(PDF) Acta musei Cibalensis vol. 4.

Danijel Petković / Anita Rapan Papeša ROKOVAČKE ZIDINE 1 ACTA MUSEI CIBALENSIS 4 – Nova serija, broj 2 Zbornik radova o Rokovačkim zidinama Danijel Petković / Anita Rapan Papeša Nakladnik: Gradski muzej Vinkovci Za nakladnika: Stjepan Jozić Urednik: mr. sci. Zlatko Virc Recenzenti: Mladen Radić, dr. Stanko Andrić Lektura: Višnja Sorčik Prijevod sažetaka na engleski jezik: Hrvoje Vulić Grafičko oblikovanje i tisak: Zebra, Vinkovci Naklada: 500 primjeraka Naslovnica: „Rokovačka zidina“ – Ruševine gotičke crkve, građene od opeke – situacija; snimio Gjuro Szabo, 1912. god.; (Ministarstvo kulture RH – Uprava za kulturni razvitak – Fototeka kulturne baštine, inv. br.: 8135; neg.: V – 618) na podlozi detalja sekcije 17 karte Brodske pukovnije s kraja 18. stoljeća (izvor: Buczynski, A., Kruhek, M.; Valentić, M., Hrvatska na tajnim zemljovidima, Brodska pukovnija, Zagreb, 1999.) Stražnja strana korica: Zračni snimak Rokovačke zidine (Zvonimir Tanocki, 2008.) na podlozi detalja sekcije 17 karte Brodske pukovnije s kraja 18. stoljeća (izvor: Buczynski, A., Kruhek, M.; Valentić, M., Hrvatska na tajnim zemljovidima, Brodska pukovnija, Zagreb, 1999.) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek pod brojem 130111047 ISBN 978-953-7008-18-5 Tiskanje ove knjige financirao je Grad Vinkovci, a izdana je povodom obilježavanja 65 godina postojanja Gradskog muzeja Vinkovci. 2 Acta musei cibalensis 4 Nova serija, broj 2 Danijel Petković / Anita Rapan Papeša ROKOVAČKE ZIDINE Gradski muzej Vinkovci, 2011. 3 4 Sadržaj Danijel Petković, Umjesto predgovora ................................................................................... 7 Anita Rapan Papeša, Pokretni arheološki nalazi kao svjedoci života na prostoru Rokovačkih zidina................................................................. 11 Katalog nalaza .......................................................................................... 14 Summary ................................................................................................. 25 Izbor iz bibliografije................................................................................. 26 Danijel Petković, „Rokovačke zidine“ – zablude i razrješenja............................................. 27 Uvod......................................................................................................... 27 1. „U potrazi za Palinom i Prečkom“ ....................................................... 28 1.1. Palina nisu Vinkovci............................................................ 29 1.2. Tri Paline srednjovjekovne Vukovske županije .................. 30 1.3. Pavičićeva „Poljana“ ........................................................... 34 1.4. „Rokovačke zidine“............................................................. 37 1.5. „Rokovačke zidine“ nisu franjevački samostan u Prečki....... 41 1.6. „Rokovačke zidine“ u literaturi i novinama........................... 45 1.7. Prethodni zaključci .............................................................. 63 2. Povijesno-topografsko razrješenje lokaliteta........................................ 66 2.1. Posjed i utvrda Hrapkovo i njihovi gospodari „Botoši Hrapkovski“............................................................ 66 2.2. Franjevački samostan u srednjovjekovnom Hrapkovu........ 79 2.3. Jesu li srednjovjekovni posjedi Hrapkovo i Hropkovci istovjetno mjesto? ................................................................ 84 2.4. Posjednička povijest Cerne, Gradišta i Babine Grede ......... 89 2.5. Hrapkovo su Hropkovci oko današnjih „Rokovačkih zidina“............................................................ 91 2.6. Najranija povijest Hrapkova – značenje imena ................... 96 2.7. Hrapkovo i njegovi susjedi - prostorni opseg posjeda (vlastelinstva) ...................................................................... 98 2.8. Demografske procjene Hrapkova ...................................... 108 2.9. Hrapkovo za osmanlijskih osvajana 1526. – 1536. godine ......................................................... 111 5 Rokovačke zidine – fallacies and truths Medieval settlements in Rokovci and Andrijaševci area ....................... 121 Izbor iz bibliografije............................................................................... 129 Zlatko Virc, Umjesto pogovora - riječ urednika......................................................... 131 Danijel Petković, Karta "Srednjovjekovno Hrapkovo i njegovi susjedi" ........................... 143 6 Umjesto predgovora Motivi za nastanak ove monografije o jednom od nekoliko relativno malobrojnih sačuvanih srednjovjekovnih sakralnih objekata na području današnje Vukovarsko-srijemske županije bili su višestruki. Naime, u prostoru današnje Vukovarsko-srijemske županije tijekom srednjeg vije- ka zabilježeno je postojanje najmanje 60 crkvenih župa i župnih crkava, kao i 1 benediktinski, 2 augustinska i 5 franjevačkih samostana. Od svih tih srednjovjekonih sakralnih objekata do naših dana sačuvalo se njih tek nekoliko. Tako uz relativno dobro sačuvane objekte srednjovjekovnih franjevačkih samostana u Šarengra- du i Iloku, te nekadašnje srednjovjekovne franjevačke samostanske crkvu na Lučici kod Lipov- ca, današnjeg Sv. Luke, kao i nekolicine srednjovjekovnih župnih crkava, primjerice današnjih Sv. Bartola u Novim Mikanovcima, Sv. Ivana u Ivankovu, Sv. Mihovila u Cerni, Sv. Katarine u Nijemcima, crkve Blažene Djevice Marije na groblju u Bapskoj, Sv. Ilije na Meraji u Vinkovci- ma, „Rokovačke zidine“ u blizini današnjih Rokovaca su trenutno najlošije sačuvani vidljivi srednjovjekovni sakralni objekt na području današnje Vukovarsko-srijemske županije. Razlog takvog stanje sačuvanosti ovog sakralnog objekta, što je usto i najzanimljivije, nije toliko rezul- tat devastacija koje su se događale u nekoj davnijoj prošlosti već je takvo stanje posljedica ne- mara i sustavnih devastacija koje su se događale u relativno nedavnoj proštlosti, odnosno u pro- teklih 60 do 70 godina. O tome nam pak nesumnjivo svjedoče i fotografije „Rokovačkih zidina“ s početka i iz prve polovice 20. stoljeća na kojima se jasno vidi kako je spomenuti sakralni obje- kat u to vrijeme još uvijek bio u relativno dobrom stanju: gotovo u potpunosti sačuvanih zidova i čeonih zabata sve do razine krova, s vidljiva tri uska gotička otvora za prozore s jugoistočne strane. Stoga smo još 2008. godine u suradnji i na inicijativu Upravnog odjela za školstvo, kulturu i šport Vukovarsko-srijemske županije, a u sklopu izrade Regionalnog operativnog plana, predlo- žili idejni program arheoloških istraživanja „Rokovačke zidine“ čiji bi konačni cilj bio njeno očuvanje, prezervacija, rekonstrukcije te buduće muzeološke i turističke prezentacija. Na tragu ovog idejnog programa također je nastala i ova svojevrsna monografija „Rokovačkih zidina“ kojom smo nastojali o istima progovoriti iz više aspekata, prije svega onog povijesno- topografskog, arheološkog, te stilsko-arhitektonskog. Unatoč činjenici kako je ovaj prvi povijesno-topografski aspekt „Rokovačkih zidina“ u dobroj mjeri objašnjen još u našoj knjizi Srednjovjekovna naselja sjeverozapadnog dijela vinkovačkog 7 kraja: u prostoru današnjih općina Stari Mikanovci, Vođinci, Ivankovo, Andrijaševci, Mar- 1 kušica, Tordinci, Nuštar te grada Vinkovaca, pomalo nam se u konačnici iskristaliziralo mi- šljenje kako bi problemu „Rokovačkih zidina“ ipak trebalo pristupiti znatno opsežnije, mono- grafski, i iz svih prethodno spomenutih aspekata. Tako se u jesen 2009. godine rodila ideja i odluka da se realizira ova monografija „Rokovačke zidine“. Za rađanje ove ideje u najvećoj mjeri zaslužan je mr. Zlatko Virc, bez čijeg konstantnog poticaja i osobnog angažmana ova monografija možda nikada ne bi vidjela svjetlo dana. Primje- rice, zahvaljujući njemu u monografiji su objavljene i brojne stare fotografije „Rokovačkih zidina“ koje se inače čuvaju u Fototeci kulturne baštine Uprave za kulturni razvitak Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Digitalni oblik ovih fotografija gospodinu Vircu ustupila je gospo- đa Bojana Dimitrijević iz istog ministarstva, dok su njihovu objavu u sklopu ove monografije u konačnici dopustili mr. Branka Šulc, ravnateljica Uprave za kulturni razvitak i gospodin Igor Maroević načelnik Odjela za INDOK poslove kulturne baštine. Osim toga, gospodin Virc nas je upozorio i usto nam dostavio brojne starije, prije svega novinske, napise o „Rokovačkim zidi- nama“ objavljene u lokalnom tisku tijekom 19. i prve polovice 20. stoljeća. Osim spomenutih zahvaljujemo i dvojici stručnih recenzenata ove monografije. To su Mladen Radić iz Muzeja Slavonije u Osijeku i dr. Stanko Andrić iz Podružnice Hrvatskog instituta za povijest u Slavonskom Brodu. Doprinos ovog posljednjeg u nastanku ove monografije gotovo je nemjerljiv. Osim što smo se u velikoj mjeri u nastanku monografije koristili njegovim brojnim spoznajama sadržanim kako u njegovim objavljenim, tako i neobjavljenim medievističkim rado- vima, isti nam je gotovo svakodnevno bio na usluzi svojim odgovorima i savjetima prigodom rješavanja pojedinih dvojbi vezanih uz problematiku ove monografije. Andrićev doprinos u nastanku ove monografije, dakle, daleko nadilazi formalnu funkciju recen- 2 zenta te slobodno možemo reći kako je njegov doprinos zapravo mentorski. Važan je i doprinos naših terenskih informatora, primjerice gospode Zvonimira Harhaja iz Vin- kovaca i gospodina Mate Barišića iz Ivankova bez čijih bi obavijesti mnogi, ne samo srednjo- vjekovni, arheološki lokaliteti još uvijek bili neotkriveni. Zahvaljujem se i drugom stručnom suradniku – kolegici Aniti Rapan Papeša, arheologu kustosu pri Gradskom muzeju Vinkovci, koja je za ovu „monografiju-zbornik“ napisala rad o arheolo- škim nalazima na prostoru „Rokovačkih zidina“. U ovoj „monografiji-zborniku“ treba biti objavljen treći i posljednji prilog Zlatka Karača s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu koji je trebao obraditi stilsko-arhitektonski aspekt „Roko- vačkih zidina“. Nažalost, spomenuti suradnik zbog prezauzetosti drugim obvezama nije uspio dostaviti svoj rad te se unatoč tomu nadamo kako će ovaj njegov planirani doprinos biti objav- ljen nekom drugom prigodom.3 8 Zahvaljujemo se u konačnici i svima ostalima koji su u stručnom, tehničkom, financijskom i bi- 4 lo kojem drugom smislu doprinijeli nastanku ove monografije. Danijel Petković, ožujak 2011. 1 Petković, Danijel: Gradski muzej Vinkovci, Nakladnička cjelina:Acta Musei Cibalensis. Nova serija; knj. 3, Vinkovci, 2006.; konkretno dva poglavlja od stranice 59 do 78. 2 Napominjemo kako je dr. Stanko Andrić jedan od mojih mentora pri doktorskom studiju medievistike kojega trenutno pohađam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 3 Rad Zlatka Karača trebao je recenzirati dr. Predrag Marković sa Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. 4 To je primjerice prof. Višnja Sorčik, lektorica ove monografije, dok je financiranje troškova tiska iste u najvećoj mjeri omogućio grad Vinkovci. 9 10 Anita Rapan Papeša POKRETNI ARHEOLOŠKI NALAZI KAO SVJEDOCI ŽIVOTA NA PROSTORU ROKOVAČKIH ZIDINA Anita Rapan Papeša UDK 902(086.3)(497.544) Gradski muzej Vinkovci Višestruko zanimljiv arheološko-povijesni lokalitet, Rokovačke zidine, u blizini Vinkovaca, iako uporno odolijeva zubu vremena, dosad je, nažalost, bio predmetom proučavanja i istraživa- nja najviše u povijesnoumjetničkom kontekstu. Iza ovih istraživanja slijede, u manjem opsegu, povijesna, dok sustavna ili zaštitna arheološka istraživanja nikad nisu provođena. Lokalitet je registriran pod rednim brojem 137 pri nadležnom Konzervatorskom odjelu Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture Republike Hrvatske. U više navrata u lokalnom tisku o (ne)stanju Rokovačkih zidina pisali su djelatnici Muzeja, ali i pojedini građani i novinari1. Nažalost, planovi o istraživanju i reambulaciji ovog lokaliteta nisu ostvareni zbog pomanjkanja sredstava. Kao (arheološki) zanimljiv i nadasve ugrožen lokalitet, položaj Rokovačkih zidina česta je po- staja tijekom svakogodišnjih rekognosciranja, odnosno pregleda terena. Prilikom rekognoscira- nja 1997. godine na sjeverozapadnoj strani ruševina crkve prema prostornoj dispoziciji gorenih ulomaka srednjovjekovnih opeka ubiciran je položaj samostana (Arhiva AO GMVk). Na inicija- tivu Arheološkog odjela Gradskog muzeja Vinkovci 2002. godine sredstvima Ministarstva kul- ture RH, a u suradnji s Upravom za zaštitu kulturne baštine Konzervatorskog odjela u Osijeku, saniran je luk apside (Gale 2003:338). Posljednji pregled, u jesen 2006. godine, ukazao je na iznimno loše stanje ostataka zidova, kao i saniranog luka, a tom prilikom uzete su GPS uređa- jem i točne koordinate crkve: N 45 15.432, E 18 44.952, NV 86 m (Krznarić Škrivanko 2007:51). 1 Usporedi npr.: Vinkovački list g. XIII, br. 42 od 22. 10. 1965., str. 5; Vinkovački list g. XXXI, br. 8 od 25. 02. 1983., str. 10; Vinkovački list g. XXXVI, br. 40 od 12. 10. 1990., str. 14. 11 Prilikom ovih pregleda posjećena je i manja gradina (Rokovci – Rudina široko – Burg) u šljivi- ku („Jemrića stan“) tik uz Bosut, za koju se pretpostavlja da je lokacija srednjovjekovne utvrde Hrapkovo. Kako je između utvrde i lokacije Rokovačke zidine na površini oranica nađena veća količina ulomaka srednjovjekovne keramike, za pretpostaviti je da se naselje Hropkovci, koje je pripadalo utvrdi i crkvi, razvijalo upravo na ovom prostoru (Ožanić 2004:179; Petković 2006:70). Za ovaj lokalitet znao je već i Brunšmid, iako je pretpostavio da se radi o gradini iz vremena sopotske kulture (Brunšmid 1902:121). Prema usmenom iskazu vlasnika, sondažna istraživanja manjeg obima radio je arheolog – amater Matija Klajn, kustos Muzeja, ali među njegovom dokumentacijom nema sačuvanih podataka niti nalaza s ovog istraživanja. Usprkos činjenici da arheološka istraživanja na lokalitetu nisu provođena, to ne znači da pred- meta iz arheološkog konteksta nema, dapače; slučajni pokretni nalazi sa samog položaja Roko- vačkih zidina ili iz neposredne blizine svjedoče, uz vidljive ostatke arhitekture, o životu na ovom prostoru u vrijeme razvijenog i kasnog srednjeg vijeka Zbog svega gore navedenog, u inventarnu knjigu Arheološkog odjela Gradskog muzeja Vinkov- ci tako su uvedene samo dvije željezne alatke, dospjele u Muzej kao poklon. Isto tako, spominje se i jedna željezna strelica poklonjena 1955. godine, koju je prema opisu (željezna, s izrazito malim sječivom u obliku trostruke piramide (troperasto), s dugim cilindričnim tuljcem) moguće datirati najranije u 15. st., koja je nažalost trenutno zagubljena. Jedna zanimljiva priča vezana je uz kamenu škropionicu, koja je morala biti dio crkvenog inventara. Naime, prilikom izoravanja na ataru Rudina Široko 1984. godine, gospodin Stjepan Jemrić uočio je polovicu kamene škro- pionice koju je poklonio Muzeju. Isti gospodin je prilikom rekognosciranja 2003. godine djelat- nicima Muzeja poklonio još jedan ulomak škropionice, koji tipološki odgovara ulomku iz 1984. godine, ali nije direktno spojiv. Ovaj konkretni ulomak izoran je na istoj njivi, što sugerira da oba ulomka pripadaju istoj škropionici. Tijekom terenskih pregleda na oranicama u blizini Roko- vačkih zidina prikupljeno je i nešto ulomaka ke- ramičkog posuđa. Ulomci tipološki (lonci, zdjele) i načinom izrade (brzo lončarsko kolo, faktura i boja) odgovaraju sličnim nalazima naseobinske srednjovjekovne keramike koji se okvirno mogu datirati u razdoblje od 14. do 16. stoljeća. Jedini nalaz koji malo odskače od uobičajenog repertoa- ra je ulomak plavo oslikane posude, premali za točniju atribuciju, ali mogao bi predstavljati ulo- mak habanskog tipa keramike iz 17. i 18. stoljeća. Kronološko uporište slučajnim nalazima daje na- laz dvaju ostava srednjovjekovnog novca, koje su također poklonjene Muzeju. Prema iskazu nalaz- 12 nika, zapisanim i čuvanim uz ostave, obje su nađene prilikom obrade zemljišta u neposrednoj blizini Rokovačkih zidina. Starija od njih dvije pripada isključivo vremenu vladanja ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog (1386. – 1437.), dok u mlađoj nalazimo primjerke novca kra- lja Matije Korvina (1458. – 1490.) i Vladislava II (1490. – 1516.). Ostave iz Žigmundova vre- mena u okolici Vinkovaca, ali i na prostoru srednjovjekovne Slavonije, nisu neuobičajene, bu- dući da se radi o izrazito turbulentnom vremenu borbi za ugarsko prijestolje. Tako npr. ostave iz Vinkovaca (Klemens 1934.-1936:8), Otoka (Blago 2006:25) i Jarmine (Blago 2006:25-26) sa- drže i novac Žigmunda Luksemburškog. Najbliža analogija za drugu ostavu potječe s lokaliteta Meraja u Vinkovcima, gdje je Stojan Dimitrijević prilikom istraživanja 1965. godine u grobu 40 otkrio ostatke kožne vrećice i u njima 50 denara i obola Matije Korvina i Vladislava II, dok je u iskopu zabilježeno još nekoliko denara ovih vladara koji vjerojatno potječu iz dislociranih grobova (Dimitrijević 1966:83-86). Iako skromni, ovi nalazi upućuju na potrebu za arheološkim istraživanjem. I samo stanje (ne)očuvanosti preostalih zidova vapi za intervencijom. Stoga smatram kako je na ovom mjestu zgodno iznijeti preliminarni plan sanacije lokaliteta, a koji bi vodio ka prezentaciji „Rokovačkih zidina“ kao dijelu turističke ponude grada Vinkovaca. Potreban slijed radova uključio bi nede- struktivnu metodu geofizičkog snimanja lokaliteta, kojim bi se odredila granica istraživanja. Uslijedilo bi arheološko istraživanje, koje bi paralelno pratila konzervacija nađenih zidova pod paskom povjesničara umjetnosti, a eventualno i ponovna gradnja zidova urušenih tijekom vre- mena, na osnovu starih fotografija. Arheološki nalazi, povijesni kontekst i jedan od rijetkih sa- čuvanih gotičkih objekata na prostoru Slavonije svakako bi obogatili turističku ponudu grada, jer konačna prezentacija uključila bi, uz niz obavijesnih tabli, i manju zbirku s prezentiranim ar- heološkim nalazima. 13 Katalog nalaza: 1. Pijuk Opis: Pijuk izrađen od željeza sa dvije oštrice i blagim ovalnim proširenjem na sredini gdje se nalazi i otvor za nasad drške. Predmet je muzeju poklo- nio Ivan Delić. Datacija: 13.-17. st. Materijal: željezo, kovanje Dimenzije: cjelina: duljina = 270 mm sječivo: š = 17 mm otvor za dršku: 13 x 30 mm Inv. broj: A879 2. Sjekira (bradva) Opis: Izrađena je u obliku slova "L". Sječivo je usko, kratkog vrata koji se širi u dugu oštricu. Sa do- njeg stražnjeg (tupog) dijela sječiva nalazi se maleno trokutasto izbočenje koje je vrlo vjerojat- no služilo za prihvaćanje drvenog trupca. (Na os- novu toga, kao i na osnovu drugih karakteristika, jasno je kako je ovaj primjerak sjekire prije sve- ga služio kao tesarsko i šumarsko oruđe, a tek al- ternativno je mogao služiti i kao seljačko oruž- je.). Ušica je masivna, s kružnim otvorom za na- sad, sa stražnje strane završava kratkim funkcio- nalnim pojačanjem, odnosno simetričnim proši- renjem u obliku slova "T". Datacija: 13. - 17. st. Materijal: željezo, kovanje Dimenzije: cjelina: duljina = 170 mm sječivo: duljina = 180 mm, š = 80 mm ušica: duljina = 75 mm otvor za dršku: pr = 30 mm Inv. broj: A991 14 3. Kamena posuda za svetu vodu Opis: Kamena posuda za svetu vodu (škropionica) koja se sastoji od dva dijela koje nije moguće fizički spojiti, ali su tipološki isti. Oštećena u predjelu dna, koje nedostaje, te na jednom rebru. Rađena klesanjem iz sivo-žutog vapnenca. Rebra su jako plastično naglašena i pružaju se od oboda prema dnu, a završavaju negdje na 2/3 visine posude. Datacija: 15. st. Materijal: kamen, klesanje Dimenzije: cjelina: visina = 153 mm cjelina: očuvani promjer = 200 mm cjelina: debljina stjenke = 33 mm rebro: visina = 125 mm rebro: širina = 60 mm rebro: debljina = 50 mm Inv. broj: A4364 4. Ostava srednjovjekovnih ugarskih novaca Jedna od ostava za koju postoji podatak da ju je predao Lazo Jelić iz Rokovaca 1950-ih godina čuvana je u sefu Gradskog muzeja Vinkovci, koji je stjecajem okolnosti bio otuđen i vraćen. U kratkom zapisu stoji da se radi o 90 komada srednjovjekovnog novca. Naknadnim uvi- dom utvrđeno je da ostava sadrži 89 komada novca. Nažalost, nismo u mogućnosti ustvrditi je li jedan komad novca zagubljen ili je prilikom predaje krivo prebrojan. U svakom slučaju, ostava je pronađena u blizini Rokovačkih zidina. Kako nema detaljnijih podataka ne znamo je li ostava predana Gradskom muzeju kompletna ili ne. (Blago 2006:24) 15 Osnovni tip Srebrni novac nominale dukat, kovan za vrijeme kralja Žig- munda Luksemburškog (1387.-1437.). Avers: Ugarski patrijarhalni (loretski) križ i sigle Revers: Figura Sv. Ladislava en face, shematski prikaz s pu- no detalja. Na glavi kruna, oko glave aureola, na leđima plašt, u desnoj ruci žezlo, u lijevoj ruci kraljevska jabuka. cf. UNGER, Emil. Magyar éremhatározó, I. Budapest 1974., kat. br. 463 RETHY, Ladislaus. Corpus nummorum Hungariae, Graz 1957., kat. br. 128 Varijante (po siglama): A) C) 1. dukat 5. dukat Sigle: h-I Sigle: ŋ-R Promjer: 11 mm Promjer: 11 mm Težina: 0,34 g Težina: 0,31 g Tip: 463 (128-2) Tip: 463 (128-11) Inv. broj: P1482/1 Inv. broj: P1482/5 2. kao gore opisani 6. dukat Sigle: h-I Sigle: ŋ-R Promjer: 11 mm Promjer: 11 mm Težina: 0,27 g Težina: 0,36 g Tip: 463 (128-2) Tip: 463 (128-11) Inv. broj: P1482/2 Inv. broj: P1482/6 3. kao gore opisani D) Sigle: h-I 7. dukat Promjer: 11 mm Sigle: s-R Težina: 0,20 g Promjer: 11 mm Tip: 463 (128-2) Težina: 0,16 g Inv. broj: P1482/3 Tip: 463 (128-13) B) Inv. broj: P1482/7 4. dukat 8. dukat Sigle: ŋ-? Sigle: ŋ-R Promjer: 11 mm Promjer: 11 mm Težina: 0,30 g Težina: 0,43 g Tip: 463 (128-10 ili 128-11) Tip: 463 (128-11) Inv. broj: P1482/4 Inv. broj: P1482/8 16 Osnovni tip Srebrni novac nominale parvus, kovan za vrijeme kralja Žig- munda Luksemburškog (1387.-1437.). Avers: Žigmundov grb. Grb je podijeljen u četiri polja, gore lijevo i dolje desno su ugarske grede, a gore desno i dolje lijevo je prikaz luksemburškog orla na desno. Oko grba, uz rub s lijeva na desno, čitaju se slova V – S – R. Revers: Istokračni križ s četiri krune smještene između krakova. cf. UNGER, Emil. Magyar éremhatározó, I. Budapest 1974., str., br. 460 RETHY, Ladislaus. Corpus nummorum Hungariae, Graz 1957., kat. br. 125-A 9. parvus (81 kom.) Promjer: Ukupna težina: 21,19 g Prosječna težina: 0,262 g Tip: 460(125-A) Inv. broj: P1482/9-89 5. Ostava srednjovjekovnog ugarskog novca (slika 5) Druga ostava također je čuvana u već spomenutom se- fu, a prati je kratki zapis da se radi o sljedećem: „Jedan dio skupnog nalaza u blizini Rokovačke zidine, uz Bo- sut. Pronašao Tuna Jemrić, sa stanom uz željeznički most na Bosutu kod Rok. zidina. Nije poznato koliko je svega nađeno, jer je dosta otuđeno (Žanić, šofer Bukna i dr.) Ovdje ima 39 kom. Matija Klajn (v.r.)“ U sačuva- nom dijelu ostave zastupljeni su novci ugarskih vladara iz druge polovine 15. i početka 16. stoljeća. Najbliži poznati nalaz novca ovog vremenskog razdoblja potje- če sa srednjovjekovnog groblja oko crkve sv. Ilije na Meraji u Vinkovcima. (Dimitrijević 1966:83-85) 17 Katalog: Osnovni tip Srebrni novac nominale denar, kovan za vrijeme kralja Matije Korvina (1458.-1490.). Avers: Kraljev grb. Grb ima središnje polje s gavranom, a podijeljen je u četiri polja, gore lijevo su ugarske grede, gore desno dupli križ, dolje lijevo dalmatinski grb, a dolje desno češki grb. Oko grba, uz rub s lijeva na desno, čitaju se slova M.MATHIE.R.VNGARIE. Revers: Blažena Djevica Marija, sjedi, malo na- gnuta na desno, s krunom i aureolom, u krilu desno sjedi mali Isus. Natpis, uz rub s lijeva na desno, PATRONA VNGARIE. cf. UNGER, Emil. Magyar éremhatározó, I. Budapest 1974, str., br. 569, 570, 572, 574 RETHY, Ladislaus. Corpus nummorum Hungariae, Graz 1957., kat. br. 232-1, 232-2, 232-3, 233-A9, 234-A, 236, 239-A1, 239-A3, 239-A4. 1. Denar Sign: H-‡ Av.: + M.MATHIE.R.VNGARIE grb s gavranom u štitu Rev.: PATRONA VNGAR Djevica Marija s Isusom Promjer: 15 mm Težina: 0,49 g Tip: 569 (236) Inv. broj: P1486/1 2. Denar Sign: K-A Av.: + MONETA.MATHIE.R.VNGARIE grb s gavranom u štitu Rev.: PATRONA VNGARIE Marija s Isusom Promjer: 15 mm Težina: 0,47 g Tip: 570 (234-2) Inv. broj: P1486/2 3. Denar Sign: K-P Av.: + MONETA.MATHIE.R.VNGARIE grb s gavranom u štitu Rev.: PATRONA VNGARIE Marija s Isusom Promjer: 16 mm Težina: 0,50 g Tip: 570 (234-4) Inv. broj: P1486/3 18 4. Denar Sign: K-P Av.: + M.MATHIE.R.HVNGARI grb s gavranom u štitu Rev.: PATRON VNGARI Marija s Isusom Promjer: 16 mm Težina: 0,49 g Tip: 572 (239A-1) Inv. broj: P1486/4 5. Denar Sign: K-P Av.: + M.MATHIE.R.HVNGARI grb s gavranom u štitu Rev.: PATRON VNGARI Marija s Isusom Promjer: 15 mm Težina: 0,48 g Tip: 572 (239A-1) Inv. broj: P1486/5 6. Denar Sign: K-P Av.: + M.MATHIE.R.HVNGARI grb s gavranom u štitu Rev.: PATRON VNGARI Marija s Isusom Promjer: 15 mm Težina: 0,49 g Tip: 572 (239A-1) Inv. broj: P1486/6 7. Denar Sign: K-P Av.: + M.MATHIE.R.HVNGARI grb s gavranom u štitu V Rev.: PATRON VNGARI Marija s Isusom Promjer: 15 mm Težina: 0,46 g Tip: 572 (239A-3) Inv. broj: P1486/7 8. Denar Sign: K-V Av.: + M.MATHIE.R.HVNGARI grb s gavranom u štitu A Rev.: PATRON VNGARI Marija s Isusom Promjer: 16 mm Težina: 0,51 g Tip: 572 (239A-4) Inv. broj: P1486/8 9. Denar Sign: K-V Av.: + M.MATHIE.R.HVNGARI grb s gavranom u štitu A Rev.: PATRON VNGARI Marija s Isusom Promjer: 15 mm Težina: 0,49 g Tip: 572 (239A-4) Inv. broj: P1486/9 19 10. Denar Sign: K-V Av.: + M.MATHIE.R.HVNGARI grb s gavranom u štitu A Rev.: PATRON VNGARI Marija s Isusom Promjer: 15 mm Težina: 0,49 g Tip: 572 (239A-4) Inv. broj: P1486/10 11. Denar Sign: K-V Av.: + M.MATHIE.R.HVNGARI grb s gavranom u štitu A Rev.: PATRON VNGARI Marija s Isusom Promjer: 15 mm Težina: 0,49 g Tip: 572 (239A-4) Inv. broj: P1486/11 12. Denar Sign: K-V Av.: + M.MATHIE.R.HVNGARI grb s gavranom u štitu A Rev.: PATRON VNGARI Marija s Isusom Promjer: 16 mm Težina: 0,49 g Tip: 572 (239A-4) Inv. broj: P1486/12 13. Denar Sign: K-V Av.: + M.MATHIE.R.HVNGARI grb s gavranom u štitu A Rev.: PATRON VNGARI Marija s Isusom Promjer: 16 mm Težina: 0,49 g Tip: 572 (239A-4) Inv. broj: P1486/13 14. Denar Sign: K-V Av.: + M.MATHIE.R.HVNGARI grb s gavranom u štitu A Rev.: PATRON VNGARI Marija s Isusom Promjer: 16 mm Težina: 0,47 g Tip: 572 (239A-4) Inv. broj: P1486/14 15. Denar Sign: n-X Av.: M.MATHIE.R.HVNGARIE grb s gavranom u štitu Rev.: PATRON VNGARE Marija s Isusom Promjer: 14 mm Težina: 0,43 g Tip: 573 (233A-9) Inv. broj: P1486/15 20 16. Denar Sign: K-P Av.: M.MATHIE.R.HVNGARIE grb s gavranom u štitu U Rev.: PATRON VNGARE Marija s Isusom Promjer: 14 mm Težina: 0,45 g Tip: 574 (232-1) Inv. broj: P1486/16 17. Denar Sign: K-P Av.: M.MATHIE.R.HVNGARIE grb s gavranom u štitu U Rev.: PATRON VNGARE Marija s Isusom Promjer: 14 mm Težina: 0,47 g Tip: 574 (232-1) Inv. broj: P1486/17 18. Denar Sign: K-P Av.: M.MATHIE.R.HVNGARIE grb s gavranom u štitu U Rev.: PATRON VNGARE Marija s Isusom Promjer: 15 mm Težina: 0,48 g Tip: 574 (232-1) Inv. broj: P1486/18 19. Denar Sign: K-P Av.: M.MATHIE.R.HVNGARIE grb s gavranom u štitu U Rev.: PATRON VNGARE Marija s Isusom Promjer: 14 mm Težina: 0,46 g Tip: 574 (232-1) Inv. broj: P1486/19 20. Denar Sign: K-P Av.: M.MATHIE.R.HVNGARIE grb s gavranom u štitu U Rev.: PATRON VNGARE Marija s Isusom Promjer: 15 mm Težina: 0,49 g Tip: 574 (232-1) Inv. broj: P1486/20 21. Denar Sign: K-P Av.: M.MATHIE.R.HVNGARIE grb s gavranom u štitu U Rev.: PATRON VNGARE Marija s Isusom Promjer: 14 mm Težina: 0,46 g Tip: 574 (232-1) Inv. broj: P1486/21 21 22. Denar Sign: K-P Av.: M.MATHIE.R.HVNGARIE grb s gavranom u štitu U Rev.: PATRON VNGARE Marija s Isusom Promjer: 15 mm Težina: 0,47 g Tip: 574 (232-1) Inv. broj: P1486/22 23. Denar Sign: K-P Av.: M.MATHIE.R.HVNGARIE grb s gavranom u štitu  Rev.: PATRON VNGARE Marija s Isusom Promjer: 17 mm Težina: 0,51 g Tip: 574 (232-2) Inv. broj: P1486/23 24. Denar Sign: K-P Av.: M.MATHIE.R.HVNGARIE grb s gavranom u štitu Rev.: PATRON VNGARE Marija s Isusom Promjer: 17 mm Težina: 0,50 g Tip: 574 (232-3) Inv. broj: P1486/24 25. Denar Sign: K-P Av.: M.MATHIE.R.HVNGARIE grb s gavranom u štitu Rev.: PATRON VNGARE Marija s Isusom Promjer: 17 mm Težina: 0,52 g Tip: 574 (232-3) Inv. broj: P1486/25 26. Denar Matije Korvina, nečitak Inv. broj: P1486/26 27. Denar Matije Korvina, nečitak Inv. broj: P1486/27 22 Osnovni tip Srebrni novac nominale denar, kovan za vrijeme kralja Vladislava II. (1490-1516). Avers: Kraljev grb. Grb ima središnje polje s poljskim orlom, a podijeljen je u četiri polja, gore lijevo su ugarske grede, gore desno dupli križ, dolje lijevo dalmatinski grb, a dolje desno češki grb. Oko grba, uz rub s lijeva na desno, čitaju se slova M.WLADISLAI.R.VNGARIE. Revers: Blažena Djevica Marija, sjedi, malo nagnuta na desno, s krunom i aureolom, u krilu desno sjedi mali Isus. Natpis, uz rub s lijeva na desno, PATRONA VNGARIE. cf. UNGER, Emil. Magyar éremhatározó, I. Budapest 1974, str., br. 639, 641, 647 RETHY, Ladislaus. Corpus nummorum Hungariae, Graz 1957., kat. br. 270B, 272C-1, 272C-2, 276-5. 