Pavao VI. – Wikipedija

Pavao VI. – Wikipedija
Prijeđi na sadržaj
Izvor: Wikipedija
Sv. Pavao VI.
S. Paulus PP. VI.
Pravo ime
Giovanni Battista Montini
Početak pontifikata
21. lipnja
1963.
Kraj pontifikata
6. kolovoza
1978.
Prethodnik
Ivan XXIII.
1958.
1963.
Nasljednik
Ivan Pavao I.
1978.
Rođen
26. rujna
1897.
Concesio
Italija
Umro
6. kolovoza 1978.
Castel Gandolfo
Italija
Papinski grb
Svetac
Proglašen blaženim
19. listopada
2014.
Proglašen svetim
14. listopada
2018.
Slavi se u
Rimokatolička Crkva
Spomendan
29. svibnja
Simboli
Papinska odora
Ostali pape imena Pavao
Portal o kršćanstvu
Sveti Pavao VI.
lat.
Sanctus Paulus PP. VI.
Concesio
26. rujna
1897.
Castel Gandolfo
6. kolovoza
1978.
), rođen kao
Giovanni Battista Montini
, 262. poglavar
Katoličke Crkve
, papa od
21. lipnja
1963.
do smrti
1978.
godine.
Životopis
uredi
uredi kôd
Raniji život
uredi
uredi kôd
Mladi Giovanni Battista Montini 1920.
Giovanni Battista rodio se
26. rujna
1897.
kao drugo dijete u obitelji mjesnih plemića. Njegov otac George Montini i majka Giuditta, rođena Alghisi, imali su još dva sina Ludovica i Francisca. Giovanni je kao dječak bio sramežljiv i vrlo osjetljivog zdravlja. Njegova nesigurnost i hipersenzibilnost pratit će ga kroz cijeli život i nikada ih neće u potpunosti uspjeti sakriti pred ljudima. Ali to ga neće spriječiti da postane papa. Osnovno obrazovanje završio je u isusovačkoj školi u Bresciji. Nakon redovnog školovanja s devetnaest godina odlazi u sjemenište, a za svećenika je zaređen u Bresciji
29. svibnja
1920.
Nastavlja studij teologije i prava u
Rimu
, na Papinskom sveučilištu Gregoriana i Papinskoj akademiji za obrazovanje diplomata (Accademia dei Nobili Ecclesiastici).
Godine
1923.
papa
Pio XI.
šalje ga u službu pri nuncijaturi u
Varšavi
, ali zbog zdravstvenih razloga brzo napušta tu dužnost. Nakon toga radi u Državnom tajništvu za vrijeme kardinala Gasparrija, a od
1931.
predaje na Akademiji povijest diplomacije. Od
1937.
postaje bliski suradnik državnog tajnika kardinala Eugenija Pacellija. Kada je kardinal Pacelli
1939.
izabran za papu
Pia XII.
, Montini nastavlja usku suradnju s njim. Godine
1954.
papa Pio XII. imenuje ga
milanskim
nadbiskupom
, a četiri godine kasnije papa
Ivan XXIII.
imenuje ga i
kardinalom
. U listopadu
1962.
s radom započinje
Drugi vatikanski sabor
. Iako papa Ivan XXIII. nije imao konkretan program za rad
Sabora
(Koncila), Papa je želio, kako je rekao, u Crkvi provesti "
aggiornamento
", tj. posadašnjenje. U tu koncepcijsku zbrku red je unio kardinal Montini koji je na jedanaest stranica pisanih rukom predložio jasnu liniju, sadržajno i organizacijski, te dobio potporu većine biskupa, čime je bila osigurana budućnost Koncila.
Izbor za papu
uredi
uredi kôd
Osam mjeseci kasnije umro je papa Ivan XXIII. Od samog početka Montini je "
papabile
", najizgledniji kandidat. Na
konklavama
je sudjelovalo 80 kardinala, što je tada predstavljalo najveći broj izbornika u povijesti Crkve. U petom krugu glasovanja
21. lipnja
1963.
Giovanni Battista Montini izabran je za 262. nasljednika
apostola Petra
. Uzima si ime Pavao po uzoru na
apostola Pavla
Pontifikat
uredi
uredi kôd
Papa Pavao VI. za vrijeme trajanja Drugog vatikanskog koncila
Na početku svoga pontifikata papa Pavao VI. postavio je sebi četiri cilja: nastavak Koncila; razgovore o sjedinjenju s
Istočnom Crkvom
; otvoreniji pristup prema kršćanskim crkvama na Zapadu i otvaranje Crkve prema modernom svijetu. Tako je i bilo. Brojni Papini tekstovi objavljeni od
1963.
