primijenivši je i na tekućine. U vezi s tim problemima dao je još nekoliko prinosa, koji se nadopunjuju radovima
Mariana Smoluchowskoga
. Einstein i
W. J. de Haas
pokusima su ostvarili
žiromagnetski
učinak, koji se sastoji u tome da
željezni
štap pri
magnetiziranju
dobiva vrlo malen
moment impulsa
Ubraja se među najvažnije fizičare.
Životopis
uredi
uredi kôd
Djetinjstvo: osnovnoškolsko i srednjoškolsko doba
uredi
uredi kôd
Hermann Einstein
Albertov otac
Pauline Koch
Albertova majka
Albert Einstein je rođen
14. ožujka
1879.
, otprilike u 11:30 sati, u židovskoj obitelji, nastanjenoj u gradu
Ulm
u pokrajini
Württemberg
, što je oko 100
kilometara
istočno od
Stuttgarta
. Njegov otac bio je
Hermann Einstein
, po zanimanju trgovac, koji se kasnije bavio
elektrokemijskim
poslovima, a majka mu je bila
Paulina Einstein
, djevojačko Koch. Oni su se vjenčali u Stuttgart-Bad Cannstattu. Po Albertovom rođenju, njegova majka navodno je bila preplašena, jer je mislila da je glava njenog novorođenčeta previše velika i da je loše oblikovana. Pošto je veličina njegove glave, čini se, bila manje vrijedna pažnje kako je on bivao stariji (što je očigledno sa svih
fotografija
na kojima se vidi da mu je glava bila proporcionalna veličini tijela u svim periodima života), ovu njegovu
osobinu
na dalje su tretirali kao neku vrstu
benigne makrocefalnosti
odnosno smatrali su da proporcije njegove glave nisu ni u kakvoj vezi s nekom mogućom bolešću, niti da imaju bilo kakvog utjecaja na njegove kognitivne sposobnosti.
Albert Einstein kao dijete, ovo je ujedno i najstarija postojeća slika Alberta Einsteina.
Još jedna, poznatija, osobina Einsteinovog djetinjstva predstavlja činjenica da je on progovorio kasnije nego većina prosječne djece. Einstein je sam tvrdio da nije progovorio prije svoje treće godine i da je i tada to nevoljko radio sve do uzrasta od devet godina. Zbog ovog Einsteinovog zakasnjelog razvoja govornih sposobnosti i njegove kasnije dječačke sklonosti da izbjegava svaku temu u školi koja mu je dosadna, a da se snažno koncentrira samo na ono što ga interesira, neki od njegovih poznavalaca iz tog vremena, kao na primjer jedna obiteljska kućna pomoćnica, predlagali su čak da je on možda dijete s posebnim potrebama. Ovo posljednje zapažanje nije, međutim, bilo i jedino u Einsteinovom životu koje je išlo za tim da mu se prikače nekakvi kontroverzni epiteti ili da se označi nekom
patološkom naljepnicom
. Pošto se nitko od članova Albertove obitelji nije strogo pridržavao židovskih vjerskih običaja, i za njega je bilo dozvoljeno da pohađa katoličku osnovnu školu. Iako mu se u početku nisu baš sviđale sve lekcije koje je čuo u toj školi, a nerijetko ih je i propuštao, on je kasnije, na primjer, često nalazio veliko zadovoljstvo i utjehu u
Mozartovim
violinskim
sonatama
Počevši od
1889.
, student medicine po imenu
Max Talmud
(kasnije Talmey), koji je četvrtkom navečer posjećivao Einsteinove u razdoblju od šest godina,
upoznaje Einsteina s ključnim znanstvenim i filozofskim tekstovima, uključujući
Kantovu
Kritiku čistog uma
. Dvojica njegovih ujaka na dalje će
hraniti
ovu njegovu intelektualnu radoznalost, tijekom njegovog kasnijeg djetinjstva i razdoblje rane adolescencije, nabavljajući mu ili mu preporučavajući za čitanje knjige iz oblasti
znanosti
matematike
filozofije
. Einstein je pohađao Gimnaziju Luitpold, gdje je stekao relativno napredno i, za to vrijeme, moderno obrazovanje. S učenjem matematike započeo je negdje oko dvanaeste godine (
1891.
), učeći samostalno iz školskih udžbenika
Euklidovu
geometriju u ravnini, a
infinitezimalni račun
počeo je izučavati četiri godine kasnije. Einstein je shvatio kolika je moć aksiomatskog,
deduktivnog
, razmišljanja proučavajući Euklidove
Elemente
, koje je on nazivao
svetom geometrijskom knjižicom
Dok je bio u gimnaziji, Einstein se često sukobljavao sa školskim autoritetima i vrijeđao upravu, vjerujući da je duh učenja i kreativnog razmišljanja izgubljen zbog nastojanja na čistm pamćenju gradiva.
Einstein u dobi od 14 godina, fotografiran malo prije odlaska obitelji Einstein u
Italiju
Godine 1894., nakon propasti elektrokemijskih poslova njegovog oca Hermanna, Albert se seli iz
Münchena
Paviju
, talijanski grad blizu
Milana
. Einsteinov prvi znanstveni rad, pod nazivom
Istraživanje stanja etera u magnetskom polju
, bio je ujedno tada napisan i za jednog od njegovih ujaka. Albert je ostao u
Münchenu
želeći završiti školu, ali je završio samo jedan semestar, prije nego što je napustio gimnaziju u proljeće
1895.
, da bi se pridružio svojoj obitelji u Paviji. On napušta školu godinu i pol dana prije završnih ispita, ne govoreći o tome ništa svojim roditeljima, uvjeravajući školsku upravu da mu dozvole odlazak uz pomoć lijekarskog uvjerenja dobivenog od jednog prijateljski nastrojenog liječnika. Ali to je ujedno značilo i da neće dobiti svjedodžbu o završenoj srednjoj školi. Te godine, u uzrastu od 16 godina, on stvara misaoni pokus poznat kao
Einsteinovo ogledalo
. Zureći u ogledalo, on je pokušavao dokučiti što bi se dogodilo s njegovom slikom u zrcalu ako bi se on počeo kretati brzinom svjetlosti. Njegov zaključak, da je
brzina svjetlosti
neovisna o brzini promatrača (brzine njenog izvora), koji je, između ostalog, bio potaknut i ovim razmišljanjem, kasnije će postati jedan od dva postulata specijalne relativnosti.
Iako je pokazao odličan uspjeh na matematičkom i znanstvenom dijelu prijemnog ispita za upis na Savezni politehnički institut u
Zürichu
, današnji
ETH Zürich
, njegov neuspjeh u dijelu ispita iz slobodnih vještina osujetio je ove njegove planove. Njegova ga obitelj tada šalje u
Arau
, u
Švicarskoj
, da završi srednju školu. Tada postaje jasno da on neće biti
inženjer
elektrotehnike
, kao što se njegov otac dotada nadao. Tamo, on sluša povremena predavanja iz
Maxwellove
elektromagnetske teorije
i konačno prima svoju diplomu u rujnu
1896.
U to vrijeme on stanuje u obitelji profesora Josta Wintelera gdje se zaljubljuje u Sofiju Winteler, kćer profesora Wintelera. Einsteinova sestra
Maja
, koja je vjerojatno bila njemu najbliža osoba u to vrijeme, kasnije će se udati za Wintelerovog sina Paula, a Einsteinov prijatelj
Michele Besso
oženit će Wintelerovu drugu kćer, Annu. Einstein se u listopadu upisuje na Savezni politehnički institut i prelazi u Zürich, dok Sofia odlazi u
Olsberg
gdje je čeka posao učiteljice. Iste godine on obnavlja svoje njemačko državljanstvo.
U jesen
1896.
, Srpkinja
Mileva Marić
započinje svoje studije medicine u Zürichu, da bi se već poslije prvog semestra prebacila na Savezni politehnički institut gdje, kao jedina žena upisana te godine, studira na istom smjeru kao i Albert. Milevino druženje s Albertom razvit će se u pravu ljubavnu romansu tijekom sljedećih par godina, unatoč negodovanju Albertove majke kojoj je smetalo to što je ona previše stara za njega, što nije Židovka i što ima fizičku manu (jedna noga bila joj je nešto kraća od druge).
Godine
1900.
, Einstein je stekao diplomu Saveznog politehničkog instituta koja mu je omogućavala da se bavi nastavnim radom. Iste godine on prijavljuje za objavljivanje svoj prvi rad o
kapilarnim silama
, pod naslovom
Rezultati promatranja kapilarnih pojava
njem
Folgerungen aus den Capillaritätserscheinungen
). U ovom svom radu, on pokušava ujediniti različite zakone fizike, dakle čini pokušaj u onome što će bez prekida nastojati tijekom cijelog svog života. Preko svoga prijatelja, inženjera Michelea Bessoa, Einstein će se upoznati s djelom
Ernsta Macha
, kojeg će kasnije nazivati
najboljom rezonatorskom kutijom Europe
za fizikalne ideje. Tijekom tog vremena, Einstein razmjenjuje i dijeli svoje znanstvene zanimacije s grupom bliskih prijatelja, uključujući Bessoa i Milenu. Oni tada sami sebe nazivaju
Olimpija Akademijom
. Einstein i Milena dobivaju u to vrijeme izvanbračnu kćer, Lieserl Einstein, rođenu u siječnju
1902.
Sudbina ovoga djeteta do danas je nepoznata. Neki vjeruju da je ona umrla odmah po rođenju, dok drugi vjeruju da su je roditelji dali na usvajanje.
Zaposlenje i doktorat
uredi
uredi kôd
Einstein poslije diplomiranja nije mogao odmah naći nastavničko zaposlenje, ponajviše zato što je kao mladić svojom drskošću očigledno iritirao većinu svojih profesora. Otac prijatelja iz razreda mu je pomogao da se domogne zaposlenja kao pomoćni tehnički ispitivač u Švicarskom patentnom birou
1902.
Tu je Einstein procjenjivao vrijednost patenata raznih pronalazača, koji su se prijavljivali u ovaj ured, kao i mogućnosti primjene tih patenata u tehničkim uređajima, radio je dakle posao koji je ipak zahtijevao poznavanje njegove struke - fizike. Posebno je bio zadužen za ocjenjivanje patenata koji su u nekoj vezi s elektromagnetskim uređajima.
On je ovdje morao naučiti kako raspoznati suštinu primjene patenta usprkos, ponekad, vrlo šturom opisu, a i njegov direktor poučio ga je kako da
samog sebe izrazi korektno
. Dok je ocjenjivao praktičnost njihovog rada on je povremeno i ispravljao greške u njihovim dizajnima.
Einsteinova prva supruga, srpska matematičarka
Mileva Marić
Einstein je
6. siječnja
1903.
oženio
Milevu Marić
. Einsteinova ženidba s Marićevom, koja je bila matematičarka, predstavljala je u isto vrijeme i osobno, ali i intelektualno partnerstvo i vezu. Einstein je za Milevu govorio:
»Ona je stvorenje jednako meni samom i koje je jednako neovisno i jako kao što sam i ja.«
Ronald W. Clark
, Einsteinov biograf, tvrdi da razmak koja je postojala u Einsteinovom braku s Milevom, za njega bila prijeko potrebna, jer da bi upotpunio svoj rad on je morao postići neku vrstu intelektualne izolacije.
Abram Joffe
, sovjetski fizičar koji je poznavao Einsteina, u jednoj osmrtnici piše o njemu
“Autor radova iz
1905.
bio je... birokrat u Patentnom birou u
Bernu
, Einstein-Marić”
, i ovo je nedavno bilo uzeto kao dokaz suradničke strane njihove veze. Međutim, prema Albertu A. Martínezu iz Centra za studije Sveučilišta Einstein u
Bostonu
, Joffe je jedino time pripisao autorstvo Einsteinu, jer, kako on misli, bio je to uvriježeni švicarski običaj da se dodaje ženino prezime iza muževljevog imena.