28. Denar Sign: K-h Av.: M.WLADISLAI.R.VNGARIE grb s orlom bez štita Rev.: PATRONA VNGARIE Marija s Isusom Promjer: 15 mm Težina: 0,49 g Tip: 639 (270B) Inv. broj: P1486/28 29. Denar Sign: K-S Av.: M.WLADISLAI.R.VNGARIE grb s orlom u štitu h Rev.: PATRONA VNGARIE Marija s Isusom Promjer: 16 mm Težina: 0,49 g Tip: 641 (276-5) Inv. broj: P1486/29 30. Denar Sign: K-S Av.: M.WLADISLAI.R.VNGARIE grb s orlom u štitu h Rev.: PATRONA VNGARIE Marija s Isusom Promjer: 16 mm Težina: 0,47 g Tip: 641 (276-5) Inv. broj: P1486/30 31. Denar Sign: K-S Av.: M.WLADISLAI.R.VNGARIE grb s orlom u štitu h Rev.: PATRONA VNGARIE Marija s Isusom Promjer: 16 mm Težina: 0,48 g 23 Tip: 641 (276-5) Inv. broj: P1486/31 32. Denar Sign: K-h Av.: M.WLADISLAI.R.VNGAR grb s orlom u štitu Rev.: PATRON VNGARIE Marija s Isusom Promjer: 15 mm Težina: 0,46 g Tip: 647 (272C-1) Inv. broj: P1486/32 33. Denar Sign: K-h Av.: M.WLADISLAI.R.VNGAR grb s orlom u štitu Rev.: PATRON VNGARIE Marija s Isusom Promjer: 15 mm Težina: 0,48 g Tip: 647 (272C-1) Inv. broj: P1486/33 34. Denar Sign: K-h Av.: M.WLADISLAI.R.VNGAR grb s orlom u štitu Rev.: PATRON VNGARIE Marija s Isusom Promjer: 15 mm Težina: 0,47 g Tip: 647 (272C-1) Inv. broj: P1486/34 35. Denar Sign: K-H Av.: M.WLADISLAI.R.VNGAR grb s orlom u štitu Rev.: PATRON VNGARIE Marija s Isusom Promjer: 15 mm Težina: 0,49 g Tip: 647 (272C-1) Inv. broj: P1486/35 36. Denar Sign: K-H Av.: M.WLADISLAI.R.VNGAR grb s orlom u štitu Rev.: PATRON VNGARIE Marija s Isusom Promjer: 15 mm Težina: 0,46 g Tip: 647 (272C-1) Inv. broj: P1486/36 37. Denar Sign: K-H Av.: M.WLADISLAI.R.VNGAR grb s orlom u štitu Rev.: PATRON VNGARIE Marija s Isusom Promjer: 15 mm Težina: 0,49 g 24 Tip: 647 (272C-1) Inv. broj: P1486/37 38. Denar Vladislava II., nečitak Inv. broj: P1486/38 39. Denar Vladislava II., nečitak Inv. broj: P1486/39 Summary During yearly field walking, Rokovačke zidine are site that is frequently visited. In spite of the fact that archaeological excavations were never conducted on site, there are some archaeological finds. Further- more, it is exactly these chance finds, along with visible architectural remains, that witness about life during developed and late Middle Ages in this area. Kept in depots of Municipal museum of Vinkovci are two iron tools, pickaxe and the axe and one stone vessel for holy water (stoup). Field walking on ploughed fields near Rokovačkih zidina, some pottery was collected that can be dated in period between 14th and 15th century, according to the similar pottery found on other medieval sites. Other chronological strongholds for these finds are two coin hoards. Older one belongs exclusively to reign of Hungarian king Sigismund (1386-1437), while younger one contains mixed coins of kings Mathew Corvinus (1458-1490) and Vladislav II (1490-1516). 25 Izbor iz bibliografije: Blago 2006. Jozić, Stjepan (ed.): Blago muzeja, katalog izložbe, Vinkovci 2006. Brunšmid 1902. Brunšmid, Josip: „Colonia Aurelia Cibalae. Vinkovci u staro doba.“, VHAD NS 6 /1902, Zagreb 1902., s. 117-166. Dimitrijević 1966. Dimitrijević, Stojan: „Rezultati arheoloških iskopavanja na području vin- kovačkog muzeja od 1957. do 1965. god. (Prethistorija i srednji vijek)“, u: 20 godina muzeja Vinkovci, Vinkovci 1966., s. 33-99. Gale 2003. Gale, Ina: „Rezultati sustavnih i zaštitnih arheoloških istraživanja Arhe- ološkog odjela Gradskog muzeja Vinkovci u 2002.“, GOMHV 20/2002, Vinkovci 2003., s. 329 – 346. Klemens 1934.-1936. Klemens, J.: „Nalazi novca u Jugoslaviji od godine 1910. do 1936.“, Nu- mizmatika II-IV, Zagreb 1934.-1936. Krznarić Škrivanko 2007. Krznarić Škrivanko, Maja: „Rekognosciranje i reambulacija lokaliteta vinkovačkog kraja“, HAG 3/2006., Zagreb 2007., s. 48-51. Ožanić 2004. Ožanić, Ivana: „Rezultati sustavnih i zaštitnih arheoloških istraživanja Ar- heološkog odjela Gradskog muzeja Vinkovci u 2003. godini“, GOMHV 21/2003, Vinkovci 2004., s. 177-192. Petković 2006. Petković, Danijel: Srednjovjekovna naselja sjeverozapadnog dijela vinko- vačkog kraja, AMC 3 – N. s. 1, Vinkovci 2006. Réthy 1958. Réthy, Ladislaus: Corpus nummorum Hungariae, Graz 1958. Unger 1974. Unger, Emil: Magyar éremhatározó I., Budapest 1974. 26 Danijel Petković „ROKOVAČKE ZIDINE“ – ZABLUDE I RAZRJEŠENJA Srednjovjekovna naselja na zemljištu današnjih Rokovaca i Andrijaševaca Danijel Petković UDK 94(497.544 Rokovci-Andrijaševci)"04/14" Gradski muzej Vinkovci Uvod Današnje „Rokovačke zidine“ / „Rokovačka zidina“,1 oronuli ostatci srednjovjekovne crkve u blizini današnjeg naselja Rokovci, kod mnogih su, kako amatera, tako i stručnih istraživača, iza- zivale velike nedoumice oko interpretacije o kakvom i kojem se srednjovjekovnom sakralnom objektu radi. Još je veće nedoumice izazivalo pitanje kojemu, do tada poznatom, naselju sred- njovjekovne Vukovske županije, odgovara, odnosno pripada neposredan prostor, tj., zatečena topografska i arheološka situacija oko i u neposrednoj blizini „Rokovačkih zidina“. Unatoč činjenici što su mnogi, manje ili više kompetentni, zapisivači i autori u protekla 2-3 sto- ljeća2 o „Rokovačkim zidinama“ izrekli nebrojene, uglavnom pogrešne tvrdnje, konačne i, čini se, potpuno zadovoljavajuće odgovore na većinu tih pitanja, mogli smo dobiti tek početkom proteklog desetljeća, odnosno potkraj 90-ih godina prošlog stoljeća. Odgovori na ta pitanja postali su mogući prije svega zaslugom znamenitog, danas već pokojnog, mađarskog medievista Pála Engela (1938. – 2001.), zahvaljujući njegovoj opsežnoj povijesnoto- pografskoj obradi prostora srednjovjekovne Vukovske županije, a koja treba izaći u zaključnom, 1 Singularni oblik „Rokovačka zidina“ zasigurno je stariji od današnjeg u svakodnevnom lokalnom govoru prevla- davajućeg pluralnog oblika „Rokovačke zidine“. Tako svi stariji autori - primjerice Stjepan Pavićić, Đuro Sabo i drugi redovito rabe singularni oblik „Rokovačka zidina“. 2 Počevši od prvih skromnih vijesti sadržanim u kanonskim vizitacijama iz prve polovice 18. stoljeća. 27 petom svesku temeljnog povijesnotopografskog priručnika srednjovjekovne Ugarske poznatom kao György Györffy, Az Árpád-kori Magyarorság történeti földrajza, sv. 1−4., Budapest, 1963. − 1998.3 U navedenom Engelovom radu tako je, među ostalim, čini se, konačno razriješeno i pi- tanje kojem poznatom naselju srednjovjekovne Vukovske županije odgovara prostor „Rokovač- kih zidina“. Prije nego li otkrijemo kako glasi to rješenje te na kojim se postavkama ono temelji potrebno je navesti u kakve su sve zablude i stranputice upadali raniji propitivači srednjovjekovne prošlosti „Rokovačkih zidina“. 1. „U potrazi za Palinom i Prečkom“ Jedan od svakako plodnijih i poznatijih ranijih istraživača zavičajne srednjovjekovne prošlosti krajeva položenih između Dunava, Vuke, Bosuta i Save bio je jezikoslovac i antropogeograf Vinkovčanin Stjepan Pavičić (11. 7. 1887., Vinkovci – 7. 6. 1973., Zagreb). Njemu, primjerice, među ostalima, pripada zasluga da je prvi ustanovio povijesnu vezu između srednjovjekovnog Sv. Ilije (Szentillyea) i današnjih Vinkovaca. Tu je spoznaju Stjepan Pavičić javno obznanio prvi put u seriji članaka objavljenih u brojevima Vinkovačkog tjednika iz 1933. godine,4 a ka- snije 1940. godine dodatno razradio u svojoj monografskoj obradi srednjovjekovne Vukovske županije.5 Pavičić je u svojim povijesnotopografskim istraživanjima, ...nažalost u nedovoljnoj mjeri, neposredno proučavao izvorno gradivo, koristeći se najčešće umjesto toga kratkim povi- jesnotopografskim izvodima Dezsőa Csánkija,6 tako da su mu mnogi zaključci i pretpostavke, kolikogod bili sami po sebi dovitljivi i zanimljivi, ipak nedvojbeno pogrešni.7 Jedan je od tih Pa- vičićevih pogrešnih zaključaka prvi put objavljen u istoimenoj seriji članaka iz 1933. godine. U tome je članku prvi put razriješena veza srednjovjekovnog Sv. Ilije i današnjih Vinkovaca. Radi se o Pavičićevoj vrlo zanimljivoj, smjeloj i domišljatoj, ali u osnovi potpuno pogrešnoj ideji, odnosno interpretaciji toga što su to „Rokovačke zidine“ i njoj pripadajući okolni prostor. 3 Ovaj se Engelov rad o topografiji srednjovjekovnoj Vukovske županije dalje citira kao: Engel, „Valkóvármegye“ (rukopis). 4 Primjerice: Pavičić, S., Vinkovci (Sv. Ilija), Poljana s Prečkom i manastirom franjevačkim u Prečkoj, Vinkovački tjednik, br. 21, Vinkovci, 27. 5. 1933., str. 2 – 3. 5 Pavičić, S., Vukovska župa, U razvitku svoga naselja od 13. do 18. stoljeća, I. dio, Zagreb, 1940. Dalje će se citi- rati kao Pavičić, Vukovska župa... 6 Temeljni povijesnotopografski priručnik, srednjovjekovne Ugarske objavljem krajem 19. i početkom 20. stoljeća, inače poznat kao: Csánki, D., Magyarország történelmi földrazja a Hunyadiak korában, I-V, Budapest, 1890. – 1913. Za nas je osobito važan njegov II. svezak iz 1894. godine u kojem se nalazi srednjovjekovna Vukovska županija. Dalje će se ovaj Csánkijev rad citirati kao: „Csánki, Magyarország ..., broj sveska, i broj stranice.“ 7 Andrić, S., Vinkovci u srednjem vijeku, Područje grada Vinkovaca od kasne antike do kraja turske vlasti, Vin- kovci – Slavonski Brod, 2007., str. 11 – 12. 28 Tu je svoju konstrukciju iz 1933. godine formulirao kao „Poljana sa Prečkom i manastirom fra- njevačkim u Prečkoj“, misleći pri tome na uži i širi prostor oko današnjih Rokovačkih zidina. Pavičić će ovoj svojoj zabludi o tzv. „srednjovjekovnom posjedu Poljani i njenom područnom selu Prečki“ na mjestu „Rokovačkih zidina“ ostati dosljedan i u svojoj kasnijoj povijesnotopo- grafskoj obradi srednjovjekovne Vukovske županije iz 1940. godine.8 Potom će većina kasnijih, poglavito hrvatskih, istraživača u nastupajućih pola stoljeća, nekriti- čki slijediti ove Pavičićeve neutemeljene pretpostavke o „Rokovačkim zidinama“ te tako još dodatno zamrsiti Pavičićevo klupko zabluda.9 1.1. Palina nisu Vinkovci Prva od tih Pavičićevih zabluda vezana je uz srednjovjekovne izvore odnosno isprave iz 1436., 1474. i 1480. godine u kojima se među ostalim spominje utvrda (castrum) u jednoj od nekoliko poznatih Palina / Poljana, zabilježenih u srednjovjekovnim izvorima u prostoru srednjovjekovne Vukovske županije.10 Te je vijesti, a ne poznavajući stvarni sadržaj isprava u kojima se vijesti o ovoj utvrdi navode, Pavičić jednostavno prenio u širi prostor oko današnjih „Rokovačkih zidina“. Na ovakav zaklju- čak ga je zapravo navela upravo spoznaja o tome kako se jedna Palina / Poljana doista nalazila negdje u blizini današnjeg Ivankova, odnosno u susjedstvu srednjovjekovnog Rožda.11 Za tu je činjenicu znao već Pavičić, očito na osnovu Csánkijevih izvoda, ali je Pavičić u sljedećem kora- ku načinio pogrešku pokušavajući tu Palinu / Poljanu izjednačiti sa širim prostorom oko dana- šnjih „Rokovačkih zidina“. No, prije nego što objasnimo kako je došlo do ovog Pavičićeva zastranjena, potrebno je prvotno razriješiti stare zablude o Palini, odnosno Palinama / Poljanama koje su se nalazile u srednjovje- kovnoj Vukovskoj županiji, a koje su zapravo još zamrsili autori koji su prethodili Pavičiću. Jedan od tih autora bio je vinkovački prirodoslovac (prije svega mikolog) i starinar Stjepan Schulzer pl. Müggenburg (1802. – 1892.). Schulzer je, naime, u svojem rukopisu pod naslovom 8 Pavičić, isto. 9 Osobno smo također, i to u radu: Petković, D., Redovničke zajednice razvijenog i kasnog srednjeg vijeka na vin- kovačkome području..., Godišnjak ogranka Matice hrvatske Vinkovci (dalje će se citirati kao GOMHVk) br. 20, Vinkovci, 2003., str. 127−130), neupućeni u novija spoznaje mađarske srednjovjekovne topografije nekritički pri- hvatili Pavičićeve i Gašićeve (Gašić E., Kratki povijesni pregled biskupija Bosansko – Đakovačke i Srijemske, Đakovo / Osijek, 1944. / 2000., str. 135−139) konstrukcije o „Poljani“ i franjevačkom samostanu u „Prečki“, tj. „Poljani“. 10 Navedeni izvori, odnose se zapravo na prostor današnjeg sela Paljevini kod Potnjana u općini Drenje u Đakovšti- ni gdje i danas, čini mi se, postoje vidljivi ostatci ove utvrde, što Pavičić, naravno, to tada nije znao. 11 Pavičić ga je smještao u prostor današnjih Retkovaca jugozapadno od Ivankova. Opširnije o srednjovjekovnom Roždu vidi kod Pavičić, isto, str. 118, 161 – 163, 166 – 171, 173, 175 – 177, 210, 213, 216, 224, 228, 234, 263, 279 – 281, 290 i 291. i Petković, D., 2006., str. 35 – 38, 284. 29 „Cibalis-Palina-Vinkovci“12 jednu i usto najznačajniju od tih srednjovjekovnih Palina / Poljana, a koje su se nalazile u srednjovjekovnoj Vukovskoj županiji, izjednačio sa srednjovjekovnim Vinkovcima. Ideja o srednjovjekovnoj Palini na mjestu Vinkovaca nije doduše Schulzerova već ju je preuzeo iz Šematizma svećenstva Bosansko-srijemske biskupije iz 1880. godine.13 …Schulzer je ustvrdio da je „slavenska Palina“ nastala na ruševinama rimskih Cibala, da su je Turci u pohodima 1526. i 1529. razrušili i spalili pa da je to mjesto u razdoblju do oslobođenja od Turaka potkraj 17. stoljeća „obraslo šumom i naselilo se vukovima“; u toj su šumi, kao „jedini ostatak Paline“, prvi naseljenici Vinkovaca našli „gole zidove neke izgorjele kršćanske crkve“; crkvu su obnovili i posvetili je sv. Vinku. Ta je Schulzerova uvelike spekulativna rekon- strukcija vrijedna samo utoliko što se oslanja na predaju, koja se održala u samim Vinkovcima, o obnovi naselja poslije odlaska Turaka. Ime Palina, pak, toj je predaji očito nadodao sam Schulzer…14 1.2. Tri Paline srednjovjekovne Vukovske županije …Inače se u široj okolici Vinkovaca u srednjem vijeku doista zna za više od jednog naselja ili posjeda takvog imena. Vinkovcima najbliža Palina spadala je u ivankovačko vlastelinstvo i ležala je u njegovom jugozapadnom dijelu, negdje između Vođinaca i Prkovaca. O toj Palini govori nekoliko isprava iz kasnog 15. i ranog 16. stoljeća…15 Ta Vinkovcima najbliža Palina, zapravo Poljana, koliko je poznato, zapisana je svega tri puta i to 1483. godine u obliku Palyna, 1518./1519. u obliku Polyna, te oko 1520. godine u obliku 12 Taj je Schulzerov rukopis sa njemačkog orginala (Cibalae – Palina Vinkovce; archaaelogisch-historische Skizze) preveo i priredio za objavu (u Godišnjaku pododbora Matice hrvatske Vinkovci, broj 3., Vinkovci, 1964., str. 3 – 48) dr. Jovan Georgiević. Schulzer je na kraju predgovora rukopisa „Cibalis-Palina-Vinkovci“ naznačio listopad 1886. godine (Vinkovcze in October), pa to vrijeme trebamo smatrati kao vrijeme nastanka ovog rukopisa. Rukopis se i danas se čuva u Gradskom muzeju Vinkovci kamo je dospio zajedno sa zbirkom Mate Medvedovića, a koju je grad Vinkovci otkupio 1942. godine od Mate Medvedovića. Letimičnim uvidom u izvorni Schulzerov tekst primijetili smo kako se njegov priređivač dr. Jovan Georgiević, čini se, nije sasvim u potpunosti držao orgi- nala, tj. da su neki dijelovi možda ispušteni, a neki su možda čak i naknadna interpolacija rečenog priređivača. Stoga se nadam da će Schulzerov rukopis iznova, i to uskoro, biti priređen i objavljen od današnjih kompetentnih poznavatelja njemačke paleografije i jezika. 13 Ovu je ideju u osnovi prvi „lansirao“ pečuški kanonik i učenjak István Szalagyi-Salagius (*1730. – †1796.), koji je, u svome velikom djelu O stanju panonske Crkve (De statu ecclesiae Pannonicae), moderne Vinkovce prvi poistovjetio s antičkim Cibalama, ali i sa srednjovjekovnom Palinom. Taj se autor bez sumnje najviše oslonio na stare zemljovide, poglavito one iz 16. i 17. stoljeća, koji redovito stavljaju lokalitet zvan Palina/Palyna na mjesto koje bi otprilike pripadalo kasnijim Vinkovcima. Dotični ulomak iz trećeg sveska Szalagyijeva djela prenio je ka- snije József Brüsztle u svome mnogo korištenom crkvenopovijesnom priručniku. Na drugoj strani je Szalagyijevu tvrdnju preuzeo i sastavljač navedenog Šematizma svećenstva Bosansko-srijemske biskupije u 19. st. kojega je kao izvor koristio Schulzer. (U cijelosti preuzeto iz: Andrić, S., Vinkovci u srednjem vijeku, Područje grada Vinkovaca od kasne antike do kraja turske vlasti, Vinkovci – Slavonski Brod, 2007., str. 33 – 34.) 14 Andrić, Vinkovci u srednjem vijeku…, str. 33 – 34. 15 Andrić, isto, str. 34. 30 Polyana falwa. Osim toga, po svemu sudeći, istovjetno joj je polje, odnosno zemljište Poljana (zemin-i Polana) zapisano oko 1570. godine u području ivankovačke nahije i to kao polje koje su tada obrađivali tadašnji stanovnici Vođinaca.16 Njenom položaju, čini se, odgovara današnje zemljište Poljanica udaljeno od središta Vođinaca oko 1.5 kilometar u južnom smjeru. Sve prethodno iznesene činjenice također je već utvrdio Engel.17 Nesumnjivo je, također, kako joj ime treba čitati i pisati kao Poljana, a ne Palina čemu u prilog ide ne samo današnji toponim Poljanica, nego i oblici u kojima je ona zapisana u izvorima iz 1518./1519. te oko 1520. i 1570. godine. Upravo je ova „vođinačka“ Poljana ona za koju je Pa- vičić neopravdano mislio kako je treba smještati u širi prostoru oko današnjih „Rokovačkih zidina“. Sljedeća, druga …Palina nalazila se sjeverno odatle, oko Vuke, i računala se među pripadnosti vlastelinstva Nagyfalu ili Velika Vas (kod današnjih Semeljaca)…18 Zabilježena je, čini se, samo u jednom srednjovjekovnom izvoru iz 1395. godine (villa seu pos- sessio Palina)19 i to u skupini od ukupno 18 posjeda koji su pripadali posjedovnom sklopu, odnosno vlastelinstvu okupljenom oko središnjeg i najvažnijeg posjeda i mjesta, spomenutog Velikog Sela / Velike Vasi / Nagyfalu (Magna Villa) u prostoru današnjih Semeljaca. Čitava skupina od navedenih 18 posjeda (sigurnije se mogu identificirati današnji Forkuševci = Farkasfalua; Arduševac = ?Ferdefalua; Beskowch = ? možda zemljište Paskovac ili Peskovci kod Vrbice; te Ivahontnheleke = ? možda današnji Ivanovci Gorjanski) rasprostirala se otprilike u prostoru jugoistočno od današnjih Tomašanaca, istočno od potoka Jošave, sjeverno od prosto- ra današnjih Đurđanaca i Mikanovaca, sjeverozapadno od Ivankova, jugozapadno od današnje Koritne te zapadno od šireg prostora današnje Markušice. Engel ovu Palinu konkretno identifi- cira sa današnjim toponimom Palinska šuma zabilježenom na karti iz 1910. godine između Laslova i Markušice.20 16 McGowan, B. W., Sirem sancaği mufassal tahrir defteri, Ankara, 1983., str. 468. (Dalje će se citirati kao: „McGowan, broj stranice“) 17 Engel, „Valkóvármegye“ (rukopis), str. 160: Palina 1483/520: p. seu v. Palyna (Zay lt. A-1-77, Df. 285 335); 1518/519: p. seu v. Polyna (Zay lt. B-1-78, Df. 265 637); [1520 k.]: Polyana falwa (Zay lt. A-1-88, Df. 285 367) Ivánkaszentgyörgy tartozéka (1483-1520). Bozjás és Verőfény (1483), Perkovc és Brainc (1520) között említik. – 1570 k. Polana puszta az ivankovói náhijében, Vodjinci faluhoz tartozik (McGowan 469). Ma hn. Vodjinci mellett D-re. 1954. térk.: Poljanica. (Cs. II. 340 Palina; Heller-Nehring 146.) 18 Andrić, isto. 19 Mažuran, I., Povijesni izvori Slavonije Baranje i Srijema I, (citira se dalje kraticom: Mažuran, PISBiS, I.), Osijek, 2002., str. 128–130, isprava br. 96. 20 Engel, „Valkóvármegye“ (rukopis), str. 160: Palina 1395: v. seu p. Palina (Dl. 8028, reg.: Zs. I. 3826) Nagyfalu tartozéka (1395). Újlak (Novaszelci) és Farkasfalva között említik. – 1565-ben Novoselec falu Polana- hoz tartozik (Tapu defteri 351, p. 360: Polāna). Ilyen hn. van Markušica és Laslovo között. 1910. térk. (1:25 000): Palinska šuma. (Cs. II. 340; Heller: Ver. 138.) Ld. még Polina. 31 Slika 1: „Rokovačka zidina“ – Ruševine gotičke crkve građene od opeke – situacija; snimio Gjuro Szabo, 1912. god.; (Ministarstvo kulture RH – Uprava za kulturni razvitak – Fototeka kulturne baštine, inv. br.: 8135; neg.: V – 618) Posljednja, treća, …napokon, najvažnija Palina, koja je bila središte crkvene župe u sklopu Požeškog arhiđakonata i u kojoj se od 1474. spominje i kaštel (važan u doba turskih osvajanja), ležala je zapadno od Gorjana i u susjedstvu prostranog vlastelinstva grada Nevne (Levanjske Varoši). Toj Palini odgovara po svoj prilici današnje selo Paljevina zapadno od Potnjana…21 Direktno i indirektno (u pridjevcima svojih vlasnika) ova se Palina navodi u čak 16 srednjovje- kovnih izvora u rasponu od 1313. do 1511. godine. Ujedno je i jedina od tri spomenute vukov- ske Paline koja je imala vlastitu crkvenu župu, odnosno župnu crkvu te utvrdu, odnono castrum / castelum (1474., 1480.) što je proučavanjem spomenutih izvora također utvrdio Engel.22 21 Andrić, isto, str. 34. 22 Engel, P., „Valkóvármegye“ (rukopis), str. 159 – 160: Palina 1313/315: p. Jo-is f-i Dyon-i et Rennoldi fr-is eiusdem (Dl. 33 568, reg.: Anjou III. 577); 1332—7/Pp. Reg: Nic. (sac.) de Polina (2x), Jo. de Polena (Vat. I/1. 241, 268, 314); [1410-18]: Thom. de Palyna (Dl. 93 915, Zs. II. 8152); 1427: Lad. et Jonas f-i Nic-i f-i Dem-i de Palyna (Dl. 11 948); 1436: Jo. de Palyna (Dl. 12 855); 1436: p. Palona (Dl. 12 958); 1438/438: Thom. de Palina 32 Slika 2 (desno): Tlocrt „Rokovačke zidine“ početkom 20. stoljeća (izvor: Szabo, Gj., Spomenici prošlosti u Srijemu; Mikanovci – Rokovci – Ledinci – Bapska – Lipovac, Savremenik, Godište XI; broj I i II; Zagreb, 1916., str. 47.) …Razlučivanju tih istoimenih lokaliteta u sred- njovjekovnoj Vukovskoj županiji prvi je mnogo pridonio Csánki.23 No, i on je pogrešno ustvrdio da utvrda Palina (castrum Palyna) koju spomi- nje dokument iz 1480. odgovara današnjim Vin- kovcima. Od Csánkija je sve preuzeo Bösendor- fer u svojim Crticama.24 Zapravo se i dokument iz 1480. odnosi na zapadnu Palinu, tj. Paljevi- nu, kao što je to pokazao Pál Engel. Ipak se na (Dl. 13 216); 1442: Ben. f. Em-i nob. de Palina 3 v-s suas possessionaliam (!) in Palina existentes, duas vidl. inferiorem et superiorem Bladcha et tertiam v-m Batroch, … Thom. de Palina (Dl. 13 664); 1454: Barnabas de Palyna (Dl. 33 389); 1473: vinea … in promontorio Palyna prope v-m Zlobochyna (Szepesy lt. 67-4, Df. 261 696); 1474/475: Pet. Thorkos de Herman castellanus … Jo-is de Wyzla … in castello suo Palyna (Dl. 74 518); 1480/480: castr. Palyna cum portione p-naria similiter ~ et earum pert. (Dl. 18 391); 1480: castr. Palyna ac port. p-naria similiter Palyna (Dl. 18 391); [1508]: via … de opp-o Gara ad Palyna (Draskovich lt. 56-119, Df. 279 414); 1509: Barth. de Palyna provisor Petri Belyey (Zay lt. C-1-32, Df. 265 814); 1511: vinea … in promontorio Palyna prope v-m Zlobochyna (Szepesy lt. 66-26, Df. 261 688) [Hermán nb.] Dénes fia János és testvére, András 1308-ban öt szerviensével megyei nemesként tanúskodik (Anjou II. 321). Dénes fia János és testvére, Rennoldus meg nem nevezett birtoka Valkófő és Azariás határosa (1313). Tamás a macsói bánok megbízottja (1415 k.), kir. ember Mikola iktatásához (1438). János tanú (1436). 1442-ben Benedek - Tamás hozzájárulásával - három itteni faluját 50 aft-ért zálogba adta Thapse Pál volt garai bírónak. Barnabás (1454), majd Viszlói János itteni várnagya (1474) a nevnai uradalom szomszédosa. 1480-ban Bakonyai István magva szakadtával Mátyás Váradi Péternek, Nagylucsei Orbánnak és testvéreiknek adta meg nem nevezett tartozékaival. 1509-ben Bélyei Péter udvarbírája a garai uradalom szomszédosa. 1473-ban Viszlói János engedélyével - aki maga is szőlőbirtokos volt itt - egy nevnai oltárigazgató eladta itteni szőlejét egy garai hospesnek. Ennek fia ugyanezt a szőlőt 1511-ben Szeglaki Horvát Antal boszniai kanonoknak és testvérének, Vidnek adta el. A szomszédos szőlő birtokosa ekkor Félegyházi László özvegye volt. Út vezetett ide Garától (1508). A pozsegai főesperességhez tartozó egyházának papja 1332: 40 banalis, 1333 I: 30 banalis, 1335 II: 6 gs. pápai tizedet fizet. – 1565-ben Polana vár, puszta a polanai náhijében (Tapu defteri 351, p. 335: mezraa-i kala-i Polana). Ma kzs. Djakovótól ÉNy-ra. Lip.: Paljevina; H. Paljevina. (Cs. II. 340; Heller-Nehring 135; Heller: Ver. 138.) 23 Vidi: Csánki, II., str. 340: s. v. Palina. 24 Bösendorfer, J., Crtice iz slavonske povijesti, S osobitim obzirom na prošlost županija: Križevačke, Virovitičke, Požeške, Cisdravske Baranjske, Vukovske i Srijemske te Kr. i Slob. Grada Osijeka u srednjem i novom vijeku, Osijek, 1910., str. 214. (Dalje će se ovo djelo citirati kao „Bösendorfer, Crtice..., str. ...“) 33 karti koju donosi (suvremeni mađarski autor) Gere25 utvrda Palina (i dalje) pogrešno smješta u okuku Bosuta pokraj Rokovaca…26 Na osnovu ovih činjenica može se zaključiti sljedeće: …Prema tome se ni za jednu Palinu iz srednjovjekovne Vukovske županije ne može tvrditi da odgovara modernim Vinkovcima, čak ni ako se uzme u obzir široki opseg današnjega vinkovačkog gradskog područja. S time je bio načistu vrijedni istraživač vinkovačke i istočnoslavonske lokalne povijesti Stjepan Pavičić. On je u više svojih radova dosta opširno pisao o jednoj od spomenutih Palina, onoj najjužnijoj i najbližoj Vinkovcima, nazivajući je uvijek Poljana (bio je, naime, uvjeren da je tako glasilo prvotno hrvatsko ime, koje su Mađari preinačili u Palina). No, kako je premalo radio na samom izvornom gradivu, oslanjajući se poglavito na podatke iz druge ruke (poput kratkih Csánkijevih izvoda), Pavičić je u svojoj rekonstrukciji zapao u višestruke zablude. Tako je podatke koji se tiču utvrde u zapadnoj Palini (Paljevini) pogrešno prenio na Palinu u Pobosuću, ovu je neute- meljeno prebacio na desnu stranu Bosuta kod Rokovaca, a sve je konačno zamrsio povezavši u jedno klupko vijesti o franjevačkom samostanu roda Korođskih u mjestu Perechke, podatak o posjedu Prečka kao sastavnici vlastelinstva Palina i ruševinu srednjovjekovne crkve poznatu kao Rokovačka zidina…27 1.3. Pavičićeva „Poljana“ Spomenuta Pavičićeva konstrukcija o „Poljani i njenom područnom selu Prečki“ zasnivala se prije svega na zatečenoj topografskoj i arheološkoj situaciji oko Rokovačkih zidina kao što je vidljivo iz sljedećih Pavičićevih tvrdnji: ...U Poljani su postojali jaka tvrđava, područno selo Prečka, samostan franjevaca i samostan- ska crkva, koja je po običaju franjevaca ondašnjeg vremena morala stajati nešto podalje od sa- mog samostana, a bliže kakvom naselju. Ta četiri indicija: utvrđenje, selo Prečka, samostan i samostanska crkva moraju se naći na istom mjestu i podudarati s onim petim, naime s posjedom Poljanom, i u tom slučaju nastaje jasna putokaz, gdje ćemo smjestiti taj posjed. I zaista, na tom zemljištu, pored Bosuta, nedaleko današnje Rokovačke zidine, i sada se vide ostatci velikog nekadanjeg utvrđenja. Ostatci su još polovinom 19. stoljeća bili toliko jaki, da su se dobro vidjeli zidovi tvrđave na četiri ugla, solidne građe, sa širokim i dubokim opkopima, koji se i danas jasno razabiraju. Osim toga i narod je sačuvao predanje, da je tu stajao tvrdi grad kojemu su posljednji gospodari bili oni isti, koji su u turskom napredovanju držali susjed- na utvrđenja u Cerni i Gradištu. 25 Gere, L., Várak a Szerémségben, A Középkori Dél-Alföld és Szer, Szeged, 2000., str. 343. 26 Andrić, isto, str. 34, fusnota 43: O utvrdi Palini (Paljevini) v. zasad Koppány, A középkori Magyarország, 193. (opaska S. Andrića u istoj fusnoti). 27 Andrić, isto, str. 34 – 35. 34 Samostan franjevaca zapisao je na tom mjestu još g. 1660. fra Petar Nikolić, opisujući župe i granice zagrebačke biskupije. On ga navodi u tadašnjoj župi ivankovačkoj, kojoj je u to vrijeme pripadala i crkva sv. Ilije. I u okolnom je narodu ostalo predanje o tom samostanu. Ono je za- bilježeno g. 1854. Po tom predanju Turci su u svom prvom naletu g. 1526. ostavili samostan neoštećen i u miru, te su franjevci u njemu i dalje ostali. Istom u njihovom drugom naletu fra- njevci su ostavili svoj dom i otišli dalje u sigurnije krajeve...28 Pavičić je u pravu kada tvrdi kao se uz desnu obalu Bosuta u neposrednoj blizini „Rokovačih zidina“ nalaze nalaze ostatci nekakve utvrde, doduše oni danas uopće ne izgledaju onako kako su prema Pavičiću navodno izgledali još sredinom 19. stoljeća. Uz desnu, odnosnu južnu obalu Bosuta, zapadno od željezničkog mosta pruge Vinkovci − Župa- nja na lokalitetu „Jemrića stan“, a svega nekih 200 metara sjeverno od „Rokovačkih zidina“ za- ista postoje ostatci, nekakve, čini se srednjovjekovne utvrde, kako je to već tvrdio Pavičić. Ona je možda izvorno položena na umjetno nastali povišeni brežuljak, tj. prapovijesnu sopotsku gra- dinu, iako za sada nema arheoloških potvrda za ovu potonju tvrdnju. Brežuljak je danas gusto obrastao šljivikom te je stoga teško prepoznati naznake ostataka bilo kakve arhitekture. Osim s bosutske strane, s preostalih strana (istočne i zapadne) okružena je nekakvim potokom (ili obram- benim jarkom) koji se na istočnoj strani utvrde posve jasno ulijeva u Bosut, dok sa zapadne, naj- šire strane utvrde ovaj opkop danas nije toliko naglašen. Velika je vjerojatnost kako se na toj najotvorenijoj i najširoj zapadnoj strani utvrde radi o umjetno nastalom opkopu dok je na isto- čnoj strani za potrebe opkopa iskorišteno prirodno ušće spomenutog potoka u Bosut. (vidi slike 5 i 6) Uzvisina je polukružnog oblika i relativno malenog opsega (40 x 50 m), što upućuje kako se radi o manjoj utvrdi-stražarnici čija je osnovna zadaća bila nadzor prijelaza preko Bosuta. Već i ova činjenica ide u prilog tome kako se današnji izgled ove „rokovačke utvrde“ na Bosutu teško može identificirati s navedenim Pavičićevim opisom impresivne i čvrsto građene „tvrđave na četiri ugla, solidne građe“ kako je ista navodno izgledala još sredinom 19. stoljeća. Prema iskazu Stjepana Jemrića, vlasnika stana na spomenutoj utvrdi-gradini, nekakva sondažna iskapavanja na njoj je 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća vršio jedan od prvih uposlenika Gradskog muzeja Vinkovci, arheolog amater Matija Klajn. Nažalost, o tim njegovim amater- 28 Pavičić, isto, str. 118 – 119. a) Podatak o navodnom samostanu franjevaca iz 1660., a kojega ovdje citira i Pavičić, sam po sebi ne znači mnogo jer je iz izvješća apostolskog vizitatora Petra Masarechija iz 1624. godine vidljivo kako je župa Ivan- kovo pokrivala i prostore današnjih Vinkovaca, Mirkovaca, Cerića, Nuštra, Marinaca i Bogdanovaca. Nije stoga nevjerojatno kako je Petar Nikolić 1660. godine mogao isto tako vidjeti i ostatke benediktinskog samo- stana Sv. Duha kod Nuštra. b) Pavičić pod crkvom sv. Ilije u tadašnjoj ivankovačkoj župi tu misli na očuvanu staru gotičku crkvu sv. Ilije na Meraji u Vinkovcima. c) Predaju o samostanu zabilježio je anonimni autor u časopisu Neven iz 1854. godine, a u novije vrijeme ga je predstavio Virc, Z., Lokalna usmena predaja o turskom osvajanju vinkovačkog kraja, Mohačka bitka 1526., Vinkovci, 1990., str. 117 – 129. 