, govori i pozdravni govori, te njegova putovanja po svijetu imali su uvijek za glavni cilj neku od tih točaka. Bio je posljednji papa koji je krunjen
tijarom
. Značajno je reducirao ceremonije, pa je čak i tijaru, koju je dobio na poklon, prodao u korist siromaha. Bio je prvi papa koji je putovao po svijetu. Samo pola godine nakon izbora, otputovao je u
Svetu zemlju
. Želio je hodočastiti na mjesta kuda je
Isus
hodao. U prosincu
1964.
Papa hodočasti u
Indiju
i bez zadrške posvećuje se borbi protiv siromaštva u
Trećem svijetu
, i pri tom opominje bogate industrijske nacije zbog nesolidarnosti sa siromašnima. Godinu dana kasnije, poglavar Rimokatoličke Crkve prvi puta stupa na tlo »Novoga svijeta«. Papa je u
New Yorku
, u
Ujedinjenim narodima
, gdje je održao govor o svjetskom miru.
Dana
8. prosinca
1965.
završio je, nakon više od tri godine Drugi vatikanski sabor. Koncil je donio 16 dekreta, a ni jednu dogmu. Prije nego što je Koncil završio s radom, imenovane su razne papinske komisije, koje trebaju tumačiti i sprovoditi u djela koncilske zaključke. Za vjernike je najznačajnija bila izmjena obreda. Misa više nije bila služena na
latinskom jeziku
, nego na narodnom jeziku, sa svećenikom okrenutim prema puku. To, što je Rimokatoličkoj Crkvi po cijelom svijetu uspjelo promijeniti oblik bogoslužja gotovo preko noći, epohalno je djelo. Samo dan ranije Papa je objavio i povijesni čin ukidanja međusobnog
izopćenja
Rima i
Carigrada
, kojim su se
1054.
udaljili Istok i Zapad i započeli veliki raskol. Nakon Koncila činilo se da je u Crkvi zavladalo reformsko ozračje.
Američki predsjednik Richard Nixon u posjetu papi Pavlu VI. 1970.
Papa nastavlja svoja putovanja, zbog kojih je nazvan »Apostol mira«
i »Papa hodočasnik«. Godine
1967.
Papa objavljuje dvije važne
enciklike
: "
Populorum progressio
" i "
Sacerdotalis coelibatus
". U prvoj enciklici Papa govori o napretku naroda. U njoj iznosi svoju viziju pravednijeg svijeta, u kojoj diže glas za Treći svijet i apelira na bogate za solidarnost. Druga enciklika govori o svećeničkom
celibatu
, u kojoj Papa inzistira na nužnosti svećeničkog celibata. U godinama nakon koncila Papa je laicizirao više od trideset tisuća svećenika. Kako je jednom sam rekao, to je bio njegov najteži križ. Krivo bi bilo reći da su svi oni napustili Crkvu zbog nemogućnosti osnivanja obitelji. Velika većina njih bila je razočarana postkoncilskom Crkvom. Očekivali su veće promjene nakon Koncila. Sredinom ljeta
1968.
Papa izdaje encikliku
Humanae Vitae
u kojoj piše o vrijednosti ljudskoga života. Ta je enciklika naišla na burne reakcije kod mnogih ljudi, posebno u bogatim zemljama i obilježila njegov pontifikat. Prvi puta papa naglašava kako ljubav u braku treba veseliti, sve dok je i rađanje moguće. U njoj Papa, pozivajući se na svoje predhodnike (naročito na encikliku Pija XI. Casti connubii 1930.) zabranjuje uporabu kontracepcijske pilule.
Na općoj audijenciji
31. srpnja
1968.
Papa je rekao: "Moramo priznati da smo zbog tog osjećaja i mi duhovno nemalo patili. Nikad nismo tako teško osjećali težinu svoje službe, kao u ovoj stvari". Protiv enciklike prosvjedovalo se u cijelom svijetu. Dok su u
Latinskoj Americi
pozdravili papinu encikliku, u
Njemačkoj
su ga čak otvoreno pozvali na papino odreknuće. Crkva se našla u krizi. "Vjerovalo se – rekao je papa – da će nakon Koncila zasjati sunce. No, navukli su se tamni oblaci. Oblaci, oluje, postoje sumnje, nesigurnost, nemir, nezadovoljstvo, sukobljavanja. Kako se to moglo dogoditi?" Papa je nastojao naći put ravnoteže između tradicije i reforme. Pri tome se našao između dvije sukobljene strane. Za jedne je bio otišao previše daleko, a za druge nedovoljno daleko. Zaokupljen svim tim pritiscima na godišnjicu svoga izbora
1972.
, pred mnoštvom hodočasnika, u prepunoj novoj dvorani koju je za te prilike dao sagraditi (danas
Dvorana Pavla VI.