Ipak, razmjeri Milevinog utjecaja na Einsteinovo djelo još uvijek su dvojbeni.
Godine
1903.
, Einsteinovo zaposlenje u Švicarskom patentnom birou postalo je stalno, iako ga je unaprjeđenje mimoišlo sve dok
se u potpunosti ne usavrši za strojarsku tehnologiju
On svoj doktorat stiče pod mentorstvom Alfreda Kleinera na Sveučilištu u
Zürichu
, nakon prijavljivanja svoje doktorske teze pod nazivom
"Jedno novo određivanje molekularnih dimenzija"
"Eeine neue Bestimmung der Moleküldimensionen"
) iz
1905.
godine.
1905. - "čudesna godina" (
Annus Mirabilis
uredi
uredi kôd
Tijekom
1905.
, u svoje slobodno vrijeme, Einstein je napisao četiri članka koja su poslužila u osnivanju moderne fizike, bez mnogo znanstvene literature na koju bi se mogao pozvati, ili mnogo kolega znanstvenika s kojima bi o tome mogao prodiskutirati. Većina fizičara se slaže da su tri od ova četiri članaka (oni o
Brownovom gibanju
fotoelektričnom učinku
posebnoj teoriji relativnosti
) zasluživali da budu nagrađeni
Nobelovom nagradom
. Ali samo rad o fotoelektričnom učinku bio je spomenut od strane Nobelovog komiteta prilikom dodeljivanja nagrade, jer je u to vrijeme samo iza njega stajalo mnogo neospornih, eksperimentalnih dokaza, dok je za druge Einsteinove radove Nobelov odbor izrazio mišljenje da bi oni trebali biti potvrđeni u budućnosti.
Netko bi mogao smatrati ironičnim što je nagrada dodeljena za fotoelektrični učinak, ne samo zato što je Einstein najviše poznat po
teoriji relativnosti
, nego i zato što je fotoefekt
kvantni
fenomen, a Einstein je, zbog nečega, kasnije postao razočaran putem kojeg
kvantna teorija
zauzela u svojem daljnjem razvoju. Einstein je ove znanstvene radove objavio u časopisu
Annalen der Physik
. Uobičajeno je da se oni danas nazivaju znanstveni radovi
Annus Mirabilis
(od latinske fraze
Annus mirabilis
što na latinskom znači
“Godina čuda”
). Međunarodna unija za čistu i primenjenu fiziku (IUPAP) obilježila je 100. godinu od objavljivanja njegovih opsežnih radova
1905.
kao
Svjetsku godinu fizike 2005.
World Year of Physics 2005
).
Einstein s
Pieterom Zeemanom
Paulom Ehrenfestom
Amsterdamu
oko
1920.
Prvi rad, nazvan
O jednom istraživačkom gledanju na proizvodnju i transformaciju svjetlosti
(njem.
Über einen die Erzeugung und Verwandlung des Lichtes betreffenden heuristischen Gesichtspunkt
) bio je posebno citiran u priopćenju povodom dodjele Nobelove nagrade. U ovom radu, Einstein proširuje
Planckovu
hipotezu
{\displaystyle E=h\nu }
) o diskretnim djelićima energije, na svoju vlastitu hipotezu da se elektromagnetska energija (
svjetlost
) također emitira iz materije ili apsorbira u diskretnim djelićima,
kvantima
, čiji je iznos
{\displaystyle h\nu }
(gdje je
{\displaystyle h}
Planckova konstanta
, a
{\displaystyle \nu }
je
frekvencija
svjetlosti
) predlažući tako novi zakon:
{\displaystyle E_{\mathrm {max} }=h\cdot \nu -P\,}
kao objašnjenje fotoelektričnog učinka, jednako kao i svojstava drugih pojava
fotoluminiscencije
fotoionizacije
. U kasnijim radovima, Einstein koristi ovaj zakon da opiše
Voltin učinak
1906.
), nastanak sekundarnih katodnih zraka (
1909.
) i visokofrekventnu granicu
zakočnog zračenja
1911.
). Ključni Einsteinov doprinos je u njegovu tvrđenju da je
kvantizacija
energije uopće, suštinsko svojstvo svjetlosti, a ne samo, kao što je
Max Planck
vjerovao, neka vrsta ograničenja u međudjelovanju između svjetlosti i materije. Jedan drugi, često previđani, doprinos ovoga rada predstavlja Einsteinova izvanredna procjena (
17
{\displaystyle 6,17}
{\displaystyle \times }
10
23
{\displaystyle 10^{23}}
Avogadrove konstante
02
{\displaystyle 6,02}
{\displaystyle \times }
10
23
{\displaystyle 10^{23}}
). Međutim, kako Einstein u ovom radu
nije
predložio da je svjetlost sastavljena od čestica, koncept svjetlosti kao snopa
fotona
neće ni biti predložen sve do
1909.
Hendrik Antoon Lorentz
, nizozemski fizičar i nobelovac. Lorentz je svojim
transformacijama
, kao i uvođenjem
faktora γ
, uvelike doprinio na području teorije relativnosti.
Jules Henri Poincaré
, slavni francuski matematičar i teoretski fizičar. Iako je najpoznatiji po svojim radovima na matematici i
teoriji kaosa
, Poincaré je značajan i po tome što je par tjedana prije Einsteina objavio jednadžbe relativnosti. Unatoč različitosti od Einsteinovih, ove jednadžbe su u ono vrijeme bile važa tema povjesničara znanosti.
Njegov drugi članak iz 1905., pod nazivom
O kretanju — potrebnom od strane molekularne kinetičke teorije topline — malih čestica suspendiranih u nepokretnom fluidu
(njem.
Über die von der molekularkinetischen Theorie der Wärme geforderte Bewegung von in ruhenden Flüssigkeiten suspendierten Teilchen
), pokriva njegovu studiju Brownovog gibanja i osigurava iskustvene dokaze za postojanje
atoma
. Prije pojave ovog članka, atom je bio prihvaćen kao korisna ideja, ali fizičari i kemičari su se vatreno raspravljali jesu li atomi stvarni ili nisu. Einsteinovo statističko razmatranje ponašanja atoma dalo je eksperimentatorima način da broje atome gledajući kroz obični
mikroskop
Wilhelm Ostwald
, jedan od vođa anti-atomske škole, kasnije se povjerio
Arnoldu Sommerfeldu
da se njegova sumnja u atome preobratila u vjerovanje zahvaljujući Einsteinovom potpunom objašnjenju Brownovog gibanja.
10
Brownovo gibanje bilo je također objašnjeno i od strane
Louisa Bacheliera
1900.
Einsteinov treći rad iz ove godine,
O elektrodinamici pokretnih tijela
(njem.
Zur Elektrodynamik bewegter Körper
), bio je objavljen u lipnju 1905. Ovaj rad predstavlja uvod u
posebnu teoriju relativnosti
, kao teoriju
vremena
prostora
mase
energije
, koja je u suglasnosti s
teorijom elektromagnetizma
, ali ne opisuje pojavu gravitacije. Dok je razvijao ovaj svoj članak, Einstein je o njemu pisao Milevi kao o
našem radu o relativnom kretanju
, i ovo je navelo neke da pretpostave da je i Mileva imala svoju ulogu u stvaranju ovog čuvenog znanstvenog rada.
Nekolicina povjesničara znanosti vjeruje da su i Einstein i njegova žena oboje bili upoznati s time da je čuveni francuski matematičar i fizičar
Henri Poincaré
bio već objavio relativističke jednadžbe, par tjedana prije nego što je Einstein prijavio svoj rad za objavljivanje. Ali, mnogi vjeruju da je njihov rad neovisan i da se razlikuje od Poincaréovog rada u mnogo prelomnih trenutaka, naime, u pogledu
etera
, Einstein negira postojanje etera, dok ga Poincaré smatra suvišnim. Slično tome, još uvijek je sporno je li je on znao za rad
Hendrika Antoona Lorentza
iz
1904.
, koji sadrži u sebi veći dio jednadžbi ove teorije i na koga se Poincaré poziva u svom radu. Većina povjesničara, međutim, vjeruje da se Einsteinova relativnost razlikuje na mnogo ključnih načina od drugih teorija relativnosti koje su kružile u to vrijeme, i da mnoga pitanja u vezi s prioritetom ovog otkrića izrastaju iz obmanjive slike Einsteina kao genija koji je radio u potpunoj izolaciji.
11
Iako je sigurno da je Einstein razgovarao o fizici s Milevom, ne postoje čvrsti dokazi o tome da je ona učinila neki značajan doprinos njegovom radu.
Jedna od mogućih
nuklearnih fisijskih lančanih reakcija
: 1. atom
uranija
-235 hvata spori
neutron
i raspada se na dva nova atoma (fisioni fragmenti –
barij
-141 i
kripton
-92), oslobađajući 3 nova neutrona i ogromnu količinu energije vezanja (200 MeV), što predstavlja u ovom slučaju
defekt mase
. 2. jedan od tih neutrona bude uhvaćen od atoma uranija-238 i ne nastavlja reakciju. Drugi neutron napušta sustav bez da bude uhvaćen. Ipak, jedan od neutrona se sudara s novim atomom uranija-235, koji se raspada na dva nova atoma (fisioni fragmenti), oslobađajući 3 nova neutrona i ogromnu količinu energije vezanja (200 MeV), što je opet
defekt mase
. 3. dva se neutrona sudaraju s dva atoma uranija-235 i svaki se raspada i nastavlja reakciju.
U četvrtom radu,
Ovisi li inercija tijela o njegovom energetskom sadržaju?
(njem.
Ist die Trägheit eines Körpers von seinem Energieinhalt abhängig?
), objavljenom krajem
1905.
, on pokazuje da je iz relativističkih
aksioma
moguće izvesti čuvenu jednakost koja izražava
ekvivalenciju između mase i energije
. Energetski ekvivalent
nekog iznosa mase
jednak je masi pomnoženoj s kvadratom brzine svjetlosti
{\displaystyle E=m\cdot c^{2}\,}
Međutim, Poincaré je bio prvi koji je objavio ovu
energetsku jednakost
1900.
, u neznatno drugačijem obliku, naime kao:
{\displaystyle m={\frac {E}{c^{2}}}\ }
Srednje godine
uredi
uredi kôd
Godine
1906.
, Einstein je promoviran u zvanje tehničkog ispitivača druge klase. Godine
1908.
, dobio je licencu za rad u
Bernu
Švicarska
, kao
Privatdozent
(neplaćeni nastavnik na sveučilištu). Tijekom tog vremena, Einstein opisuje zašto je
nebo
plavo u svome radu o pojavi kritičnog
raspršenja
, koji pokazuje zbirne učinke rasipanja
svjetlosti
na pojedinačnim
molekulama
atmosferi
12
Einstein s timom observatorija Yerkes u
Wisconsinu
1921.
Godine
1911.
, Einstein postaje najprije izvanredni profesor na Sveučilištu u
Zürichu
, a ubrzo poslije toga i redovni profesor na njemačkoj govorničkoj sekciji Karlovog sveučilišta u
Pragu
. Dok je bio u Pragu, Einstein objavljuje rad u kojem poziva astronome da provjere dva predviđanja njegove
opće teorije relativnosti
koja je još u razvoju, a radi se o savijanju svjetlosti u
gravitacijskom polju
, mjerljivom za vrijeme
pomrčine Sunca
, i o gravitacijskom
crvenom pomaku
Sunčevih
spektralnih linija
u odnosu na odgovarajuće spektralne linije proizvedene na površini
Zemlje
. Mladi njemački astronom
Erwin Freundlich
, započinje suradnju s Einsteinom i obavještava druge astronome širom svijeta u vezi o ovim Einsteinovim astronomskim provjerama.