35 Slika 3: „Rokovačka zidina“ - Ruševine gotičke crkve građene od pečene opeke – detalj: ulaz; snimio Gjuro Szabo, 1912. god.; (Ministarstvo kulture RH – Uprava za kulturni razvitak– Fototeka kulturne baštine, inv. br.: 8136; neg.: IV – 311) Slika 4: „Rokovačke zidine“ – izgled iz dvadesetih ili tridesetih godina 20. stoljeća; pogled s jugozapada. (fotoarhiva GMVk) skim zahvatima nije sačuvana nikakva dokumentacija i artefakti, tj. u Gradskom muzeju 1968. godine nije ih zatekla I. Iskra-Janošić, jedna od prvih stručno obrazovanih arheologinja Grad- skog muzeja Vinkovci. Na gradini i u čitavom prostoru oko nje sve do „Rokovačkih zidina“, inače se često nalaze ulomci srednjovjekovne keramike, skupni i pojedinačni nalazi srednjovje- kovnog novca, željezne strelice i drugo oružje i oruđe te manji dijelovi kamenog crkvenog namještaja (škropionica).29 29 Više o konkretnim arheološkim nalazima s lokaliteta Rokovačke zidine vidi u nastavku u radu Anite Rapan Pape- ša, Pokretni arheološki nalazi s kao svjedoci života na prostoru Rokovačkih zidina. 36 Prema Pavičiću središte posjeda Poljane nije se nalazilo oko ove utvrde na „Jemrića stanu“ već nešto južnije od prostora „Rokovačkih zidina“, tj. više u smjeru prema današnjim Rokovcima. Uži prostor oko utvrde i „Rokovačkih zidina“ on imenuje „Prečkom (Perechke / Perethke / Pereczke) područnim poljanskim selom“. Uvođenjem Prečke čitava priča o Poljani dodatno se komplicira. 1.4. „Rokovačke zidine“ „Rokovačke zidine“, tj. ostatke srednjovjekovne gotičke crkve Pavičić povezuje s vijesti iz 1415. godine kada je protupapa Ivan XXIII. dopustio Filipu Korođskom ...da na svom posjedu sagradi franjevački samostan sa crkvom, grobljem, vrtom i ostalim...30 Ova srednjovjekovna franjevačka samostanska crkva nosila je prema Pavičiću posvetu sv. Roka, a prema istoj navodnoj nekadašnjoj posveti srednjovjekovne crkve današnji Rokovci navodno dobivaju ime. U Pavičićevoj konstrukciji isto ime Rokovci potom postupno kod lokalnog stanovništva potiskuju sjećanje na Poljanu i njeno područno selo Prečku, i to u vremenu kada se Rokovci početkom 18. stoljeća premještaju na sadašnji položaj. Ime sv. Roka doista nosi jedna rokovačka crkva, ali to bilježe tek izvori s početka 18. stoljeća. Primjerice, u Rokovcima se još 1729. godine u kanonskoj vizitaciji pečuškog biskupa spominje kao ruševna …antiqua eclesia Sancti Rochi…, a tijekom 18. stoljeća u matičnim knjigama rokovačke župe spominju se ukopi na starom groblju …in cemeterio communi apud sanctum Rochum…31 Ovi navodi su, naravno, Pavičiću bili nesumnjiv dokaz za ime srednjovjekovne franjevačke samostanske crkve na Rokovačkim zidinama.32 Kada se pogleda prijevod cjelovitog teksta kanonske vizitacije župe Vinkovci i njoj tada pripa- dajuće filijale Rokovci, a koju je tada 15. lipnja 1729. godine obavio vizitator Gabrijel Bakić, spomenuta Pavičićeva tvrdnja postaje više nego dvojbena: ...U filijali Rokovci crkva je udaljena jedan sat hoda od župne crkve u Vinkovcima. Blagoslovljena je na čast sv. Roka. Nalazi se usred sela, a sagrađena je od drveta. Pokrivena je slamom, a omazana blatom. Nema u crkvi poda, nema ograde, tornja, zvona i sakristije. Groblje je u šumi, pokraj ostataka stare crkve ko- ja je bila duga 10 koraka, a široka 3 hvata...33 30 Pavičić, isto. 31 Pavičić, isto, str. 119. 32 Osim toga, u susjednim Vinkovcima također je još od ranog 18. stoljeća zabilježeno štovanje sv. Roka, zaštitnika od kuge, a njegov današnji kip stoji upravo na mjestu gdje je započinjala cesta od srednjovjekovnog naselja Sv. Ilija, koja je lijevom stranom Bosuta preko Krnjaša i srednjovjekovnog Lĕskovca vodila upravo na prijelaz kod spomenute utvrde na Jemrića stanu. Taj kip je doduše na današnjem mjestu postavljen tek tijekom 19. stoljeća, dok se prijašnja kapelica posvećena sv. Roku (spominje ju već kanonska vizitacija župe Vinkovci iz 1745. godi- ne, a bilježe ju i svi najraniji kartografski prikazi Vinkovaca s kraja 18. stoljeća) nalazila na suprotnom sjevernom rubu ondašnjih Vinkovaca - to je danas križanje ulica Jurja Dalmatinca i Starčevićeve. 33 Crnčan, M. / Dević, A., Župa Rokovci-Andrijaševci, Rokovci-Andrijaševci, 2004., str. 88. 37 Slika 5: Prikaz srednjo- vjekovnog gradišta pokraj „Jemrića stana“ (na zem- ljištu Široko) u prvom sje- vernom susjedstvu „Roko- vačkih zidina“ na detalju suvremenog katastarskog plana mjerila 1:5000. Ja- sno je vidljiv opkop oko gradišta dubine od 2.6 do 5.1 metra i u koji se s južne strane ulijeva potok. Sa sjeverne strane ovo je gradište omeđeno Bosu- tom. Slika 6: Umjetna polukružna uzvi- sina na „Jemrića stanu“ kraj „Ro- kovačkih zidina“ sjevernom stra- nom oslonjena na Bosut a sa dru- gih strana okružena manjim poto- kom-opkopom, danas obrasla šlji- vikom. Na osnovu srednjovjekov- nog materijala nađenog na površini ove „gradine“ može se zaključiti kako se radi o manjoj srednjovje- kovnoj utvrdi u srednjovjekovnom Hrapkovu, odnosno stražarnici ko- ja je nadzirala prijelaz preko Bo- suta. Nije isključeno kako je ova srednjovjekovna utvrda sagrađena na kakvoj ranijoj prapovijesnoj (?) sopotskoj gradini; snimila Maja Krznarić Škrivanko, 2002. god. (Fototeka Arheološkog odjela Gradskog muzeja Vinkovci) 38 Slika 7: „Rokovačke zidi- ne“ s većom skupinom lju- di ispred, odnosno s jugo- istočne strane – fotografija snimljena negdje između dva svjetska rata (fotoarhiva GMVk) Slika 8: „Rokovačke zidine“ – Ruševine goti- čke crkve – detalj; snimio Z. Vucelić, 1951. god.; (Ministarstvo kulture RH – Uprava za kulturni razvitak – Fototeka kulturne baštine, inv. br.: 10.054; neg.: II – 1043) 39 Pavičić je, dakle, u pravu kada kaže da se tadašnje groblje nalazilo izvan sela oko stare crkve, a koja je po svemu sudeći isto što i današnja „Rokovačka zidina“, ali za razliku od tadašnjih ro- kovačkih matičnih knjiga, a koje je Pavičić valjda svojevremeno vidio, kanonska vizitacija iz 1729. jasno kaže kako je naslov Sv. Roka tada nosila neugledna drvena crkva u samome selu, dok o posveti strare crkve – „Rokovačkih zidina“ ne kaže ništa određeno. Kasnije kanonske vizitacije župe Vinkovci i njoj pripadajuće filijale Rokovci iz 1738., 1745. i 1755. godine također donose, u najmanju ruku, dvojbene podatke o tadašnjoj ili tadašnjim rokovačkim crkvama.34 Tako, primjerice, vizitacija filijale Rokovci iz 1738. godine navodi u Rokovcima tek ...drvenu crkvu posvećenu u čast sv. Franje, pokrivenu slamom..., ali i navodi kako se ...groblje nalazi iz- van sela udaljeno četvrt sata (hoda)...35 Potom vizitacija iz 1745. godine spominje ...na podru- čju Rokovaca napuštenu crkvu sv. Roka, jedva prikladnu za drvenu Bogomolju, s omazanim zi- dovima blatom, slamnatim krovom, ali bez svoda, posvećenu sv. Franji Serafskom,36 te se drži (crkva) otvorenom....37 Na kraju vizitacija iz 1755. godine također spominje u filijali Rokovci ...drvenu crkvu, izgrađenu po običaju zavičaja, iznad ostataka stare, posvećena u čast sv. Franje Serafskog....38 Iz ovih izvještaja teško je, naime, jasno zaključiti je li se ova rokovačka filijalna crkva posveće- na sv. Franji (?ranije sv. Roku) nalazila u samom selu ili izvan njega te je li doista kako to svjedoče spomenute vizitacije bila od drveta, što bi značilo kako ta crkva ne može biti isto što i Rokovačke zidine, inače građene od čvrstog materijala, odnosno opeke. Ne samo to, nego su Rokovačke zidine još početkom 20. stoljeća, kada ih je na fotografijama zabilježio Đuro Szabo, bile još uvijek građevina u prilično dobrom stanju čiji su zidovi i zabati bili gotovo u cijelosti sačuvani sve do razine krova koji je tada jedini nedostajao.39 34 Sršan, S., Kanonske Vizitacije, Knjiga IV, Srijem 1735. – 1768., Osijek, 2006., str. 424 – 425, 496 – 497, 580 – 581. 35 Isto, 424 – 425, u latinskom izvorniku: ...Ecclesia lignea honori s. Francisci sacra, est stramine tecta..., ...Coemeterium extra pagum in distantia quandrantis unius horae... 36 Franjo Serafski / Serafinski (lat. Seraphicus) istovjetna je osoba Franji Asiškom (*1181./82. – † 3. 10. 1226.) utemeljitelju franjevačkog reda. Naime, uz svoje osobno ime Franju se naziva i Serafski / Serafinski što je zapra- vo pridjevak kojim se želi naznačiti Franjina velika svetost, a u smislu anđeoske svetosti kakvu imaju serafini – skupina anđela iz najvišeg anđeoskog reda koji su najbliži božjem prijestolju (iz vizije proroka Izaije). 37 Isto, str. 496 – 497, u latinskom izvorniku: ...Eadem die visitata est deserta ecclesia s. Rochi in terereno Rokov- czi, vix ad oratorium ligneum, in parietibus luto illitum, stramine tecto absque tabulato sacrum honorem s. Fran- cisci Seraphici, apertum servari solitum... 38 Isto, str. 580 – 581, u latinskom izvorniku: ...cum ecclesia lignea secundum morem Patriae, super rudera antiqua ecclesiae, constructa, honori S. Francisci Seraphici dedicata... 39 Najveća destrukcija „Rokovačkih zidina“ uslijedila je, čini se, tek nakon Drugog svjetskog rata 1946. i 1947. godine kada je građevinski materijal s nje u velikoj mjeri korišten za nasipavanje današnje ulice Stjepana Radića u Rokovcima. Ovo mi je priopćio gospodin Ivan Vinkov iz Vinkovaca koji je tih godina bio mladi učitelj u Ro- 40 U prilog tezi kako crkva sv. Roka / sv. Franje zapisana u vizitacijama filijale Rokovci od 1729. do 1755. ne bi bila istovjetna Rokovačkim zidinama, mogla bi poslužiti također i sljedeća Pavi- čićeva priča o nekadašnjem rokovačkom toponimu Crkvanci: ...Imenom Crkvanci i danas se zo- ve na tom zemljištu velik dio što vinkovačkog što rokovačkog današnjeg područja, pod šumom Kunjevcima..., dok su ...Stari Rokovci ležali nešto južnije od Crkvanaca, a sjevernije od dana- šnjeg sela toga imena...40 Prema logici stvari ime tih Pavičićevih Crkvanaca također jasno upu- ćuje na nekadašnje postojanje groblja ili nekakve crkve. Problem, međutim, nastaje kada ove Pavičićeve Crkvance treba preciznije smjestiti u prostor jer je u međuvremenu od Pavičićeva vremena ovaj lokalni toponim, čini, se prestao postojati, ili je bar nestao iz sjećanja većine da- našnjih stanovnika Rokovaca. Prihvatimo li pak Pavičićevu priču o Crkvancima kao vjerodostojnu, u što nemamo razloga sumnjati, onda njih po svoj prilici treba tražiti otprilike oko kilometar istočno ili jugoistočno od samih Rokovačkih zidina uz južni rub šume Kunjevci, a istočno od ceste Vinkovci–Rokovci, otprilike na mjestu gdje i danas postoji nekoliko starih rokovačkih ljetnih šokačkih stanova. Nasuprot tomu, a u prilog Pavičićevoj tvrdnji kako su današnje Rokovačke zidine isto što i …antiqua eclesia Sancti Rochi… iz spomenute kanonske vizitacije Rokovaca iz 1729. godine u dobroj mjeri svjedoči najstariji kartografski prikaz „Rokovačkih zidina“ (sadržan inače na sekci- ji 17 Brodske pukovnije iz ranih 80-ih godina 18. stoljeća).41 Taj prikaz, osim što na mjestu da- našnjih Rokovačkih zidina bilježe crkvu i uz nju njezin naziv „Zidina“, oko iste crkve bilježi također kružno iscrtkano polje kojim se nesumnjivo označava groblje koje je pripadalo toj crkvi. Osim toga i danas su u njivi neposredno uz Rokovačke zidina, među ostalim, česti nalazi ljudskih kostiju koje na površinu jednostavno dolaze uslijed dubokog izoravanja grobova. Sve ovo, ipak, u konačnici ide u prilog Pavičićevoj tvrdnji kako je spomenuto ... cemeterio communi apud sanctum Rochum… iz rokovačkih matičnih knjiga 18. stoljeća doista isto što i nekadašnje, po svemu sudeći srednjovjekovno i ranonovovjekovno, groblje oko današnjih Rokovačkih zidi- na. Shodno tomu i Rokovačke zidine ne bi mogle biti ništa drugo nego ona …antiqua eclesia Sancti Rochi… iz kanonskih vizitacija 1729. godine. 1.5. „Rokovačke zidine“ nisu franjevački samostan u Prečki Bilo kako bilo, „Rokovačke zidine“ su Pavičiću ujedno i dvorska kapela u koju se pokopao spo- menuti patron i osnivač samostana Filip Korođski. Na njenim zidovima su se navodno još krajem 19. stoljeća vidjele freske među kojima i prikaz srednjovjekovnog viteza u oklopu koje kovcima. On sam to nije osobno vidio već mu je to svojevremeno pričao Roka Božić, stanovnik iste te ulice Stje- pana Radića u Rokovcima. 40 Pavičić, S., isto, str. 121. 41 v. Buczynski, A., Kruhek, M., Valentić, M., Hrvatska na tajnim zemljovidima, Brodska pukovnija, Zagreb, 1999. 41 prema Pavičiću upravo prikazuju, koga li drugog nego spomenutog osnivača i patrona samosta- na Filipa Korođskog. Ključni mu je argument za konstrukciju o „Prečki“ dokument iz 1436. godine prema kome je „Prečka“ navodno bila područno selo Poljanskog posjeda: …Spomenute godine 1436. Prečku je kralj Sigismund darovao u jednom dijelu plemićkoj porodici Marcali, …dok su drugi dijelovi kao i dijelovi Poljane ostali Bakonjskima i drugoj posjedovnoj porodici, i to, po svim znacima sudeći Koroćskima…, a isti su se tijekom prve polovice 15. stoljeća s Korođskima sporili o neke posjede…42 Čitava ova Pavičićeva konstrukcija, naravno, pada u vodu zna li se kako se izvor iz 1436. godi- ne zapravo odnosi na onu srednjovjekovnu Palinu na mjestu današnje Paljevine kod Potnjana u današnjoj općini Drenje u sjeverozapadnom dijelu Đakovštine. Osim toga, Pavičić je znao kako se u jednoj od srednjovjekovnih Polyana, kao i u Perechki 1506. godine (oba u popisu samostana ugarske franjevačke provincije Sv. Spasitelja), navode franjevački samostani. Samostani su navodno djelovali i tijekom osmanlijskog razdoblja, tj. onaj u „Prečki“, navodno, do 1533. godine.43 Poznata su i trinaestorica glavara te redovnika sa- mostana u Palyni / Polyani iz 16. stoljeća.44 Kao što je prethodno navedeno, „Rokovačkim zidinama“ najbliža Palina nalazila se u jugoza- padnom kutu općine Ivankovo u prostoru između Prkovaca i Vođinaca. Međutim, u toj ivanko- vačkoj Palini / Poljani, koja je inače bila relativno beznačajno i maleno naselje srednjovjekovne Vukovske županije, ne samo da nije postojala ikakva utvrda ili franjevački samostan već, čini se, ni bilo kakva omanja crkvica i kapelica. Isto tako, ni u onoj znatno značajnijoj Palini na mje- stu današnje Paljevine kod Potnjana, i koja je imala vlastitu župsku crkvu te usto veliku i čvrsto zidanu utvrdu, kako se to lijepo dade iščitati iz kratkih Engelovih zapisa, također nije postojao franjevački samostan. Pavičić, doduše, i nije nasjeo na to da bi svoju „rokovačku Poljanu“ izjednačio s onom srednjo- vjekovnom Poljanom u kojoj je doista postojao franjevački samostan. Ta Palyna / Polyana u kojoj je postojao franjevački samostan (u sastavu ugarske franjevačke provincije Sv. Spasitelja) zapravo se i nije nalazila u prostoru srednjovjekovne Vukovske župa- nije. Podatci o ovoj Palyni / Polyani koje među ostalima prezentira i Gašić, odnose se, naime, na franjevački samostan u Poljancima (danas Poljanska) kod Velike u Požeškoj županiji, koji je osnovan u kasnom 15. st. Kod Gašića (i drugih) došlo je između ostaloga i do grafemske pogre- ške Polyanc > Polyane.45 42 Pavičić, S., isto, str. 120. 43 Epistolarium fratrum minorum Provinciae Salvatoris – citirano kod: Euzebije Fermendžin, Chronicon observan- tis provinciae Bosnae Argentinae ord. S. Francisci Seraphici., Starine JAZU 22, Zagreb, 1890., str. 26 – 27. 44 Gašić, isto, str. 135 – 139. Sve te tvrdnje Gašić temelji na radu p. Ferdinanada Kaizera franjevca i povjesničara Kapistranske provincije u Budimpešti. 45 Priopćenje dr. Stanka Andrića. 42 Slika 9: „Rokovačke zidine“ - Ruševine crkve – stanje 1952. god.; snimila Greta Jurišić, 1952. god.; (Ministarstvo kulture RH – Uprava za kulturni razvitak – Fototeka kulturne baštine, inv. br.: 10.006; neg.: II – 996) Osim toga, ni posjed ugarske velikaške obitelji Korođskih tzv. „Prečka“ (Perekchee / Pergche) nije se isto tako nalazila u prostoru srednjovjekovne Vukovske županije, odnosno u blizini da- našnjih Rokovaca. Ona se, naime, nalazila u srednjovjekovnoj Baranskoj županiji, danas u mađarskom dijelu Baranje, konkretno, u blizini utvrde Haršanja, a te činjenice je već davno pot- kraj 19. stoljeća utvrdio Csánki.46 46 Csánki, II, Baranyavármegye, str. 516: Perecske, (Perekcse) Perekche. (1287: Haz. Oklt. 105., 1289: Kismart lit. 32. A. 2., 1388 – 1406: Dl. 7388; 1433: Dl. 12530; 1472: Dl. 17357.) Pyliske. (Páp. Tiz.-l. 309.) Jobagiones de 43 Ondje se ovaj posjed i spominje među posjedima navedenim u dvjema ispravama iz 1405. godine (a koje smo osobno mogli provjeriti) gdje je spomenuti Filip Korođski uzurpirao sječu šume na posjedima Ladislava od Bathmonostra.47 Osim toga, u novije su se vrijeme javile dvojbe oko toga gdje se nalazio patronatski franjevački samostan obitelji Korogy Perchcke. Ove dvojbe kao i to gdje su se točno sahranjivali pripadnici ove velikaške obitelji u poptunosti je razriješio i Stanko Andrić u radu pod nazivom „O medie- vističkom radu Ive Mažurana“.48 Ovo Andrićevo razrješenje citiramo u cijelosti: ...Podizanje rodovskog ili „privatnog“ samostana (lat. monasterium proprium, mađ. memzet- ségi monostor, njem. Eigenkloster), patronat nad njime, pravo da svoje pokojnike sahranjuju u njegovoj crkvi, jedan je od važnih oblika iskazivanja društvene moći ugarskog plemstva još od 11. stoljeća, koji se uz neke preinake zadržao sve do propasti kraljevstva. Mažuran točno ističe da su Korođski držali patronat nad župnom crkvom Svetog trojstva u svom gradu Osijeku i u njoj sahranjivali svoje mrtve, o čemu svjedoči izvaredan spomenik otkriven 1960. godine: nad- grobna ploča Filipa Korođskog iz 1394. godine. Ta se činjenica posve slaže s vijestima koje kažu da su Korođski utemeljili „vlastiti“ franjevački samostan tek u 15. stoljeću. Naime, 1415. godine odobrio je protupapa Ivan XXIII jednome od Korođskig, koji se također zvao Filip, da na svome posjedu sagradi samostan s crkvom, grobljem, vrtom i ostalim što uz to ide. Možemo pretpostaviti skupa s Fermedžinom da je taj samostan doista sazidan oko 1420., a kasnije vijesti potvrđuju da su u njegovoj crkvi bile grobnice Korođskih. Samostan se nalazio u mjestu čije ime vrela bilježe kao Perechke ili slično. Fermedžin ga je identificirao kao današnji Berak u Srijemu južno od Vukovara, tu je identifikaciju prihvatio i Josip Bösendorfer, iako je nisu potkrepljivali nikakvi dokazi. Stjepan Pavičić je, naprotiv, ovaj iščezli samostan radije vidio na srednjovje- kovnom posjedu zvanom Prečka kod današnjih Rokovaca (južno od Vinkovaca), a njegovu je crkvu poistovjetio s gotičkim ostatcima poznatim kao „Rokovačka zidina“. Kao dokaz naveo je i jednu vrlo neodređenu bilješku zagrebačkog biskupskog vikara Petra Nikolića iz 1660, koja veli da se u župi Ivankovo nekoć nalazio samostan nekojega reda. Pavičićevu identifikaciju odbacila je nedavno Diana Vukičević Samaržija, nalazeći da „Rokovačka zidina“ nije ostatak samostan- ske crkve nego dvorske kapele, te je usput iznova poklonila povjerenje Fermendžinovom rješenju. Ovo nije prilika za daljnje razglabanje problema pa ću si dopustiti da kažem tek toliko da su obje identifikacije (Berak i Prečka kod Rokovaca) neodržive i da nema sumnje da se mjesto Perechke sa samostanom Korođskih nalazio u Baranji, negdje oko Villánya....49 Prekche. (1438: Zichy okmt. II. 327.) Perechke (1381: U. o. III. 187.) Perechchee. Peregche. (1405: U. o. V. 400. 402.) Villány mellett feküd (1406.) Szabó K. szerint ma Pölöcske, Villányhoz igen közel. 47 Mažuran, I., PISBiS, I., str. 331 – 332, te 334, isprave br. 267 i 271. 48 Andrić, S., Potonuli svijet, Rasprave o slavonskom i srijemskom srednjovjekovlju, O medievističkom radu Ive Mažurna, Slavonski Brod, 2001. str. 243 – 255. 49 Isto, str. 246 – 247. 44 Objašnjenje topografske i arheološke situacije oko „Rokovačkih zidina“, tako, naočigled ostaje neriješeno iako su i mnogi hrvatski povjesničari umjetnosti čije je polje rada bila srednjovjekov- no razdoblje iz perspektive proučavanja pokušali također riješiti taj problem. 1.6. „Rokovačke zidine“ u literaturi i novinama Neki podatci vezani uz sam arhitektonski izgled „Rokovačkih zidina“ objavljeni su još počet- kom 20. stoljeća od starijih istraživača, a njih su lucidno i pregledno prezentirali M. Crnčan i A. Dević u svom radu o župi Rokovci i Andrijaševci.50 Prvi od tih istraživača je Đuro Sabo koji je 1916. godine dao tadašnji opis Rokovačke zidine: …Nekoliko kilometara od Vinkovaca uz uvijek gusto naseljeni Bosut nalazi se ruševina crkve, koju stanovnici sada zovu Rokovcima: Rokovačka zidina. Danas stoji ta ruševina usred polja, potpuno osamljena, no čini se, da to nije uvijek bilo tako. Na starim katastarskim kartama nala- zi se oko ruševine naziv: stare kuće, pa je vjerojatno, da je sela nestalo, a crkva se uzdržala, bu- dući da je od čvršćega materijala: dobro pečene cigle sazdana. Ni najbliži susjedi ne znaju o toj ruševini ništa, samo govore, da je to bila turska mošeja. Službeni popis gradina iz godine 1905. znade da je crkva pred kojih sto godina imala krov i da su se na zidovima opažali tragovi slikarija. Danas tomu svemu nema traga. Paroh u Moroviću pokazao mi je ikonu iz te ruševine, pa je više vjerojatno da je gotska građe- vina poslije turske invazije predana bila pravoslavnom svećenstvu, koje je valjda dozidalo pred crkvom samostan, od kog je nešto zidja još preostalo. Crkva je to bila malena, posve srodna onoj u Mikanovcima. Na južnoj strani nalaze se tri uzana prozora, od polukružne apside sačuvalo se dosta tragova, a glavni ulaz zarubljen je kamenim okvirom; oko cijele građevine nalazi se gotski podnožni vijenac od pečene cigle. Uz apsidu i na desno od glavnoga ulaza postojale su još nekakve zgrade, a možda i na sjevernoj strani (poboč- ni ulaz), no toga je svega nestalo, pa je dozidana pred crkvu građevina koja je sad također sva razvaljena, da se ni poprečni zidovi ne razabiru…51 Od čitave ove Szabove priče najmanje je vjerojatan dio o pravoslavnom samostanu jer ne posto- ji ni jedan povijesni podatak ili dokument koji bi govorio o bilo kakvoj nazočnosti pravoslavne pastve u prostoru između Bosuta i Save zapadno od Morovića u razdoblju 16. i 17. stoljeća. Shodno tome u istom prostoru nije moglo biti niti pravoslavnog redovništva. Ovu, ničim utemeljenu, ideju kako su Rokovačke zidine navodno svojevremeno bile pravoslav- ni samostan nalazimo već u „Statističkom opisu brodske krajiške pukovnije“ (Statistische Über- 50 Crnčan, M. / Dević, A., Župa Rokovci-Andrijaševci, Rokovci-Andrijaševci, 2004., str. 18 – 24. 51 Szabo, Đ., Spomenici prošlosti u Srijemu; Mikanovci, Rokovci, Ledinci, Bapska i Lipovac, pretisak GOMHVk 5, Vinkovci, 1966./67., str. 343 – 344. 45 sicht des Broder Grenzregiments) kojega je između 1825. i 1829. sastavio tadašnji zapovjednik (između 1818. i 1829. godine) 7. brodske graničarske pukovnije pukovnik Johann Pichler kao i u nekoliko desetljeća mlađem rukopisu Luke Ilića Oriovčanina (1792. – 1878.). Pukovnik Pich- ler i Luka Ilić Oriovčanin su, naime, tada o Rokovačkim zidinama zapisali sljedeće: …Stara crkva Zidina Uz cestu koja vodi od Vinkovaca prema Andrijaševcima na razdaljini od pola sata vidljivi su vrlo čvrsto građeni zidovi stare crkve zvani Zidina. To je vjerojatno bila grčka crkva jer je oltar okrenut prema istoku; unutar crkve još se jedva vide slike svetaca oslikanih u grčkom stilu… (Pichler) …Pol milje od Vinkovacah med Rokovci i Andrijaševci nuz potok Bigj na jednom briežuljku na- hode se razvaline njekadašnjeg dominikanskog samostana. Ostaci su stanovništvu pod imenom Zidina znani. Njekoji mniju, da je crkva istočnog vjeroispovjedanja sliedbenikah bila… (Orivča- nin).52 Slično je, ali s određenom dozom sumnje, o „Rokovačkim zidinama“ pisao (u feljtonu pod na- zivom „Izlet u Županju 1842.“ objavljenom na njemačkom jeziku u osječkom listu „Die Drau“) i znameniti istraživač Slavonske vojne krajine, te profesor vinkovačke gimnazije Franjo Vani- ček: …Stoga smo s ovom našom slavonskom ‘trojkom’ mogli – pokriveni prašinom – već za malo mi- nuta prijeći desnu obalu Bosuta i stići do ruševina jedne (srpske) crkve. Tu se zaustavismo da bih razmotrio ovaj spomenik davne prošlosti. Jedna slika dala je naslućivati da je crkva pripa- dala grčkoistočnom obredu. Da je ona mogla služiti srpskom pučanstvu za službu božju – vrlo je dvojbeno zbog udaljenosti crkve. Ali je prihvatljiva pretpostavka da je ovdje postojao mali samostan koji su Turci zapalili. Zidovi predvorja koji pokazuju tragove požara dosta su dobro uzdržani…53 Pichlerova tvrdnja kako je oltar, odnosno apsida crkve na „Rokovačkim zidinama“ okrenuta prema istoku pa bi navodno stoga ta crkva bila „grčka“ nema zapravo nikakve realne znanstvene težine. Primjerice, apside svih ostalih sačuvanih srednjovjekovnih crkava, a koje se nalaze u bli- zini „Rokovačkih zidina“, današnjih: Sv. Bartola u Novim Mikanovcima, Sv. Ivana u Ivankovu, Sv. Ilije u Vinkovcima, Sv. Mihovila u Cerni, Sv. Katarine u Nijemcima i Sv. Luke na Lučici kod Lipovca, nalaze se također na istočnoj strani kao što je to slučaj kod „Rokovačkih zidina“. Istočna orijentacija apsida kršćanskih crkva (kako onih na zapadu tako i onih na istoku), suklad- no i glavnih oltara u njima, zapravo je u srednjem vijeku, konkretno već od osmog stoljeća, 52 Orban Kljajić, M., i Kljajić, J., Statitički opis Brodske pukovnije iz trećeg desetljeća 19. stoljeća, Scrinia slavoni- ca 3, Slavonski Brod, 2003., str. 567 – 635. 53 Vaniček, F., Izlet u Županju 1842. (orginalni tekst feljtona objavljenog u časopisu „Die Drau“ preveo s njemač- kog S. G.), Tri stara zapisa, Kulturna kronika, Županjski zbornik, broj 1, Županja, 1967., str. 135. 46 postao opće prihvaćeni arhitektonski kanon. Za takvu orijentaciju postojale su mnoga teološka uporišta, i to već od ranokršćanskih vremena.54 Osim toga, slikarije svetaca navodno „u grčkom stilu“ kako ih komentira Pichler vjerojatno su isto tako kasnogotičke freske što su utvrdili kasniji istraživači, primjerice Ana Deanović, koja je posljednje ostatke tih gotičkih fresaka, navodno, zatekla na zidovima „Rokovačkih zidina“ još 1977. godine.55 Od ostalih starijih istraživača vinkovačke prošlosti o „Rokovačkim zidinama“ je najopsežnije pisao već spomenuti vinkovački prirodoslovac i starinar Stjepan Schulzer pl. Müggenburg (1802. - 1892.) u svojem rukopisu na njemačkom jeziku pod naslovom „Cibalis-Palina-Vinkov- ci“ i pri tome napisao sljedeće: …b) Ruševina „Zidina“ Ako se ide starim putem, koji danas služi samo kao sporedni put, naići će se na posle hoda od jednog sata, nekoliko metara od tog puta, u gustom grmlju, mnogo bliže Rokovcima nego Vin- kovcima, na ruševine jedne male crkve, koja se nadaleko vidi, a narod je zove „Zidina“, što znači isto toliko koliko i zidovi. Premda su kopači blaga duboko rovali u samoj ruševini i okolo iste, ipak prkose čvrsti zidovi elementarnim nepogodama. Protiv ljudske ruke štiti ju sujeverica. Postoji naime priča, da svaki, koji odande neki kamen ili opeku odnese, mora u roku od jedne godine umrijeti. Rokovčani su imali svoje groblje još u prvim decenijama ovog stoljeća (XIX st.) pored te ruševine. O toj ruševini tamo nitko ništa nezna kazati, a to je potpuno razumljivo. Crkva je bila 54 Najranija aluzija nalazi se u drugoj knjizi Apostolskih konstitucija (vjerojatno oko 200. – 250.) koji propisuje da oblik crkve mora biti duguljast „sa svojom glavom na istoku“. Tertulijan (oko 160. – oko 240.) također govori ka- ko crkve moraju biti podignute na „visokim i otvorenim mjesta, a prema svjetlosti. Razlog za tu praksu, dao je također i ranokršćanski pisac i dogmatik sv. Grgur iz Nise (oko 335. – oko 394.), obrazlažući to starozavjetnom predajom kako je istok prvi dom ljudske rase, ujedno i sjedište prvotnog zemaljskog raja. Osim toga, u srednjem vijeku dodatne razloge za takvu orijentaciju dao je Toma Akvinski (1225. – 1274.), naime, „da je naš Gospodin za ovozemaljskog života živio na istoku, a s istoka će On ponovo doći u posljednjem sudu.