), rekao je: "Danas na ovaj osobit dan iznimno bismo trebali govoriti o Našoj osobi. Iako nije uobičajeno da govorimo o Našoj osobi... Tada Nam se činilo kao da Nas je svladao neobičan događaj koji je gotovo nadilazio snagu Naše volje. No, nikada Nismo, ni u najmanjoj mjeri željeli, ili možda čak pospješivali Svoj izbor..." Papa nastavlja putovati. Na jednom putovanju u prosincu
1970.
na
Filipine
, na Papu je izvršen neuspjeli pokušaj atentata. Godine
1971.
Papa određuje starosnu granicu od 75 godina u kojoj biskupi moraju napustiti aktivnu službu, te da kardinali stariji od 80 godina ne mogu birati novoga papu. Pavao VI. značajno je proširio, i što je značajnije internacionalizirao
Kardinalski zbor
. Odredio je da u konklavama ne smije biti više od 120 kardinala.
Papina smrt
uredi
uredi kôd
Posljednji puta papa Pavao VI. pojavio se u javnosti
9. svibnja
1978.
, na misi zadušnici za političara
Alda Mora
, demokršćanina, žrtve otmice Crvenih brigada (Brigate Rosse), koji mu je bio odani prijatelj još od rane mladosti. Tri mjeseca kasnije,
6. kolovoza
1978.
iznenada umire od posljedica
srčanog udara
u svojem ljetnikovcu u
Castel Gandolfu
. U posljednjim satima svoga života citirao je sv. Pavla: „Mogu smireno otići. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao” (2Tim 4,7).
Djela
uredi
uredi kôd
Značajniji dokumenti pape Pavla VI. su:
Crkvu svoju
Ecclesiam suam
, 1964.),
enciklika
Ljudskog života
Humanae vitae
, 1968.), enciklika
Razvoj narodâ
Populorum progressio
, 1967.), enciklika
Osamdeseta obljetnica
Octogesima adveniens
, 1971.),
apostolsko pismo
Naviještanje evanđelja
Evangelii nuntiandi
), apostolski nagovor (njegov posljednji proglas)
Štovanje
uredi
uredi kôd
Grobnica pape Pavla VI. u kripti
Bazilike sv. Petra
Tijelo pape Pavla VI. prevezeno je u
Vatikan
. Na pogrebu je bilo više od sto predstavnika država. Papa je želio jednostavan pogreb, bez posebne grobnice i spomenika.
Papa Franjo
proglasio je Pavla VI.
blaženim
19. listopada
2014.
, a
svetim
14. listopada 2018.
Vidi još
uredi
uredi kôd
Kardinalska imenovanja pape Pavla VI.
Izvori
uredi
uredi kôd
Laudato,
Proglašen spomendan pape Pavla VI.
Marko Medved,
Putem dijaloga – uz pedesetu obljetnicu enciklike pape Pavla VI. Ecclesiam Suam (1964. – 2014.)
Riječki teološki časopis
, Vol. 43 No. 1, 2014.,
Hrčak
, hrcak.srce.hr
Jacques Mercier,
Povijest Vatikana
Vingt siècles d'histoire du Vatican
), Barbat: Zagreb 2001.,
ISBN
9531810389
Marijo Milić,
Pape od sv. Petra do Ivana Pavla II.
, Laus: Split, 2000.
Enciklopedija opća i nacionalna
, Pro Leksis d.o.o. i Večernji list: d.d. Zagreb
Cardinals of the Holy Roman Church,
Arhivirana inačica izvorne stranice
od 30. listopada 2011. (
Wayback Machine
The Catholic Encyclopedia
Enciclopedia dei Santi,
Pavao VI.
Hrvatska enciklopedija
, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 12. veljače 2019.
Vanjske poveznice
uredi
uredi kôd
Ostali projekti
Zajednički poslužitelj
ima još građe o temi
Pavao VI.
Mrežna mjesta
Pavao VI.,
Pravda je temelj mira
, poslanica za Dan mira 1972. godine,
Crkva u svijetu
, 1/1972.
Tomislav Janko Šagi-Bunić
In memoriam papi Pavlu VI.
Bogoslovska smotra
3-4/1978.
Frane Franić
Moje svjedočanstvo o papi Pavlu VI.
Crkva u svijetu
, 4/1986.
Pape
Katoličke Crkve
1. − 4. stoljeće
sv. Petar
sv. Lino
Anaklet
Klement I.
Evarist
Aleksandar I.
Siksto I.
Telesfor
Higin
Pio I.
Anicet
Soter
Eleuterije
Viktor I.
Zefirin
Kalist I.
Urban I.
Poncijan
Anter
Fabijan
Kornelije
Lucije I.
Stjepan I.
Siksto II.
Dionizije
Feliks I.