13
Godine
1912.
, Einstein se vraća u Zürich u namjeri da postane redovni profesor na
ETH Zürich
. U to vrijeme, on tijesno surađuje s matematičarom
Marcelom Grossmannom
, koji ga upoznaje s
Riemannnovom geometrijom
. Godine
1912.
, Einstein počinje vrijeme nazivati četvrtom dimenzijom (ma da je
H.G. Wells
učinio to isto ranije, u svome djelu
Vremenplov
iz
1895.
) Godine
1914.
, odmah pred početak
Prvog svjetskog rata
, Einstein se nastanjuje u
Berlinu
kao profesor na lokalnom sveučilištu i postaje član Pruske akademije znanosti. Tada uzima i prusko (njemačko) državljanstvo. Od
1914.
do
1933.
, obavlja funkciju direktora Instituta za fiziku
Kaiser Wilhelm
u Berlinu. Također zadržava mjesto izvanrednog profesora na
Sveučilištu u Leidenu
od
1920.
do
1946.
, gdje redovno održava gostujuća predavanja. Godine
1917.
, Einstein objavljuje rad
O Kvantnoj mehanici zračenja
(njem.
Zur Quantentheorie der Strahlung
Physkalische Zeitschrift
18, str. 121. – 128.). Ovim člankom uvodi se koncept stimulirane emisije, fizičkog principa koji omogućava pojačavanje svjetlosti u
laseru
. Također, iste godine, objavljuje i rad u kojem koristi opću teoriju relativnosti da bi izgradio model cijelog svemira, pripremajući tako pozornicu za nastupanje moderne fizikalne
kozmologije
. U tom radu on uvodi i poznatu
kozmološku konstantu
, koju je kasnije, u jednom razgovoru nazvao
najvećom pogreškom u njegovu životu
(eng.
the biggest blunder of his life
).
14
15
Opća relativnost
uredi
uredi kôd
Podrobniji članak o temi:
Opća teorija relativnosti
U studenom
1915.
, Einstein je održao niz predavanja pred Pruskom akademijom znanosti na kojima je predstavio novu teoriju gravitacije, poznatu kao
opća teorija relativnosti
. Posljednje predavanje završava se njegovim uvođenjem jednadžbi koje zamjenjuju
Newtonov zakon gravitacije
i nazivaju se
Einsteinove jednadžbe polja
David Hilbert
je, zapravo, objavio jednadžbe polja u članku koji je datiran pet dana prije Einsteinovih predavanja. Ali prema Thorneu (117. – 118.), Hilbert je otkrio ispravne jednadžbe tek poslije
premišljanja nad stvarima koje je naučio
tijekom nedavnog Einsteinovog posjeta
Göttingenu
. Thorn ide i dalje pa kaže:
»Sasvim prirodno, i u skladu s Hilbertovim viđenjem stvari, rezultujući zakoni zakrivljenosti hitro su nazvani imenom
Einsteinove jednadžbe polja
, radije nego da budu nazvane po Hilbertu. U stvari, da nije bilo Einsteina, opće relativistički zakoni gravitacije možda bi bili otkriveni tek nekoliko desetljeća kasnije.«
Ova teorija sve promatrače smatra jednakovrijednim (ekvivalentnim), a ne samo one koji se kreću ravnomjerno, odnosno stalnom brzinom. U općoj relativnosti gravitacija nije više
sila
(kao što je to kod
Newtona
) nego je posljedica zakrivljenosti
prostor-vremena
Otklon zrake
svjetlosti
gravitacijskom
polju Sunca se mjeri pri
pomrčini Sunca
, kad je glavnina snažne
Sunčeve svjetlosti
zaklonjena. Prvi puta je to mjerenje izvršeno 29. svibnja 1919., čime je bila potvrđena Einsteineva
teorija relativnosti
S obzirom na referenti sustav (plavi sat), u
relativno
ubrzanom crvenom satu vrijeme će teći sporije.
Einsteinovi objavljeni radovi iz opće relativnosti za vrijeme rata nisu bili dostupni nigdje izvan Njemačke. Vijesti o Einsteinovoj novoj teoriji stigle su do astronoma s engleskog govornog područja u Engleskoj i Americi preko nizozemskih fizičara
Hendrika Antoona Lorentza
Paula Ehrenfesta
kao i njihovog kolege
Willema de Sittera
, ravnatelja Leidenskog sveučilišta. Englez
Arthur Stanley Eddington
, koji je bio tajnik Kraljevskog astronomskog društva, zatražio je od de Sittera da u korist njegovih astronoma napiše seriju članaka na engleskom. On je bio oduševljen novom teorijom i postao je vodeći pobornik i popularizator teorije relativnosti.
16
Većini astronoma nije se sviđala Einsteinova geometrizacija gravitacije i smatrali su da njegova predviđanja pojava savijanja svjetlosti i gravitacijskog crvenog pomaka ne mogu biti točna. Godine
1917.
, astronomi observatorija Mt. Wilson u južnoj
Kaliforniji
objavili su rezultate
spektroskopskih analiza
Sunčevog spektra
koje su, činilo se, ukazivale na to da nema nikakvog gravitacijskog crvenog pomaka u
Sunčevoj svjetlosti
17
Godine
1918.
, astronomi observatorija Lick u sjevernoj Kaliforniji načinili su fotografije pomrčine Sunca vidljive u
Sjedinjenim Državama
. Nakon završetka rata, oni su proglasili svoje nalaze tvrdeći da su Einsteinova opće-relativistička predviđanja o savijanju svjetlosti pogrešna, ali nisu nikada objavili njihove rezultate, pravdajući to mogućim velikim greškama pri mjerenju.
18
U svibnju
1919.
, tijekom britanskih promatranja pomrčina Sunca napravljenih u
Brazilu
kao i na otoku
Príncipe
, na zapadnoj obali Afrike,
Arthur Stanley Eddington
je nadgledao mjerenje savijanja svjetlosti
zvijezda
prilikom njenog prolaska u blizini Sunca, što rezultira u prividnom pomicanju položaja promatranih zvijezda dalje od Sunca. Ova je pojava nazvana
učinak gravitacijske leće
i u ovom je slučaju opaženo pomicanje položaja zvijezda bilo dvostruko veće nego što je bilo predviđeno
klasičnom mehanikom
19
Ova opažanja slagala su se s predviđanjima proisteklim iz Einsteinovih jednadžbi polja iz opće teorije relativnosti. Eddington je objavio da rezultati potvrđuju Einsteinovo predviđanje i časopis
The Times
izvjestio je o ovoj potvrdi Einsteinove teorije
7. studenog
iste godine, pod naslovom
Revolucija u znanosti – Nova teorija svemira – Njutnovske ideje su odbačene
. Nobelovac
Max Born
je izrazio svoje poglede o općoj relativnosti rekavši da je ona
najveći podvig ljudskog razmišljanja o prirodi
; njegov kolega nobelovac
Paul Dirac
nazvao je to
vjerojatno najvećim znanstvenim otkrićem ikada učinjenim
20
Ovi komentari i rezultujuća slava učvrstili su Einsteinovu slavu. On je postao svjetski slavan, što je i danas neuobičajeno dostignuće za jednog znanstvenika.
Službeni portret Alberta Einsteina iz
1921.
povodom dodjele Nobelove nagrade.
Mnogi znanstvenici još uvijek nisu uvjereni u sve to zbog raznoraznih razloga, počevši od onih znanstvenih (neslaganje s Einsteinovim tumačenjem
pokusa
, vjerovanje u
eter
ili u to da je apsolutni sustav referencije neophodan) pa sve do psiho-socijalnih (
konzervativizam
antisemitizam
). Prema Einsteinovom gledištu, većina primjedbi dolazila je od praktičara koji su imali vrlo malo razumijevanja teorije koja je u to uključena.
21
Einsteinova popularnost u javnosti, koja je nastupila poslije članka iz
1919.
, stvorila je ozlojađenost kod tih znanstvenika, a kod nekih se ova ozlojađenost zadržala i tijekom
1930-ih
godina.
22
Dana
30. ožujka
1921.
, Einstein odlazi u
New York
da održi predavanja o svojoj novoj teoriji relativnosti, a iste godine on će biti nagrađen i
Nobelovom nagradom za fiziku
. Iako je on tada, ali i sada, najslavniji po svome radu na relativnosti, Nobelova nagrada mu je dodeljena za raniji rad kojim je objasnio
fotoelektrični učinak
(kojeg je već prije uočio
Heinrich Hertz
), jer je njegova opća relativnost još uvijek bila predmet rasprave. Nobelov odbor je, dakle, donio odluku da navodeći njegov najmanje osporavani rad prilikom dodijele nagrade, učine to prihvatljivijim za znanstvenu zajednicu.
Kopenhagensko tumačenje
uredi
uredi kôd
Einstein i
Niels Bohr
. Fotografirao ih je
Paul Ehrenfest
za vrijeme njihove posjete
Leidenu
u prosincu
1925.
Einstein i Borh su vodili nekoliko
epistemoloških
rasprava oko Einsteinovog negiranja Kopenhagenskog tumačenja kvantne mehanike.
Godine
1909.
, Einstein predstavlja svoj rad
Razvoj naših pogleda na sastav i suštinu zračenja
(njem.
Über die Entwicklung unserer Anschauungen über das Wesen und die Konstitution der Strahlung;
eng.
The Development of Our Views on the Composition and Essence of Radiation
) u kojem zbraja dotadašnja gledišta fizičara na koncept luminoferusnog (propusnog za svjetlost)
etera
i, što je još važnije, u kojem razmatra o pojavi kvantizacije svjetlosti. U ovome, kao i u ranijem članku iz
1909.
, Einstein pokazuje da kvanti energije, koje je u fiziku uveo
Max Planck
, također posjeduju i dobro određen impuls i da se u mnogim pogledima ponašaju kao da su neovisne točkaste čestice. Ovaj članak obilježava uvođenje modernog
fotonskog
koncepta (iako je pojam kao takav uveden znatno kasnije, u radu
Gilberta Newtona Lewisa
iz
1926.
). Možda je još značajnije to što Einstein pokazuje da svjetlost može istovremeno biti i
val
čestica
, i točno predviđa da
fizika
stoji na rubu revolucije koja će zahtijevati od nje da ujedini ove dva
dualna svojstva svjetlosti
. Međutim, njegov prijedlog da
Maxwellove
jednadžbe elektromagnetskog polja
treba izmijeniti tako da one dozvole u graničnim slučajevima i singularitete polja, nikada nije dalje razvijan, iako je mogao imati utjecaja na
de Broglieovu
valno-čestičnu pilot hipotezu
kvantne mehanike
Determinizam
uredi
uredi kôd
Početkom
1920-ih
, kako je originalna
kvantna teorija
sve više zamjenjivana s novom teorijom kvantne mehanike, Einstein je glasno počeo kritizirati Kopenhagensko tumačenje novih jednadžbi. Njegov opozicijski stav po ovom pitanju zadržat će cijeli svoj život. Većina razloge ovog njegovog protivljenja vidi u tome što je on bio snažni
determinist
. Pri tome, oni se pozivaju na pismo upućeno
Maxu Bornu
1926.
u kojem Einstein navodi primjedbu koju povjesničari najviše pamte:
»Kvantna mehanika je zaista impozantna. Ali neki unutrašnji glas mi govori da to još nije prava stvar. Ova teorija kaže nam mnogo toga, ali nas zaista ne dovodi nimalo bliže tajni Onog Starog. Ja sam, po svaku cijenu, uvjeren da se On ne igra s kockicama.«
Na ovo je
Niels Bohr
, koji se najviše sporio s Einsteinom oko kvantne teorije, odgovorio:
»Prestani govoriti Bogu što da radi!«
Bohr-Einsteinova debata o fundamentalnim aspektima kvantne mehanike dogodila se tijekom jedne
Solvayjske konferencije
. Još jedan važan dio Einsteinove točke gledišta na
probabilizam
kvantne mehanike predstavlja čuveni EPR članak
23
koji je on napisao zajedno s
Borisom Podolskym
Nathanom Rosenom
Einstein-Podolsky-Rosenov paradoks
). Neki fizičari ovaj rad smatraju kao dodatni dokaz tvrđenja da je Einstein bio u determinist.