“ Sve je to bilo pove- zano i sa samom liturgijom koja je u zapadnoj katoličkoj crkvi, sve do II. vatikanskog koncila iz 1962. godine propisivala kako su i svećenik i vjernici za njegovim leđima bili okrenuti prema oltaru, odnosno prema Kristu, koji se po prirodi stvari nalazio na istoku. U zapadnoj crkvi se nakon srednjeg vijeka na ovu „istočnu orijentaciju“ nije toliko čvrsto pazilo, pa je od početka novog vijeka sve češće dolazilo do odstupanja od ovog pravila, a za razliku od istočnih crkava gdje je to do danas ostalo striktno pravilo. Naravno, tog se pravila nije uvijek dosljedno i precizno moglo držati uslijed drugih neteoloških različitih razloga, primjerice zbog reljefa, ili smjera pružanja gradskih ulica, ili zbog vrlo jednostavnog razloga što pojedini srednjovjekovni graditelji nisu imali dovoljno znanja da s potpunom preciznošću odrede točne smjerove strana svijeta. Unatoč ovoj nepreciznosti u orijentaciji, otklon od istočnog smjera u većini srednjovjekovnih crkava nije nikada prelazio od 15 do 20 stupnjeva. Orijentacija je često ovisila i o dobu godine kada je započinjala gradnja pojedine crkve jer, primjerice, Sunce na horizontu ne izlazi na istom mjestu za zimskog ili ljetnog solsticija. (Većina podataka u ovoj fusnoti preuzeta je iz Katoličke enciklopedije.) 55 Ana Deanović ovo je svojevremeno usmeno priopćila Diani Vukičević Samaržiji, a ova je to navela u svojem radu: Vukičević-Samaržija, D., Sakralna gotička arhitektura u Slavoniji, Zagreb, 1986., str. 135 – 136. 47 naime po svoj prilici na svršetku 17. stoljeća spaljena po Turcima, koji na svom pogubnom po- vlačenju nisu ostavili ni jednu živu dušu. Sadanje stanovništvo Rokovaca naselilo se tek počet- kom 18. stoljeća, ondje gdje su sada… …U ovim krajevima za vrijeme provale Turaka postojale su okolo naokolo samo katoličke župe, te pošto su se mađarski kraljevi i narod priklonili toj religiji, može se pretpostaviti da je ta crk- va bila rimokatolička… Schulzer potom gradi priču kako je u kasnosrednjovjekovnoj Ugarskoj bilo i kršćana istočnog obreda, uzimajući pri tome navodni primjer znamenitog ugarskog ratnika Pavla Kinižija (Pál Kinizsi, 1431. – 1494.), koji su već do Turskog osvajanja s rimokatolicima bili …jednostavno kršćani i braća…, pa nastavlja: …Da zlo bude veće, izbiju religiozne svađe među kršćanima u toj nesretnoj zemlji onoga mo- menta kada su Turci osvojili Mađarsku. Međusobna sasvim nekršćanska mržnja i fanatično pro- ganjanje bili su na dnevnom redu. Turčin je sa unutarnjim zadovoljstvom promatrao bjesnilo kršćana, a njih nije više cijenio od pasa i svinja. Iz tog vremena nisu mi u ruke dospjeli ni doku- menti, niti ikakve tradicije, te mi je apsolutno nemoguće sa sigurnošću tvrditi kojoj je konfesiji pripadala ta zidina, to jest nekadašnja crkva. Samo je toliko sigurno, da nije protestantska bila. Od te vjeroispovjesti samo su kalvini prešli Dravu i Dunav za vrijeme Turaka, a oni u svojim bogomoljama ne trpe nikakve slike. Ovdje su zidovi bili oslikani, o čemu sam se i sam uvjerio. Prema tome je to bila crkvica rimokatoličke ili grčke vjeroispovijesti. Iz slika koje sam još vidio, ne da se ništa odrediti jer su se samo još odjeće vidjele, ali nikakvih glava nije bilo više. Ljudi koji su ih prije mene vidjeli, izjavili su, da su bile grčke, a za to govori i činjenica, da je oltar okrenut prma istoku, što se međutim i kod starih katoličkih crkava vidi, kao što se i ovdje kod crkve u Palini odmah vidi.56 Stari umirovljeni kapetan Kopić Franjo, nekadašnji učenik ovdašnje gimnazije, koji se zanima za znanost i koji je sa ovim područjem i ljudima ovdje vrlo upoznat, saopćio mi je je slijedeće, što ja pred čitaocima neću zatajiti, jer se sa mojim vlastitim mišljenjem djelomično ne slaže. Moguće je da će to kasniji istraživaoci moći upotrebljavati. „Ruševina zidina bila je manastirska crkva i sa podzemnim nadsvođenim hodnikom sa manasti- rom spojena: isti je bio naširoko nasipom i jarkom opkoljen na tom mjestu se sada nalazi jedan šljivik.57 56 Pod crkvom u Palini Schulzer misli na gotičku crkvu na Meraji u Vinkovci, shodno svojoj, već komentiranoj, zabludi o tome da je srednjovjekovna Palina isto što i kasniji Vinkovci. 57 Podatak se zasigurno odnosi na spomenutu utvrdu na „Jemrića stanu“ što potrvđuje i Schulzerelorov tekst nekoli- ko stranica kasnije: …Jedna utvrda bila je dobra ¾ sata udaljena od današnjih Vinkovaca (ovo se odnosi na pra- povijesnu sopotsku gradinu na Sopotu) na rubu šume, i sama obrasla šumom, a druga pola sata dalje u jednom šljiviku. Taj objekat je udaljen od „Zidine“ samo nekoliko stotina metara, na onom mjestu gdje Bosut čini mali otok koji je vrbovim grmljem obrastao. Kopić misli da je na tom mjestu bio nekada utvrđeni manastir… 48 Manastir je nastao pri kraju vladavine Rimljana, za vlade Grka (Byzantinaca, i propao je za vrijeme turske okupacije. Kada sam ja bio još učenik gimnazije, onda nam je professor Hainz zidinu, manastir i podzemni hodnik na licu mjesta tumačio. Suplent ove gimnazije Grigić, koji je duže vremena ovdje službovao, a prije više godina ovdje i umro, posjedovao je o svemu tome knjige pripale gimnaziji, ali ih je netko drugi dobio. U zidine su temelji vrlo stari, ali je ostali dio više puta obnovljen. Crkvica je mijenjala vjero- ispovjest. Od grčke nesjedinjene, postala je katolička. O tome se može uvjeriti struganjem površine slika. Ispod katoličkih slika pokazuju se sasvim drugačije slike.“ Gospodin Samojlo Georgević, ovdašnji građanin, ima jednu sliku koja potječe iz „Zidine“. Nje- gova porodica došla je iz Albanije prije 180 godina otprilike, dakle 7 godina prije predmijeva- nog požara crkvice. Njegov pradjed dobio je tu sliku od jednog čovjeka, koji je tamo prevrtao po stvarima. To je jedna 5 mm debela gvozdena ploča u obliku grba, gore sa dva pravokutna kuta, a dolje polukružno zaokružena 4.4 dm široka, na stranama 5,1 dm dugačka, a u sredini 6.4 dm visoka, naslikana uljenom bojom, a predstavlja polaganje Krista u grob. Na prvi pogled mora se odlučno reći da ne potječe iz vremena Turaka jer je oivičena lisnatim vijencem, koji je bio umjetnički izrađen i vrlo lijep i pozlaćen. Taj vijenac imao je gore u sredini austrijskog dvoglavog orla sa carskom krunom na glavi, što Turci sigurno ne bi trpjeli. Kada sam vlasniku izrekao svoju sumnju o porijeklu, odgovorio mi je, da oivičenje tim vijencem nije bilo prilikom nalaza na slici, nego da su njegovi preci to dali načiniti. Taj podatak je sasvim vjerodostojan, jer je stražnja strana te slike jače zahrđala, (ležala je tako dugo u ruševini), međutim mnogo tanji vijenac od lišća jeste potuno održan i počeo je vrlo malo hrđati, to jest toliko, koliko bi hrđalo svako gvožđe, koje bi ležalo na patosu nekog skladišta. Da je vijenac bio toliko dugo pokopan u ruševinama, to bi sada morao biti od hrđe sasvim izjeden zbog svoje male debljine. On je sa obje strane pričvršćen gvozdenim klincima na ploču slike. Ploča ima osim toga gore i dolje po dva probušena otvora, i sa svake strane po jedan, koji su očito služili da se slika na zid prikuca, ukoliko su te rupe od početka postojale. Sve glave naslikanih figura imaju okrugli zlat- ni nimbus, koji je oštro ograničen. To je u pravoslavnim crkvama uobičajeno, no može se naći i u rimokatoličkim. Sama slika ograničena je na jedan pravokutnik gore. U polukružnom donjem dijelu ploče su smješteni ratni trofeji, zastave, koplja i topovi, poredani simetrično u grupu. Ova spomentuta okolnost daje povoda sumnji, da li je prije nego li je je slika zaista visila u crkvi, prije nego li je ista izgorjela. Osim toga nije isključena mogućnost, da se Turcima pripo- vijedalo, da se ti trofeji odnose na nepobjedivu vojsku padišaha, jer se na zastavama ne vide nikakvi grbovi. 49 To što dobro očuvana slika nije od vatre nastradala, može se ovako rastumačiti. Po svojoj prili- ci se odmah sa gornjih gorućih dijelova crkve mnogo otpadaka najedamput sručilo i sliku sa so- bom dolje povuklo i duboko sa sobom zakopalo. Baš zbog tako dobro očuvane slike, rekao mi je gospodin Brunschmidt, da mu je porijeklo te slike jako sumnjivo, kada sam ga zapitao za njego- vo mišljenje. Nisam mogao doznati, da li su štogod našli i šta su našli grabežljivi ljudi, osim Georgijevićeve slike, prekopavajući po ruševinama crkve. Južno od Vinkovaca, i nešto bliže Rokovcima, nalazi se sasvim mlada šumica, opkoljena sasvim starom visokom šumom, Kunjevcima, koja se zove „Crkvenac“. To je očito nastalo o imena „crkva“. U toj sam šumici prilikom svojih mykoloških izleta, na jednom mjestu našao nekoliko ostataka od opeka, koje nisu bile rimskog porijekla. Nisam mogao da sebi rastumačim kako su ti ostatci tamo dospjeli. Ostatci zidova ne mogu se vidjeti. Možda je i tu nekada stajala crkva. Pošto sam svoj rad usmjerio drugim pravcem, nisam imao vremena da podrobnice ispitujem, a oni ljudi, koje sam povremeno u tom kraju slučajno sretao i ispitivao, nisu mi znali o tome ništa reći… Ničim utemeljena tvrdnja ovih starijih autora kako su „Rokovačke zidine“ možda bile „grčko-is- točna“ crkva imala je dalekosežne posljedice jer je ista u konačnici svesrdno korištena od strane lokalnog velikosrpskog političkog tiska uoči početka Drugog svjetskog rata. Primjerice, tako u lokalnom vinkovačkom listu „Slavonija“, a iza čijega je dvogodišnjeg izlaže- nja u Vinkovcima tijekom 1939. i 1941. godine u osnovi stajala mjesna organizacija tadašnje režimske, unitarističke i velikosrpski nastrojene stranke Jugoslavenske radikalne zajednice, na- lazimo (konkretno u broju 17 od 24. travnja 1940. godine) članak sljedećeg naslova: Iz istorije Slavonije, Srpski manastiri oko Vinkovaca. Članak je pisan na srpskom jeziku i otisnut u ćirilićnom pismu dok je autor članka potpisan sa- mo inicijalima „V. R.“. Radi se o izvjesnom Veliši Ra(j)ičeviću, inače uredniku spomenute „Slavonije“, a koji je izme- đu dva svjetska rata osim u „Slavoniji“ pisao i u nekim drugim lokalnih vinkovačkim listovima, mahom velikosrpske i jugounitarističke orijentacije.58 Ton i sadržaj ovog članka jasno ukazuju 58 Veliša Raičević rodio se 5. 11. 1903. godine u Trepči kod Andrijevice. Nakon završene gimnazije u Kragujevcu, odlazi na studij geodezije u Prag. Od 1929. stalno se nastanjuje u Vinkovcima gdje se zapošljava u struci kao geometar. U tom vremenu objavljuje članke u beogradskim novinama „Vreme“ i u vinkovačkoj „Slavoniji“, organu Jugoslovenske radikalne zajednice čiji je urednik bio dr. Pajo Šumanovac. Proglašenje Banovine Hrvatske 26. kolovoza 1939. godine izazvalo je burnu reakciju među „prečanskim“ Srbima, a u istom političkom kontekstu nastao je i ovaj Rajičević članak kojega citiramo. Nakon uspostave NDH Raičević 1941. nodine bježi u Beograd u kojem je još od 1939. godine živio Antun Rot, vinkovački Nijemac, prijatelj Veliše Raičevića, knjižar i štampar koji je izdavao „Slavoniju“, i koji je usto navodno bio „dušom i srcem veliki Jugosloven i veliki Srbin“. Upravo će u štampariji spomenutog Antun Rota u Beogradu 1944. godine Veliša Raičević pod pseudonimom „Psunjski“ izdati dvije ultranacionalistički i antihrvat- 50 kako se radi o velikosrpskom političkom pamfletu koji zasigurno nema nikakve znanstvene vrijednosti, ali ćemo isti članak ovdje citirati u cijelosti upravo kako bismo pokazali da se ovim spomenutim neodređenim tvrdnjama starijih pisaca može iskonstruirati čitava monstruozna ni- kada dogođena povijest: …U jednoj raspravi o staroj crkvi u kojoj se sada nalazi magazin braće Veselinović u Vinkovci- ma59 objavljenoj u jednom beogradskom dnevniku pre godinu i više dana ja sam sam na osnovu istoriskih podataka postavio tvrdnju, da je to bila nekada pravoslavna crkva iz XII veka, jer se kao takova spominje u nekojim pravoslavnomanastirskim arhivima.60 Ta je tvrdnja dala povoda jednom vinkovačkom „pjesniku“ klerikalnih nazora, da jevtinim člankom i još jevtinijim izrazi- ma napadne ovu istorisku raspravu tvrdeći da stara crkva na „Meraji“ nikada nije bila pravo- slavna i da pravoslavnog življa nije niti bilo u ovim krajevima sve do 18 i 19. stoljeća. Da je napad na moju istorisku raspravu napisalo pismenije pero od onoga koje se potpisalo sa I. V. V., ja mu ne bi ostao dužan.61 Ovako pak pustio sam ga da neko vreme uživa u svojim fik- ski nastrojene knjige: „Hrvati u svetlu istorijske istine“ i „U ime Hrista - Svetinje u plamenu“. Knjiga „Hrvati u svetlu istorijske istine“ prvo novo izdanje doživjet će u vrijeme najžešće velikosrpske histerije za posljednjeg ra- ta, konkretno 1993. od strane izdavačke kuće „Novo delo“, u Beogradu. Drugo se izdanje pojavilo u aranžmanu izdavačke kuće „Nikola Pašić“ iz Beograda 2004. godine, a ono obuhvaća oba spomenuta djela Veliše Raičevića iz 1944. godine. Raičevićeva knjiga „Hrvati u svetlu istorijske istine“ u novije vrijeme (konkretno 2006. godine) objavljena je i na slovenskom jeziku pod naslovom „Hrvati v luči zgodovinske resnice“, a najzanimljivije je kako je pisac njegovog predgovora poznati slovenski nacionalist Zmago Jelinčić. Najbolju karakterizaciju samog Rai- čeviča dao je još krajem siječna 1945. godine u Beogradu znameniti srpski etnolog Milenko Filipović (†1969.) na saslušanju koji su tadašnje nove vlasti provodile protiv „Psunjskog“ (Raičevića). Taj zapisnik Filipovićeva iskaza čuva se u Arhivu Jugoslavije (Fond „Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača“, inv. br. 16.390), a njegov sadržaj je sljedeći: ...Jednoga dana našao me je u Patrijaršiji neki g. Raičević, arhitekta ili agronom (to ne znam tačno ni danas i poveo sa mnom razgovor o Hrvatima, o stradanjima Srba u NDH i sl., pa mi je ostavio jedan obiman rukopis da ga pročitam. Pročitao sam taj rukopis, i kad je on ponovo došao, kazao sam mu svoj sud: da on sa takvim spisom ne sme izići na javnost, jer je pun netačnosti, neozbiljnih tvrđenja i sl. Preporučio sam mu da prve odeljke (razne odeljke iz istorije) izostavi ili skrati, da se okane istorijskih razmatra- nja o Hrvatima u prošlosti, a da se u svakom slučaju dokumentuje iz priznatih kritičkih dela, itd. Ali, on nije pri- mio moje razloge, navodeći da on nije naučnik, da je samo publicista. Nije prošlo mnogo vremena, a pojavila se je štampana knjiga „Hrvati u svetlosti istoriske istine“ pod pseudonimom „Psunjski“. Odmah sam prepoznao delo i sa zaprepašćenjem konstatovao da pisac nije primio nijedan od mojih saveta, tako da mu knjiga nema nikakve vrednosti. Našao sam čak i to da je on jedan razgovor sa mnom predstavio sasvim naopako i mene ne- zgodno apostrofirao (str. 25) i uvrstio u red ‘nakrivo nasađenih srpskih učenjaka’... 59 Ovdje se misli na staru gotičku crkvu sv. Ilije na Meraji u Vinkovcima koju je vinkovačka gradska općina 1885. godine za iznos od 907 forinti prodala veletrgovcu Aleksandru Veselinoviću koji ju preuređuje za potrebe žitnog skladišta. Tada su učinjene i najveće preinake na crkvi, a izgled s kraja 19. stoljeća zgrada / crkva na Meraji zadr- žala je do posljednje obnove početkom 21. stoljeća. 60 Naravno Raičević propušta čitateljstvu pripočiti koji su to …pravoslavnomanastirski arhivi… 61 Ovdje se Raičević očito okomio na Ivana Vučevca Vinkovčanina što odgovara inicijalima I. V. V. Ivan Vučevac (Prkovci, 12. 12. 1870. – 5. 9. 1942., Vinkovci) istaknutija je osoba u vinkovačkom društvenom i političkom ži- votu tijekom prve polovice 20. stoljeća. Autor je brojnih književnih, amaterskih etnografskih i povijesnih radova, od kojih je samo dio objavljen u vinkovačkom lokalnom tisku. Najznačajniji Vučevčevčevi rukopisi „Stari Vin- kovci ili lijepi stari običaji vinkovački (koji su nažalost većinom ponestajali)“ i „Vinkovački šokački svatovi“ objavljeni su 2004. godine u Vinkovcima, a koje je za tisak je priredio Tomo Šalić. 51 tivnim sanjarijama. Pa ipak, ne zato što bih ostao dužan nekakvom I. V. V. nego istine i uspo- redbe radi, kako se među hrvatskim istoričarima pisalo pre i kako se piše sada, postavljam ponovno tvrdnju današnji magazini braće Veselinovića i rokovačke zidine koje se nalaze na desnoj strani Bosuta kod železničkog mosta na pruzi Vinkovci-Županja zaista bile pravoslavne crkve odnosno manastiri. Slika 10: „Rokovačke zidine“ – izgled iz 50-ih ili 60-ih godina 20. st. (fotoarhiva GMVk) 52 Slika 11: „Rokovačke zidine“ – Ruševine gotičke crkve: lijevo gore – pogled sa jugoistoka; desno gore – pogled na trijumfalni luk; lijevo dolje – pogled sa sjevera; desno dolje – pogled na ulazno pro- čelje; snimio Nino Vranić, 1961. god.; (Ministarstvo kulture RH – Uprava za kulturni razvitak – Fototeka kulturne baštine, inv. br.: 23.418; 23.417; 23.416; 23.579; neg.: I – E – 206, I – E – 206, I – D –206, I – C – 209) Pre nego izvesnom „I. V. V.“ konačno odgovorim istinom koja je izašla iz njegove rođene okoli- ce, dakle iz Vinkovaca, moram čitaoce podsetiti na činjeniu, da je srpski kralj Uroš istovremeno bio i kralj Hrvata, jer je nosio titulu „Uroš, kralj Hrvatski i Racki“.62 Isto tako ogleda se srpski karakter vukovske, odnosno vukovarske županije već i stoga, što je prvih godina 14. veka buk- nuo ustanak Srba u ovom kraju u korist kralja Milutina, koji je 1319. godine zahvaljujući tom 62 Raičević ovdje vjerojatno misli na Stefana Uroša V. (1355. – 1371.) čije su vojne snage između 1355. i 1356. intervenirale u korist njegove sestre Jelena, a koja je inače bila udovica Mladena III. Šubića (†1348.). Inače su između 1243. do 1371. godine postojala čak petorica srpskih vladara koj su, među ostalim, nosili ime Uroš. Neovisno o tome, niti jedan srpski srednjovjekovni vladar nije zasigurno nosio titulu „kralja Hrvatske.“ 53 ustanku osvojio Srem, pa razume se i Vinkovce.63 U ostalom nemačka geografska karta izrađe- na pre više od 500 godina, koju sam objavio u broju 8 „Slavonije“ od prošle godine evidentno svedoči, da je Dušanovo carstvo u ovom delu Slavonije dosizalo do linije Osijek – Nova Gradi- ška.64 Netačna je tvrdnja „pjesnika“ dakle, da Srba nije bilo u ovom kraju. Bolje bi bilo da „pjesnik“ produži sa svojim dugočasnim zanatom, nego da ulazi u oblasti rasprava za koje i pored svoje starosti nije dorastao. Da je srpstvo bilo jako u tolikoj meri, koja uslovljuje podizanje velikih manastira i bogomolja kao što je to slučaj sa rokovačkom crkvom čije čvrste zidine prkose mnogim stoljećima i vinko- vačkom crkvom na „Meraji“, smatramo između mnogih verodostojnih dokaza i onaj, napisan na stranama 7 i 8 „Spomenspisa“ povodom posvete zastave pevačkog društva „Relković“ na Duhovima 1908. godine se za Rokovačku zidinu kaže: „Kazuju, da je ta zidina bila negda manastirska crkva i skopčana podzemnim zidnim hodni- kom s manastirom, koji je stajao na brijegu Bosuta i bio opkoljen zidom i šamcem. Manastir taj, da je sagrađen poslije rimske vladavine i da je propao kad su Turci ovu zemlju osvojili. U zidine su samo temeljni zidovi jako stari, drugo je više puta popravljeno. Sudeći po slikarija- ma, bila je crkvica kršćanska i to isprva grčkoistočnog kasnije rimokatoličkog obreda.“ Dakle i po rečima Anđelka Tomerlina, koji je ovaj spomenspis hrvatskom pjevačkom duštvu „Relković“ sastavio, rokovačke zidine predstavljale su pravoslavnu crkvu, koja je mnogo docni- je zbog turske invazije napuštena da bi posle njihovog proterivanja postala katolička. Da li će imati da što god primeti „I. V. V.“ na ovu istinu? 63 Ovo je nesumnjivo povijesno neutemeljena tvrdnja jer, naime, Milutin (Stefan Uroš II. Milutin; kralj Srbije 1282. – 1321.) nije nikada, ni u kojem trenutku vladao krajevima sjeverno od Save, odnosno onim krajevima koji su se u srednjem vijeku nazivali Gornjim Srijemom. Tim je krajevima (otprilike današnji Srijem i istočna Slavonija) sve do smrti 1316. godine, gotovo poput samostalnog suverena vladao ugarski velikaš Ugrin iz roda Csák. Područjima „Donjeg Srijema“, dakle južno od Ugrinova područja, odnosno preko Save i Dunava između 1282. i 1316. godine vladao je Milutinov brat Stefan IV. Dragutin (kralj Srbije od 1276. do 1282. godine i kralj Donjeg Srijema od 1282. do 1316. godine). Pod Donjim Srijemom se zapravo podrazumijevalo područje današnje Mačve i dijela sjeveroistočne Bosne, a koje su u osnovi još od kraja 12. stoljeća bile sastavni dio Ugarske, a prije toga su bile pod bizantskog vlašću. Stefan Dragutin je, naime, te krajeve dobio 1282. ili 1283. godine kao vazal i šurjak ugarskog kralja Ladislava IV. Kumanca (1272. – 1290.), s čijom sestrom Katarinom je Dragutin bio oženjen. Ste- fan Dragutin je tada zapravo bio izbjeglica na Ugarskom teritoriju jer ga je upravo 1282. godine spomenuti brat Milutin svrgnuo sa srpskog prijestolja. Nakon Dragutinove smrti Milutin je nakratko između 1316. i 1319. godine zauzeo bivše Dragutinove posjede u Donjem Srijemu (otprilike područje današnje Mačve i sjeveroistočne Bosne) zbog čega je došao u sukob s ugarskim kraljem Karlom Robertom (1310. – 1342.). Zbog zauzimanja posjeda svog brata, Milutin je tada 1319. godine izgubio Mačvu i Beograd, a Mačva i Beograd će i sljedećih 200 godina, sve do osmanlijskog osvajanja čvrsto ostati u ugarskim rukama. - Ove prethodno iznesene činjenice danas ne spori ni jedan ozbiljniji srpski historiograf. 64 Ovo je tek potpuni povijesni falsifikat jer „car Dušan“ (Stefan Uroš IV. Dušan, 1331. – 1355.), a za čije je vlada- vine srpska država bila u najvećem opsegu, nije nikada vladao niti jednim teritorim sjeverno od Save i Dunava. Nije uspio Ugarskoj oteti Mačvu i Beograd, već je čak u ratu s ugarskim kraljem Ludovikom (1340. – 1382.) izgubio neke utvrde na Dunavu (primjerice Golubac). 54 Slika 12: „Rokovačke zidine“ – Ruševine gotičke crkve: lijevo gore – pogled iz unutrašnjosti na trijum- falni luk; desno gore – pogled iz unutrašnjosti na glavno, ulazno pročelje; lijevo dolje – pogled sa sjevera na unutrašnju stranu ulaznog pročelja, sjeverni kontrafor uz pročelje i ostatke sjever- nog i južnog perimetralnog zida lađe; desno dolje – detalj trijumfalnog luka s istočne strane; snimio Nino Vranić, 1961. god. (Ministarstvo kulture RH – Uprava za kulturni razvitak – Foto- teka kulturne baštine, inv. br.: 23.578; 23.581; 23.580; 23.583; neg.: I – C – 209, I – D – 209, I – D – 209, I – D – 209) Hoće li sada reći da Srba nikada nije bilo u ovim krajevima, već da su se možda doselili zadnjih 20 godina? Bilo bi međutim vrlo interesantno, kada bi „I. V. V.“ spomenuo, koje su rimokatoli- čke crkve u ovom kraju paralelno postojale sa ovim pravoslavnim i koliko je godina najstarijoj poznatoj rimokatoličkoj crkvi u ovim krajevima i koje su to rimokatoličke crkve, koje su pravlje- ne od rimske opeke, kao što je to slučaj pravoslavnim crkvama kod Bosuta u Rokovcima i ovoj na „Meraji“.65 65 Nebulozan je Raičevićev argument upotrebe rimske cigle za gradnju srednjovjekovnih crkava kao dokaza njihove srpske, odnosno pravoslavne pripadnosti. Po toj se logici onda diljem Europe nalaze nebrojene „srpske pravoslav- ne“ srednjovjekovne crkve koje su izgrađene od sekundarno upotrebljenog rimskog građevinskog materijala. 55 Slika 13: „Rokovačke zidine“ – Ruševine gotičke crkve: lijevo – detalj klesanog dovratnika na glavnom ulazu; desno – ostatak sjevernog zida s polukružnim otvorom; snimio Nino Vranić, 1961. god. (Ministarstvo kulture RH – Uprava za kulturni razvitak – Fototeka kulturne baštine, inv. br.: 23.577; 23.582; neg.: I – C – 209, I – D – 209) Poznato je sa kakvom je tendencijom pisan „Spomen-spis“ HPD „Relković“ pa kad je i pored sve svoje etničke tendencioznosti ipak morao priznati da je rokovačka zidina bila pravoslavna crkva, a kako je i stara crkva na „Meraji“ građena od istog materijala i po istom sistemu, sma- tramo da bi bilo suvišan komentar o tome, da li je bilo Srba u ovom kraju davno pre dolaska Turaka ili ne, pošto se crkve grade samo tamo, gde gustoća stanovništva to uslovljuje. Taj je uslov kako vidimo ovde postojao i to kako nam izgleda mnogo jači nego li sada i može se stoga ponoviti naša tvrdnja, da je ovaj kraj zemlja srpskih pradedova. Od čitavog sadržaja ovog Raičevićevog članka, bolje reći velikosrpskog pamfleta, za naše prou- čavanje „Rokovačkih zidina“ relevantna su svega dva podatka koja se tamo nalaze. Prvi od njih je stara vinkovačka, i danas živa, usmena predaja o navodnoj podzemnoj (tu- nelskoj) vezi između gotičke crkve na Meraji u Vinkovcima i „Rokovačkih zidina“. Ta je pak 56 predaja, po svemu sudeći, bila inspirirana čestim pronalascima rimskih kanalizacijskih kolek- tora, kao i, vjerojatno, profila rimskih keramičarskih peći u Vinkovcima, kako u prošlosti, tako i nedavno. Drugi podatak iznesen u Raičevićevu tekstu jeste spominjanje Anđelka Tomerlina, (po zani- manju učitelja) jednog od istaknutijih članova Hrvatskog pjevačkog i tamburaškog društva „Relković“ iz Vinkovaca s početka 20. stoljeća. Tomerlinov zapis o „Rokovačkim zidinama“ zapravo i nije nešto novo jer manje-više prenosi istu onu lokalnu vinkovačku usmenu tradiciju, a koju spominju i raniji autori koje smo ovdje naveli (Pichler, Oriovčanin, Vaniček, Schulzer i dr.). Spominjanje Anđelka Tomerlina u Raičevićevu tekstu nama je zapravo važno jer nam indirekt- no objašnjava kako je nastao jedan od najranijih likovnih prikaza „Rokovačkih zidina“. Radi se, naime, o radu (ulje na platnu) njegovoga sina, inače poznatog slavonskog zavičajnog slikara Slavka Tomerlina (Kešinci, 2. 3. 1892. – Zagreb, 26. 1. 1981.), pod naslovom „Rokovačke zidi- ne“. Spomenuta Tomerlinova slika nastala je još 1909. godine tijekom njegovoga školovanja na Višoj školi za umjetnost i umjetnički obrt u Zagrebu između 1908. i 1912. godine (to je bio nje- gov 4. rad u toj godini), a iste je godine već prodana izvjesnom Slaviću, uredniku Prosvjete.66 Danas nam, nažalost, nije više poznato gdje se ova Tomerlinova slika nalazi, odnosno, jedini slikovni trag o njoj sačuvan je preko fotografije koju je još 1912. god. snimio Gjuro Szabo.67 (vidi sliku 14) Jedini pak Slavić koji bi 1909. godine mogao biti kupac Tomerlinove slike „Rokovačke zidine“ bio je, po svemu sudeći, izvjesni srpski publicist Dušan Slavić. Taj je pak Dušan Slavić inače početkom i tijekom prve polovice 20. stoljeća izdao nekoliko raznovrsnih radova iz povijesti, ekonomije, kulinarstva i književnosti, među ostalim i monografiju o slavonskom i osječkom književniku Rudolfu Franjinu Magjeru (1884. – 1954.), a koja je 1930. godine tiskana u Panče- vu.68 Bilo kako bilo, možemo u konačnici reći, kako je i čin Slavićeve akvizicije Tomerlinove „Roko- vačke zidine“ iz 1909. godine vjerojatno također bio u osnovi motiviran istom velikosrpskom idejom na tragu koje će tridesetih godina o „Rokovačkim zidinama“ pisati spomenuti Raičević. Ovime ćemo usto i završiti s ogledom o tome u kolikoj su mjeri rani amaterski i nesumnjivo znanstveno vrlo dvojbeni zapisi o „Rokovačkim zidinama“ iz 19. stoljeća i s početka 20. sto- ljeća zlorabljeni od spomenutih propagatora velikosrpske ideje. Stoga ćemo se ovdje vratiti na 66 Ovu nam je obavijest u studenom 2009. godine telefonski priopćio Slavko Tomerlin iz Zadra, sin Slavka Tomer- lina. 67 Ta se fotografija (negativ) danas čuva Arhivu Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu, inv. br.: 8137. 68 Dušan Slavić je primjerice autor trotomne „Ilustrovana istorija Balkanskog rata“ tiskane 1913. i 1914. u Beogra- du, zatim „Veština trgovanja“ iz 1921., tiskane u Zagrebu, te knjige-kuharice „Veliki učitelj kuvanja i narodnog zdravlja“ iz 1929. godine. 