Eutihijan
Kajo
Marcelin
Marcel I.
Euzebije
Miltijad
Silvestar I.
Marko
Julije I.
Liberije
Damaz I.
Siricije
Anastazije I.
5. − 8. stoljeće
Inocent I.
Zosim
Bonifacije I.
Celestin I.
Siksto III.
Lav I.
Hilarije
Simplicije
Feliks III.
Gelazije I.
Anastazije II.
Simah
Hormizda
Ivan I.
Feliks IV.
Bonifacije II.
Ivan II.
Agapet I.
Silverije
Vigilije
Pelagije I.
Ivan III.
Benedikt I.
Pelagije II.
Grgur I.
Sabinijan
Bonifacije III.
Bonifacije IV.
Adeodat I.
Bonifacije V.
Honorije I.
Severin
Ivan IV.
Teodor I.
Martin I.
Eugen I.
Vitalijan
Adeodat II.
Donus
Agaton
Lav II.
Benedikt II.
Ivan V.
Konon
Sergije I.
Ivan VI.
Ivan VII.
Sisinije
Konstantin
Grgur II.
Grgur III.
Zaharija
Stjepan (II.)
Stjepan II.
Pavao I.
Stjepan III.
Hadrijan I.
Lav III.
9. − 12. stoljeće
Stjepan IV.
Paskal I.
Eugen II.
Valentin
Grgur IV.
Sergije II.
Lav IV.
Benedikt III.
Nikola I.
Hadrijan II.
Ivan VIII.
Marin I.
Hadrijan III.
Stjepan V.
Formoz
Bonifacije VI.
Stjepan VI.
Roman
Teodor II.
Ivan IX.
Benedikt IV.
Lav V. (papa)
Sergije III.
Anastazije III.
Lando
Ivan X.
Lav VI.
Stjepan VII.
Ivan XI.
Lav VII.
Stjepan VIII.
Marin II.
Agapet II.
Ivan XII.
Benedikt V.
Lav VIII.
Ivan XIII.
Benedikt VI.
Benedikt VII.
Ivan XIV.
Ivan XV.
Grgur V.
Silvestar II.
Ivan XVII.
Ivan XVIII.
Sergije IV.
Benedikt VIII.
Ivan XIX.
Benedikt IX.
Silvestar III.
Grgur VI.
Klement II.
Damaz II.
Lav IX.
Viktor II.
Stjepan IX.
Nikola II.
Aleksandar II.
Grgur VII.
Viktor III.
Urban II.
Paskal II.
Gelazije II.
Kalist II.
Honorije II.
Inocent II.
Celestin II.
Lucije II.
Eugen III.
Anastazije IV.
Hadrijan IV.
Aleksandar III.
Lucije III.
Urban III.
Grgur VIII.
Klement III.
Celestin III.
Inocent III.
13. − 16. stoljeće
Honorije III.
Grgur IX.
Celestin IV.
Inocent IV.
Aleksandar IV.
Urban IV.
Klement IV.
Grgur X.
Inocent V.
Hadrijan V.
Ivan XXI.
Nikola III.
Martin IV.
Honorije IV.
Nikola IV.
Celestin V.
Bonifacije VIII.
Benedikt XI.
Klement V.
Ivan XXII.
Benedikt XII.
Klement VI.
Inocent VI.
Urban V.
Grgur XI.
Urban VI.
Bonifacije IX.
Inocent VII.
Grgur XII.
Martin V.
Eugen IV.
Nikola V.
Kalist III.
Pio II.
Pavao II.
Siksto IV.
Inocent VIII.
Aleksandar VI.
Pio III.
Julije II.
Lav X.
Hadrijan VI.
Klement VII.
Pavao III.
Julije III.
Marcel II.
Pavao IV.
Pio IV.
Pio V.
Grgur XIII.
Siksto V.
Urban VII.
Grgur XIV.
Inocent IX.
Klement VIII.
17. stoljeće −
danas
Lav XI.
Pavao V.
Grgur XV.
Urban VIII.
Inocent X.
Aleksandar VII.
Klement IX.
Klement X.
Inocent XI.
Aleksandar VIII.
Inocent XII.
Klement XI.
Inocent XIII.
Benedikt XIII.
Klement XII.
Benedikt XIV.
Klement XIII.
Klement XIV.
Pio VI.
Pio VII.
Lav XII.
Pio VIII.
Grgur XVI.
Pio IX.
Lav XIII.
Pio X.
Benedikt XV.
Pio XI.
Pio XII.
Ivan XXIII.
Pavao VI.
Ivan Pavao I.
Ivan Pavao II.
Benedikt XVI.
Franjo
Trenutačni:
Lav XIV.
Dobavljeno iz "
Kategorija
Pavao VI.
Pavao VI.
Dodaj temu