Wolfgang Pauli
, austrijski fizičar, Einsteinov prijatelj i jedan od vodećih fizičara 20. stoljeća. Godine
1945.
dobio je
Nobelovu nagradu za fiziku
. Pauli je najznačajniji po svom
principu isključenja
u kojem isključuje mogućnost da dva elektrona imaju isto
kvantno stanje
u isto vrijeme.
Ima mjesta i za sasvim drugačije gledanje na ove Einsteinove primjedbe upućene
kvantnim pravovjercima
. Jer Einstein je, osim ove prethodno navedene izjave, davao i neke druge, tako da je Einsteinov suvremenik
Wolfgang Pauli
, našao za njega po ovome pitanju i riječi razumijevanja. Prethodno citirana izjava
Bog se ne igra s kockicama
dana je prilično rano, a Einsteinove kasnije izjave tiču se nekih drugih tema. Paulijev citat po ovom pitanju je sljedeći:
24
»Ja nisam u stanju prepoznati Einsteina kada god vi govorite o njemu, bilo u vašem pismu ili u manuskriptu. Čini mi se kao da ste vi sami za sebe napravili i podigli neku lutku Einsteina, koju zatim oborite na pod s velikom pompom. Posebno zato što Einstein nije smatrao koncept determinizma toliko fundamentalnim kao što je često držano da je (ovo mi je on rekao nedvosmisleno mnogo puta). (…) On odbija da je ikada koristio, kao kriterij prihvatljivosti neke teorije, pitanje "Je li ona rigorozno deterministička?" (…) on nije uopće ljut na vas, nego samo kaže da ste vi osoba koja neće slušati.«
Nepotpunost i realizam
uredi
uredi kôd
Gravitacijski valovi
naizmjenično sabijaju i rastežu
prostor
kroz koji prolaze.
Mnogi Einsteinovi komentari ukazuju na njegovo vjerovanje da je
kvantna mehanika
nepotpuna
teorija. Ovo tvrđenje je prvi put izneseno u čuvenom Einstein–Podolsky–Rosen članku (
EPR paradoks
), iz
1935.
25
a ponovo se pojavljuje i
1949.
u knjizi
Albert Einstein, Filozof-znanstvenik
26
EPR članak — naslovljen s
Može li se kvantno mehanički opis fizikalne stvarnosti smatrati potpunim?
— završava se zaključkom:
»Budući da smo tako pokazali da
valna funkcija
ne osigurava potpuni opis fizikalne stvarnosti, otvara se pitanje je li takav opis uopće i postoji ili ne. Mi vjerujemo, međutim, da je takva jedna teorija ipak moguća.«
U Schilppovoj knjizi,
27
Einstein postavlja začuđujući eksperimentalni prijedlog u nečemu sličan sa
Schrödingerovom mačkom
. U uvodu on podsjeća na problem (radioaktivnog raspada) atoma. Ako imamo na početku jedan neraspadnuti atom i ako čekamo određeni period vremena,
kvantna mehanika
daje nam vjerojatnost s kojom će ovaj atom u danom vremenu podleći transformaciji putem radioaktivnog raspada. Einstein zatim zamišlja sljedeći sustav kao sredstvo za detekciju raspada:
»Umjesto da razmatramo sustav koji sadrži samo radioaktivni atom (i njegov proces transformacije), bolje je razmatrati sistem koji uključuje u sebe također i sredstvo za konstataciju radioaktivne transformacije – na primjer
Geigerov brojač
s mehanizmom za automatsko registriranje. Neka ovo uključuje i registarsku traku, koju pokreće satni mehanizam, po kojoj će oznake biti ispisivane okidanjem brojača. Istina, s točke gledišta kvantne mehanike, ovaj je sustav u cjelini veoma složen i prostor koji zauzima njegova konfiguracija je veoma velikih dimenzija. Ali u principu nema zamjerki na tretiranje cijelog ovog sustava s točke gledišta kvantne mehanike. Ovdje također, teorija određuje vjerojatnost za svaku konfiguraciju, za sve koordinate i za svaki vremenski trenutak. Ako bi se uzele u obzir sve konfiguracije koordinata, za vrijeme dovoljno veliko u usporedbi s prosječnim vremenom raspada jednog radioaktivnog atoma, trebala bi biti (najviše) jedna takva registarska oznaka na papirnoj traci. Za svaku konfiguraciju koordinata treba odgovarati određena pozicija oznake na papirnoj traci. Ali, ukoliko teorija donosi samo relativnu vjerojatnost zamislivih koordinatnih konfiguracija, to također nudi samo relativne vjerojatnosti za položaje oznaka na papirnoj traci, ali ne i točno određene položaje ovih oznaka.«
Einstein dalje nastavlja:
»…Ako se mi pokušamo pozabaviti tumačenjem da kvantni teoretski opis treba biti shvaćen kao potpuni opis nekog pojedinačnog sustava, tada smo prisiljeni na tumačenje da položaj oznake na traci nije nešto što pripada sustavu po sebi, nego da je postojanje tog položaja suštinski ovisno o izvršenju opažanja načinjenog na registracijskoj traci. Ovakvo tumačenje u stvari nije ni na koji način apsurdno s čisto logičke točke gledišta, ali teško da postoji bilo tko, tko bi bio sklon ovo uzeti ozbiljno u razmatranje. Zato što u makroskopskom svijetu jednostavno se podrazumijeva da se moramo držati programa realističkog opisa u prostoru i vremenu, dok u oblasti mikroskopskih pojava, skloni smo odustati od ovog programa, ili da ga, u najmanju ruku, izmijeniti.«
Einstein nikada u potpunosti nije odbacio probabilističke tehnike i način mišljenja. On se osobno iskazao kao veliki
statističar
28
koristeći
statističku analizu
u njegovu radu o
Brownovom gibanje
i foto
elektricitetu
, a u radovima objavljenim prije
1905.
Einstein je čak otkrio i
Gibbsove
ansamble. Prema mišljenju većine fizičara, međutim, on je vjerovao da se na indeterminizmu mogu zasnivati razlozi za ozbiljne primjedbe na račun fizikalne teorije. Paulijevo svjedočenje, kao što smo vidjeli, u suprotnosti je s ovim, a Einsteinove osobne izjave pokazuju da se on fokusirao na nepotpunost, kao njegovu glavnu brigu.
U nešto kasnijim vremenima došlo je do novog zaokreta u ovom poslu.
John Stewart Bell
otkrio je dalje zanimljive rezultate (Bellov teorem i Bellova nejednakost) prilikom njegovog istraživanja Einstein-Podolsky-Rosenovog članka. Postoji razilaženje u mišljenjima u odnosu na zaključke koji su iz ovoga izvodljivi, u vezi s EPR analizom. Prema Bellu, kvantna nelokalnost time je ustanovljena, dok drugi u tome vide smrt determinizma.
Pregled
uredi
uredi kôd
Što god da su bila njegova unutrašnja uvjerenja, Einstein se slagao da je
kvantna teorija
najbolja koja je trenutno na raspolaganju, ali on je tragao za
potpunijim
objašnjenjem, bilo da je ono više
determinističko
ili da je ono koje može fundamentalnije objasniti razloge za probabilizme
kvantne mehanike
na jedan logičan način. On se nije mogao odreći vjerovanja da fizika opisuje zakone kojima se podčinjavaju
realne stvari
, niti se mogao odreći vjerovanja da ne postoji takvo objašnjenje koje bi u sebi sadržavalo kontradikcije, što ga je, između ostalog, dovelo do njegovih uspješnih objašnjenja
fotona
, relativnosti,
atoma
gravitacije
Bose-Einsteinova statistika
uredi
uredi kôd
Podrobniji članak o temi:
Bose-Einstein statistika
Indijski fizičar
Satyendra Nath Bose
koji je pomogao Einsteinu u njegovu radu razvitkom
Bose-Einsteinove statistike
kondenzata
Godine
1924.
, Einstein je primio kratko pismo od mladog indijskog fizičara po imenu
Satyendra Nath Bose
u kojem on opisuje
svjetlost
kao plin
fotona
i moli Einsteina za pomoć oko objavljivanja. Einstein shvaća da ista ta
statistika
može biti primijenjena i na atome i objavljuje članak na njemačkom jeziku (u to vrijeme
lingua franca
fizike) u kojem opisuje Boseov model i objašnjava njegove posljedice.
Bose-Einsteinova statistika
sada opisuje skupove takvih, identičnih čestica, cjelobrojnog
spina
, poznatih kao
bozoni
Bose-Einsteinov kondenzat
je pojava otkrivena
1920.
, od strane Bosea i Einsteina, zasnovan na Boseovom radu o
statističkoj mehanici
fotona
, koji je potom bio formaliziran i generaliziran od strane Einsteina. Prvi takav
kondenzat
u alkalnim plinovima proizveli su
Eric Cornell
Carl Wieman
1995.
na Sveučilištu
Colorado
, iako je
Bose-Einsteinova kondenzacija
bila opažana u superfluidnom
heliju
-4 još od
1930-ih
. Einsteinove originalne skice ove teorije bile su ponovo otkrivene u kolovozu
2005.
u biblioteci Sveučilišta u
Leidenu
Einstein je također pripomogao
Erwinu Schrödingeru
u razvoju kvantne
Boltzmannove
distribucije
, mješavine klasičnog i kvantno-mehaničkog plinskog modela, ali je odbio Schrödingerovu pozivnicu da njegovo ime bude uključeno u ovaj rad jer je shvatio da će to biti manje značajno od Bose-Einsteinovog modela.
Einsteinov hladnjak
uredi
uredi kôd
Patentni dijagram za
Einsteinov hladnjak
kojeg su zajedno patentirali Einstein i
Leó Szilárd
Godine
1926.
, Einstein i njegov bivši učenik
Leó Szilárd
zajednički su patentirali
Einsteinov hladnjak
. Američki patentni ured je nagradio Einsteina i Szilárda za ovaj
hladnjak
11. studenog
1930.
Patent
pokriva termodinamičke cikluse rashlađivanja, koji omogućavaju hlađenje bez pokretnih dijelova, na konstantnom
tlaku
, s toplotom kao jedinim ulazom. Rashladni ciklusi koriste
amonijak
butan
vodu
Drugi svjetski rat
uredi
uredi kôd
Kada je
Adolf Hitler
došao na vlast u siječnju
1933.
, Einstein je bio gostujući profesor na
Sveučilištu u Princetonu
, položaj koji je on preuzeo u prosincu
1932.