57 pokušaje razrješenja izvorne funkcije i karaktera „Rokovačkih zidina“, što su je ponudili, rela- tivno rijetki, hrvatski istraživači srednjovjekovne arhitekture današnje Slavonije, a koji su uslije- dili nakon vremena Gjure Szaba. Tako su, primjerice, u izvorno romaničku kasnije gotiziranu arhitekturu „Rokovačke zidine“ svrstavali Željko Jiroušek 1943. godine i Andrija Mohorovičić 1973. godine, a na tragu sličnih i već poznatih tvrdnji i činjenica bio je i Vanja Radauš govoreći o „Rokovačkim zidinama“ kao o objektu s elementima retardirane romanike.69 Anđela Horvat u Enciklopediji likovnih umjetnosti, ne ulazeći dublje u karakter i izvornu funk- ciju same građevine, uglavnom daje tek opis „Rokovačkih zidina“ kakav je još 1912. godine za- bilježio Szabo zajedno s promjenama koje je ona na objektu ustanovila 1950. godine.70 Najbolji opis i stilsku determinaciju „Rokovačkih zidina“, čini mi se, dala je u konačnici Diana Vukičević-Samaržija napisavši 1986. godine o njima sljedeće: …Rokovačka zidina dobro je orijentirana crkva (odstupa 10 stupnjeva), smještena u nizini na osami pokraj sela Rokovci. Potječe iz 15. stoljeća. Građena je opekom. Tlocrtno je jednobrodna crkva s polukružnim svetištem-apsidom. Dimenzije lađe otprilike: duljina 8,5 m, širina 6,70 m.71 Od ove građevine danas se vidi dio svetišta (oblik apside može se pratiti na zemlji), trijumfalni luk, zapadno pročelje, a sjeverni i južni zid lađe gotovo su propali. Službeni popis gradina iz 1905. godine kaže da je imala krov i na zidovima ostatke fresaka. Freske je vidjela još Ana Deanović, te je po skromnim ostatcima mogla ustanoviti da je riječ o gotičkim freskama. Iz tlocrta, teksta i akvarela koje je ostavio Đuro Szabo razabire se da je „Rokovačka zidina“ bila crkva s malim polukružnim svetištem, kod koje je rame lađe šire od debljine zida apside. Razabiru se i zidovi koji se nastavljaju na neku drugu prigradnju sa zapadne i jugozapadne strane i jedna prostorija sa sjeverne strane. Na Szabinim fotografijama vide se i prozori na južnoj strani lađe, smješteni vrlo visoko. Szabo je zatekao i cijeli zapadni portal (danas se vidi samo podnožje portala), zatim je zatekao i podnožje oko cijele građevine, koja se danas može vidjeti samo u ostatcima na sjevernom zidu lađe. Ova je građevina svojom stilskom određenošću i funkcijom zbunjivala mnoge istraživače, te su je neki pripisivali romani- čkom razdoblju, što je već Szabo osporio…72 69 Crnčan, M. / Dević, A., Župa Rokovci-Andrijaševci, Rokovci-Andrijaševci, 2004., str. 19.; Jiroušek, Ž., Pregled razvoja likovnih umjetnosti u banskoj Hrvatskoj od XII. do kraja XVIII. stoljeća, Naša domovina, Svezak 2, Zagreb, 1943., str. 681.; Radauš, V., Srednjovjekovni spomenici Slavonije, Zagreb, 1973., str. XXVII.; Mohorovi- čić, A., Srednjovjekovna arhitektura u Slavoniji. (Predgovor knjizi Vanje Radauša), Zagreb, 1973., str. XV – XVI. 70 Horvat, A., Rokovci, selo jugozapadno od Vinkovaca, Enciklopedija likovnih umjetnosti, Zagreb, 1966., str. 112. 71 Očito se radi o unutrašnjim dimenzijama lađe što je uspoređeno s crtežom tlocrta „Rokovačke zidine“ koju daje Szabo, Gj., Spomenici prošlosti u Srijemu; Mikanovci – Rokovci – Ledinsci – Bapska – Lipovac, Savremenik, Godište XI; broj I i II; Zagreb, 1916., str. 47. 72 Vukičević-Samaržija, D., Sakralna gotička arhitektura u Slavoniji, Zagreb, 1986., str. 135 – 136. 58 Slika 14: „Rokovačke zidine“, rad Slavka Tomerlina, ulje na platnu; snimio Gjuro Szabo, 1912. god. (Ministarstvo kulture RH – Uprava za kulturni razvitak – Fototeka kulturne baštine, inv. br.: 8137) – Tomerlinova slika „Rokovačke zidine“ nastala je još 1909. godine (to je bio njegov 4. rad u toj godini), a tada je već prodana izvjesnom Slaviću uredniku Prosvjete (obavijest koju nam je u studenom 2009. godine dao Slavko Tomerlin iz Zadra, sin Slavka Tomerlina) – nije poznato gdje se danas ova slika nalazi. Diana Vukičević-Samaržija, međutim, upada u vrlo dubiozne tvrdnje kada pokušava objaniti „izvornu funkciju objekta Rokovačkih zidina“. Tako ona, površno i nekritički citirajući Csánki- ja, današnjim Rokovcima kod Vinkovaca nalazi, tek imenom, sličan posjed Rokowycz koji se prema jednom izvoru iz 1489. nalazio u vlasništvu velikaške obitelji Motičinskih (mađ. Matu- csinai).73 Pri tome, naravno, tvrdi kako je Rokovačka zidina zapravo dvorska ili zadužbinska kapela na spomenutom posjedu Rokovci u vlasništvu Motičinskih.74 73 Vidi: Csánki, D., II, Baranyavármegye, str. 520: Rokovicz. (?) Poss. Rokowycz. (Hihetőleg ferditétt helynév. 1489: Dl. 32009.) A Matucsinaiaké volt s Matucsina. O rodu Motičinskih za sada samo kod mađarskih autora primjerice Kristó i Engel koje citira Stanko Andrić, Potonuli svijet, Rasprave o slavonskom i srijemskom srednjovjekovlju, rana povijest Iloka i Iločkih, str. 135, fusnota br. 192. Najznačajniji predstavnik ovog roda bio je kaločki nadbiskup Gabrijel Motičinski / Matucsinai 59 Slika 15: Sena Sekulić Gvozdanović, Utvrđeni samostani na tlu Hrvatske, Zagreb 2007., str. 34: Pokušaj rekosnstrukcije franjevačkog samostana „Rokovačka zidina“ (varijanta 1, 2 i 3 / slika 2, 3 i 4) – varijanta 2 (slika 3) vjerojatno je najbliža nekadašnjoj stvarnoj organizaciji samostana naj- izglednijom što i potvrđuje suvremena satelitska snimka „Rokovačke zidine; Sena Gvozdano- vić u sve tri varijante oko samostana crta zamišljeni obrambeni opkop koji zapravo, po svemu sudeći nije nikada postojao. Razlog tome leži u činjenici kako Diana Vukičević-Samaržija ovdje nije pozorno čitala i citirala Csánkija, jer bi u protivnom odmah shvatila kako je Csánki ovaj, čini se relativno nevažan, posjed Motičinskih, potpuno jasno smjestio u srednjovjekovnu Baranjsku županiju. Ne samo to, nego je Csánki isti Rokowycz prilično pouzdano smjestio u blizinu, odnosno definirao kao pri- Gábor (†1471.) koji je primjerice 1476. godine od Franka i Perka Talovca kupio Otočko vlastelinstvo kojega su tada činila ukupno 44 posjeda. 74 Vukičević-Samardžija, D., isto, str. 136, griješi čak i u citiranju točne godine spominjanja posjeda Rokovicz, kod nje je 1486., a u Csánkijevu izvorniku je to 1489. godina. 60 padnost, matičnog posjeda i utvrde obitelji Motičinskih srednjovjekovne Motičine (u prostoru današnjih sela Gornje i Donje Motičine kod Našica).75 Stoga je potpuno jasno kako posjed Motičinskih Rokowycz u srednjovjekovnoj Baranjskoj županiji ne mogu biti isto što i današnji Rokovci kod Vinkovaca. Konačno, zašto bi se pripadnici ovog relativno značajnog slavonskog velikaškog roda iz druge polovice 15. stoljeća pokapali u nekom svojem neznatnom posjedu kada su već u svojem naj- važnijem i matičnom posjedu, a prema kojemu su i nosili ime Motičinski, spomenutoj Donjoj Motičini kod Našica, imali relativno reprezentativnu gotičku župnu crkvu koja je očuvana i da- nas.76 Slika 16: Sena Sekulić Gvozdanović, Utvrđeni samostani na tlu Hrvatske, Zagreb 2007., str. 33: Snimka postojećeg stanja ruševina samostan „Rokovačka zidina“ 75 Vidi: Csánki, D., II, Baranyavármegye, str. 456, 506: Matucsina; Mat(a)ucsina 76 O toj očuvanoj gotičkoj crkvi, dnašnjoj župnoj crvi Svih svetih u Donjoj Motičini vidi također kod Vukičević- Samaržija, D., isto, str. 99. 61 Među ostalim pogreškama Diana Vukićević-Samaržija je u tekstu o „Rokovačkim zidinama“ upala u staru zabludu, izjednačivši mjesto Pereche / Perkche / Perekche u kojem je Filip Koro- gy 1415. ili 1416. godine osnovao franjevački samostan s današnjim Berkom.77 O tome kako se srednjovjekovno mjesto Perecske (danas Pölöcske) nalazilo u blizini mjesta i srednjovjekovne utvrde Harsány (selo Nagyharsány kod mjesta Villany) u današnjem mađar- skom dijelu Baranje govorili smo već prethodno pa se na to nećemo posebno vraćati. Za razliku od Diane Vukićević-Samaržija, Sena Sekulić Gvozdanović upala je u staru, već spo- menutu, Pavičićevu, zabludu kako su „Rokovačke zidine“ franjevački samostan kojega je u svo- jem posjedu „Prečki“ sagradio Filip Korogy: ...U crkvi su se još krajem 19. stoljeća mogle vidje- ti freske: vitez u naravnoj veličini, vjerojatno prikaz osnivača samostana Filipa Koroćskog (Ko- rogy) koji je bio, kao i njegova obitelj, sahranjen u crkvi. Sveta stolica je, naime, 1415. dopustila Filipu Koroćskom osnivanje franjevačkog samostana u Preči, pa ga je 1416. godine Koroćki gradio, i u njemu obiteljsku grobnicu...78 Ona je, međutim, prva koja je „Rokovačke zidine“ okarakterizirala kao ostatke „utvrđenog samostana“, pretpostavivši kako bi ...arheološka istraži- vanja mogla otkriti prethodnike franjevaca, moža augustince ili čak benediktince...79 Osim toga, ona domišljato i maštovito, ali bez bez nekog jačeg materijalnog uporišta za to, crtežom nudi čak tri moguće varijante (vidi sliku 15) organizacije ovog samostana pa oko njega čak crta obrambeni jarak, kojemu doduše danas u okolnom prostoru oko „Rokovačkih zidina“ nema ni najmanjih naznaka. Svoje slikovne rekosntrukcije pri tome potkrepljuje sljedećim, također ma- štovitim, ali ničim dokazanim tvrdnjama: ...širina samostana nije bila velika, ali je bio dugačak. Prednja mu je strana bila okrenuta na zapad s važnim pogledom na prijelaz. Građevina je bila čvrsta i solidna, s debelim zidovima od opeke, dovratnicima i doprozornicima od kamena: izgra- đene između samostanskih prostorija u nizu, crkva i zvonik nadvisivali su ih zidovima i prozo- rima. Ulaz vidljiv još 1940., nalazio se na jugozapadu...80 Neke od navedenih tvrdnji Sene Gvozdanović doduše mogu biti točne, ali ih je moguće potvrditi jedino arheološkim istraživanji- ma. 77 Vukičević-Samardžija, D., isto, str. 136. Davno prije nje su srednjovjekovni posjed s Pereche / Perkche / Pe- rekche krivo izjednačili s Berkom u današnjoj Vuikovarsko-srijemskoj županiji: Euzebije Fermedžin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis, Zagreb, 1892., str. 99-110; kao i Bösendorfer, isto, str., 298.; te još neki. 78 Sekulić Gvozdanović, S., Utvrđeni samostani na tlu Hrvatske, Franjevački samostan „Rokovačka zidina“ kraj naselja Rokovci, Zagreb 2007., str. 33 – 34. 79 Isto, str. 34. 80 Isto. 62 1.7. Prethodni zaključci Osobno smo, iako smo već tada znali za Engelovo, čini se konačno, povijesnotopografsko rješe- nje arheološke situacije oko „Rokovačkih zidina“, ponudili jedno od naočigled mogućih rješe- nja. Činilo nam se kako se najsolidniji odgovor što je to Rokovačka zidina, na prvi pogled, krije u unutrašnjim dimenzijama lađe ove crkve. One iznose, kako je prethodno rečeno, 8,5 x 6,7 metara i daju površinu od oko 57 m². To je donekle ispod prosječne površine od 65 m² koje je za ugarske župske crkve iz razdoblja 13.−14. stoljeća izračunao mađarski arheolog i paleodemo- graf Alán Kralovánsky.81 Osim toga, njena korisna površina lađe iznosi otprilike 45 % korisne površine lađe srednjovjekovne gotičke župske crkva na Meraji u Vinkovcima, koja je nastala negdje početkom 14. stoljeća, a čija površina iznosi oko 128 m².82 Sve prethodno izrečeno naočigled bi vodilo zaključku kako je „Rokovačka zidina“ manja žup- ska crkva ili filijalna kapela nastala tek tijekom 15. stoljeća.83 Populacija za koju bi bila građena pretpostavljena župska crkva s obzirom na njenu površinu, ne bi mogla biti veća od 330 osoba. Župa bi, prema logici stvari, bila osnovana tek tijekom 15. stoljeća, a posveta bi joj mogla odgo- varati nekom od svetaca koji se u srednjovjekovnoj ikonografiji prikazuju u liku kršćanskih ratnika-vitezova (npr. sv. Jurja, sv. Martina, sv. Mihovila…) čemu bi onda odgovarale vijesti iz 19. stoljeća o freskama na kojima je bio prikazan nekakav srednjovjekovni vitez u oklopu. Pretpostavili smo također kako je toj župi vrlo vjerojatno pripadalo i jedno maleno, danas išče- zlo, srednjovjekovno i ranonovojekovno selo Hropkovci. Ti srednjovjekovni i ranonovovjekov- ni Hropkovci bit će po svemu sudeći imenski prethodnik današnjih Rokovaca što je također prvi zaključio spomenuti Engel.84 Prvi put se, a zajedno s tri druga danas također iščezla srednjovje- kovna sela, odnosno posjeda, Fulovcima, Damjanovcima i Bađanovacima, navode u jednoj, u najmanju ruku, dvojbenoj ispravi datiranoj „1435.“ godinom, i to kao sastavnice, odnosno pri- 81 O Kralovánskyjevoj metodi vidi npr. kod: Andrić, S., Vinkovci u srenjem vijeku…, str. 31, 42. 82 Isto, str. 22. 83 Naime, treba reći kao se „Rokovačke zidine“ također ne može identificirati ni sa jednom župom koje su skupljači izvanredne papinske desetine u Ugarskoj između 1332. i 1335. godine zapisali u okviru tadađnjeg Vukovskog arhiđakonata pečuške biskupije. Temeljni zbornik koji donosi ove popise je: Rationes collectorum pontificiorum in Hungaria 1281.–1375., (Monumenta vaticana historiam regni hungariae illustrantia), series I., tomus I., Budapest, 1887. (Taj je izvor relativno uspješno, kao, primjerice, u slučaju srednjovjekovne župe Sv. Ilije na mjestu današnjih Vinkovaca, redovito koristio i „vrijedni istraživač vinkovačke i istočnoslavonske lokalne povijesti Stjepan Pavičić“.) 84 Engel, „Valkóvármegye“ (rukopis), str. 87: Hropkovc +1435: p. Hropkouch ultra fl. Bazawyze (Dl. 44 035) Liszkó tartozéka (1435).; Csánki, II, Valkóvármegye, str. 318: Hropko(v)cz. Hropkouch ultra fl. Bazavize. (1435. Muz. Iltár.) Hermanvárához tartozott (Hermanvárától azaz a mai Vukovár vidékétől tekintve) a baza vizén túl feküdt. (Szerémm) Baza vize a mai Boszut folyónak felel meg, mely Czernánál (Szerémmegye) veszi föl e nevet s először Vukovárig északnak vág, majd innen merészen délkeleti irányba kanyarodik s Boszut falunál a Szávába ömlik. 63 padnosti Svetoilijskog vlastelinstva, a koje se nalaze „s druge strane potoka Bosuta“ (...item Fulouch, Damyanowch, Bagyanouch et Hropkouch ultra fluvium Bazawyze...).85 Kasnije se ti Hropkovci spominju također i tijekom osmanlijskog razdoblja (primjerice u osmanlijskim po- reznim popisima / defterimma od oko 1550. i 1570. godine), i to redovito kao naseljeno selo (kariye-i Horopkovçi ) u sastavu nahije Ivankovo.86 Tako su oko 1570. godine ti Horopkovçi imali osam naseljenih kuća, dakle, između 40 do najviše 100 stanovnika. Pretpostavili smo, osim toga, kako su možda i stanovnici manjih, danas isčezlih, srednjovjekov- nih sela, a koja su se nalazila u onom dijelu današnje teritorije grada Vinkovaca smještenom južno od toka Bosuta, odnosno u neprosrednom sjevernom i sjeveroistočnom i istočnom susjed- stvu „Rokovačkih zidina“ te su se usto također računala u sastav srednjovjekovnog Svetoilij- skog vlastelinstva i distrikta (primjerice Kunjevaci, Zalužje, Bazijaš i Novaci) također pripadali pretpostavljenoj srednjovjekovnoj gotičkoj „župnoj“ crkvi na mjestu današnjih „Rokovačkih zi- dina“.87 Ova naša prethodno izrečena pretpostavka, odnosno domišljanje o karakteru „Rokovačkih zidi- na“, međutim, postaje potpuno izlišna nakon Engelovog, kronološki ranijeg, rješenja povijesno- topografskog problema „Rokovačkih zidina“, a koje će biti predstavljeno u nastupajućem po- glavlju. Jedino s velikom sigurnošću možemo reći kao će spomenuti Hropkovci doista biti srednjovje- kovni i ranonovojekovni imenski prethodnik današnjih Rokovaca. Ti Hropkovci koji su, čini se, bili tek omanje kasnosrednjovjekovno i ranonovovjekovno selo, ipak ne mogu zadovoljavajuće objasniti samu topografsku i arheološku situaciju oko današnjih „Rokovačkih zidina“. Ona pak prilično jasno upućuje na to kako se oko „Rokovačkih zidina“ nalazilo naselje daleko znatnijeg 85 Godina „1435.“ kojom je datirana ova isprava inače se piše pod navodnicima jer je njena vjerodostojnost ozbiljno dovedena u pitanje. Na to je upozorio već više puta spomenuti Pál Engel. On je, naime, u ispravi iz „1435.“, odnosno od „17. svibnja 1435.“ uočio najmanje dvije pojedinosti koje njenu vjerodostojnost dovode u pitanje. Prva je spominjanje Matka Talovca kao dalmatinskog-hrvatskog i slavonskog bana, iako on tada, 17. svibnja 1435., još nije bio ni jedno ni drugo; slavonskim je banom postao u drugoj polovici listopada, a hrvatskim tek u svibnju 1436. godine. Druga je sporna pojedinost navod da su Matku Talovcu tada od Ivana alšanskog i njegove žene Klare tada darovani posjedi (koji se navode u ovoj ispravi; njih ukupno 43) Alšanskima pripadali na temelju kupnje ili drugih prava. To se ne slaže sa činjenicom da su tu mahom raniji posjedi Liskovačkih, a njih je Ivan alšanski stekao kraljevskom darovnicom iz 1424. godine. Osobno smo također u ispravi iz „1435.“ godine uočili niz prostorno-zemljopisnih nelogičnosti o čemu će više govora biti u nastupajućim poglavljima. Opsežnije o sadržaju ove dvojbene darovnice Alšanskih Talovcima vidi kod: Andrić, isto, Dvojbena darovnica Alšanskih Talovcima, str. 70 – 77. Ova isprava će se detaljnije komentirati u sljedećem poglavlju kada se bude raspravljala veza između srednjovjekovnih Hropkovaca i dašnjih Rokovaca. 86 McGowan, Bruce W., Sirem Sancaği Mufassal Tahrir Defteri, Türk Tarih Kurumu Basimevi, Ankara 1983., str. 476. 87 O ovoj mojoj pretpostavci vidi: Petković, D., Srednjovjekovna naselja sjeverozapadnog dijela vinkovačkog kraja..., Vinkovci, 2006., str. 77 78. 64 značaja i veličine. Problem odnosa srednjovjekovnih Hropkovaca i arheološke situacije oko da- našnjih „Rokovačkih zidina“ objasnit ćemo u nastupajućem poglavlju, a kada budemo podrob- nije razmatrali srednjovjekonu i ranonovovjekovnu topografiju čitavog prostora koji danas od- govara rokovačkoj sjeveroistočnoj polovici teritorije današnje općine Andrijaševci-Rokovci. Slika 17 (gore): „Rokovačke zidine“; snimila Maja Krznarić Škrivanko 2002. god. (Fototeka Arheološkog odje- la Gradskog muzeja Vinkovci) Slika 18: Prikaz „Rokovačke zidine“ na detalju suvremenog katastarskog plana mjerila 1:5000 65 2. Povijesno-topografsko razrješenje lokaliteta 2.1. Posjed i utvrda Hrapkovo i njihovi gospodari „Botoši Hrapkovski“ Stariji autori poput znamenitog Csánkija, a njegove spoznaje su kasnije manje više doslijedno prenosili naši Bösendorfer i Pavičić, znali su kako se među relativno brojnim posjedima i utvr- dama zabilježenim na tlu srednjovjekovne Vukovske županije navodi i jedan posjed, odnosno utvrda čije je ime u listinama iz 1453. i 1455. godine zapisano u oblicima Harapk i Harapko.88 Prilagođeno suvremenoj mađarskoj grafiji ime tog srednjovjekovnog posjeda i utvrde kod svih je mađarskih medievista, počevši od spomenutog Csánkija pa sve do Engela, dosljedno pisano kao Harapk(ó). Na osnovu ovog mađarskog oblika, odnosno poznavajući slične analogije, Pavi- čić je, pak, prilično uvjerljivo pretpostavio …da tim nazivima odgovara hrv. oblik Hrapkovo (po analogiji prema Boró-Borovo, Mohó-Mohovo i sl.)…89 Već je spomenuti Csánki potkraj 19. stoljeća, očito dobro poznavajući sadržaj navedenih ispra- va iz 1453. i 1455. godine, pouzdano zaključio kako se posjed i utvrda Hrapkovo nalazilo negdje u relativnoj blizini, odnosno susjedstvu srednjovjekovne utvrde, trgovišta i vlastelinstva Ivan- kovo. Csánki je jedino pogriješio kada je na osnovu te dvije isprave pokušavao locirati Hrapkovo u sjeverno susjedstvo Ivankova, konkretno u blizinu srednjovjekovne utvrde Kolođvar (južno od današnjeg mjesta Ivanovca), odnosno negdje u širi prostor gornjeg Povučja gdje su u Csánkije- vo vrijeme (krajem 19. i početkom 20. stoljeća) graničile onovremena Srijemska i Virovitička županija: ...Ugy látszik Kórógy táján, a mai Verőcze és Szerém megyék határyidékén feküdt...90 Csánkijeva pogrešna pretpostavka za položaj Hrapkova postat će presudna za kasnije hrvatske istraživače, primjerice za Josipa Bösendorfera91 i Stjepana Pavičića, koji su slijedeći Csánkijevu misaonu nit pokušali srednjovjekovno Hrapkovo također smjestiti u sjeverno odnosno sjevero- istočno susjedstvo Ivankova. Primjerice, o položaju Hrapkova Stjepan Pavičić je među ostalim rekao sljedeće: ...U sjevero- istočnoj granici području ivankovačkom doturski spomenici navode posjede: Križevce, Hrapko- vo, Martince i Radovance..., ...Hrapkovu nije ime ostalo u današnjoj toponomastici toga zemlji- šta, a Martinci i Radovanci i danas su veliki hatari u markušičkom području, Martinci nešto zapadnije od Križevaca, a Radovanci u susjedstvu Martinaca sa jugozapadne strane. Hrapkovu 88 Csánki, D., II, Valkóvármegye, str. 270 / 314: Harapk(ó). L. Ivánka-Sz.-György kastély és Harapkó helys. a. / Harapk(ó). Harapk. (1453: Dl. 14661.) Harapko. (1455: Dl. 14942.) A (Garaiakkal egy vér) Bothos család birta, (mely helységről nevezte magát), majd az András halála utan leányai és eszek férjök. (L. Ivánka-Sz.-György vár a.) 1455-ben az itteni várhelyet (locus castelli) is emlitik. – Ugy látszik Kórógy táján, a mai Verőcze és Szerém megyék határyidékén feküdt. 89 Andrić, S., „Botoši Hrapkovski“ (rukopis), Hrvatski biografski leksikon, dopunski svezak. 90 Csánki, isto. 91 Bösendorfer, J., Crtice iz slavonske povijesti…, Osijek, 1910., str. 163, 164, 197, 198, 203. 66 ipak možemo utvrditi točan položaj. Taj je posjed graničio sa Križevcima, Martincima i Rado- vancima. Ležalo je, prema tome, na zemljištu, koje danas zauzimlje područje sela Markušice. U Hrapkovu postojalo je utvrđenje, koje navode g. 1455. valja, dakle, na tom području, u blizini Križevaca, Martinaca i Radovanaca, utvrditi ostatke stare utvrde, koje će u tom slučaju pokazi- vati položaj Hrapkova. Takve ruševine zaista postoje jedno tri kilometra sjeverno od Križevaca, a jedno dva kilometra zapadno od Hermangrada i potoka Vuke. Na tom zemljištu prema Vuci nalazilo se selo Hrapkovo sa utvrđenjem kao središtem područje...92 Obje isprave, ona iz 1453. i ona iz 1455. godine, među ostalim, jasno navode Hrapkovo u za- jedničkom posjedničkoj kontekstu sa srednjovjekovnim Ivankovom što je također dosta jaka indicija kako su ova dva posjeda bila i u nekakvoj prostornoj bliskosti. U novije vrijeme je ove isprave opširnije prezentirao Stanko Andrić u svome radu o srednjovjekovnom Ivankovu.93 Prva od tih isprava listina je erdeljskog vojvode i mačvanskog bana, Nikole Iločkog upućena iz Orahovice 4. travnja 1453. godine bosanskom kaptolu. Nikola traži od kaptola da se pobrine za uvođenje drugog mačvanskog bana, Ivana Korođskog, u posjed točne polovice ivankovačkog vlastelinstva, tvrđave i njenih pripadnosti, koju je ranije držao pokojni Andrija Botoš od Hrap- kova, a Korođskome je pripadala na temelju zaloga (…in dominium directe et equalis medietatis possessionis Iw[a]nkazenthGewrgh ac eciam loci castelli necnon tributi in eandem habitorum aliarumque vniuersarum et quarumlibet possessionum et porcionum possessionariarum ad eandem spectancium et pertinencium quondam egregii Andree Bothos de Harapk ipsum titulo pignoris concernencium…).94 Dvije godine kasnija isprava, koja doduše protuslovi nalogu mačvanskog bana Nikole Iločkog iz 1453. godine o uvođenju Ivana Korođskog u posjed spomenute druge polovice ivankovačkog vlastelinstva, svojevremeno u vlasništvu Ivana Botoša od Hrapkova, još jasnije osvjetljava spo- menutu zajedničku posjedničku prošlost Ivankova i Hrapkova. Riječ je o potvrdnici kralja Ladi- slava V. Postuma izdanoj u Beču 24. travnja 1455. godine u korist Ane i Margarete kćeri pokoj- nog Andrije Botoša te njihovih supruga Pavla Hercega Sečujskog, kasnijeg mačvanskog bana, Jurja grofa od Pezinoka (mađ. Bazin, u Požunskoj županiji). Postumova potvrdnica, osim toga, prostorno daleko nadmašuje nalog mačvanskog bana Nikole Iločkog iz 1453. godine koji se odnosi samo na ivankovačko vlastelinstvo dok su u Postumovoj potvrdnici poimence navedeni brojni bivši posjedi Andrije Botoša i njegova sina Jurja (†1453./55.) u Vukovskoj, Srijemskoj, Aradskoj, Baranjskoj i Čanadskoj županiji. Ova je isprava zapravo svojevrsni sumarni inventar nekadašnjih posjeda velikaške obitelji Botoša Hrapkovskih.95 Za nas je naravno najvažniji onaj 92 Pavićić, S., Vukovska župa..., str. 165 – 166. 93 Andrić, S., Srednjovjekovno Ivankovo i njegovi gospodari, Ivankovo – monografija, Ivankovo, 2003., str. 35 – 37. 94 Isto, str. 35, 42. 95 Većina podataka o srednjovjekovoj velikaškoj obitelji Botoša Hrapkovskih u ovom radu preuzeto je je iz biograf- ske čestice od: Andrić, S., Hrvatski biografsjki leksikon, Dopunski svezak, „Botoši Hrapkovski“ (rukopis). 67 dio isprave koji se odnosi na posjede koje je ta obitelj imala u Vukovskoj županiji. Ukupno se u Vukovskoj županiji navodi sedamnaest bivših posjeda Andrija Botoša i njegova sina Jurja, od kojih su ona dva najznačajnija, matični posjed obitelji Hrapkovo s tamošnjim gradištem i Ivan- kovo (-Sv. Juraj) navedeni na prvom i drugom mjestu:…possessiones et villas Harapko predic- tam cum pertinenciis ac loco castelli in eandem habito, necnon Iwankazenthgywrgh, utramque Zalagfalw, Kysfalw, Herkachfalwa, Welixefalwa, Zlawkowcz et Woxafalwa cum pertinenciis ac Kerezthwr et Bothosowcz similiter cum pertinenciis, necnon Barfalwa, Gergerfala, Balenthfal- wa, Zenthillye, Cozmafalwa, Lekfalwa et Bodogazzonfalwa, omnino in de Walko…96 Pored toga, već i sam izneseni redoslijed navođenja ovih sedamnaest bivših posjeda Andrije i Jurja Botoša u Vukovskoj županiji u Postumovoj potvrdnici čini se, potvrđuje i njihov prostorni raspored i to u najmanje četiri prostorno odvojene skupine posjeda: 1. …possessiones et villas Harapko predictam cum pertinenciis ac loco castelli in eandem ha- bito... (posjed / vlastelinstvo i selo Hrapkovo sa pripadnostima i gradištem u istom) 2. …Iwankazenthgywrgh, utramque Zalagfalw, Kysfalw, Herkachfalwa, Welixefalwa, Zlaw- kowcz et Woxafalwacum cum pertinenciis… (Ivankovo - Sv. Juraj zajedno sa sljedećih šest posjeda za koje se na temelju formulacije u ispravi, ali također i drugih poznatih isprava koje se odnose na srednjovjekovno ivankovačko vlastelinstvo, potpuno pouzdano može reći kako su bili redovite sastavnice istog ivankovačkog vlastelinstva i distrikta. Pavičić je tih šest po- sjeda u sastavu ivankovačkog vlastelinstva čitao kao: Zalog, Malo Selo, Hrkači, Veliškovci, Slavkovac i Vukšinci / Vukšino Selo.) 97 3. …Kerezthwr et Bothosowcz similiter cum pertinenciis… (Keresztúr / Križevce i Botoševce / Botosfalvu s pripadostima) Važno je napomenuti kako je ovaj posjed Ivana Botoša Ke- resthwr Pavičić poistovjetio s nekadašnjom pustoselinom Križevci, današnjim selom Kara- džićevom, smještenom inače u sjevernom susjedstvu Ivankova.98 Engel je međutim ovaj po- sjed Ivana Botoša smjestio u neposrednu blizinu matičnog posjeda roda Gorjanskih, srednjo- vjekonih Gorjana, odnosno u širi prostor između današnjih Gorjana i njima susjednih sela Tomašanaca i Ivanovaca Gorjanskih,99 dok je nekadašnju pustoselinu Križevce na mjestu da- 96 Andrić, S., Srednjovjekovno Ivankovo i njegovi gospodari, str. 37, 43. 97 Pavičić, S., Vukovska župa…, str. 164─165, Znatno opširnije o prostornom rasprostiranju srednjovjekovnog ivan- kovačkog vlastelinstva i distrikta te o svim njegovim brojnim sastavnicama (posjedima, selima i predijima – sve- ukupno oko 50-ak), odnosno o vjerojatnim položajima istih vidi kod: Andrić, S., Srednjovjekovno Ivankovo i nje- govi gospodari, Ivankovo – monografija, Ivankovo, 2003., str. 15 – 44. kao i kod: Petković, D., Srednjovjekovna naselja sjeverozapadnog dijela vinkovačkog kraja; U prostoru današnjih općina Stari Mikanovci, Vođinci, Ivan- kovo, Andrijaševci, Markušica, Tordinci, Nuštar te grada Vinkovaca, Vinkovci, 2006., str. 39 – 53, 284 – 293. 98 Pavičić, S., Vukovska župa..., Križevci, selo sjeverno od Ivankova, str. 165, 166, 169, 173, 174, 210, 213. 99 Engel, „Valkóvármegye“ (rukopis), str: 103: Keresztúr 1333/333: p. Keresthwr (Dl. 33 580, Smič. X. 77); 1333: p. Keresthwr (Dl. 33 580, Smič. X. 91); 1374: Greg. et. Lad. f-i And-e dicti Bothos, Dom. et Paul. f-i Dem-i simi- liter Bothos dicti, ac Nic. Matheus et Jo. f-i Jo-is f-i predicti Dem-i … divisio … portionis … in p-e Kereztwr (Dl. 68 našnjeg Karadžićeva poistovjetio sa sastavnicom srednjovjekovnog vlastelinstva Mikola Krizsfalvom.100 Čini nam se kako ni Engelova identifikacija nekadašnje pustoseline Križevci na mjestu današnjeg Karadžićeva s Krizsfalvom mikolskog vlastelinstva iz 1427., 1438. i 1439. godine također nije uvjerljiva iz prostorno-geografskih razloga.101 Slično kao u slučaju Keresztúra / Križevaca i Botoševce / Botosfalvu je Pavičić smještao u sjeveroistočno susjedstvo Ivankova, odnosno u prvo prostorno susjedstvo spomenutih Ke- resztúra / Križevaca kao i samog matičnog posjeda Hrapkova. Srednjovjekovnim pak Boto- ševcima, za razliku od Križevaca, nije u lokalnoj suvremenoj toponimiji mogao naći suvremi toponim. 102 Engel nije uspio Botoševcima103 odrediti čak ni približan širi smještaj, iako su po svemu sudeći bili naselje, tj. posjed osnovan očito još početkom 14. stoljeća, odnosno od strane i za vrijeme života Ivana Botoša, inače rodonačelnika čitavog plemićkog roda „Botoša Hrapkovskih“. Vjerojatno su se nalazili u susjedstvu prethodno navedenog Keresztúra / Kri- ževaca što indicira upravo red navođenja u ispravi iz 1455. godine. 4. ...Barfalwa, Gergerfalwa, Balenthfalwa, Zenthillye, Cozmafalwa, Lekfalwa et Bodogazzon- falwa... (Barfalva, Gergelyfalva, Bálintfalva, Sv. Ilija / Szentillye, Kuzminci / Kozmafalva, Lekfalva / Lekovc, Boldogasszonyfalva) - Ova posljednja skupina od ukupno 7 nekadašnjih posjeda Andrije Botoša, čini se, nije činila koherentnu i međusobno teritorijalno povezanu cjelinu. Primjerice Barfalva i Gergelyfalva nalazile su se u prostoru donjeg lijevog Povučja. Barfalva je tako po svemu sudeći istovjetna i danas postojećm toponimu, odnosno zemljištu imena Barvalo smještenom između današnje Bobote i Pačetina, tj. u prvom jugoistočnom 91 806); 1374: Paul. et Dom. f-i Dem-i de Kereztur, … portio possessionaria in eadem ~ (Dl. 91 809); 1383: Greg. f. And-e Bothus dicti de Kerezthur, … t-e arabiles – inter p-es Gara et Kerezthur, … t. … inter p-es S. Mart-i … et Kerezthur (Dl. 91 901); 1455: p-es … Kerezthwr et Bothosowcz cum pert. (Dl. 14 942) Valkó megye 1333-ban igazolta, hogy [Mikolai] Phyle fia Péter nem fosztotta ki [Dorozsma nb. Garai] Botos János e birtokát. Utódai 1374-ben osztozkodtak Garai [Pacsintai] János itteni birtokrészén. Közülük Demeter fiait, akik 1374-ben elfoglalták Pacsintai János részét, Keresztúrinak nevezik. 1383-ban Garai [Pacsintai] János panaszolta, hogy Botos Gergely elszántotta azokat a határokat, amelyek Keresztúrt Garától és a Mikolaiak Szent- márton birtokától elválasztották. A harapki Botos családé (1455). – Gorjani, Ivanovci Gorjanski és Tomašanci között feküdt. (Cs. II. 323; Heller: Veroec. 87.) 