, na poziv američkog predavača
Abrahama Flexnera
. U
1933.
nacisti
donose
Zakon o restauraciji civilne službe
koji prisiljava sve sveučilišne profesire židovske nacionalnosti da napuste njihov posao i tijekom
1930-ih
vodi se kampanja da se Einsteinovo djelo oslika kao
židovska fizika
, nasuprot
njemačkoj
ili '
arijevskoj
fizici, koju predvode nobelovci
Philipp Lenard
Johannes Stark
. Podržani od strane
SS
-a, pobornici
njemačke fizike
objavljuju na sve strane objave i knjige u kojima sramote Einsteinove teorije i pokušavaju staviti njemačke fizičare koji poučavaju ove teorije na crnu listu. Einstein se odriče svoga njemačkog državljanstva i ostaje u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje mu je dan stan na stalno korištenje. On prihvaća položaj na novoosnovanom Institutu za napredne studije u Princetonu,
New Jersey
, gdje se koncentrira na razvoj ujedinjene teorije polja. Einstein postaje američki državljanin 1940., iako još uvijek zadržava i švicarsko državljanstvo.
Einstein-Szilárdovo pismo iz
1939.
u vezi nuklearnog programa.
Godine
1939.
, uz Szilárda, Einstein šalje pismo američkom predsjedniku
Franklinu Delanu Rooseveltu
zauzimajući se za proučavanje
nuklearne fisije
u vojne svrhe, zbog straha da bi nacistička vlada Njemačke mogla biti prva koja će proizvesti
nuklearno oružje
. Roosevelt počinje s malom istragom u vezi ovog problema koja će s vremenom prerasti u masivni
projekt Manhattan
. Einstein osobno nije bio uključen u ovaj projekt stvaranja prve
atomske bombe
, ali je ipak, prema tvrdnjama
Linusa Paulinga
, kasnije zažalio što je potpisao ovo pismo.
Međunarodni spasilački komitet bio je osnovan
1933.
, na zahtjev Alberta Einsteina, s ciljem da se pomognu protivnici Adolfa Hitlera.
Ujedinjena teorija polja
uredi
uredi kôd
Einsteinovi istraživački napori, nakon razvitka
opće relativnosti
bili su primarno sastavljeni od dugačke serije pokušaja da uopći još više svoju
teoriju gravitacije
s namjerom ujedinjenja i pojednostavljenja osnovnih fizikalnih zakona, posebno zakona gravitacije i
elektromagnetizma
. Godine
1950.
, on opisuje taj rad, koji naziva
ujedinjenom teorijom polja
, u jednom članku objavljenom u znanstvenom časopisu
Scientific American
. Einstein je vođen svojom vjerom u jedinstveno porijeklo svih fizikalnih zakona.
Einstein je postajao sve više izoliran u ovim svojim istraživanjima opće teorije gravitacije i njegovi napori su u konačnom ostali bezuspješni. Konkretno, njegova potraga za ujedinjenjem fundamentalnih sila ignorirala je rad zajednice fizičara u većini (i obrnuto), gdje je posebno značajno otkriće jakih i slabih nuklearnih sila, koje nisu shvaćane kao nezavisne sve do otprilike
1970.
, što je petnaest godina poslije Einsteinove smrti. Einsteinova težnja za ujedinjenjem zakona fizike pod jednim jedinim modelom preživjela je do današnjih dana kroz namjeru da bude izgrađena jedna nova velika unifikacijska teorija.
Pozne godine
uredi
uredi kôd
Einstein u svojim kasnijim godinama. Ovo je jedan od posljednjih Einsteinovih portreta.
Godine
1948.
Einstein je jedan od članova osnivačkog komiteta koji će prerasti u Sveučilište Brandeis. Iste godine,
11. veljače
Yousuf Karsh
je napravio Einsteinov portret. Godine
1952.
, izraelska vlada predlaže Einsteinu da preuzme dužnost drugog izraelskog predsjednika. On odbija ovu ponudu uz poruku:
»Jako sam pogođen ponudom naše Države Izrael, no u isto vrijeme sam žalostan i posramljen što je ne mogu prihvatiti.«
Zanimljivo je da je to jedini slučaj da je nekom državljaninu Sjedinjenih Država bilo ponuđen položaj predsjednika neke strane države. Ovo Einsteinovo odbijanje možda ima neke veze s njegovim neodobravanjem nekih dijelova izraelske politike tijekom rata za neovisnost. U pismu koji je on potpisao, zajedno s drugim istaknutim
Židovima
u Sjedinjenim Državama on kritizira Oslobodilačku stranku koju vodi
Menachem Begin
zbog
naci-fašističkih
metoda i filozofije.
29
Dana
30. ožujka
1953.
, Einstein objavljuje prerađenu ujedinjenu teoriju polja.
Einstein umire u 1:15 poslije ponoći
30
u Princetonskoj bolnici
31
u Princetonu,
New Jersey
18. travnja
1955.
, u svojoj 76. godini života. Uzrok smrti bilo je unutarnje krvarenje, izazvano prskanjem
aorte
. Njegova
opća teorija gravitacije
ostaje tako nedovršena. Jedina osoba prisutna u trenutku njegove smrti bila je jedna medicinska sestra, koja je rekla da je on neposredno pred smrt promrmljao nekoliko riječi na njemačkom koje ona nije razumjela. Bio je kremiran bez ceremonije, istoga dana kad je i umro, u
Trentonu
, New Jersey, što je bilo u skladu s njegovim željama. Njegov pepeo je potom rasut na otvorenom prostoru.
Doktor
Thomas Stoltz Harvey
izvršio je autopsiju nad Einsteinom, pri čemu je odstranio i sačuvao njegov
mozak
. Harvey nije našao ništa neuobičajeno na njegovom mozgu, ali
1999.
, u novoj analizi koju je učinio tim sa Sveučilišta McMaster, otkriveno je da njegov tjemeni operkulum nedostaje i da je, kao kompenzacija tome, njegov donji parijetalni režanj 15% veći nego što je normalno.
32
Donji parijetalni režanj je odgovoran za matematičko mišljenje, vizualnu spoznaju prostora i slikovito prikazivanje pokreta. Einsteinov mozak također je sadržavao 73% više glija stanica od prosječnog mozga.
Uvjerenja
uredi
uredi kôd
Religijski pogledi
uredi
uredi kôd
Rabindranath Tagore
, indijski nobelovac i
Mahatma Gandhi
1940.
Tagore i Gandhi su bili veliki pacifisti i jako dobri Einsteinovi prijatelji, a
14. srpnja
1930.
Einstein je održao razgovor s Tagoreom koji je i dan danas jako čitan.
Einstein je bio počasni član Racionalističkog novinskog udruženja, počevši od
1934.
i bio je veliki poklonik Etničke kulture.
33
Bio je član i savjetodavnog vijeća Prvog udruženja humanista
New Yorka
34
35
O religiji
uredi
uredi kôd
»Ja sam zapao — iako sam bio dijete potpuno ireligioznih (židovskih) roditelja — u duboku religioznost, koja je, međutim, dostigla iznenadni završetak u uzrastu od dvanaest godina.
36
»Ja ne mislim da su neophodni slučajevi u kojima su znanost i religija u prirodnoj suprotnosti. U stvari, ja mislim da ima veoma malo veze između ovo dvoje. Dalje, ja mislim da je znanost bez religije hroma i, u obrnutom smislu, da je religija bez znanosti slijepa. Oboje su značajni i zato trebaju raditi ruku pod ruku.
37
»Židov koji odbaci usput svoju vjeru, ili koji čak preuzme neku drugu, još uvijek je Židov.
38
»Znanost bez vjere je neuvjerljiva, a vjera bez znanosti slijepa!.«
Kao odrastao čovjek on je nazivao svoju religiju '
kozmičkim religioznim osjećajem
39
Svijetu kako ga ja vidim
on je napisao:
»Teško ćete naći bar jednog među vrstom dubokih znanstvenih umova bez naročitog religioznog osjećanja koje je njegovo osobno. Ali to je drugačije od religije naivnog čovjeka.«
»Najposlije, Bog je biće od koga traže nečiju želju da nagradi i kazni nečiji strah, sublimacija osjećanja bliskim onima koje gaji dijete prema svome ocu, biće u odnosu na koje neko stoji do određene mjere u osobnom odnosu, ma koliko duboko to bilo obojeno sa strahopoštovanjem.«
»Ali znanstvenik je opsjednut osjećajem za univerzalnu kauzalnost. Budućnost je, za njega, do svake sitnice jednako neophodna i određena kao i prošlost. Nema ničeg božanskog u moralnosti, to je čisto čovjekova stvar. Njegov religiozni osjećaj uzima formu ushićene zadivljenosti pred harmonijom prirodnih zakona, koji otkrivaju inteligenciju takve nadmoćnosti da, u usporedbi s tim, svako sistematsko razmišljanje i djelovanje ljudskih bića je sasvim beznačajna refleksija.
40
Odazivajući se na
telegramsko
pitanje njujorškog
rabina
Herberta S. Goldsteina,
1929.
: '
Vjerujete li vi u Boga? Stop. Odgovorite mi u 50 riječi.
, Einstein odgovara
Ja vjerujem u
Spinozinog
boga, koji otkriva samog sebe u zakonitoj harmoniji svijeta, ali ne u Boga čiji je vlastita briga vjera i činjenje ljudskih bića.
Einsteinov odgovor sadržavao je samo 25 (njemačkih) riječi.
Znanstvena filozofija
uredi
uredi kôd
U poglavlju
Kopenhagensko tumačenje
navedena je primjedba o neslaganju u pogledu Einsteinove trenutne pozicije u odnosu na kvantnu teoriju. Čuvena izjava
Bog se ne igra s kockicama
često je korištena da podrži mišljenje većine kako se njemu nije sviđala ova teorija zbog njenog indeterminizma.
Drugi navode slučajeve za jedan drugačiji pogled na ovo pitanje. Oni napominju da se izjava o
kockicama
iz 1926. pojavljuje u vrijeme kada je
kvantna teorija
tek u prvoj godini svoga otkrića i da u sljedećih 30 godina njegovog života teško bi se mogao naći neki njegov sličan komentar o ovome. Umjesto toga Einstein se koncentrira na konceptualno nezavisan problem
nepotpunosti
kvantne mehanike. Njegovo ukazivanje na
nepotpunost
iskazano je u njegovu EPR članku iz
1935.
, kao i u misaonom pokusu
Registracijska traka Geigerovog brojača
iz
1949.
Dodatna potvrda protiv
Einstein-determinist
gledišta je i
Paulijeva
izjava:
On odbija da je ikada koristio, kao kriterij prihvatljivosti neke teorije, pitanje "Je li ona rigorozno deterministička?"
U korist determinističkog viđenja su sljedeće Einsteinove izjave:
»Ali znanstvenik je opsjednut osjećajem za univerzalnu kauzalnost. Budućnost je, za njega, do svake sitnice neophodna i određena kao i prošlost.
41
Kao i:
»Ljudi poput nas, koji vjeruju u fiziku, znaju da je razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ništa drugo nego tvrdoglavo postojana iluzija.
42
Njegova privrženost
Schopenhaueru
trebala bi se također spomenuti:
»Ja ne vjerujem u slobodu volje. Schopenhauerove riječi: “Čovjek može činiti što hoće, ali ne može željeti ono što želi” pratile su me u svim situacijama u mome životu i pomirile me s djelovanjima drugih ljudi čak i kada su ona bila prilično bolna za mene samog. Ova svijest o nedostatku slobodne volje sačuvala me je od toga da previše ozbiljno shvatim samoga sebe kao i moje prijatelje kada su djelovali i odlučivali individualno, a sačuvala me je i da ne izgubim svoje živce.
43
Einstein je vjerovao da svaki istinski teoretičar uvijek zauzima i poziciju
metafizičara
bez obzira na to što radio:
»Ja vjerujem da je svaki istinski teoretičar neka vrsta pripitomljenog metafizičara, bez obzira koliko čistim pozitivistom on samoga sebe smatrao. Metafizičar vjeruje da je ono što je logički jednostavno također i realno. Pripitomljeni metafizičar vjeruje da nije sve ono što je logički jednostavno istovremeno i uključeno u iskustvenu realnost, ali da se zato sveukupnost svih čulnih iskustava može razumjeti na bazi konceptualnog sustava izgrađenog na premisama velike jednostavnosti.