100 Engel, „Valkóvármegye“ (rukopis), str: 114: Krizsfalva (Kirisfalva) 1427: p. Crysfalva (F. X/6. 864); 1438: p. Kirisfalwa (Dl. 13 208); 1439: v. Kyrisfalwa (Dl. 13 437); Mikola tartozéka (1427-39). Milkfalva és Racsa (1427), ill. Zsaskovc és Pálfalva (1438) között említik. — 1570 k. Križevci föld a vukovari náhijében, Martinci faluhoz tartozik (McGowan 155: zemin-i Qīrižīvči). Ma hn. Gaboštól DNy-ra, Martince (hn.) mellett. 1910. térk.: Križevce. (Cs. II. 323; Heller-Nehring 87.) 101 O tome detaljnije vidi vidi kod: Petković, D., Srednjovjekovna naselja sjeverozapadnog dijela vinkovačkog kraja; U prostoru današnjih općina Stari Mikanovci, Ivankovo, Andrijaševci, Markušica, Tordinci, Nuštar te grada Vinkovaca, Vinkovci, 2006., str. 63 – 65. 102 Pavičić, S., Vukovska župa..., Botoševci, selo posjeda Hrapkova, str. 166, 213. 103 Engel, „Valkóvármegye“ (rukopis), str 26: Botosovc 1455: p-es v-e … Kerezthwr et Bothosowcz cum pert. (Dl. 14 942) A harapki Botos családé (1455). — Fekvése ismeretlen. (Cs. II. 297.) 69 susjedstvu Ludvinaca,104 dok je Gergelyfalva po svemu sudeći istovjetna položaju Gergely puste na mjestu na kojem je početkom 20. stoljeća nastala današnja Antinska Mlaka.105 Osta- lih pet posjeda (Bálintfalva,106 Szentillye / Sv. Ilija,107 Kuzminci / Kozmafalva,108 Lekfalva / Lekovc109 i Boldogasszonyfalva110) prema Engelovom mišljenju nalazilo se u istočnom dije- lu tadašnje Vukovske županije, negdje u širem prostoru između današnjih sela Berak, Ča- kovci i Tovarnik. Postoji, doduše, i realna mogućnost kako je ovaj Szentillye / Sv. Ilija, a ko- ji je po ispravi iz 1455. godine svojevremeno pripadao pokojnom Andriji Botošu, istovjetan srednjovjekovnom Sv. Iliji na mjestu današnjih Vinkovaca.111 Isto tako bi i Kozmafalva iz 1455. godine mogla biti istovjetna Kozmafalvi koja se u jednoj ispravi nastaloj između 1413. i 1415. godine navodi također kao sastavnica istog posjedovnog sklopa kojemu je kao sredi- 104 Engel, isto, str. 10 - 11: Barfalva 1455: p. Barfalwa (Dl. 14 942) A harapki Botos családé (1455). — 1550-80 k. Barfal falu, majd puszta a hermani náhijében (Tapu defteri 1000, p. 49; Tapu defteri 437, p. 46: Bārfāl). 1697: Barfalu~Barfalva elhagyott falu, határosai É-on Pachetin, K-en Terpina, D-en Turdincz, Ny-on Ontin és Korugy; Pachetin É-i (!), Babotha D-i, Leszkovacs Ny-i határosa (Smičiklas II. 53, 54, 57, 58). Ma hn. Bobota mellett D-re. 1910. térk.: Barvala. (Cs. II. 293; Heller-Nehring 11.) 105 Engel, isto, str. 70: Gergelyfalva 1455: p. Gergerfalwa (Dl. 14 942); 1487: p. Gergelfalwa (Dl. 46 071); 1494: p. Gergerfalwa (Dl. 20 236) A harapki Botos családé (1455). Barfalva és Bálintfalva között említik. Aranyani Józsa János örököseié (1487). 1494-ben őri Dacsó Lénárd a Daróci Miklóssal kötött örökösödési szerződésben saját birtokai között sorolja fel. — Tordinci környékén kereshető. Összevethető vele egy hn. mellette ÉNy-ra. 1910. térk.: Gergelj pst. (Cs. II. 311; Heller-Nehring 56.); Petković, D., Srednjovjekovna naselja sjeverozapadnog dijela vinkovačkog kraja..., Vinkovci, 2006., str. 66, 180, 325. 106 Isto, str. 10: Bálintfalva 1455: p. Balenthfalwa (Dl. 14 942); 1455/455: p. Balynthffalwa (Dl. 33 806) A harapki Botos családé (1455), Kórógyi János zálogbirtoka, feltehetően tartozékaival (1455). A Botosok birtokai sorában Györgyösfalva és Szentillye között említik. – Összevethető vele 1550-70 k. Balinćan falu a podgorjei náhijében (Tapu defteri 1000, p. 127: Bālīnqān?; McGowan 448: Bālinkān). Ez ma hn. Tovarnik mellett K-re. 1910. térk.: Baintac. (Cs. II. 292; Heller-Nehring 8.) 107 Isto, str. 200: Szentillye 1455: p. Zentillye (Dl. 14 942) A harapki Botos családé (1455). Bálintfalva és Kozmafalva között említik. Nem tudni, melyik Szentillye értendő. – (Cs. II. 351.) 108 Isto, str. 117: Kuzminc (Kozmafalva) 1455: p. Cozmafalwa (Dl. 14 942); 1483: p. Kwzmyncz (Dl. 75 683) A harapki Botos családé (1455), Szentillye és Lekfalva között említik. Csák tartozéka (1483), Szarkabokra és Lekovc között említik. – 1550-70 k. puszta a podgorjei náhijében, Šamšin közelében, Berak és Šamšin népe mű- veli (Tapu defteri 1000, p. 125: Quzmīnče; McGowan 450: Quzminči). Berak mellett É-ra feküdt. (Cs. II. 326.) 109 Isto, str. 119 - 120: Lekovc (Lekfalva) 1455: p. Lekfalwa (Dl. 14 942); 1483: p. Legocz (Dl. 75 683) A harapki Botos családé (1455). Kozmafalva és Boldogasszonyfalva között említik. Csák tartozéka (1483), Kuz- minc és Szentmárton között említik. — 1550-70 k. Lekovce puszta a podgorjei náhijében. Pačijovce pusztával együtt Erdefarka népe műveli. Földje Kešelovci pusztával együtt Berak faluhoz tartozik (Tapu defteri 1000, p. 123: Līqīvče; McGowan 452: Līqofči). Berak vagy Čakovci területén feküdt. (Cs. II. 329.) 110 Isto, str. 23: Boldogasszonyfalva 1455: p. Bodogazzonfalwa (Dl. 14 942) A harapki Botos családé (1455). Lakfalva után említik. – (Cs. II. 296.) 111 O povijesti srednjovjekovnog Sv. Ilije na mjestu današnjih Vinkovaca najopsežnije u knjizi: Andrić, S., Vinkovci u srednjem vijeku, Područje grada Vinkovaca od kasne antike do kraja turske vlasti, Vinkovci – Slavonski Brod, 2007. 70 šnje i najvažnije mjesto bio upravo spomenuti Szentillye / Sv. Ilija na mjestu današnjih Vinkovaca.112 Ova će se mogućnost detaljnije raspraviti nešto kasnije kada se bude razmatra- la posjednička povijest srednjovjekovnog Hrapkova. Bilo kako bilo, Ivankovo, očito uz matično Hrapkovo najvažniji posjed Andrije Botoša, osim u ispravama iz 1453. i 1455. godine, navodi se u posjedu istog Andrije Botoša još petnaestak go- dina ranije, konkretno 1440. godine. Nije, doduše, jasno kako je i kada spomenuti Andrija ste- kao spomenutu polovicu ivankovačkog vlastelinstva. Vlasništvo, pak, obitelji Korođskih nad prvom polovicom ivankovačkog vlastelintva, potpuno je razvidno još na temelju darovnice kralja Žigmunda Luksemburškog od 5. kolovoza 1394. godi- ne kojom je ta polovica darovana Stjepanu Filipovom Korođskom.113 Još ranije vijesti o Ivankovu govore kao je taj posjed ranije, čini se u cijelosti, pripadao nevjer- noj velikaškoj obitelji Báncsa – Horvat. O tome, pak, svjedoči jedna darovnica kralja Žigmunda Luksemburškog izdana 1389. godine, a kojom se upravo obznanjuje da kralj „vlastelinstvo Ivankovo“ (possessio Iwankasentgeurg) oduzima nevjernim Horvatima i poklanja tadašnjem mačvanskom banu Nikoli II. Gorjanskom (1367. – 1433.),114 iako Ivankovo neće dugo ostati u vlasništu Gorjanskih jer će ga već sljedeće godine spomenuti Nikola vratiti kralju u zamjenu za tvrđavu Apácasomló (Somló) u Vespremskoj županiji. Čini se, kako je ova kratkotrajna vlast Gorjanskih nad Ivankovom potkraj 14. stoljeća ima nekakve veze s kasnijom vlasti spomenutog Andrije Botoša od Hrapkova nad istim posjedom. Ova se pretpostavka temelji, naime, na činjenici da je spomenuti Andrija Botoš od Hrapkova pripadao pretposljednjoj generaciji jedne (tada već osamostaljene) grane Gorjanskih, a koju se inače općenito naziva Botošima Hrapkovskima. …Botoši Hrapkovski (Botoši od Hrapkova; mađ. Harapk(o)i Botos; lat. Bothos/Butus/Bothus de Harapk(o)), plemićki rod u srednjovj. vukovskoj županiji. Hrapkovski Botoši su zapravo manje istaknuti rođaci Gorjanskih, budući potomci Ivana Botoša, sina Stjepana Gorjanskog od praro- da ili plemena Dorozsma. (Mađ. riječ botos znači ‘onaj koji nosi štap ili batinu’, što je možda srodno izvornom značenju našeg starog termina tepčija.) Govoreći o njima, Pavičić rabi izraz „Botoševa grana Gorjanskih“. Pridjevak prema posjedu koji se u izvorima naziva Harapk i Harapko počeli su nositi potkraj 14. st…115 112 Najviše podataka o toj „svetoilijskoj“ Kozmafalvi, a koja se, čini se, nalazila negdje u blizini srednjovjekovnih Draganovaca (danas zemljište Draganovci u sjevernom dijelu teritorije grada Vinkovaca)“ također kod: Andrić, S., isto, str. 67 – 70, 141 – 142. 113 Andrić, S., Srednjovjekovno Ivankovo i njegovi gospodari, str. 33. 114 Isto. 115 Andrić, S., „Botoši Hrapkovski“ (rukopis), Hrvatski biografski leksikon, dopunski svezak. 71 …Začetnik loze Ivan Botoš spominje se u izvorima između 1314. i 1338. godine. Njegova su braća Andrija i mačvanski ban Pavao, od kojih potječu dvije loze roda Gorjanskih, palatinska i banska…116 Kralj Karlo Robert izdaje 20. prosinca 1317. godine u Temišvaru listinu o izmirenju među ovom trojicom braće, inače sinovima Stjepana Gorjanskog (…Paulum dictum Kozol et Johan- nem dictus Butus filios magistri Stephani de Gara…, ...Andream fratrem eorum…).117 Potom, 26. rujna 1324. godine vukovski župan Pavao izvješćuje mačvanskog bana Pavla o tužbi nekog Stjepana sina Ivana Ivanovog i njegova brata Petra (Stephanus filius Johannis filii Ivan…, …Petro fratre suo…), a protiv Ivana Botoša (Johannes dictus Butus) zbog navodne pljačke i ranjavanja podanika na njihovim dvama posjedima imena …Melkafalua et Vezelinfolua…118 Tri spomenuta brata: tadašnji mačvanski ban Pavao zvani Kozol, Andrija te Ivan zvani Botoš 30. ožujka 1330. godine pred kraljevskim sucem u Višegradu dijele na tri dijela svoje brojne posjede u Šomođskoj, Tamiškoj i Aradskoj županiji, kao i Vrbicu u Vukovskoj (…Verbice sub inclusione comitatus de Wolkou…).119 Tri godine kasnije Ivan Botoš (Johannes dictus Botus) navodi se u svojstvu podnostitelja tužbe protiv Petra Filinog Mikolskog (Petrus filius Phyle) jer je ovaj navodno opljačkao njegov posjed Keresthwr, što saznajemo iz naloga kralja Karla upućenog bačkom kaptolu 12. veljače 1333. godine da isti kaptol istraži ove optužbe.120 Bački kaptol, nakon što je proveo istragu, u otpisu kralju Karlu od 30. ožujka 1330. godine nalazi da je tužba Ivana Botoša neosnovana.121 116 Isto. 117 Vidi: Smičiklas, T., Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Zagreb, 1910, svezak 8, isprava br. 386, str. 467 – 468. 118 Vidi: Smičiklas, T., Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Zagreb, 1911, svezak 9, isprava br. 166, str. 207.; Engel, „Valkóvármegye“ (rukopis), str. 137, 248, ova dva posjed smješta u šire okružje da- našnjeg Ostrova: Milkófalva (Melkafalva) 1324: v. Melcafolua (Dl. 91 201, A. II. 160); 1350: iob-es … in p-e ipsorum [nob-um de Woyda] Mylkofalua (Dl. 91 413) [Vajdai] Ivan fia János fiai: István és Péter birtoka volt, amelyet [Dorozsma nb.] Butus (dictus) János 1324-ben Veszelinfalvával együtt elpusztított, 18 ökröt és 20 aprójószágot (parvos pecudes) hajtva el. Vajdai Miklós és Mi- hály birtoka, 1350-ben Berzethe (dictus) Miklós mg. ingóságokat vett el itteni jobbágyaiktól. – Ostrovo körül fe- küdt. Veszelolc (Veszelinfalva) 1324: v. Vezelinfolua (Dl. 91 201, A. II. 160); 1472/472: pred. Wezelolch (Dl. 34 136) [Vajdai] Ivan fia János fiai: István és Péter birtoka, amelyet [Dorozsma nb.] Butus (dictus) János elpusztított (1324). 1381-ben I. Lajos a magva szakadt Vajdai Miklós összes Valkó m.-i birtokát Garai Miklósnak adta (Dl. 6761). 1472-ben Garai Jób pusztája, ahonnan a termést Levére vitték. – 1570 k. Veselinci (Veselinovci) puszta a vukovari náhijében, Küčük Vojvodinci pusztával együtt Vladisavci közelében (McGowan 151: Vīsīlīnči, Vīsīli- nīvči). Ostrovo mellett feküdt. (Cs. II. 362.) 119 Smičiklas, T., Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Zagreb, 1911, svezak 9, isprava br. 416, str. 507 – 510. 120 Isto, Zagreb, 1911, svezak 10, isprava br. 42, str. 77. 121 Isto, isprava br. 53, str. 91. 72 Bilo kako bilo, dvije godine kasnije Ivan Botoš je ponovno u sporu s Petrom Filinim Mikol- skim, ovaj puta oko trećinâ posjedâ Borh, Wylak (Borovo i Újlak / Ilok122) u Vukovskoj i posje- da Roholch (Orehovac)123 u Požeškoj županiji što saznajemo iz opsežnog dopisa kraljevskog suca Pavla upućenog 17. svibnja 1335. godine iz Višegrada pečuškom kaptolu, kao i iz opisa, odnosno izvještaja pečuškog kaptola upućenog 23. lipnja iste 1333. godine kralju Karlu Rober- tu.124 Ivan Botoš se u parnici oko vlasništva nad trećinama od tri navedena posjeda pozivao temeljem založnog prava jer su mu te posjede u ime nekakvoga duga svojevremeno založili unuci Emerika „Vukovskog“ (de Wolko), odnosno sinovi Pavla Iriškog. Iz isprave dvorskog su- ca Pavla od 17. svibnja 1335. godine također je vidljivo kako je „Ivan Botoš sin Stjepana bana sina Pavlova“ (…Johannes dictus Bothus, filius Stephani bani filii Pauli...) svoje založno pravo nad posjedima Wylak i Roholch pred istim sucem uspio dokakazati još u sudskom ročištu održanom 8. svibnja iste godine u Višegradu. Parnica za posjed Borovo nastavljena je i narednih godina.125 Ona je u cijelosti okončana tri godine kasnije kada je spomenuti dvorski sudac Pavao spomenuto Borovo dosudio Petru Filinom o čemu pak svjedoči opsežna isprava tog suca izdana 27. srpnja 1338. godine u Višegradu.126 Ivan Botoš se posljednji puta spominje u listini mačvanskog bana Nikole Ostfija izdanoj 22. studenog 1338. u Mitrovici i to kao, tada već pokojni, sudionik prethodnog sabora plemstva u Vukovaru. U ovom popisu znamenitih vukovskih plemića sabranih na županijskom saboru on je naveden kao deseti od ukupno 17 poimence zapisanih vukovskih velikaša, a zanimljivo je da tu još uvijek nosi mjesni pridjevak Gorjanski (Johanne dicto Butus quondam de Gara).127 …Ivan Botoš imao je dva poznata sina, Andriju I. i Dimitrija. Kada se 1354-56. vodio diobeni spor između Gorjanskih na jednoj strani te njihovih rođaka Hosubačkih (de Huzyubach, mađ. Hosszúbácsi, tj. ‘od Bačinaca’) i Sentmihaljskih (de Zenthmyhal, mađ. Szentmihályi) na drugoj strani, među Gorjanskima se javljaju i spomenuti Andrija i Dimitrijev sin Ivan II., tj. sin i unuk Ivana zvanog Botoš (Johannis dicti Bothus). Očito se ni tada Botoševi potomci još nisu posve izdvojili iz roda Gorjanskih. Andrijin sin Grgur poginuo je 25. 7. 1386. u pokolju kod Gorjana, kao član pratnje dviju kraljica, Elizabete i Marije. Zanimljivo je da ga Marija 1387. spominje 122 To nije današnji Ilok na Dunavu već srednjovjekovni danas iščezli posjed, naselje i crkvena župa u okviru osu- vačkog arhiđakonata pečuške biskupije imena Kisújlak (“Mali Ilok“). Ovom, danas iščezlom posjedu, srednjovje- kovne vukovske županije odgovara suvremeni toponim (zemljište) Ilok / Iločac u prvom sjeveroistočnom su- sjedstvu današnjeih Semeljaca u Đakovštini. Najopsežije pregled vijesti o ovom srednjovjekovnom naselju nalazi se kod Andrić, S., Potonuli svijet; Rasprave o slavonskom i srijemskom srednjovjekovlju; rana povijest Iloka i Iločkih; 4) Zapadni Újlak ili Kisújlak (Mali Újlak), str. 86 – 110. 123 v. Csánki, isto, Pozsegavármegye, str. 424: Roholcz. (Rohovcz.) 124 Smičiklas, T., isto, isprave br. 158, 159, str. 217 – 222. 125 Andrić, S., Potonuli svijet; Rasprave o slavonskom i srijemskom srednjovjekovlju; rana povijest Iloka i Iločkih; 4) Zapadni Újlak ili Kisújlak (Mali Újlak), str. 92 – 93. 126 Smičiklas, T., isto, isprava br. 295, str. 400 – 406. 127 Isto, isprava br. 309, str. 428. 73 Slika 19: Prikaz prostora između Vinkovaca i Rokovaca-Andrijaševaca krajem 18. stoljeća s označenim položajima nekadašnjih srednjovjekovnih naselja (plavom bojom) na podlozi sekcija 17 i 20 plana Brodske graničarske pukovnije iz 80-ih godina 18. stoljeća (izvor: Buczynski, A., Kru- hek, M.; Valentić, M., Hrvatska na tajnim zemljovidima, Brodska pukovnija, Zagreb, 1999.): 1) Hrapkovo („Rokovačke zidine“ – Jemrića stan); 2) Prodanovci; 3) Tominci; 4) Nova(kov)ci; 5) Zalužje; 6) Andrijaševci; 7) Bazijaš; 8) Goričice-Lončarski poloj; 9) Lĕskovac; 10) Kanovci; 11) Sv. Ilija; 12) Vinkovci; 13) Milovanci (Dionice); 14) Trbušanci; 15) *Baškovac (Vinkova- čko Novo Selo – ulica Bartola Kašića) 74 Slika 20: Prikaz prostora oko „Rokova- čke zidine“ (Zidina) na detalju sekcije 17 karte Brodske pukovnije s kraja 18. stoljeća (izvor: Buczynski, A., Kruhek, M.; Valentić, M., Hrvatska na tajnim zemljovidima, Brodska pukovnija, Za- greb, 1999.) Slika 21: Prostor „Rokovačkih zidina“ (1);, „Jemrića stana“ (2); i toponima Tonačko blato (3) koji vjero- jatno odgovara srednjovjekovnim Tomincima zapisanim 1496. godine među pripadnostima posjeda Hrapkova na detalju topografske karte mjerila 1:25000 (Vinkovci 376-2-3). 75 kao jednog od stričevića (fratres patrueles) također ubijenog palatina Nikole Gorjanskog, i to kao Grgura zvanog Bothos, sina Andrije de Kerezthur…128 …1388. kralj Sigismund daje posjede nevjernih Ivana i Ladislava de Korpad, pristaša pobunje- nih velikaša, ostrogonskom nadbiskupu Ivanu Kaniškom i njegovim rođacima, hvaleći pritom zasluge Dominika zvanog Botoš i Nikole od Hrapkova (Dominicum dictum Bothos et Nicolaum de Harapk), koji su u Pobosuću zarobili Ivana de Korpad i otpremili ga u Budim, gdje je smak- nut. Tu se po prvi put nadimak Botoš i pridjev Hrapkovski javljaju skupa, iako u ponešto nejas- nom odnosu…129 Ova vijest snažno indicira kako se posjed Hrapkovo, a po kojem će svi kasniji „Botoševci“ nosi- ti svoj plemićki pridjevak, također nalazio negdje u Pobosuću, možda u samom susjedstvu po- sjeda spomenutog nevjernog Ivana i Ladislava de Korpad. Osim toga, postoji i mogućnost kako je neki od bivših posjeda nevjernih Ivana i Ladislava de Korpad bilo i Hrapkovo koje je možda baš u to vrijeme prešlo u ruke spomenutih, kralju Žigmundu vjernih „Botoševaca“. To ne bi bilo nimalo nemoguće prisjetimo li se onoga saznanja iz povijesti Ivankova iz tog vremena, a kada je kralj Žigmund Luksemburški 1389. godine, inače Hrapkovu očito susjedno „vlastelinstvo Ivan- kovo“ (possessio Iwankasentgeurg), oduzeo nevjernim Horvatima i, doduše nakratko, poklonio moćnom rođaku spomenutih Dominika zvanog Botoš i Nikole od Hrapkova, tadašnjem mačvan- skom banu Nikoli II. Gorjanskom. Naravno, ova će pretpostavka i nadalje ostati nedokazana iako i kasnije vijesti s kraja 15. stolje- ća, a kojima se u konačnici, čini se, u potpunosti razrješava smještaj samog Hrapkova i to kon- kretno u Pobosuću u prvom južnom susjedstvu ivankovačkog vlastelinstva, idu u prilog vjerojat- nosti netom iznesenog scenarija. Na ovom mjestu se još uvijek nećemo baviti tim vijestima, od- nosno s konkretnom ispravom iz kasnog 15. stoljeća (1496. godine), a na temelju koje je spome- nuti znameniti mađarski medievist Engel u konačnici, čini se, razriješio povijesnotopografski problem srednjovjekovnog Hrapkova, već ćemo nastaviti kronološki iznositi biografske podatke o pripadnicima sljedećih generacija velikaške obitelji Botoša Hrpkovskih. …Ivan III. Ivanov Botoš Hrapkovki spominje 1404.-1416. kao sekeljski župan, dvoranin (auli- cus) i napokon kao turski zarobljenik. Jedan je od velikaša koji u Budimu 9. srpnja 1411. potpi- suju kao svjedoci ugovor kralja Žigmunda s njegovim starijim bratom Vjenceslavom (češkim kraljem i svetorimskim carem). Nešto kasnije, spominju se Dominikovi sinovi Andrija II. (kao dvoranin 1414.-32., krašovski žu- pan 1427. i tamiški župan 1439.-41.) i Ladislav (1427. kao krašovski župan, 1430. u sporu s po- rodicom Korođskih, 1431. kao dvoranin). Sačuvano je nekoliko isprava što su ih izdali (Nos An- dreas et Ladislaus Bothus de Harapk) kao krašovski župani i plemićki suci 1427. u mjestu 128 Andrić, S., „Botoši Hrapkovski“ (rukopis), Hrvatski biografski leksikon, dopunski svezak. 129 Isto. 76 Mezősomlyó. U odredbama kralja Žigmunda iz 1432./33. glede obrane pojedinih granica kraljevstva, među onima koji su dužni zapriječiti turske napade na području Usore navode se Botoševi sinovi (filii Bothos), koji moraju osigurati 100 konjanika.130 Spomenuti Andrija II, zabilježen kao Andreas Bothius de Harapk, javlja se i kao član kraljev- skog vijeća koje 1. 9. 1439. potvrđuje inkvizitorsku osudu sv. Jakova Markijskog izrečenu nad husitskim pristašom Valentinom iz Sremske Kamenice. Spominju ga i dvije isprave obudovjele kraljice Elizabete od 30. siječnja i 7. lipnja 1440: prema prvoj on kao tamiški župan drži zapli- jenjeni posjed Saswar, a u drugoj mu kraljica nalaže da pomogne Ladislavu Töttösu Batmono- štorskom u ubiranju poreza od kraljevskih Kumana. Andrija je poginuo početkom 1441. u bitki od Bátaszéka,131 kao pristaša nejakog kralja Ladislava V Postuma i habsburške stranke, pod zapovjedništvom mačvanskog bana Ladislava Gorjanskog. Tu su vojsku potukli pristaše kralja Vladislava I. Jagelovića, koje su vodili severinski banovi Ivan Hunyadi i Nikola Iločki. Događaj su opisali nešto kasniji kroničari János Thuróczy i Antonio Bonfini, uključujući i pogibiju An- drije Botoša (Bonfini ga zove Andreas Bothus ex Arapco vico natus)…132 130 v. Klaić, V., Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, 3. izdanje priredio Trpimir Macan, Zagreb, 1975., str. 152: ... Najveći je tabor treći, naime usorski; tu ratuju: despot srpski s vojskom po mogućnosti, magistar kraljevske kurije i župan požeški sa 100 konjanika, biskup bosanski sa 100, Petar Čeh od Neune (Levanjske Varoši) sa 100, mačvanski banovi s 4000, Ivan sin Grgurov sa 1000, Matko Talovac na račun Srebrnika sa 1000, Ivan Morović s 1000, pečujski biskup s banderijem, Filip Bothos (Klaić tu izraz „filii Bothos“ = „sinovi Botoševi“ krivo čita kao Filip Bothos) sa 100 konjanika, Ivan Gorjanski sa 100, Henrik sin vojvode (Marczala) sa 100, i Juraj sin Lorandov de Serke sa 100 konjanika... 131 Bitku kod Bátaszéka različi povjesničari datiraju različito, u vremenskom okviru od jeseni 1440. do sredine 1441., primjerice Klaić, V., isto, str. 212: ...Negdje potkraj rujna ili na početku listopada sukobiše se obje vojske na desnoj obali Dunava, kod mjesta Batte ili Bátaszéka (circa oppidum Batta, secus monasterium de Czykador, quem locum vulgus Zek appelare solet) na sjeveru Mohača. Obje vojske bijahu brojem jednake. Planuo žestok bratoubilački boj od mnogo sati (pluribus horis) koji se napokon svrši porazom bana Gorjanskoga, kojega je vojska nagnala u divlji bijeg. Andrija Botoš poginuo u boju, Henrik tamaši i drugi dopadoše ropstva, a ban Ladislav i Ivan Korođ sretno umakoše… 132 Andrić, S., „Botoši Hrapkovski“ (rukopis), Hrvatski biografski leksikon, dopunski svezak. 77 Prilog 1: Rodoslovlje feudalne obitelji Botoša od Hrapkova (Botos de Harapk):133 A1. jedan Ivan (1269.) od ugarskog plemićkog praroda roda Duružma (Dorozsma) imao je potomke: B1. Stjepan Gorjanski (1269.–1300.) C1. Andrija Gorjanski (oko †1340.) – rodonačelnik buduće palatinske grane Gorjanskih C2. „Kazal“ (Kozol) Pavao, mačvanski ban (*1280.−†1353.) - rodonačelnik banske loze Gorjanskih (Banići ili Bánffy de Gara) C3. Ivan Botoš (1314.–1338.) - rodonačelnik feudalne obitelji Botoša Hrapkovskih: D1. Andrija Keresztúri (1356.) E1. Grgur (1374.), poginuo u bitci kod Gorjana 27. 7. 1386. E2. Ladislav (1374.) D2. Demetar (1351.) E1. Ivan II. (1354.–1361.) D1. Nikola (1374.–1388.) D2. Matija (1374.) D3. Ivan III. (1374.–1416.) E2. Pavao (1361.–1374.) E3. Dominik (1361.–1388.) F1. Andrija II. - poginuo u bitci kod Bátaszéka (1414. - †1440./1441.) G1. Juraj (†1453./1455.) G2. Sofija (1453.); suprug Juraj Lack de Szánta G3. Ana (1453.−1460.); suprug Pavao Hercegh Sečujski (1440.–1482.) G4. Margareta (1453.−1455.); suprug Juraj grofa od Pezinoka i Szentgyörgyja (†1467.) F2. Ladislav II. (1427.−1436.) 133 http://genealogy.euweb.cz/hung/garai.html (Gáspár Zsolt Gábor) 78 2.2. Franjevački samostan u srednjovjekovnom Hrapkovu Čitavu ovu biografiju i genealogiju Botoša Hrapkovskih bilo je potrebno iznijeti jer se ime nji- hovog, čini se glavnog i središnjeg posjeda Hrapkova, a koje je zapravo osnovna tema ovog po- glavlja, u srednjovjekovnim izvorima znatno češće spominje u indirektnim navodima, odnosno u pridjevcima pojedinih članova te obitelji (de Harapk / de Harapko), nego što je to slučaj u relativnog rijetkim direktnim navođenjima ovog posjeda. Tako se, primjerice, osim prethodno citiranih isprava iz 1453. i 1455. godine ime posjeda Hrap- kova direktno navodi i u jednom izvoru crkvene provenijencije iz 1433. godine. Radi se naime o buli pape Eugenija IV. upućenoj Bosanskoj vikariji 1433. godine u kojoj se potvrđuju prava Ugarske franjevačke opservantske134 provincije, među ostalim i nad njihovim samostanima koje su tada imali na „zemljama“ (posjedima) Alšan i Hrapkovo (… in terris Harabkh, Alsan … fa- cultatem habitandi).135 Tu vijest o franjevačkom opservantskom samostanu u srednjovjekovnom Hrapkovu također potvrđuje i vijest iz kronike Ugarske opservantske vikarije iz 15. i 16. stolje- ća, a koje prenosi znameniti hrvatski franjevački povjesničar Euzebije Fermedžin.136 Citirano djelo Euzebija Fermedžina u kojima se iznose ove vijesti o franjevačkom opservant- skom samostanu u srednjovjekovnom Hrapkovu prethodilo je svega dvije godine drugom sve- sku poznatog Csánkijevog povijesnotopografskog priručnika srednjovjekovne Ugarske (pozna- tog kao: Magyarország történelmi földrazja a hunyadiak korában) iz 1894., u kojem su inače, među ostalim, navode do tada poznate vijesti o Hrapkovu, pa je razumljivo kako se ova vijest iz 1433. godine nije našla niti kod spomenutog Csánkija niti kasnije u Bösendorferovim „Crtica- ma“ iz 1910. godine. 134 Franjevci opervanti uz franjevce konventualce te kasnije u 16. stoljeću (1524. godine) osnovane kapucine jedan su od tri ogranka prvog franjevačkog reda. Još od samih začetaka franjevačkog reda početkom 13. stoljeća najčeš- ća tema rasprava i razilaženja među subraćom bila je poimanje siromaštva i Franjina stroga odredba u Pravilu da braća ništa ne posjeduju, „ni kuće, ni mjesta, ni bilo koje stvari“, nego da „kao stranci i putnici u ovome svijetu služe Gospodinu u siromaštvu i poniznosti“. Još za života sv. Franje, vikari koji su ga zamjenjivali za njegovog boravka u misijama, pokušavali su uvesti monaški način života, tj. živjeti na zajedničkim samostanskim posjedi- ma. Nakon smrti sv. Franje, ideja o zajedničkom životu na vlastitim posjedima još je više oživjela. Otuda pojava konventualizma (conventus = zbor, samostan). Pristaše druge struje u Redu željeli su ostati vjerni Pravilu (opser- vare Regulam = opsluživati Pravilo), tj. živjeti bez posjeda i zato su nazvani opservanti. Konačno odvajanje jed- nih od drugih zbilo se 1517. kada je papa Leon X. odredio da od tada postoje dva reda, dva ogranka koji će se ubuduće samostalno razvijati na istom franjevačkom stablu. Tako je tada došlo do konačne službene i formalne podjele na franjevce konventualce i franjevce opservante. Ta podjela postoji sve do danas. (uglavanom preuzeto iz: http://osfbratstvo.blog.hr/2010/03/1627300471/razgranatost-franjevackog-stabla.html) 135 Preuzeto od Engel, „Valkóvármegye“ (rukopis), str. 79: Harapk(ó) 136 v. Fermendžin, E., Acta Bosnae potissimum ecclesiastica…, Zagreb, 1892., str. 139, 174. Puno je ime ove kronike: …Cronica seu origo fratrum minorum de Observantia in provinciis Bozne et Hungarie Christo Iesu militantium… (Kronika ili ishodište opservantske Manje Braće koja vojuju za Isusa Krista u provin- cijama Bosni i Ugarskoj) – vidi više o ovoj temi o tome kod: Andrić, S., Potonuli svijet, Sablasti u samostanu, Jedna epizoda iz slavonske franjevačke povijesti, Slavonski Brod, 2001. 79 Zanimljivo je, međutim, kako ovu vijest o opservantskom franjevačkom samostanu u srednjo- vjekovnom Hrapkovu iz 1433. nigdje u svojim djelima ne navode ni Stjepan Pavičić 1940. godi- ne, ni Emerik Gašić 1944. godine, iako su obojica pred sobom zasigurno imali Fermedžinov rad iz 1892. godine. Unatoč svemu tome, vrlo štura vijest sadržana u spomenutoj buli pape Eugenija IV. iz 1433. godine vrlo se dobro uklapa u poznate činjenice vezane za djelovanje franjevaca opservantske regule u južnim dijelovima srednjovjekovne Ugarske tijekom 14. i prve polovice 15. stoljeća. Slika 22: „Rokovačke zidine“ – fotografije snimljene tijekom terenskog regognosciranja provedenog od strane Arheološkog i Povijesnog odjela Gradskog muzeja Vinkovci 28. studnog 2006. godine. (Fototeka Arheološkog odjela Gradskog muzeja Vinkovci) Vidljivi je konzervatorska interven- cija na trijumfalnom luku. Forografije dolje desno prikazuju ostatke nekadašnjeg kamenog dovratnika na ulazu u crkvu s jugozapadne stane. Za Szabova vremena dovratnik je bio saču- van u cjelosti kako to prikazuje fotografija 4. 80 Upravo je spomenuta Bosanska vikarija u 14. i prvoj polovici 15. stoljeća bila na glasu kao područje izrazitog djelovanja franjevaca opservantske regule. Osim toga, franjevci opservantske regule u tom su vremenu imali najveću ulogu u suzbijanju heretičkog utjecaja „Crkve bosanske“ kako u Bosni, tako navodno i drugih heretičkih pokreta u onim krajevima Slavonije koji su na Savi graničili sa Bosnom. Primjerice, to je već vidljivo iz kataloga Bosanske vikarije, a kojega je između 1385. i 1390. godine sastavio fra Bartol Pizanski / Pizanac / iz Pize, jer se tada u sastavu ove vikarije navodi njezinih 7 kustodija (duvanjska, grebenska, bosanska, usorska, mačvanska, bugarska i kovinska) s ukupno 35 ili 36 samostana. U kasnijim desetljećima sve do sredine 15. stoljeća broj ovih samostana konstantno je rastao. Iz spomenutog Pizančevog popisa također je jasno vidljivo, kako je već tada područje Bosanske vikarije osim tadašnjeg teritorijalnog opsega Bosanskog kraljevstva pokrivalo i znatne dijelove južne Ugarske kao i sjeverozapadnu Bugarsku. Tako je, primjerice, najveći dio ondašnje Vukovske županije najvjerojatnije pripadao usorskoj, odnosno đakovačkoj kustodiji ove Bosanske vikarije.137 U sklopu Usorske kustodije vjerojatno su se ta- kođer nalazili, očito kasnije osnovani, samostani u Alšanu i Hrapkovu. Pored toga, spominjanje franjevačkog opservatskog samostana u Hrapkovu 1433. godine zasi- gurno je u vezi s njegovim vjerojatnim osnivačima i patronima članovima pretposljednje gene- racije roda Botoša Hrapkovskih. Tako je upravo u prethodnom poglavlju rečeno kako su Botoši Hrapkovski iz te generacije – Andrija II. i njegov brat Ladislav II. u isto to vrijeme s vlastitim odredom od 100 konjanika stražarili u Usori, a tamo smo spomenuli i ulogu istog Andrije II. Hrapkovskog kao člana kraljevskog vijeća koje je 1. 