44
Sljedeća opća ocjena je dana od strane njegovog kolege Nathana Rosena:
»Ja mislim da je stvar koja me je kod njega najviše impresionirala bila jednostavnost njegovog mišljenja i njegova vjera u sposobnost ljudskog uma da razume djelovanja prirode. Kroz cijeli svoj život, Einstein je vjerovao da je ljudski razum sposoban da nas dovede do teorije koja će nam omogućiti ispravan opis fizičkih pojava. U izgrađivanju teorija, on je imao pristup sličan pristupu jednog umjetnika; on je žudio za jednostavnošću i ljepotom (a ljepota je za njega bila, na kraju krajeva, opet u suštini jednostavnost). Krucijalno pitanje koje bi on pitao, dok je odvagivao neke od elemenata teorije bilo je: "Da li je ovo razumno?" Bez obzira kako uspješnom bi se neka teorija činila, ukoliko bi mu se učinilo da ona nije i razumna (njemačka riječ koju je on koristio bila je "vernunftig"), on bi bio uvjeren da ta teorija ne može osigurati zaista fundamentalno razumijevanje prirode.
45
Politički pogledi
uredi
uredi kôd
Einstein je za sebe smatrao da je
mirotvorac
(pacifist)
46
humanist
, a u kasnijim godinama i socijaldemokrat. On je jednom rekao:
»Ja mislim da su gledišta
Mahatme Gandhija
najviše prosvjetiteljska od gledišta svih političkih ličnosti našeg vremena. Mi treba težiti ka tome da činimo stvari koje su u njegovu duhu, ne koristeći nasilje u borbi za našu stvar i ne sudjelujući u bilo čemu za što mislimo da je zlo.«
Duboko impresioniran Gandhijem, Einstein je jednom o Gandhiju rekao:
»Generacije koje dolaze teško će moći povjerovati da je takav čovjek od krvi i mesa ikada hodao po ovoj planeti.«
Einsteinova gledišta ponekad su bila kontroverzna. U članku iz
1949.
, pod naslovom
Zašto socijalizam?
47
Albert Einstein opisuje
grabežljivu fazu razvoja čovječanstva
na primjeru kaotičnog kapitalističkog društva, kao izvora zla koje će nadvladati. On ne odobrava totalitarne režime u
Sovjetskom Savezu
ili drugdje i iznosi dokaze u prilog socijaldemokratskom sustavu koji treba kombinirati plansku ekonomiju s dubokim poštovanjem za ljudska prava. Einstein je bio suosnivač Njemačke demokratske stranke i član AFL-CIO udruženog s Američkim savezom nastavnika.
Einstein je u velikoj mjeri bio uključen i u Američki pokret za
ljudska prava
. Bio je blizak prijatelj s Paulom Robesonom preko 20 godina. Einstein je bio član nekoliko grupa za ljudska prava (uključujući prinstonski odjeljak NAACP-a) od kojih su mnoge bile pod vodstvom Paula Robesona. On je zajedno s Paulom Robesonom bio dopredsjednik Američkog kršćanskog pohoda za zaustavljanje linčovanja. Kada je DuBois, tijekom
McCarthyjeve
ere, u svojoj 80-toj godini bio optužen da je komunistički špijun, Einstein se dobrovoljno prijavio da na ovome suđenju svjedoči u korist njegovog karaktera. Ovaj proces je ubrzo završen nakon što je objavljeno da će se Einstein na njemu pojaviti u ovom svojstvu. Einsteinove riječi da je
rasizam najveća bolest Amerike
često su citirane.
FBI
je u svojim arhivama držao 1 427 datoteka o Einsteinovim aktivnostima i preporučivao je da mu se zabrani useljenje u Sjedinjene Države, po osnovu
Čina o isključenju stranaca
, navodeći da Einstein
vjeruje u, savjetuje, brani ili poučava doktrine koje, u zakonskom smislu, kao što je sudski dokazano u drugim slučajevima, mogu izazvati nezaustavljivo srljanje države ka anarhiji, što bi imalo za rezultat postojanje države samo na papiru
. Pored ostalih optužbi Einsteinu se stavlja na teret također i da je
bio član, pokrovitelj, ili u vezi s trideset četiri komunistička pokreta između
1937.
1954.
i da je također bio počasni predsjednik tri komunističke organizacije
48
Mnogi od dokumenata iz ovih datoteki nisu ni bili napisani od strane FBI-a, nego su predstavljali dojave FBI-u koje su bile poslane uglavnom od strane građanskih političkih grupacija.
Einstein sa svojom drugom suprugom Elsom i cionističkim vođama
Haimom Weizmannom
, njegovom suprugom Dr. Verom Weizmann,
Menahemom Usiškin
i Ben-Zionom Mosinsonom u
New Yorku
1921.
Einstein je bio protivnik tiranskog oblika vladavine i zbog tog razloga (i židovskog porijekla) usprotivio se i nacističkom režimu i napustio je Njemačku ubrzo nakon što je on došao na vlast. U isto vrijeme, Einsteinov nećak
Carl Einstein
koji je bio
anarhist
, dijelio je s njim mnoga njegova gledišta i borio se protiv
fašizma
Španjolskom građanskom ratu
. Einstein je u početku bio pristalica stvaranja atomske bombe, ne želeći da se
Adolf Hitler
dočepa ovoga oružja prvi. Da bi se u tome osigurao on je zajedno s Leom Szilárd (Szilárd je vjerojatno i napisao ovo pismo) uputio pismo predsjedniku
Franklinu Delanu Rooseveltu
, datirano
2. kolovoza
1939.
, neposredno prije početka
Drugog svjetskog rata
u kojem su ga ohrabrivali da započne program stvaranja nuklearnog oružja. Roosevelt je na to odgovorio uspostavljanjem Komiteta za istragu upotrebe
uranija
kao oružja, što je za par godina dovelo do stvaranja
projekta Manhattan
Po završetku rata, međutim, Einstein se počeo zalagati za nuklearno razoružanje i za svjetsku vladu:
»Ja ne znam kako će
Treći svjetski rat
biti vođen, ali znam da će se u četvrtom svjetskom ratu ljudi tući toljagama i kamenjem.
49
Einstein na novčanici od 5 izraelskih liri.
Dok je Einstein podržavao
cionizam
u kulturološkom smislu, on je često izražavao rezerve u pogledu njegove primjene u smislu nacionalizma. Tijekom govora održanog u hotelu u
New Yorku
, on je pred okupljenim slušateljima rekao:
»Moja svijest o suštinskoj prirodi Judaizma odbija ideju židovske države s granicama, vojskom i određenom mjerom zemaljske vlasti ma kako skromna ona bila. Ja se bojim da će se unutrašnje urušavanje Judaizma nastaviti.
50
On je također potpisao
otvoreno pismo objavljeno u
Timesu
Arhivirana inačica izvorne stranice
od 17. prosinca 2007. (
Wayback Machine
u kojem se strogo kritizira
Menachem Begin
i njegova nacionalistička stranka, posebno zbog tretmana domorodačkih Arapa u Deir Jasin masakru od strane strankine prethodnice
Irguna
Unatoč ovoj njegovoj rezerviranosti, Einstein je aktivno sudjelovao u uspostavljanju židovskog sveučilišta u
Jeruzalemu
. Kasnije,
1952.
, Einsteinu je ponuđeno da bude drugi predsjednik tek stvorene države
Izrael
, ali je on to odbio, rekavši da mu za to nedostaju neophodne radne sposobnosti. Ipak, Einstein je bio duboko posvećen blagostanju države Izrael i židovskog naroda sve do kraja svog života.
Albert Einstein je bio u bliskoj vezi s planovima za stvaranje, kako su ga novine nazvale, sveučilišta koje bi financirali
Židovi
iz
19. kolovoza
1946.
, kao i s obavještenjem o osnivanju Fondacije za više studije Albert Einsteinove, Inc. do
22. lipnja
1947.
, kada on povlači svoju podršku i ne dozvoljava fondaciji korištenje njegovog imena. Već spomenuto sveučilište otvoreno je
1948.
kao Sveučilište Brandeis.
Einstein se, zajedno s
Albertom Schweitzerom
Bertrandom Russellom
, borio protiv nuklearnih bombi kao i njihovih testova. Kao njegov posljednji javni čin, i samo dan prije njegove smrti, on je potpisao
Russell-Einsteinov manifest
, koji je doveo do Pugwashove konferencije o znanosti i svjetskim poslovima.
Državljanstvo
uredi
uredi kôd
Sudac Phillip Forman predaje Einsteinu papir kojim potvrđuje da je Einstein američki državljanin;
1. listopada
1940.
Einstein je po rođenju bio njemački državljanin, ali je sa 17 godina,
28. siječnja
1896.
, na vlastiti zahtjev i uz odobrenje oca, razriješen njemačkog državljanstva. Sljedećih pet godina bio je bez državljanstva do
21. veljače
1901., kada stiče švicarsko državljanstvo, kojega se nikada nije odrekao. Stekao je prusko državljanstvo
14. travnja
1914.
kada je stupio u prusku civilnu službu. Zbog političke situacije i progona
Židova
nacističkoj Njemačkoj
, u ožujku
1933.
napušta civilnu službu, čime je izgubio i prusko državljanstvo. Dana
1. listopada
1940.
Einstein je postao državljanin
Sjedinjenih Američkih Država
i do smrti je ostao dvojni državljanin (SAD i Švicarske).
51
Popularnost i utjecaj na kulturu
uredi
uredi kôd
Prema
Top listi najutjecajnijih osoba u povijesti
, on je
najveći znanstvenik dvadesetog stoljeća i jedan od najsuperiornijih intelektualaca svih vremena
52
Einsteinova popularnost je također dovela do široko rasprostranjenog korištenja njegovih slika u svrhu oglašavanja i prodavanja robe, uključujući i registraciju
Alberta Einsteina
kao zaštitnog znaka.
Zanimljivosti
uredi
uredi kôd
Albert Einstein je postao tema mnogobrojnih romana, filmova i drama, uključujući Jean-Claude Carrierov francuski roman iz
2005.
Einstein, molim vas
(fr.
Einstein S'il Vous Plait
),
Roegov
film
Beznačajnost
(fr.
Insignificance
),
Schepisijev
film
I.Q.
(gdje ga je glumio
Walter Matthau
),
Lightmanovu
zbirku
Einsteinovi snovi
Martinovu
komediju
Picasso na Lapen Agileu
(eng.
Picasso at the Lapin Agile
). On je bio i tema
Glassove
opere iz
1976.
Einstein na plaži
On je također često korišten kao model za oslikavanje likova ludog znanstvenika u raznim djelima i romanima, jer njegov karakter i prepoznatljiva frizura sugeriraju ekscentričnost ili čak i ludilo, zbog čega je naširoko kopiran ili karikiran. Suradnik časopisa
TIME
, Frederic Golden, rekao je da je Einstein
ostvarenje snova svih karikaturista
53
Na Einsteinov 72. rođendan,
1951.
, fotograf UPI-ja (
United Press International
) Arthur Sasse pokušavao ga je nagovoriti da se nasmiješi u kameru. Pošto je to već učinio mnogo puta tog dana, Einstein je umjesto osmjeha isplazio svoj jezik.
54
Ova slika postala je jako poznata zbog njenog kontrasta genijalnog znanstvenika koji se prikazuje u trenutku svoje lakomislenosti.