9. 1439. potvrdilo inkvizitorsku osudu sv. Jakova Markijskog izrečenu nad husitskim pristašom Valentinom iz Srijemske Kamenice. Što se pak tiče kasnijeg potpunog izostanka vijesti o hrapkovskom samostanu, on bi mo- žda mogao biti u vezi s njegovom veličinom. Već i same dimenzije samostanske crkve – da- našnjih „Rokovačkih zidina“ jasno upućuju kako se radi o relativno nevelikom samostanu. Upitan je također i broj redovnika koji su živjeli u tom hrapkovskom samostanu. Najvje- rojatnijom mi se pretpostavkom čini kako hrapkovski samostan nije nikada dosegao brojku od 12 redovnika koliko je bilo potrebno da bi samostan imao vlastitog gvardijana. Štoviše, izo- stanak bilo kakvih vijesti o samostanu u Hrapkovu nakon 1433. godine prije govori u prilog pretpostavci kako je taj samostan, i to najvjerojatnije nakon izumiranja Botoša Hrapkovskih, bio 137 Andrić, S., Potonuli svijet, Sablasti u samostanu, Jedna epizoda iz slavonske franjevačke povijesti, Slavonski Brod, 2001., str. 208, 209: …Samostan u Đakovu prvi je što ga je bosanska vikarija utemeljila sjeverno od Save, u samom ugarskom kraljevstvu. Osnovao ga je 1347. prvi bosanski vikar Peregrin Saksonac, koji je na čelu vikarije stajao od 1339. do 1349, a potom je postavljen za bosanskog biskupa… …Naime prema katalogu Bartola Pizanca s kraja 14. Stoljeća, Đakovo je jedan od šest samostana usorske kustodije… …Već i sama činjenica da se u Pizančevu katalogu Đakovo spominje na prvom mjestu u usorskoj kustodiji upućuje na zaključak da je njen kustod boravio u tom samostanu ili da je možda đakovački gvardijan bio u isti mah poglavar te kustodije. Drugim riječima, izraz „đakovačka kustodija“ vjerojatno je samo drugi naziv za usorsku kustodiju… 81 podređen ili pak činio formalnu cjelinu s nekim od obližnjih samostana, primjerice s onim u Alšanu.138 Slika 23: „Rokovačke zidine“ – fotografije snimljene tijekom terenskog regognosciranja provedenog od strane Arheološkog i Povijesnog odjela Gradskog muzeja Vinkovci 28. studnog 2006. godine. (Fototeka Arheološkog odjela Gradskog muzeja Vinkovci) Fotografije dolje u sredini i desno prikazuju ulaz u prostor nekadašnje apside crkve koji se nalazi sa sjevernozapadne strane crkve. 138 Točan položaj srednjovjekovnog posjeda, utvrde i samostana u Alšanu do danas nije zadovoljavajuće razriješen. Ovdje se nećemo baviti tim povijesnotopografskim problemom. 82 Slika 24: „Rokovačke zidine“ – fotografije snimljene tijekom terenskog regognosciranja provedenog od strane Arheološkog i Povijesnog odjela Gradskog muzeja Vinkovci 28. studenog 2006. godine. (Fototeka Arheološkog odjela Gradskog muzeja Vinkovci) 83 2.3. Jesu li srednjovjekovni posjedi Hrapkovo i Hropkovci istovjetno mjesto? Prvi koji je vijest o opservantskom franjevačkom samostanu u srednjovjekovnom Hrapkovu iz 1433. godine povezao s današnjim ostatcima srednjovjekovne gotičke crkve poznatima kao „Rokovačke zidine“ bio je, ovdje više puta spominjani i citirani, znameniti mađarski medievist Engel. Na to ga je zasigurno navela očigledna etimološka sličnost dvaju imena srednjovjekovnih posjeda, kako imena onog malenog sela Hropkovaca, a koje se u citiranoj ispravi datiranoj „1435.“ godinom navodi kao sastavnica svetoilijskog vlastelinstva smještena ispod, odnosno južno od toka Bosuta, tako i imena onog Ivankovu susjednog posjeda (vlastelinstva), naselja, utvrde i franjevačkog samostana Hrapkova, s imenom današnjih Rokovaca = (H)Ro(p)kov(ac)a. Unatoč svim do sada navedenim indicijama koje su upućivale kako lokalitet, odnosno čitava arheološka situacija oko „Rokovačkih zidina“ i „Jemrića stana“ odgovaraju srednjovjekovnom naselju, utvrdi i franjevačkom samostanu Hrapkovu, ali i možda onom imenskom prethodniku današnjih Rokovaca, srednjovjekovnom i ranonovjekovnom selu Hropkovcima, Engelu je bio potreban još jedan argument kako bi ova pretpostavka postala daleko vjerodostojnija. Engel je taj argument u konačnici našao u jednoj, ranijim istraživačima do tada nepoznatoj, a u ovom ra- du već spomenutoj ispravi s kraja 15. stoljeća, odnosno iz 1496. godine. Navedena isprava sa- stavni je dio zbirke Drašković, danas u posjedu Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu.139 Pred sobom, naravno, nismo imali izvorni tekst ove isprave iz 1496. godine, ali je njen sadržaj i po- vijesni kontekst u kojem je nastala ipak moguće rekonstruirati temeljem Engelovih izvoda. Riječ je o darovnici ugarsko-hrvatskog kralja Ladislava II. Jagelovića (1490. – 1516.) iz 1496. godine kojom se izvjesnom Stjepanu Keseriju Gibaračkom / od Gibarca (Gibárti Keserű Istvá- né) daruju ukupno 34 posjeda u Vukovskoj županiji, a koji su se tada računali kao pripadnosti dvaju vlastelinstava odnosno posjedovnih sklopova. Prije nego navedemo koji su to posjedi u Vukovskoj županiji bili darovani Stjepanu Keseriju Gibaračkom, a prema sadržaju isprave iz 1496. godine, potrebno je utvrditi tko je zapravo bio taj Stjepan Keseri Gibarački. Stjepan Keseri Gibarački, pripadao je, po svemu sudeći, istom ugarskom plemićkom, odnosno velikaškom rodu kojemu je također pripadao njemu istovremeni, ili nešto kasniji, ali znatno zna- menitiji, „Mihovil Keserić Gibarački“ / Mihály Keserű Gibárti (Kešerić, Keserew, Kesserew, Kessefew, Kesserw, Chesserius, Cheserius, Queserius, Chesulius, Kesserű; de Gybarth, de Chy- barth, de Cybat), bosanski, odnosno đakovački biskup (od 1502. do 1524. godine), koji je inače poznat iz brojnih povijesnih izvora u rasponu od 1496. do 1534. godine.140 Prijeporno je, među- tim, jesu li ova dvojica Stjepan i biskup Mihovil ovog roda svoj pridjevak Gibárti / „od Gibar- 139 Preuzeto od Engel, „Valkóvármegye“ (rukopis), str. 79: Harapk(ó) - (Draskovich lt. 67-10, Df. 233 487) 140 Opsežnije o Mihovilu Keseriju u: Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, 2009., tom 7., str. 275 – 276. – autor lek- sikografske čestice o njemu je Stanko Andrić. 84 ca“ nosili prema svojem, matičnom posjedu srednjovjekovnom Gibártu / Gibarcu na mjestu da- našnjeg Gibarca kod Šida (onda u sastavu Vukovske županije), ili po nekom drugom Gibártu / Gibarcu u Ugarskoj. Prvotno mišljenje zastupa većina hrvatskih autora nasuprot većini mađar- skih medievista, uključujući i Engela koji misli kako je u pitanju neki drugi Gibarac / Gibártu izvan prostora ondašnje Vukovske županije.141 Tako, primjerice, Engel u čestici koja se odnosi na srednjovjekovni Gibárt / Gibarac na mjestu današnjeg Gibarca kod Šida u rasponu 1368. do 1466. godine donosi brojne spomene pripadnika roda „Gibaračkih“,142 ali među njima nigdje ne navodi ovu dvojicu Keserija Gibaračkih. Unatoč tomu, upravo se na temelju Engelovih čestica zna kako su pojedini Gibarački posjedovali i posjed imena Kőrös koji se nalazio u blizinu šid- skog Gibarca.143 Stoga je upravo moguće kako neki kasniji „Gibarački“, kao na primjer bosan- ski biskup Mihovil i vlasnik Hrapkova iz 1496. godine Stjepan, svoj obiteljski pridjevak Keserű upravo nose prema tom posjedu imena Kőrös / Körišu / Kurišu koji se nalazio u blizini Gibarca. Pitanje je jedino da li je na temelju imena tog posjeda Kőrös, lingvistički gledano, moguće izvoditi obiteljsko ime Keserű. Bilo kako bilo, veći posjedovni sklop / skup, odnosno vlastelinstvo, koji je među ostalim 1496. godine darovan Stjepanu Keseriju Gibaračkom, činilo je ukupno 28 posjeda koje su tada potpa- dala pod središnje i najvažnije mjesto, odnosno „posjed Gradište sa dvama prijelazima / brodo- vima na rijeci Bosut“ (possessio Gradysthye ac 2 vada ibidem in fluvio Bwzotha).144 Ostalih 27 posjeda, očito teritorijalno i posjedovno vezanih uz spomenuto Gradište, bili su sljedeći: Miklo- ševci, Cernica, Svrakovci / Šurakovac, Josipovci, Grdovci, Svetkovci, Suhi Dubac, Krača, Mala Krača, Oštitar, Zaštitar, Hrastovci, Brezovica, Hrastić, Babina Greda, Vlastici, Mladenovac, Ko- marovac, Vihorovci, Bradašci, Zakaševci, Nađevci, Liskovac, Hitarovci, Kalića Sela, Batajevci i Nagarci (1. Myklosfalwa, 2. Chernycza, 3. Swrakowcz, 4. Ozypowcz, 5. Gerdowcz, 6. Zewthkowcz, 7. Zwhydwbacz, 8. Chrazcza, 9. Kyskrazcza, 10. Osthythar, 11. Zasthythar, 12. Hrathowcz (!), 13. Brezowycz, 14. Hrazthycz, 15. Babagerend, 16. Wlasthycz, 17. Mladenocz, 18. Komarowcz, 19. Wyhorowcz, 20. Bradasczy, 21. Zakasewcz, 22. Naghewczy, 23. Lyzkowcz, 24. Hytharthawacz, 25. Kalythazela, 26. Bathayewcz, 27. Nagharczy).145 141 Andrić, S., Srednjovjekovni Srijem kao mnogostruka istraživačka tema, Zbornik radova I. međunarodnog znan- stveno-stručnog skupa „identitet Srijema u prošlosti i sadašnjosti“, Nijemci, 2008., str. 47: …Gibarački ili Gibarti (moguće istaknuta obitelj srednjeg vijeka, pod nazivom Keseru, ako se tu ne radi o drugoj obitelji s istovjetnim posjedničkim pridjevkom iz Baranjske županije)… 142 Engel, „Valkóvármegye“ (rukopis), str. 70 – 71: Gibárt 143 Engel, isto, str 70 – 71; 113: Gibárt; Kőrös; 1420/420: Eliz. soror Jo-is f-i Greg-i de Gybard, consors Mych-is f- i St-i de Athya … port. in p-bus Gebard et Kerews in C-u de Valko (Dl. 33 552) — 1570 k. Köriš puszta a moro- vići náhijében, Mihojlovci közelében (McGowan 111: Kuriš). Gibarac mellett (D-re) feküdt. (Cs. II. 323; Heller- -Nehring 87.) 144 Engel, „Valkóvármegye“ (rukopis), str. 74: Gradistye 145 Engel, „Valkóvármegye“ (rukopis), str. 135; 34; 190; 154; 70; 215; 216; 113; 39; 87; 30; 87; 6; 251; 138; 107; 249; 28; 191; 192; 124; 84; 98; 11 i 192: Miklósfalva (Miklosovc); Cernica; Surakovc; Oszipovc; Gerdovc; 85 Unatoč tomu što je većina od tih 28 navedenih imena srednjovjekovnih sela, odnosno posjeda danas nestala iz lokale toponimije sasvim je izvjesno kako se spomenuti posjedovni sklop rasprostirao u gornjem Pobosuću, odnosno u zapadnom dijelu današnje Županjske posavine, otprilike na teritorijima današnjih sela Gradište, Štitar i Babina Greda. U prilog tome svjedoče, kako imena današnjih sela Gradište (Gradysthye), Štitar (Osthythar, Zasthythar) i Babina Greda (Babagerend), tako i imena nekih zemljišta oko tih sela. Primjerice Hrathowcz je po svemu sudeći isto što i današnji toponim Rastovica u sjeveristoč- nom susjedstvu Štitara; Zewthkowcz je vrlo vjerojatno istovjetan današnjem toponimu / zemlji- štu Svetkovac smještenom u vrlo bliskom sjeveroistočnom susjedstvu Gradišta, Hrazthycz je vjerojatno istovjetan toponimu Rastevce zabilježen na kartama iz 1868. i 1910. godine uz lijevu obalu Save zapadno od Štitara, a danas je to toponim također imena Rastovica; Brezowycz je vrlo vjerojatno isto što i toponim Brezovica zabilježen na kartama iz 1868. i 1910. godine u savskom meandru uz lijevu obalu Save jugoistočno od Babine Grede, a nasuprot sela Domaljev- ca u bosanskoj Posavini, odnosno današnji toponim Brezovica na istom mjestu; Kyskrazcza je po svemu sudeći istovjetna toponimu Mali Krašći zabilježenom na kartama iz 1868. i 1910. godine uz rijeku Bosut južno od Cerne; Komarowcz je vrlo vjerojatno isto što i današnj topo- nim, odnosno zemljište Komarovci kod Gradišta; Lyzkowcz je vjerojatno isto što i toponim Lis- kovac zabilježen na karti iz 1910. godine između današnjih sela Babina Greda i Gundinci; dok bi Swrakowcz možda mogao biti istovjetan današnjem zemljištu Šurakovac smještenom uz lijevu obalu Bosuta u krajnjem južnom dijelu teritorije sela Andrijaševaca, itd. Na temelju osmanlijskih poreznih popisa od oko 1550. i 1570. moguće je odrediti položje i ne- kih drugih nestalih srednjovjekovnih mjesta na rečenom području, a koji su nestali iz današnje toponimije. Primjerice Chernycza je po svemu sudeći istovjetna mezri (pustoselini) imena Cernica (Çerniçe)146 zapisivanoj u spomenutim osmanlijskim poreznim popisima redovito u sastavu nahije Posavlje i to kao mezra koja pripada varoši Cerna. Po svemu sudeći njen položaj odgovara dijelu današnje Cerne koji se zove Mala Cerna. Mogli bi i dalje nastaviti raspravljati o položajima svih ostalih sastavnica ovog većeg posjedovnog sklopa od ukupno 28 posjeda pod- ređenih srednjovjekovnom Gradištu, ali sve ovo prethodno izrečeno za našu temu više je nego dostatno. Stoga ćemo se ovdje usredotočiti na onaj drugi manji posjedovni sklop koji je zapravo glavni predmet naše pozornosti. Taj, drugi, znatno manji posjedovni sklop, a koji je prema istoj Ladislavovoj ispravi iz 1496. godine također darovan Stjepanu Keseriju Gibaračkom, činilo je sveukupno 6 posjeda koji su u teritorijalnom i posjedovnom smislu očito pripadali najvažnijem i središnjem matičnom posjedu Szvetkovc; Szuhidubac; Krascsa; Csitár (Stitar, Óstitar); Csitár (Szász-); Hrasztovci; Brezovica; Hrasztics; Babagerenda;Vlastic Mladenovc; Komarovc; Vihorovc; Bradasci; Szakasevc; Nagyevci; Liszko- vac; Hitartavac; Kalitaszelo; Batajevc i Nagarc. 146 McGowan, str. 506. 86 / vlatelinstvu Hrapkovu (Harabko). Tako se, naime, osim samog Hrapkova (Harabko), u ispravi iz 1496. godine navodi još pet njegovih očito područnih sela, odnosno predija: Tominci, Proda- novci, Muševci, Pletinci i Bačanovci / Bađanovci (1. Thomyncz, 2. Prodanowcz, ac predia 3. Mwsewcz, 4. Plethyncz et 5. Bachancz.)147 Osim toga, iz same formulacije razvidno je kako su ovaj posjedovni sklop osim samog Hrapkova činila još dva očito manja naseljena mjesta, tj. sela Tominci i Prodanovci dok su ostale tri navedene sastavnice vrlo vjerojatno bili tek prediji, od- nosno nenaseljena, ili tek povremeno, sezonski naseljena zemljišta, a koja su očito obrađivali stanovnici tri prethodno navedena naselja. Navođenje Prodanovaca u ispravi iz 1496. godine upravo je bilo ključno za konačno razrješenje položaja srednjovjekovnog Hrapkova. Prodanovci su, naime i danas naziv za poveliko zemljište s desne strane one bosutske okuke smještene 2-3 kilometra sjeverozapadno od Rokovaca te u prvom zapadnom susjedstvu „Roko- vačkih zidina“. Među starijim Rokovčanima i danas je živa tradicija kako se na Pr(o)danovcima nekada nalazilo, danas iščezlo, „staro selo“. Nedavno su nas, također, (u lipnju 2009. godine) dvojica mladića iz Rokovaca obavijestili o pojedinačnim nalazima ranonovovjekovnog i kasno- srednjovjekovnog novca na zemljištu Prodanovaca. Svi ti podatci vezani uz Prodanovce snažno učvršćuju Engelovu ubikaciju srednjovjekovnog Hrapkova u prostor oko „Rokovačke zidine“. Čini mi se, osim toga, kako se od ostala četiri područna sela i predija Hrapkova poznatih iz is- prave iz 1496. godine: …Tominaca, Muševca, Pletinca i Bačanovca / Bađanovca (…Thomyncz, Prodanowcz, ac predia Mwsewcz, Plethyncz et Bachancz…)148 jedino još Tomincima do danas sačuvalo ime u dijelu rokovačkog zemljišta. Njima bi tako odgovarao suvremeni rokovački to- ponim Tonačko blato = To(mi)načko blato koji se usto još i nalazi u prvom jugoistočnom su- sjedstvu „Rokovačkih zidina“, a prema šumi Kunjevci. Osim toga, detalj austrougarske topo- grafske karte iz 1885. godine koji inače prikazuje Vinkovce i njegovu bližu okolicu na mjestu rasprostiranja današnjeg toponima Tonačko blato bilježi njegov stariji oblik „Tomnjačko bla- to“.149 Stoga nam preostaje jedino još dvojba da li je srednjovjekovno Hrapkovo istovjetno s Hropkov- cima koji se spominju samo u onoj dvojbenoj darovnici Ivana Alšanskog Talovcima, a koja je datirana „1435.“ godinom. Engelovo i Andrićevo mišljenje kako se u srednjovjekovnim Hropkovcima krije ime današnjih Rokovaca je više nego vjerojatno, ali su obojica svjesna činjenice kako se Hropkovce s potpu- 147 Preuzeto od Engel, „Valkóvármegye“ (rukopis), str. 79: Harapk(ó). 148 Terminom predium uglavnom se u srednjovjekovnim ispravama označavaju posjedi ili dijelovi posjeda koji nisu bili naselja već samo nenastanjena zemljišta, za razliku od termina possesio ili villa kojima se imenuju naselja s pripadajućim zemljištem, pokretninama, nekretninama i prihodima. 149 Vidi: Marković, M., Slavonija, Povijest naselja i podrijetlo stanvništva, karta: Vinkovci s Novim Selom na austro- ugarskoj topografskoj karti iz 1885. godine, Zagreb, 2002., str. 118. 87 nom sigurnošću ne može izjednačiti s Hrapkovom. Zašto? Iz jednostavnog razloga što je spome- nuta dvojbena darovnica Ivana Alšanskog Talovcima datirana „1435.“ godinom, u kojoj se spo- minju Hropkovci, a poradi minimuma uvjerljivosti, morala odražavati stvarne posjedovne odno- se u vrijeme života tobožnjeg darovatelja. Tezi kako Hropkovci Ivana Alšanskog ne mogu biti isto što i Hrapkovo, koje je svakako do 1455. godine čini se kontinuirano u posjedu „Botoševaca“, donekle bi se moglo doskočiti činje- nicom (koju je također utvrdio Engel) kako je tobožnja darovnica Ivana Alšanskog Talovcima datirana „1435.“ godinom zapravo nastala u režiji druge generacije Talovaca šezdesetih godina 15. stoljeća kada je grana „Botoša“ od ugarskog plemićkog praroda „Duružma“ već bila izum- rla. Posljednji muški potomak obitelji „Botoš“ – Juraj, sin Andrije Botoša, umro je, naime, ne- gdje između 1453. i 1455. godine. Stoga je donekle realno moguće kako su se Talovci iza nje- gove smrti na nekakav nelegalan način domogli Hrapkova-Hropkovaca. U onom trenutku, tj. šezdesetih godina 15. stoljeća, kada su se oko bivših posjeda Ivana Alšanskog sporili s Morovi- ćima i Dombovarskima, svoja su stvarna, ali i uzurpirana posjedovna prava, Talovci nastojali osigurati, među ostalim, spomenutom „darovnicom“ – krivotvorinom iz „1435.“ godine. Mogu- će je također kako su Talovci tada u popis od ukupno 43 bivša posjeda Ivana Alšanskog, koje su doista čini se stekli uzurpacijom, možda uključili i Hropkovce (?Hrapkovo). Isti Hropkovci u tom smislu stvarno, možda nisu nikada pripadali Ivanu Alšanskom već „Botoševcima“. Slika 25: Dva fragmenta kasnosred- njovjekovnog (kraj 14. – 15. st.) zvo- na s vidljivim dijelovima natpisa u gotičkoj majuskuli nađeni 2007. i 2008. godine na prostoru rasprostira- nja srednjovjekovnog sela Novaci odnosno današnjeg poljoprivrednog gospodarstvo Sopot južno od Vinko- vaca. Ti fragmenti možda potječu od zvona koje je možda izvorno bilo na „Rokovačkim zidinama“. 88 2.4. Posjednička povijest Cerne, Gradišta i Babine Grede Čini se kako ovu mogućnost, osim toga, potvrđuje ranija i kasnija posjednička povijest nekih od posjeda navedenih u ispravi iz 1496. godine, primjerice, Cerne, Gradišta i Babine Grede. Iz dru- gih onovremenih izvora vidljivo je, naime, kako su ti posjedi, kao i samo Hrapkovo, a prije dari- vanja Stjepanu Keseriju Gibaračkom 1496. godine, pripadali pojedinim pripadnicima, odnosno ograncima vukovskih „Duružmi“, odnosno Gorjanskih. Tako se Gradište još 1376. godine navodi u posjedu „meštra Pavla Jankovačkog Gorjanskog“ (†1377./1380.), inače pripadnika druge generacije banske grane (Bánffyja) Gorjanskih (posses- sio magistri Pauli … de Jenke Gradista).150 „Posjed, kaštel i distrikt Cernu“, srednjovjekovni izvori između 1408. godine i 1455. godine kontinuirano navode (1408: castrum et districtus Ceuerna …, ubi fluvii Bygh et Baza coniun- guntur, cum castro in insula Zaue habito / 1432: castellum Czewerna / 1449: possessio Cwerna, 1455: in … Chewrna ) također u posjedu pripadnika pojedinih generacije iste te banske grane (Bánffyja) Gorjanskih.151 Zanimljivo je, međutim, kako se Cerna (possessio Czerna) nakon to- ga, konkretno u jednoj ispravi iz 1464. navodi kao posjed Joba Gorjanska (†1481.), inače po- sljednjeg muškog pripadnika drugog palatinskog ogranka Gorjanskih. Tada su na tom njegovom posjedu Talovci navodno počinili neka nasilja.152 Nažalost, uslijed nemogućnosti uvida u sam tekst izvornog dokumenta nije poznat kontekst ovih događanja, kao ni to kada je i kako je Cerna iz ruku banske grane Gorjanskih prešla u ruke Joba Gorjanskog. Sedamnaest godina kasnije, odnosno 1491. godine „kaštel Cerna“ (castella … Cerna / castellum Cherna / castellum Czerna )153 se opet navodi i to među posjedima koji su do tada držali pripad- nici banske grane Gorjanskih, konkretno Lovro Bánffy Gorjanski i njegov šurjak Ivan Kishorvá- ta od Hlapčića. Što se pak tiče Babine Grede, ona se također navodi kao nekadašnji posjed posljednjih muških pripadnika grane „Botoša Hrapkovskih“, spomenutih Andrije Botoša i njegova sina Jurja, i to u istoj onoj potvrdnici kralja Ladislava V. Postuma izdanoj u Beču 24. travnja 1455. godine u korist Ane i Margarete kćeri pokojnog Andrije Botoša te njihovih supruga Pavla Hercega Sečuj- skog te Jurja grofa od Pezinoka. Zanimljivo je, međutim, kako je „Babina Greda sa pripadno- stima“ u ovoj Postumovoj potvrdnici iz 1455. godine zapisana među posjedima u Srijemskoj žu- paniji (possessio Babagerenda … cum pertinetis, in Syrimiensi),154 tj. nije navedena u onom di- jelu popisa bivših posjeda „Botoša Hrapkovskih“ koji su se nalazili u Vukovskoj županiji. Una- 150 Preuzeto od Engel, „Valkóvármegye“ (rukopis), str. 74: Gradistye (Dl. 91 833) 151 Isto, str. 34: Cerna (Zay lt. C-1- 5, Df. 265 781, F. X/4. 672; Dl. 43 761; H. VII. 453; Dl. 14 227; Dl. 33 806) 152 Isto, (Dl. 33 951); 1464-ben Garai Jób birtoka, amikor a Tallóciak hatalmaskodtak benne. 153 Isto, (Draskovich lt. … … ; Draskovich lt. jelz. nélk., Df. 276 734; Draskovich lt. jelz. nélk., Df. 276 734) 154 Isto, str. 6: Babagerenda (Dl. 14 942) 89 toč ovoj, očitoj pogrešci bečkog sastavljača isprave, gotovo da nema sumnje kako je riječ o Ba- binoj Gredi u prostoru današnje Županjske posavine. Nakon toga, 1491. godine „trgovište Babinu Gredu“ (oppidum Babagerenda),155 isto kao i su- sjednu Cernu, kao vjerojatno i Gradište, nalazimo u posjedu Lovre Bánffyja Gorjanskog i njego- va šurjaka Ivana Kishorváta od Hlapčića. Listina u kojoj se 1491. među ostalim navodi Babina Greda sadržajno je i kontekstulano vezana uz nekoliko drugih, kako isprava kralja Vladislava II. Jagelovića, tako i isprava bosanskog kaptola iz iste godine. Sadržajno se ove isprave iz 1491. godine odnose na razvlašćivanje spomenutih Lovre Bánffyja Gorjanskog i njegova šurjaka Iva- na Kishorváta od Hlapčića, a poradi akta izdaje, od brojnih posjeda u Slavoniji i i Ugarskoj, pri čemu se iste posjede tada daruje drugim vlasnicima.156 Na slučaju Babine Grede, razjašnjava se, čini se, u konačnici i kontekst kako su i ostali spome- nuti prijašnji posjedi (Građište, Cerna pa tako vjerojatno i samo Hrapkovo, te ostale spomenute njihove manje sastavnice, odnosno pripadnosti) Lovre Bánffyja Gorjanskog i njegova šurjaka Ivana Kishorváta od Hlapčića, najkasnije 1496., ili možda koju godinu prije, privremeno došli u posjed Stjepana Keserija Gibaračkog. Radi se o listini tadašnjeg dvorskog suca i erdeljskog vojvode Petra od Szengyörgya i Bazina izdanoj 15. studenog 1507. u Budimu. Sadržajno je ova isprava pomirbeni ugovor između Lovre Bánffyja Gorjanskog i njegova šurjaka Ivana Kishorváta od Hlapčića kojima ova dvojica među sobom sporazumno dijele dotadašnje zajedničke posjede u Ugarskoj i Slavoniji. U drugoj, od ukupno osam točaka navodi se i posjed Babina Greda (possessio Babagerenda)157 za koju se u toj ispravi jasno navodi kako ju je svojevremeno „Ivan Kishorvát bio otuđio u korist treće stra- ne.“158 Ta treća strana, kako je to pretpostavio Engel, bio je upravo spomenuti Stjepan Keseri Gibarački.159 155 Isto, (Draskovich lt. 66-14, Df. 233 473), „Róla a garai Bánfi-ágra szállhatott, mert később garai Bánfi Lőrincé és Kishorvát Jánosé (1491), ill. közben - többi birtokukkal együtt - a vingárti Geréb családé (1491-től).“ 156 Vidi o tome opsežnije kod Andrić, S., Vinkovci u srednjem vijeku..., str. 82 – 89: …Bilo je to u jeku borbi s Mak- similijanom, koji je tada u rukama držao i ugarski kraljevski grad Stolni Biograd (Székesfehérvár). U nalogu Vla- dislav izriče da su, zbog pristajanja uz Maksimilijana, Ivan Kishorvát od Hlapčića, Lovro Bánffy te trojica Beri- slavića (Ivan i njegov sin Franjo te Ivan Martinov) „prema drevnom običaju kraljevine“ izgubili sva svoja ima- nja. Kralj ih stoga dodjeljuje svojim vjernim podanicima, erdeljskom biskupu Ladislavu i njegovoj braći Petru i Matiji Gerébu od Vingárta te uz njih i tamiškom županu Pavlu Kinizsiju. Kao posjedi nevjernih Ivana Kishorváta i Lovre Bánffyja navode se sumarno kašteli Slavkovac (Slakovci), Gora (Gorjani) i Cerna u Vukovskoj županiji, zatim utvrda Drenovac (Slatinski) i kaštel Szentmiklós (Mikleuš) u Križevačkoj županiji te dva posjeda u Bačkoj županiji, sve to zajedno s trgovištima pod navedenim kaštelima i sa sveukupnim njihovim pripadnostima… 157 Engel, isto (Draskovich lt. 56-119, Df. 279 414). 158 Vidi opsežnije kontekstu ovog „Sukoba i diobe Lovre Bánffyja Gorjanskog i Ivana Kishorvata“ u istoimenom 19. poglavlju kod Andrić, S., Vinkovci u srednjem vijeku..., str. 93 – 98. 159 Preuzeto od Engel, „Valkóvármegye“ (rukopis), str. 6: „1507-ben értesülünk, hogy Hlapsityi Kishorvát János elidegenítette, bizonyára Keserű Istvánnak.“ 90 Ovo se otuđenje po svemu sudeći dogodilo u razdoblju, najvjerojatnije nakon spomenute kra- ljevske darovnice Stjepanu Keseriju Gibaračkom 1496., a svakako prije 1506., 1507. i 1508., godine kada su Lovro Bánffy i Ivana Kishorvát počeli uspješno vraćati većinu svojih nekada- šnjih posjeda u svoje vlasništvo. Stvarni gubitak Babine Grede, tako i kaštela Cerne, vjerojatno i Gradišta, Hrapkova te ostalih 30 posjeda navedenih u kraljevskoj darovnici Stjepanu Keseriju Gibaračkom dogodio se svakako prije ovog formalno-pravnog akta iz 1496. godine. Po svemu sudeći to se dogodilo u drugoj polovici 1494. godine, a tijekom one opsežne oružane akcije bra- će Petra i Ladislava iz ugarske velikaške obitelji Geréba od Vingarta i kaločkog nadbiskupa Petra Váradyja kada su snage Geréba i nadbiskupa Petra zaposjele sve posjede Lovre Bánffyja i Ivana Kishorváta u Vukovskoj županiji kao i trgovište Mikleuš i utvrdu Drenovac (kod današnje Slatine) na teritoriju ondašnje Križevačke županije.160 Stjepan Keseri Gibarački bio je vjerojatno tada jedan od važnijih sudionika ove oružane akcije snaga braće Geréba i nadbiskupa Petra. Mo- guće je, naime, kako je Stjepan Keseri Gibarački u jeku te oružane akcije 1494. godine, vjerojat- no kao saveznik ili podložnik braće Geréba te nadbiskupa Petra zaposjeo Babinu Gredu, tako i kaštel Cerne, a vjerojatno Gradište i Hrapkovo kao i ostalih 30 posjeda za koje je formalno- pravno dobio onu kraljevsku darovnicu iz 1496. godine. Nažalost, o ovakvom scenariju nema- mo direktnih i autentičnih pisanih svjedočanstava, iako je ova pretpostavka više nego realna. Unatoč svemu prethodno izrečenom i nadalje postoji, doduše malena i manje vjerojatna, moguć- nost kako su Hropkovci doista bili maleno selo u vlasništvu Ivana Alšanskog negdje u bliskom susjedstvu većeg posjeda i utvrde Hrapkova u vlasništvu Botoševih. 2.5. Hrapkovo su Hropkovci oko današnjih „Rokovačkih zidina“ Kao što je već rečeno, Hropkovci se u darovnici iz „1435.“ godine navode s još tri posjeda za koje je prema formulaciji sadržanoj u ispravi (…Fulouch, Damyanowch, Bagyanouch et Hrop- kouch ultra fluvium Bazawyze…) jasno kako su se nalazila ispod Bosuta. Fulouch bi vjerojatno trebalo čitati kao Fulovac, Damyanowch kao Damjanovac, a Bagyanouch kao Bađanovac. Jedi- no, još treba dodati kako je Bagyanouch iz „1435.“ godine vrlo vjerojatno istovjetan onom „po- dručnom prediju“ Hrapkova zapisanom u ispravi iz 1496. godine kao Bachancz. Ni jednom od njih, osim samih Hropkovaca, do danas se nije sačuvalo ime u bilo kojem dijelu zemljišta s des- ne strane Bosuta južno od Vinkovaca, tj. u prostoru današnjih Rokovaca i Privlake. Tome je uzrok, po svemu sudeći, činjenica kako se ni jedno od spomenutih srednjovjekovnih sela i po- sjeda, osim samih Hropkovaca, nije zapravo ni nalazilo u prostoru rasprostiranja srednjovjekov- nog vlastelinstva Hrapkova, odnosno na današnjem rokovačkom zemljištu. Nedavno smo, sasvim slučajno, dobili prilično čvrste potvrde za ove sumnje. Tako se dogodilo, a prilikom jednog našeg nedavnog putovanja (u rano proljeće 2010.) na moj poslijediplomski 160 Vidi opširnije o ovoj „Oružanoj akciji braće Géreb“ u istoimenom 17. poglavlju kod Andrić, S., Vinkovci u sred- njem vijeku..., str. 86 – 89. 