Yahoo Serious
, australski filmaš, koristio je ovu fotografiju kao inspiraciju za svoj film
Mladi Einstein
O sreći
uredi
uredi kôd
1922., godinu nakon što je osvojio
Nobelovu nagradu
, otišao je u
Japan
gdje je držao predavanja i govore. Za vrijeme tamošnjeg boravka uslužniku hotela dao je papirić na kojem je pisalo: "Miran i skroman život donosi više sreće od jurnjave za uspjehom u kombinaciji sa stalnim nemirom". Taj je papirić 2017. godine prodan za više od 1.5 milijuna dolara.
55
Spekulacije i kontroverze
uredi
uredi kôd
Postoji bezbroj spekulacija kojim se sugerira da je Einstein bio slab učenik, spor u učenju ili da je imao neki oblik
autizma
(kao što je visoko-funkcionalni autizam) ili
Aspergerov sindrom
disleksiju
ili nedostatak pažnje zbog hiperaktivnog poremećaja. Prema biografiji koju je napisao
Abraham Pais
(strana 36, između ostalih), sve ove spekulacije su neosnovane. Neki istraživači periodično su davali drugačije tvrdnje,
56
ali većina povjesničara i doktora su sumnjičavi po pitanju retrospektivne medicinske dijagnoze, posebno kod kompleksnih oboljenja, a u slučaju ADHD radi se i o kontroverznom stanju zdravlja. Ispitivanja Einsteinovog mozga nakon njegove smrti nisu dala nikakav presudan dokaz za bilo koje od ovih stanja.
Einsteinova maturalna svjedodžba.
Često ponavljana priča da je Einstein tijekom svog školovanja imao slabu ocjenu iz matematike je netočna. Naprotiv, Einstein je uvijek pokazivao veliki talent iz
matematike
, a kada je stekao svoju diplomu imao je najveće moguće ocjene (6/6) upravo iz
algebre
geometrije
fizike
57
Sustav ocjenjivanja u
Švicarskoj
, gdje je 6 najbolja ocjena možda je mogao izazvati konfuziju u usporedbi s njemačkim sustavom gdje je 1 najbolja ocjena. Kada je imao 15 godina, međutim, Albert Einstein je dobio slabe ocjene iz
povijesti
, jezika i
zemljopisa
58
Što se tiče Einsteinovog zakasnjelog razvoja govora (ovo je samo po sebi argument protiv spekulacija da je imao Aspergerov sindrom jer klinički opis ovog sindroma ne uključuje zakasnjeli razvoj govora), pojedini spekuliraju da je on imao vrstu selektivnog mutizma, pa je zbog toga odbijao govoriti dok nije bio u stanju sastavljati kompletne rečenice. Iako se ova verzija uklapa u profil osjetljivog perfekcionista (kada je Einstein progovorio, on bi obično meko
uvježbavao
ono što bi htio reći prije nego što bi to jasno i glasno i izgovorio), to se zbog nečega povezuje sa selektivnim mutizmom - kao što je sada poznato - to se više ne smatra stanjem dobrovoljne šutljivosti već se povezuje s pojedincima koji imaju verbalne sposobnosti, ali nisu u stanju govoriti u određenim socijalnim situacijama.
59
Ovo se ne može primijeniti na Einsteina koji nije mogao uopće govoriti do vremena kada je to počeo svojevoljno raditi.
Počasti i priznanja
uredi
uredi kôd
Einsteinov kip u
Granadi
Einstein je postumno primio veliki broj priznanja. Među njih spadaju:
godine
1999.
proglašen je za osobu stoljeća u anketi magazina
TIME
UNESCO
je
2005.
proglasio
Svjetskom godinom fizike
u čast stogodišnjice objavljivanja Einsteinovih radova iz
Anni Mirabilis
po narudžbi Nacionalne akademije znanosti SAD-a, u njenom kampusu u
Washingtonu
podignuta je monumentalna brončana skulptura Alberta Einsteina.
Među mnogim stvarima koje su nazvane po Einsteinu su:
mjerna jedinica
koja se koristi u
fotokemiji
ajnštajn
kemijski element
čiji je redni broj 99 pod nazivom
einsteinij
asteroid
2001 Einstein,
Nagrada Albert Einstein
Nagrada za mir Albert Einstein
Medicinski fakultet Albert Einstein na Sveučilištu Yeshiva
60
otvoren
1955.
Medicinski centar Albert Einstein
61
Philadelphiji
Pennsylvania
Einsteinovi radovi
uredi
uredi kôd
Einstein je tijekom svog života objavio preko pedeset znanstvenih radova. Također je objavio i nekoliko radova koji se ne bave znanošću, uključujući
O cionizmu
1930.
),
Zašto rat?
1933.
, zajedno sa
Sigmundom Freudom
kao koautorom),
Svijet kako ga ja vidim
1934.
) i
Izvan mojih poznih godina
1950.
).
Djela
uredi
uredi kôd
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj
ima stranicu o temi
Albert Einstein
A. Einstein, "
Zum Relativitaets-Problem
",
Scientia
: rivista internazionale di sintesi scientifica
, 15, 1914, pp. 337-348.
Logotip Wikicitata
Wikicitati
imaju zbirke citata o temi
Albert Einstein
Glavna djela Alberta Einsteina su:
Teorija Brownovog gibanja
Elektrodinamika tijela u gibanju
njem
Zur Elektrodynamik bewegter Körper
, 1905.);
Temelji opće teorije relativnosti
(njem.
Grundlage der allgemeinen Relativitätstheorie
, 1916.);
O posebnoj i općoj teoriji relativnosti
Evolucija fizike
Moja slika svijeta
Jedinstvena teorija polja
eng
Unified Field Theory
, 1929.)
Značenje relativnosti
(eng.
The Meaning of Relativity
, 1953.);
Ideje i mišljenja
Izvori
uredi
uredi kôd
Einstein, Albert
Hrvatska enciklopedija
. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. 2016.
Einstein najveći
. BBC. 29. studenoga 1999.
Einstein najbolji fizičar
. Institute Of Physics. Inačica
izvorne stranice
arhivirana 5. prosinca 2008
. Pristupljeno 28. rujna 2006.
Dudley Herschbach, "Einstein as a Student," Odjel za kemiju i biokemiju, Sveučilište Harvard, Cambridge, MA, SAD, str. 3, web:
HarvardChem-Einstein-PDF
Arhivirana inačica izvorne stranice
od 26. veljače 2009. (
Wayback Machine
: O Talmudovim šestogodišnjim posjetama četvrtkom.
Einsteinova supruga
. Inačica
izvorne stranice
arhivirana 12. svibnja 2015
. Pristupljeno 8. listopada 2006.
Službenog naziva "Federalni ured za intelektualne posjede", u to rijeme, a danas
Švicarski federalni institut za intelektualne posjede
. Inačica
izvorne stranice
arhivirana 28. rujna 2007
. Pristupljeno 16. listopada 2006.
Vidi i
FAQ o Einsteinu na Institutu
. Inačica
izvorne stranice
arhivirana 28. rujna 2007
. Pristupljeno 16. listopada 2006.
Peter Galison, "Einstein's Clocks: The Question of Time"
Critical Inquiry
26, br. 2 (zima 2000): 355–389, str 368.
O Milevi Marić (travanj 2004.) - Physics World - PhysicsWeb
. Inačica
izvorne stranice
arhivirana 8. siječnja 2006
. Pristupljeno 21. studenoga 2005.
Peter Galison, "Einstein's Clocks: The Question of Time"
Critical Inquiry
26, br. 2 (zima 2000.): 355–389, str. 370.
Smoluchowski je radio na Brownovom gibanju istovremeno kad i Einstein. On je
1906.
objavio istu jednadžbu kao i Einstein (izvedenu na drugi način), jedino što je pogriješio je činitelj. Vidjeti:
Članak Paula Langevina iz 1908. - „O teoriji Brownovog gibanja“
(PDF)
. Pristupljeno 20. srpnja 2021.
za detalje.
Vidjeti: Helge Kragh, "Einstein's Relativity, and Others'" u djelu
Quantum Generations: A History of Physics in the Twentieth Century
(Princeton, NJ: Princeton University Press, 1999): 87-104. O Einsteinvom nedostatku potpune izoliranosti i o razlikama između njegovih i Poincaréovih teorija relativnosti, vidjeti Peter Galison,
Einstein's clocks, Poincarés maps: empires of time
(New York: W.W. Norton, 2003).
PBS - NOVA - Einstein's Big Idea - "Genius Among Geniuses", by Thomas Levenson
[Crelinsten, Jeffrey, "Einstein's Jury: The Race to Test Relativity," Princeton University Press, 2006]
History of Physics: Einstein and the Cosmological Constant
Nacional Academies Press
neaktivna poveznica
Crelinsten,
Einsteinova porota
, str. 94–98.
Crelinsten, str. 103–108.
Crelinsten, str. 114–119, 126–140.
Ironija je u tome da je kasnije ispitivanje fotografija napravljenih tijekom ove ekspedicije pokazalo da su njihove mjerne greške bile usporedive s efektima koje su oni htjeli izmjeriti. Ipak, skretanje svjetlosti u gravitacijskom polju kasnije je bilo precizno potvrđeno mnogobrojnim novim promatranjima.
J. Schmidhuber.
ALBERT EINSTEIN (1879. - 1955.) i
najveće znanstveno otkriće svih vremena
. Pristupljeno 4. listopada 2006.
Vidi: Albert Einstein,
"My Reply. On the Anti-Relativity Theoretical Co., Ltd.
[August 27, 1920.," - Klaus Hentschel, ed.
Physics and National Socialism: An anthology of primary sources
(Basel: Birkhaeuser, 1996), str.1-5.
Postoji zanimljiva rasprava o ozlojađenosti nekih znanstvenika Einsteinovom slavom, posebno onih njemačkih fizičara koji su kasnije započeli anti-ajnštajnovski pokret
"Njemačka fizika"
, u uvodu Klaus Hentschelove knjige
Fizika i nacizam
Physics and National Socialism: An anthology of primary sources
; Basel: Birkhaeuser, 1996.), na str.lxxi. U vezi rasprave među astronomima njihovom stavu i debati u vezi relativnosti, vidjeti Crelinstenovu
Einsteinovu porotu
Trka za testiranje relativnosti
The Race to Test Relativity
) (Princeton University Press, 2006.), stranice 6, 9, 10 andi 11.
A. Einstein, B. Podolsky i N. Rosen,
Phys. Rev.
47
, str. 777 (1935.)
M. Born (urednik),
Born-Einsteinova pisma
, str. 221 (Macmillan, London (1971.)).
A. Einstein, B. Podolsky, N. Rosen,
Phys. Rev.
47
777 (1935.)
P.A. Schilpp, Ed.
Albert Einstein, Filozof-znanstvenik
, Tudor, N.Y. (1949.).
Schilpp, str. 671
The Economist
- 100 godina Einsteina
Einsteinovo pismo NY Timesu, 4. prosinca 1948.
neuroznanost za djecu - "Što je bilo s Einsteinovim mozgom?"
Einstein na Princetonu
. Inačica
izvorne stranice
arhivirana 8. veljače 2007
. Pristupljeno 8. lipnja 2009.
journal zahtijeva
journal=
pomoć
BBC News
: Sci/Tech
: Zašto je veličina bila važna za Einsteina
. Pristupljeno 21. studenoga 2005.
The Humanist Way: An Introduction to Ethical Humanist Religion
. Inačica
izvorne stranice
arhivirana 10. kolovoza 2007
. Pristupljeno 25. veljače 2006.
Charles Francis Potter
. Inačica
izvorne stranice
arhivirana 18. veljače 2009
. Pristupljeno 14. svibnja 2006.
Genesis of a Humanist Manifesto
. Pristupljeno 14. svibnja 2006.
EinsteinAndReligion.COM/freethink.html
Peter A. Bucky, et. al.,
The Private Albert Einstein
(Kansas City, 1992), str. 85.
Peter A. Bucky, et. al.,
The Private Albert Einstein
(Kansas City, 1992), str. 87.
Science and cosmic religion
Einstein and religion
EinsteinAndReligion.COM/sciencereligious.html
SpeakingOfFaith.PublicRadio.ORG/programs/einsteinsgod/unheardcuts.shtml
. Inačica
izvorne stranice
arhivirana 5. siječnja 2008
. Pristupljeno 20. studenoga 2019.
EinsteinAndReligion.COM/credo.html
leiwen.tripod.com/eingra.htm
. Inačica
izvorne stranice
arhivirana 12. travnja 2001
. Pristupljeno 8. lipnja 2009.
Nathan Rosen str. 649 u djelu
Einstein: The Life and Times
Avon Books, New York 1971.
Einstein
: American Museum of Natural History
. Inačica
izvorne stranice
arhivirana 4. veljače 2005
. Pristupljeno 21. studenoga 2005.
Einstein, Albert. Svibanj 1949.
Zašto socijalizam?
. Monthly Review
. Pristupljeno 20. srpnja 2021.
FBI - Freedom of Information Privacy Act
. Inačica
izvorne stranice
arhivirana 10. kolovoza 2004
. Pristupljeno 21. studenoga 2005.
Calaprice str. 173. Postoje i druge, slične, verzije citata.
Algemeiner.com - "Smrt modernog cionizma?" - Simon Jacobson
. Inačica
izvorne stranice
arhivirana 17. svibnja 2008
. Pristupljeno 8. lipnja 2009.
journal zahtijeva
journal=
pomoć
Einsteinova državljanstva na einstein-website.de
. Inačica
izvorne stranice
arhivirana 22. srpnja 2011
. Pristupljeno 4. listopada 2006.
npr.
The 100: A Ranking of the Most Influential Persons in History
- Michael H. Hart; 1992.; Citadel Press
ISBN
0-8065-1350-0
TIME 100: Osoba stoljeća - Albert Einstein
. Inačica
izvorne stranice
arhivirana 21. veljače 2006
. Pristupljeno 8. lipnja 2009.
journal zahtijeva
journal=
pomoć
mental_floss library
. Inačica
izvorne stranice
arhivirana 5. studenoga 2005
. Pristupljeno 21. studenoga 2005.
This Is the Secret of Happiness, According to Einstein (It's Just 17 Words Long)
See, i.e.,
Einstein i Newton 'su imali autizam'
Reprodukcija Einsteinove mature iz
Rosenkranza
, str. 29. Jedini predmet koji je pao bio je francuski jezik, gdje je imao ocjenu 3/6.
Encyclopaedia Britannica. 15. izdanje. Knjiga 18. "Albert Einstein". str. 155
Johnson, Maggie. 2001.
"The Selective Mutism Resource Manual"
. Speechmark.
ISBN
0-86388-280-3
Medicinski fakultet Albert Einstein na Sveučilištu Yeshiva
. Inačica
izvorne stranice
arhivirana 24. studenoga 2005
. Pristupljeno 21. studenoga 2005.
Medicinski centar Albert Einstein
. Inačica
izvorne stranice
arhivirana 25. siječnja 2008
. Pristupljeno 21. studenoga 2005.
HE
Dio sadržaja ove stranice preuzet je iz mrežnog izdanja
Hrvatske enciklopedije
i nije slobodan za daljnju upotrebu pod uvjetima Wikipedijine licencije o sadržaju. Uvjete upotrebe uz
dano nam pojašnjenje
pogledajte na
stranici Leksikografskog zavoda
Dobitnici
Nobelove nagrade za fiziku
1900-ih
1901.
Wilhelm Conrad Röntgen
1902.
Hendrik Antoon Lorentz
Pieter Zeeman
1903.
Antoine Henri Becquerel
Pierre Curie
Marie Curie
1904.
John William Strutt Rayleigh
1905.
Philipp Lenard
1906.
Joseph John Thomson
1907.
Albert Abraham Michelson
1908.
Gabriel Lippmann
1909.
Guglielmo Marconi
Carl Ferdinand Braun
1910-ih
1910.
Johannes Diderik van der Waals
1911.
Wilhelm Wien
1912.
Nils Gustaf Dalén
1913.
Heike Kamerlingh Onnes
1914.
Max von Laue
1915.
William Henry Bragg
William Lawrence Bragg
1917.
Charles Glover Barkla
1918.
Max Planck
1919.
Johannes Stark
1920-ih
1920.
Charles Edouard Guillaume
1921.
Albert Einstein
1922.
Niels Bohr
1923.
Robert Andrews Millikan
1924.
Karl Manne Georg Siegbahn
1925.
James Franck
Gustav Ludwig Hertz
1926.
Jean Baptiste Perrin
1927.
Arthur Holly Compton
Charles Thomson Rees Wilson
1928.
Owen Willans Richardson
1929.
Louis de Broglie
1930-ih
1930.
Čandrasekara Venkata Raman
1932.
Werner Heisenberg
1933.
Erwin Schrödinger
Paul Adrien Maurice Dirac
1935.
James Chadwick
1936.
Victor Franz Hess
Carl David Anderson
1937.
Clinton Joseph Davisson
George Paget Thomson
1938.
Enrico Fermi
1939.
Ernest Orlando Lawrence
1940-ih
1943.
Otto Stern
1944.
Isidor Isaac Rabi
1945.
Wolfgang Pauli
1946.
Percy Williams Bridgman
1947.
Edward Victor Appleton
1948.
Patrick Maynard Stuart Blackett
1949.
Hideki Jukava
1950-ih
1950.
Cecil Frank Powell
1951.
John Douglas Cockcroft
Ernest Thomas Sinton Walton
1952.
Felix Bloch
Edward Mills Purcell
1953.
Frits (Frederik) Zernike
1954.
Max Born
Walther Bothe
1955.
Willis Eugene Lamb
1956.
William Bradford Shockley
John Bardeen
Walter Houser Brattain
1957.
Čen Ning Jang
Cung-Dao Li
1958.
Pavel Aleksejevič Čerenkov
Ilja Mihajlovič Frank
Igor Jevgenijevič Tamm
1959.
Emilio Gino Segre
Owen Chamberlain
1960-ih
1960.
Donald Arthur Glaser
1961.
Robert Hofstadter
Rudolf Ludwig Mössbauer
1962.
Lev Davidovič Landau
1963.
Eugene Paul Wigner
Maria Goeppert-Mayer
J. Hans D. Jensen
1964.
Charles Hard Townes
Nikolaj Genadijevič Basov
Aleksandar Prohorov
1965.
Sin-Itiro Tomonaga
Julian Schwinger
Richard P. Feynman
1966.
Alfred Kastler
1967.
Hans Albrecht Bethe
1968.
Luis Walter Alvarez
1969.
Murray Gell-Mann
1970-ih
1970.
Hannes Olof Gösta Alfvén
Louis Eugene Félix Néel
1971.
Dennis Gabor
1972.
John Bardeen
Leon Neil Cooper
John Robert Schrieffer
1973.
Leo Esaki
Ivar Giaever
Brian David Josephson
1974.
Martin Ryle
Antony Hewish
1975.
Aage Niels Bohr
Ben Roy Mottelson
Leo James Rainwater
1976.
Burton Richter
Samuel Čao Čung Ting
1977.
Philip Warren Anderson
Nevill Francis Mott
John Hasbrouck van Vleck
1978.
Pjotr Leonidovič Kapica
Arno Penzias
Robert Woodrow Wilson
1979.
Sheldon Lee Glashow
Abdus Salam
Steven Weinberg
1980-ih
1980.
James Watson Cronin
Val Logsdon Fitch
1981.
Nicolaas Bloembergen
Arthur L. Schawlow
Kai Manne Siegbahn
1982.
Kenneth G. Wilson
1983.
Subrahmanjan Čandrasehar
William A. Fowler
1984.
Carlo Rubbia
Simon van der Meer
1985.
Klaus von Klitzing
1986.
Ernst Ruska
Gerd Binnig
Heinrich Rohrer
1987.
Johannes Georg Bednorz
Karl Alexander Müller
1988.
Leon Max Lederman
Melvin Schwartz
Jack Steinberger
1989.
Norman Foster Ramsey
Hans Georg Dehmelt
Wolfgang Paul
1990-ih
1990.
Jerome Isaac Friedman
Henry Way Kendall
Richard Edward Taylor
1991.
Pierre-Gilles de Gennes
1992.
Georgij Harpak
1993.
Russell Alan Hulse
Joseph Hooton Taylor Jr.
1994.
Bertram N. Brockhouse
Clifford Shull
1995.
Martin Lewis Perl
Frederick Reines
1996.
David Morris Lee
Douglas Dean Osheroff
Robert Coleman Richardson
1997.
Steven Chu
Claude Cohen-Tannoudji
William Daniel Phillips
1998.
Robert B. Laughlin
Horst Ludwig Störmer
Daniel Či Cui
1999.
Gerardus 't Hooft
Martinus J.G. Veltman
2000-ih
2000.
Žores Ivanovič Alfjorov
Herbert Kroemer
Jack S. Kilby
2001.
Eric Allin Cornell
Wolfgang Ketterle
Carl Edwin Wieman
2002.
Raymond Davis Jr.
Masatoši Košiba
Riccardo Giacconi
2003.
Aleksej Aleksejevič Abrikosov
Vitalij Lazarevič Ginzburg
Anthony James Leggett
2004.
David J. Gross
H. David Politzer
Frank Wilczek
2005.
Theodor Hänsch
John Hall
Roy Glauber
2006.
John C. Mather
George F. Smoot
2007.
Albert Fert
Peter A. Grünberg
2008.
Yoichiro Nambu
Makoto Kobayashi
Toshihide Maskawa
2009.
Charles K. Kao
Willard Boyle
George E. Smith
2010-ih
2010.
Andre Geim
Konstantin Novoselov
2011.
Saul Perlmutter
Adam Riess
Brian Schmidt
2012.
David J. Wineland
Serge Haroche
2013.
François Englert
Peter Higgs
2014.
Isamu Akasaki
Hiroshi Amano
Shuji Nakamura
2015.
Takaaki Kajita
Arthur B. McDonald
2016.
David J. Thouless
Duncan Haldane
J. Michael Kosterlitz
2017.
Rainer Weiss
Kip Thorne
Barry Barish
2018.
Artur Ashkin
Gérard Mourou
Donna Strickland
2019.
James Peebles
Michel Mayor
Didier Queloz
2020-ih
2020.
Roger Penrose
Reinhard Genzel
Andrea Ghez
2021.
Syukuro Manabe
Klaus Hasselmann
Giorgio Parisi
2022.
Alain Aspect
John Clauser
Anton Zeilinger
2023.
Pierre Agostini
Ferenc Krausz
Anne L'Huillier
2024.
John Hopfield
Geoffrey Hinton
2025.
John Clarke
Michel H. Devoret
John Martinis
Dobavljeno iz "
Kategorija
Potrebno popraviti stil pisanja
Izabrani članci
Sadržaj preuzet iz Hrvatske enciklopedije
Njemački fizičari
Švicarski fizičari
Američki fizičari
Relativnost
Dobitnici Nobelove nagrade za fiziku
Američki filozofi
Židovski ateisti
Teoretski fizičari
Židovi u Njemačkoj
Židovi u SAD-u
Skrivene kategorije:
Stranice s automatskim izračunom dobi osobe
Pages using the Phonos extension
Članci s neaktivnim poveznicama
CS1 greške: nedostaje periodika
Albert Einstein
Dodaj temu