91 doktorski studij medievistike u Zagreb, da mi suputnik u kupeu bude višegodišnji suradnik Gradskog muzeja Vinkovci iz Ivankova, gospodin Mato Barišić. Odmah sam ga na samom po- četku puta počeo ispitivati o imenima zemljišta, odnosno toponimima oko samog Ivankova, me- đu ostalim i za nekakvo „arheološki sumnjivo“, malo povišeno, zemljište koje se nalazi na sa- mom jugozapadnom rubu današnjeg Ivankova (geografskih kordinata cca: 45° 17' 22" N i 18° 42' 50" E), a otprilike u smjeru „Rokovačkih zidina“. Gospodin Barišić mi je jasno rekao kako se to zemljište („atar“) naziva Fulovac i kako je tu njegov djed, sve do nekakve komesacije iz 30-ih godina 20. stoljeća posjedovao zemlju i stan. Osobno nam se čak čini da i danas na tom ivankovačkom zemljištu postoje nekakvi stari stano- vi ili njihovi ostatci. Nalazi arheoloških artefakata na ovom ivankovačkom Fulovcu u nekom od budućih terenskih rekognosciranja Gradskog muzeja Vinkovci, vjerojatno će u skorije vrijeme potvrditi kako se doista radi o srednjovjekovnom lokalitetu. Ova nedavna spoznaja samo je dodatno potvrdila staru Engelovu tvrdnju kako je tobožnja darovnica Ivana Alšanskog Talovcima inače datirana „1435.“ godinom, zapravo tridesetak godi- na kasniji falsifikat drugih generacija velikaškog roda Talovac. Prethodno smo pak (već u fus- noti 84) objasnili Engelovu argumentaciju zašto je isprava iz „1435.“ godine, po svemu sudeći, falsifikat. Kada se tome još doda spomenuta prostorno-geografska nelogičnost vezana uz stvarni položaj Fulovca, u konačnici se dodatno osvjetljava kontekst i svrha nastanka ove krivotvorine – darovnice iz „1435.“ godine. Ne samo to, nego postoji realna mogućnost, za sada nedokaziva izvornim dokumentima, kako od onih 43 posjeda koji se navode u krivotvorini – darovnici iz „1435.“ godine, središnju skupi- nu od 14 posjeda čija je matica po svemu sudeći bio Sv. Iliju na mjestu Vinkovaca (...item Zenthelye, Fechkefalwa, Udalenfalva, Kwnfalwa, Wyfalu alio nomine Nowakowch, Lezkouch, Baskfalwa, Mylynfalwa, Zlanchfalwa, Zablathy cum tribus villis...; …item Fulouch, Damya- nowch, Bagyanouch et Hropkouch ultra fluvium Bazawyze…), i koji su se usto svi odreda nala- zili u onom dijelu svetoilijskog vlastelinstva koji je za susjede imao srednjovjekovno ivanko- vačko vlastelinstvo na zapadu i hrapkovsko vlastelinstvo na jugozapadu, Talovci nisu stekli pri- je 1455. godine, odnosno prije izumiranja Botoša Hrapkovskih. Ovdje doduše ne sporimo kako su spomenutih 14 posjeda ranije vjerojatno doista pripadali Ivanu Alšanskom, već ističemo mo- gućnost kako su tih 14 posjeda nakon smrti spomenutog Alšanskog (negdje između 1435. i 1437. godine) na nekakav način došli u ruke Botoša Hrapkoskih, a tek nakon izumiranja ovih iza 1455. godine u posjed Talovaca. Ne zaboravimo uz to činjenicu, a temeljenu na podatcima iz one bečke isprave iz 1455. godine (vidi pogalvlje 2.1.), kako su Botoši Hrapkovski svojevremeno, do izumiranja roda između 1453. i 1455. godine, posjedovali ne samo Hrapkovo i polovicu ivankovačkog vlastelinstva, već i je- dan posjed koji se zvao Sv. Ilija (Zenthillye) i koji bi doista mogao biti istovjetan Sv. Iliji na mjestu današnjih Vinkovaca, a ne nekom istočnijem Sv. Iliji, smještenom u blizini današnjeg Tovarnika, a kako je to pretpostavio Engel. 92 Bilo kako bilo, još nekoliko argumenata ide u prilog tvrdnji kako bi srednjovjekovni i ranonovo- vjekovni Hropkovci i srednjovjekovno Hrapkovo bili jedno te isto mjesto, s time da je ime Hrapkovo vjerojatno pokrivalo širi sadržajni i prostorni kontekst, nego ime Hropkovci. Tako bi ime Hrapkovo možda pokrivalo ne samo ime utvrde, samog naselja i franjevačkog samostana, već i ime cjelokupnog vlastelinstva, odnosno posjedovnog sklopa za čije sastavnice saznajemo iz spomenute darovnice iz 1496. godine. Nasuprot tomu, ime Hropkovci pokrivali bi sadržajno i prostorno samo prostor naseljenog sela i posjeda koje je pripadalo rečenom vlastelinstvu Hrap- kovu, a nalazilo se u prostoru, odnosno podgrađu rečene utvrde Hrapkovo („Jemrića stana“) i franjevačkog samostana („Rokovačkih zidina“). U etimološkom smislu i Hropkovci ne bi bili ništa drugo nego ono selo i posjed „koje pripada Hrapkovu“.161 Vrlo važan argument u prilog tomu, kako su Hropkovci isto što i Hrapkovo sadržan je u spome- nutim osmanlijskim popisima Srijemskog sandžaka od oko 1550. i 1570. godine. U oba ta popi- sa, i to redovito u sastavu nahije Ivankovo, navodi se naseljeno selo Hropkovci (1550: Hirtī- qofče;162 1570: Kariye-i Horopkovçi163) čiji su stanovnici obrađivali pustoselinu Prodanovci (Mezraa – i Prodanovçi)164 zajedno s nekim poljem imena Popinci (zemin-i Popinçi).165 Ti su Horopkovçi oko 1570. godine imali 8 kršćanskih kuća čiji su tadašnji kućedomaćini bili: Blaž Živić, Petar Stjepan(-ov), Balind Vrbić, Matijaš Delić, Niko Preslica, Geza Gal(-ov), Jakob – kološar / kolar i Peja Preslica (Blaj Jivit', Petar İstepan, Balind Virbit', Matiyaş D'elit', Niko Presliça, Geza Gal, Jakob – koloşar, Peya Presliça).166 Nasuprot tomu, u spomenutimm osmanlijskim poreznim popisima od oko 1550. i 1570. godine nigdje nema spomena Hrapkova što je upravo važan indikator kako su zapravo Hropkovci isto što i Hrapkovo. U protivnom, Hrapkovo bi zasigurno bilo navedeno u rečenim osmanlijskim po- pisima, čak i u slučaju da je u to vrijeme već bilo nenaseljena pustoselina, odnosno mezra. Spo- menuti popisi, naime, redovito navode pustoseline tih nekadašnjih, čak znatno manjih i nevažni- jih naselja, odnosno sela, nego što je to nesumnjivo bilo srednjovjekovno Hrapkovo. U konačnici, još je jedan važan argument sadržan u spomenutim osmanlijskim poreznim popi- sima od oko 1550. i 1570. godine. Primjerice, tako popis od oko 1570. godine odmah nakon Hropkovca navodi maleno selo Tomince (Kariye-i Tominçi) koje je tada imalo svega 3 naselje- ne kršćanske kuće, a među ostalim zapisana i imena i prezimena (obiteljska imena) trojice on- 161 Sličnih analogija imamao i u drugim obližnjim srednjovjekonim posjedima, primjerice, na Hermagradskom vla- stelinstvu, čije je je središnje mjesto bila utvrda Hermangrad / Hermanvár (na lijevoj obali Vuke u zapadnom susjedstvu Antina), a uz istu utvrdu, kao njeno podgrađe nalazilo se selo, odnosno pripadnost spomenutog vla- stelinstva, koje je u srednjovjekovnim ispravama redovito zapisivano kao Hermanfalva („Herman selo“). 162 Preuzeto od Engel, „Valkóvármegye“ (rukopis), str. 79: Harapk(ó). (Tapu defteri 1000, p. 137) 163 McGowan, isto, str. 475 – 476. 164 Isto, str. 476. 165 Isto. 166 Isto, str. 475. 93 dašnjih tominačkih kućedomaćina: Gala Matoša, Ištvana Tomaša i Gonome(?) Matoša (Gal Matoş, İştfan Tomaş, Gonoma Matoş).167 Ti su Tominci nesumnjivo isti oni Tominci zapisani u ispravi iz 1496. godine kao jedno od ukupno šest sastavnica posjeda (vlastelinstva) Hrapkova, odnosno, a kako smo već prethodno rekli, po svemu sudeći odgovara im današnji rokovački to- ponim Tonačko blato. Treba još dodati kako se i Hropkovci i Tominci u spomenutom popisu Srijemskog sandžaka, u sastavu nahije Ivankovo navode odmah iza sela Šiškovaca i Slavino- vaca (Kariye-i Şişkofçi..., Kariye-i Islavinofçi...), a prije sela Trbušanaca (Kariye-i Tirbu- şançe...).168 Prostorna logika navođenja ovih ranonovovjekovnih sela jednostavno nam dokazuje kako su se Hropkovci i Tominci, navedeni u osmanlijskom poreznom popisu od oko 1570. godine, zasigurno nalazili na zemljištu današnjih Rokovaca jer su Šiškovci i danas postojeće selo u prvom zapadnom susjedstvu Cerne, Trbušanci su i danas postojeći toponim, odnosno zemljište u jugoistočnom susjedstvu Vinkovaca, dok se za Slavinovce iz drugih poznatih sred- njovjekovnih izvora pouzdano može utvrditi kako su se nalazili u južnom dijelu srednjovjekov- nog Ivankovačkog vlastelinstava, negdje u prostoru između današnjih Prkovaca, Šiškovaca i Retkovaca.169 Nakon svega izrečenog ne ostaje ništa drugo nego topografsku arheološku situaciju oko dana- šnje „Rokovačke zidine“ i vidljivih ostataka srednjovjekovne utvrde na „Jemrića stanu“ u blizi- ni iste, interpretirati kao srednjovjekovni kaštel i naselje Hrapkova te kao ostatke franjevačke samostanske crkve u istom Hrapkovu - Hropkovcima. U tom su smislu i današnji Rokovci no- vovjekovni nastavak srednjovjekovnih ranonovovjekovnih naselja Hrapkova - Hropkovaca, ali na novom južnijem položaju. 167 Isto, str. 476. 168 Isto, str. 474 – 477. 169 Engel, „Valkóvármegye“ (rukopis), str. 209 – 210: Szlavinovc (Szlovinóc) 1467: p. Zlauiwocz [ű: Zlauinocz] (Dl. 33 481); 1483/520: p. seu v. Zlawenowcz (Zay lt. A-1-77, Df. 285 335); 1518/519: p. seu v. Zlawynocz (Zay lt. B-1-78, Df. 265 637); [1520 k.]: Slawenocz falwa (Zay lt. A-1-88, Df. 285 367) Ivánkaszentgyörgy tartozéka (1467-1520). Siskovc és Veliksinc (1483), Siskovc és Retkovc (1520) között soro- lják fel. — 1550-70 k. Slavinovci falu az ivankovói náhijében. Prkovci és Šiškovci, ill. Šiškovci és Horopkovci között írják össze. (Tapu defteri 1000, p. 144: Islāvinīvče; McGowan 474: Islāvinofči). Úgy látszik Šiškovci és Prkovci között feküdt. (Cs. II. 354 Szlavkovc; Heller-Nehring 216.) 94 Prilog 2: Shematski prikaz vlastelinske (posjedničke) povijesti Hrapkova: prije 1388. - ? Ivan i Ladislav de Korpad ↓ 1388. – 1453./55. – „Botoši od Hrapkova“ ↓ ↓ 1455. – 1464. - ? Talovci 1455. – 1464. - ? palatinska grana Gorjanskih Nikola, Franjo i Ladislav sinovi (1455. – 1459.) – palatin Ladislav II. Gorjanski hrvatskog bana Franka + (1459. – 1464.) - njegov sin Job Gorjanski Ivan i Stjepan sinovi Petra / Perka ↓ ↓ ?1464. – 1481. - ? Job Gorjanski ↓ 1481. – 1494./96. - ? banska grana Gorjanskih (Bánffy de Gara) (Lovro Bánffy Gorjanski i njegov šurjak Ivan Hlapčić od Kishorváta) ↓ 1494./96. - ?1503. - Stjepan Keserű Gibarački ↓ ?1503. – ?1526./28. - ? banska grana Gorjanskih (Bánffy de Gara) (1503. – 1526.) - Lovro Bánffy Gorjanski ( 1526. – 1528.) - njegov sin Ladislav Bánffy Gorjanski ↓ ?1528. – ?1536. ? Barbara Gorjanska (kći Lovre Bánffyja Gorjanskog) i njen suprug (od 1538.) Franjo Zay 95 2.6. Najranija povijest Hrapkova – značenje imena Srednjovjekovno naselje Hrapkovo koje se, kako smo već utvrdili, rasprostiralo na mjestu da- našnjeg lokaliteta „Rokovačke zidnine“ – „Jemrića stan“. Zasigurno je mnogo starijeg postanka od vremena kada se njegovo ime javlja, u indirektnim i direktnim navodima srednjovjekovnih isprava, od kraja 14. i tijeka 15. stoljeća. Ta je informacija upravo sadržana u samom imenu srednjovjekovnog Hrapkova, a sukladno staroj latinskoj poslovici kako je ime isto što i značenje („nomen est omen“). Naime, srednjovjekovni „hungarizirani“ oblik njegova imena Harapk(ó) ili Harabk(ó), inače zapisan relativno dosljedno, u spomenutim ispravama s kraja 14. i tijeka 15. stoljeća, vjerojatno je izvorno izveden od slavenskog imena (H)rapko(-vo) što je već, kako smo naveli, opravdano pretpostavio Pavičić. Osim toga, imenica (H)rapko(-vo) vlastitog je tipa, mo- guće izvedena od slavenskog osobog imena ili nadimka (H)rapko koja bi u osnovi označavala čovjeka grube vanjštine, doslovno „hrapav čovjek“. Ukoliko se ova moja etimološka pretpostav- ka i pokaže kao točna i nadalje će ostati neriješen problem tko je bio i kada je živio spomenuti (H)rapko. Jedino bi se tog (H)rapka, moglo smjestiti u, doduše dosta širok, raspon od 10. do 14. stoljeća, ali ništa više toga.170 Inače je u obližnjem susjedstvu srednjovjekovnog Hrapkova postojalo niz drugih većih i manjih posjeda i naselja čija su imena po svemu sudeći također izvedena od, uglavnom slavenskih, osobnih imena. Takvog su postanka po svemu imena srednjovjekovnih i danas postojećih nase- lja Andrijaševaca (od Andrijaš), Vinkovaca (od Vinko), Šiškovaca (od Šiško), Prkovaca (od Perko / Petar), Ivankova (od Ivanka / Ivanko) itd. Neka od ovih imena kao što su Andrijaš, Vinko, Perko / Petar, Ivanko / Ivan jesu doduše izvorno potekla od svetačkih imena, ali ni za jedno od ovih navedenih naselja nije vjerojatno kako su imena dobila po posveti nekakve crkve ili kapele, a koja je teoretski mogla postojati u tim srednjovjekovnim naseljima. Osnovni razlog tomu je to što ti srednjovjekovni Šiškovci, Andrijaševci, Prkovci i Vinkovci vjerojatno nikada nisu imali ni omanju drvenu seosku kapelu, jer su u vlastelinskom, ali i u crkvenom smislu, ta malena sred- njovjekovna sela bila podređena obližnjim većim matičnim posjedima i njihovim župnim crkva- ma. Primjerice, Andrijaševci su u vlastelinskom smislu zasigurno pripadali Ivankovu, dok su u crk- venom smilu Andrijaševci, zbog prostorne blizine, mogli pripadati i obližnjem Hrapkovu na mjestu današnjih „Rokovačkih zidina“. Srednjovjekovni su pak Vinkovci nesumnjivo pripadali župi, trgovištu i matičnom mjestu isto- imenog vlastelinstva, Sv. Iliji na mjestu današnjih Vinkovaca, u čijem su se vrlo bliskom, od- 170 U međuvremenu smo saznali za mjesto Hrabkov (mađ. Harapkó) u Slovačkoj (u blizini grada Prešova), a koje je u srednjem vijeku zapisivano u sličnim hungariziranim oblicima (npr. Crapcko, Crapse, Harapko, Hrabka, Ha- rapko, Harapkou i sl.) kao i naše Hrapkovo. Stoga bi se etimologiji našeg Hrapkova možda moglo pristupiti po- sredno preko uvida u eventualnu slovačku etimologiju današnjeg mjesta Hrabkov, naravno, ukoliko je ista jasna. (http://hu.wikipedia.org/wiki/Harapk) 96 nosno neposrednom istočnom susjedstvu ti srednjovjekovni Vinkovci i nalazili.171 Osim toga, u konačnici je dvojbu oko nastanka toponima Vinkovci, također u posljednje vrijeme, u potpuno- sti razriješio Stanko Andrić, ustvrdivši kako je ime Vinkovaca nesumnjivo izvedeno od osobnog imena, a ne iz „imena crkve ili posvete njenog pobočnog oltara“, ili navodne „vinogradarske tra- dicije“ kako su o tome razmišljali mnogi stariji autori.172 Što se tiče imena današnjeg Ivankova, ono je sasvim sigurno izvedeno od osobnog, a ne svetač- kog imena. Njegovo je ime, naime, u srednjovjekovnim izvorima gotovo redovito zapisivano u dvočlankom obliku Ivanka – Sv. Juraj (mađ. Ivanka – Szentgyörgy), ili doslovno „Ivankin Sv. Juraj“. Prvi dio imena, kako misli Andrić, izveden je iz osobnog imena njegovog prvog pozna- tog feudalnog posjednika. Isti autor nalazi čak nekoliko osoba imena Ivanka iz prve polovice 13. stoljeća koji bi ušli u obzir kao prvi posjednici i davatelji imena istoimenom naselju.173 Dru- gi pak član srednjovjekovnog imena Ivankova „Sv. Juraj / Szentgyörgy“ nesumnjivo je nastao prema posveti ivankovačke srednjovjekovne župske crkve sv. Jurju, a ista ta župna crkva i danas postoji u Ivankovu, ali sada nosi naslovnik sv. Ivana.174 Na kraju, možemo općenito reći kako su u čitavom vinkovačkom kraju daleko brojnija naselja čije su imena u srednjem vijeku izvedena iz osobnog, a ne „svetačkog“ imena, odnosno posvete 171 O arheološkim potvrdama položaja srednjovjekovnih Vinkovaca u prostoru današnjeg središta Vinkovaca vidi kod: Karaula, I. / Petković, D., Osmanski Vinkovci (Karye-i Vinkofçi) - Bogato selo nahije Ivankovo, kadiluka Nijemci, Srijemskog sandžaka, Godišnjak za kulturu, umjetnost i društvena pitanja: za ... godinu / Ogranak Matice hrvatske Vinkovci; Vinkovci, (2006[i.e. 2007]), 24, Vinkovci, 2007., str. 177 – 236. 172 Andrić, S., Vinkovci u srednjem vijeku..., str. 122: …Srednjovjekovni spomenici razlikuju Szentillye, posjed i trgovište sa župnom crkvom crkvom sv. Ilije ( na današnjoj vinkovačkoj Meraji), od posjeda ili sela Vinkovci. Potonje se prvi put javlja tek potkraj 15. stoljeća (1491. g.) među posjedima u okolici Szentillyea. Ime Vinkovci nesumnjivo je izvedeno od osobnog imena Vinko. To potvrđuje i spomen stanovnika Vinkovaca iz 1524. koji se zvao Vinko Vajda. Podudarnost imena tu ne može biti slučajna. Taj je Vinko svakako pripadao rodu onoga, vjerojatno samo desetljeće starijeg, po kome su Vinkovci dobili ime. S velikom se sigurnošću može, dakle, tvrditi da ime Vinkovci ne potječe od sv. Vinka (u posveti crkve ili oltara u njoj), nego od nepoznata ali razmjerno važna žitelja toga zaseoka pokraj Szentillyea u njegovoj najranijoj povijesti… 173 Prvi od njih, Ivanka, sin Balharov, spominje se 1244. godine u ispravi Bele IV. (1235. – 1270.) kojom se opisuju granice Bosanske biskupije, kao jedan od istočnih susjeda. Terra Joanhe filii Balchar navodi se u ovom opisu od- mah nakon istočnih susjeda biskupijske zemlje na Jošavi ivanovačkih posjeda Nogfolu (Nagyfalu / Veliko Selo / Velika Vas) i Urvati (Horváti / Hrvati / Horvatovac / Hrvatovo), a prije „zemlje“ tvrđave Cerna te bi stoga odgo- varala prostoru današnjih Prkovaca i možda Šiškovaca s obje strane Biđa. (Smičiklas, IV, str. 236−239, isprava br. 208.). Suvremenik ovog Ivanke bio je i Ivanka, sin Jurjev (Joanca filius Georgii), čije je zemlje Mikolu (Mykola) i Ma- ria (današnji Marinci) istoimeni kralj 1242. godine darovao zagrebačkom prepoštu Fili i njegovoj braći Tomi i Petru, potomcima ugarskog plemićkog praroda Miskolc (Miškovac). Razlog ovog darovanja stoji u tome što je isti Ivanka još u vrijeme hercega Kolomana (1226.−1241.) umro bez potomaka. Treći Ivanka, za kojeg je ipak manje vjerojatno kako je dao ime današnjem Ivankovu, bio je neki comes Joanka koji se spominje u ispravi posljednjeg Arpadovića Andrije III. (1290.−1301.) iz 1298. godine kao kraljev povjere- nik prilikom uvođenja trojice sinova Izsépa (Išipa) Sentsalvatorskog u posjed triju zemalja što spadaju pod vu- kovsku utvrdu. 174 Vidi opsežnije o svemu ovome kod: Andrić, S., Srednjovjekovno Ivankovo i njegovi gospodari, Monografija Ivankovo, Ivankovo, 2003., str. 29 – 32. 97 nekakve srednjovjekovne crkve. Tako se od ukupno 40 naselja u vinkovačkom kraju jedino za Mikanovce s velikom sigurnošću može reći kako je njihovo ime izvedeno iz posvete nekakve srednjovjekovne crkve koja je očito nosila naslovnik sv. Nikole.175 2.7. Hrapkovo i njegovi susjedi – prostorni opseg posjeda (vlastelinstva) Prostorni opseg srednjovjekovnog posjeda (vlastelinstva) Hrapkova daleko je lakše rekonstrui- rati nego što je to prethodno obrađeno pitanje etimologije njegova imena. To je moguće na te- melju spomenute isprave iz 1496. godine i to prije svega na temelju njegovih sastavnica Proda- novaca i Tominaca, a čija su se imena, kako smo već rekli, na rokovačkom području do danas sačuvala u imenima zemljišta Prodanovci i Tonačko blato. Osim toga, prostorni opseg srednjovjekovnog vlastelinstva Hrapkovo poznat je i na temelju ras- prostiranja susjednih većih vlastelinstva, odnosno posjedovnih sklopova koja su ga okruživala. Na sjevernoj, sjeverozapadnoj i jugozapadnoj strani Hrapkovo je za susjeda imalo prostrano i bogato vlastelinstvo čija je matica bila naselje, trgovište i utvrda Ivankovo. Granica između Hrapkova i ivankovačkog vlastelinstva po svemu sudeći tekla je prirodnom granicom na rijeci Bosut tako da se današnja andrijaševačka polovica općine Andrijaševci-Rokovci nalazila u sa- stavu ivankovačkog vlastelinstva, a današnja rokovačka polovica u sastavu posjeda (vlatelin- stva) Hrapkovo. U današnjem andrijaševačkom području tako su se nalazila najmanje četiri do pet, od ukupno pedesetak poznatih sastavnica srednjovjekovnog ivankovačkog vlastelinstva. Od njih četiri ili pet, dva su danas registrirani arheološki lokaliteti u blizini današnjih Andrija- ševaca. Prvi od njih otkriven je od strane amatera, zaljubljenika u arheologiju Zvonimira Harha- ja iz Vinkovaca još 2001. godine i nalazi se svega 1-2 kilometra jugoistočno od današnjeg sela u nastavku andrijaševačke Ulice Vladimira Nazora uz lijevu obalu Bosuta. Prema uvidu u kerami- ku koja se na tom prostoru gusto nalazi na površini zemlje, očito se radi o kasnosrednjovjekov- nom naselju razdoblja 13.−16. stoljeća. Ime mikrotoponima na kojem se nalazi ovaj lokalitet je Goričice, ali nije poznato s kojim bi se srednjovjekovnim naseljem Vukovske županije Goričice mogle izjednačiti.176 Međutim, Goričicama kod Andrijaševaca prvo zemljište u južnom susjedstvu je Lončarski po- loj. Zvonimir Harhaj također navodi kako se površinski nalazi srednjovjekovne keramike osim na Goričicama nastavljaju i južnije, dakle, upravo u prostoru rasprostiranja toponima Lončarski 175 Narodna imena Mika i Mikula tipični su hrvatski srednjovjekovni oblici „svetačkog“ imena Nikola. Potvrda za to se nalazi upravo u najstarijem povijesnom spomenu Mikanovaca iz 1395. godine kada je ovo naselje zapisano u obliku Zentmiclos = *Sv. Nikola. – vidi: Mažuran, I., Povijesni izvori Slavonije, Baranje i Srijema I., Osijek, str. 128–130, isprava br. 96.; Petković, D., Srednjovjekovna naselja sjeverozapadnog dijela Vinkovačkog kraja..., Vinkovci, 2006., str. 21 – 32. 176 Topografija nalaza i nalazišta bivše općine Vinkovci, interna dokumentacija, neobjavljeno, GMVk, 1999.–2009.; Goričicama bi možda mogla odgovarati pustoselina zapisana oko 1570. godine u prostoru nahije Nijemci u obliku Goryānči (McGowan 419.) i koju Engel, isto, str. 72, smješta u širi prostor današnje Privlake. 98 Poloj te iznosi, doduše sa skepsom, čak i danas živu andrijaševačku predaju kako se tu oko Go- ričica i Lončarskog poloja nekada nalazilo selo koje je čak imalo svoju vlastitu crkvu. Toponim Lončarski poloj južno od Andrijaševaca mogao bi se, doduše, također povezati s jednom redovi- tom sastavnicom srednjovjekovnog ivankovačkog vlastelinstva čije je ime glasilo Lučar ili Lon- čar, inače zabilježenom u ispravama iz: 1467. u obliku Luchar, 1507. u obliku Lewcha, te oko 1520. godine već kao napušteno selo Lonchyar falwa.177 Čini mi se stoga kako bi arheološke na- laze s Goričica trebalo staviti u kontekst ovoga srednjovjekovnog Lučara / Lončara. Drugi registrirani lokalitet srednjovjekovnog postanka na andrijaševačkom području otkriven je tek u studenom 2005. godine prilikom terenskog rekognosciranja provedenog od strane Arheo- loškog i Povijesnog odjela Gradskog muzeja Vinkovci. Nalazi se u samim Andrijaševcima, toč- nije u ulici Ivana Zajca, u kojoj je i današnje andrijaševačko katoličko groblje. Lokalitet je smje- šten uz lijevu obalu Bosuta, a udaljen je nekih 500-600 metara u smjeru sjeverozapada od andri- jaševačke župne crkve. Ovdje smo u vrtovima i oranicama uz bosutsku obalu između kućnih brojeva 16 i 22 naišli na dosta površinskih nalaza srednjovjekovne keramike 13.−16. stoljeća, slično kao i na Goričicama. Za razliku od Goričica, ovaj se lokalitet može ipak jasno izjednačiti s položajem srednjovjekovnih Andrijaševaca. Ti se Andrijaševci u srednjovjekovnim ispravama također navode kao redovita sastavnica ivankovačkog vlastelinstva, primjerice 1483. (Androfal- wa), 1507. (Andreasowcz), 1512. (Andrasfalwa), 1518./1519. (Andrasfalwa) i oko 1520. (An- drasfalwa).178 Nakon toga, redovito se navode, također kao selo, u okviru ivankovačke nahije u onim popisima Srijemskog sandžaka oko 1550.–1570. i to oblicima Andīrīyāšīvče i Andīrīyā- šīvči. Zanimljivo je, međutim, kako se prema popisu od oko 1570. godine ti Andrijaševci navo- de kao nenaseljeno selo, selo bez stanovnika, bez „raje“ (…kariye-i Andiriyaşevçi… hâli ez raiyye…), a ne kao pustoselina, odnosno mezra, što znači kako su bili raseljeni tek relativno nedavno prije sastavljanja ovog popisa od oko 1570. godine. 179 Važno je također napomenuti kako je u navedenom popisu nastalom oko 1570. godine, a nepo- sredno prije navođena Andrijaševaca, zapisano i selo Mlinište (Milinişte) koje je tada imalo svega 4 kuće i čiji su kućedomaćini bili: Mihalj Vukičić, Tomaš Vukovac, Ištvan Pavlić i Ivač Stjepanov (Mihal Vukiçit', Tomaş Vukovaç, İştfan Pavlit', İvaç İstepan).180 Osim toga, selo Mlinište je i prije turskog vremena u niz izvora zapisano kao redovita sastavnica ivankovačkog vlastelinstva i to 1483. (possessio seu villa Mlynysthye), 1507. (possessio Mynyczko), 1518/519. (possessio seu villa Mlynysthye), te oko 1520. (Mlinischya falwa) godine.181 177 Engel, „Valkóvármegye“ (rukopis), str. 124: Loncsár; Petković, D., Srednjovjekovna naselja sjeverozapadnog dijela Vinkovačkog kraja..., Vinkovci, 2006., str. 46 – 53, 79 – 82, 303 – 305. 178 Engel, „Valkóvármegye“ (rukopis), str. 2: Andrásfalva 3. (Andreasovc, Andrófalva); Petković, D., Srednjovje- kovna naselja sjeverozapadnog dijela Vinkovačkog kraja..., Vinkovci, 2006., str. 46 – 53, 79 – 82, 303 – 305. 179 McGowan, isto, str. 472. 180 Isto, str. 471 – 472. 181 Engel, „Valkóvármegye“ (rukopis), str. 138: Mliniste (Minicko); Petković, D., Srednjovjekovna naselja sjevero- zapadnog dijela Vinkovačkog kraja..., Vinkovci, 2006., str. 46 – 53, 79 – 82, 303 – 305. 99 To je srednjovjekovno Mlinište, po svemu sudeći, istovjetno jednom ili dvama lokalitetima, a koje je još 1966. godine u sjevernom susjedstvu današnjih Andrijaševaca registrirala Vesna Šaranović - Svetek. Prema njezinim zapisima, taj se arheološki lokalitet naziva „Stoja“, a smje- šten je na visokoj obali Bosuta (6−8 metara) uz utok kanala koji od juga ide iz smjera potoka Gunjatice. Nalazi se „dvadesetak minuta hoda od želježničke stanice u Andrijaševcima u smjeru sjeverozapada“, uz lijevu obalu Bosuta, točnije na mjestu gdje Bosut čini okuku mijenjajući smjer od istoka prema sjeveru i zatim kod šume Luščić naglo skreće prema istoku. Negdašnji vlasnik zemljišta na „Stoji“ Antun Delić iz Andrijaševaca izoravao je fragmente keramike kosti- ju i opeke, a južno od Stoje nalazi se tzv. „Staro groblje“ iz kojeg su svojedobno Andrijaševčani uzimali nadgrobne spomenike i ugrađivali ih u svoje pomoćne gospodarske objekte. Prema andrijaševačkoj predaji, koju je tada zapisala Vesna Šaranović - Svetek, „Stoja“ je dobila ime jer je na tom mjestu neka žena po imenu Stojanka, bježeći pred Turcima rastrgala dijete i tu ga pokopala kako djetetov plač ne bi odao njen bijeg. Osim toga, navodna predaja iz Ivankova govori kako je Turčin prolazio „Stojom“ i dječacima koji su čuvali stoku rekao da na „Stoji“ postoji blago dovoljno veliko da Andrijaševčani plaćaju porez za cijelo selo sve dok selo posto- ji.182 Sve prethodno izrečeno indicira kako se na „Stoji“ kod Andrijaševaca nalazi još jedan, najvjero- jatnije, srednjovjekovni ili antički lokalitet jer se čitavo zemljište, koje po svemu sudeći odgova- ra „Stoji“ i „Starom groblju“, a nalazi se uz lijevu bosutsku obalu oko 2 kilometra sjeverozapad- no od središta Andrijaševaca, naziva Veliki kamenik.183 Tako bi u konačnici današnji andrijaše- vački toponim Veliki kamenik u etimološkom smislu mogao biti isto što i Mlinište jer je, naime, sastavni dio svakog mlina „veliko mlinsko kamenje“. Osim Andrijaševaca (ulice Ivana Zajca), lokaliteta: Lončara – Goričica i Mliništa – Velikog ka- menika na području današnjih Andrijaševaca nalazile su se najmanje još dvije redovite sastavni- ce srednjovjekovnog ivankovačkog vlastelinstva. Primjerice, i danas se u zapadnom dijelu an- drijaševačkog zemljišta uz istočni rub šume Luščić nalaze dva malena „hatara“ čija imena glase Mjerevci i Greginci. Ti su Mjerevci i Greginci, po svemu sudeći, također istovjetni dvama sa- stavnicama ivankovačkog vlastelinstva zapisivanim u ispravama iz 1483. (predia Gregynczy, Meryewczy), 1507. (possessio Gergenycz, possessio Myryolcz), 1518/19. (predia Grexynczy, Mergrochy), te oko 1520. (loca villarum desertarum: … Gergelfalwa; Meryewcz falwa) godi- ne.184 Na osnovu ovih zapisa nije sasvim jasno jesu li ti srednjovjekovni Mjerevci i Greginci bili tek nenaseljeni ili povremeno naseljeni, odnosno sezonski naseljeni prediji, tj. zemljišta, ili pak „prava“ stalno naseljena sela. Ukoliko se, u nekim budućim arheološkim rekognosciranjima, i potvrdi ovo potonje, teško će biti dokazati kako su ti Mjerevci i i Greginci bili vjerojantno išta 182 V. Šaranović-Cvetek, Rekognosciranje vinkovačkog terena, rukopis, GMVk, 1966. − 1968., str. 8. 183 Vidi topografsku kartu mjerila 1 : 25000, Cerna 376-3-2. 184 Engel, Valkóvármegye“ (rukopis), str. 70; 133: Gergelyfalva (Greksinc); Merjevc. 100 više nego jedna od relativno brojnih srednjovjekovnih „patuljastih“ sela na prostoru srednjovje- kovne Vukovske županija, a koja nisu brojala više od 5 kuća. Bilo kako bilo, iz svega prethodno izrečenog, dokazano je kako se gotovo cjelokupan prostor današnjih Andrijaševaca tijekom srednjeg vijeka nalazio u sklopu ivankovačkog vlastelinstva. Jedino je krajnji jugozapadni dio današnje katastarske općine Andrijaševci, čini se, bio u sastavu vlastelinstva Cerna. Primjerice, u krajnjem južnom kutu današnjeg andrijaševačkog teritorija, uz sjeverni rub šume Fabrički gaj, nalazi se zemljište imena Šurakovac. Taj je Šurakovac, naime, po svemu sudeći, istovjetan onom posjedu Swrakowcz zapisanom u već spomenutoj darovnici iz 1496. kao jedan od okupno 28 posjeda u sastavu većeg posjedovnog sklopa čija je matica bilo srednjovjekovno Gradište. Osim toga, uz sami južni rub andrijaševačkog zemljišta, na granici prema današnjoj Cerni po- stoji poveliko zemljište imena „Stara sela“. Još je i danas u Andrijaševcima živa tradicija kako su postosmanlijski Andrijaševci naseljeni iz tih „Starih sela“. U srednjem vijeku ova su „Stara sela“, slično kao i spomenuti Šurakovac, vjerojatno pripadali posjedovnom okviru vlastelinstva Cerna. Unatoč tomu, andrijaševačka tradicija kako su postosmanlijski Andrijaševci naseljeni sa tih „Starih sela“, bit će po svemu sudeći povijesno istinita jer smo upravo prethodno dokazali kako su srednjovjekovni Andrijaševci već oko 1570. godine bili pusto selo. Drugi veliki posjedovni sklop, odnosno vlastelinstvo, a kojemu je matično i središnje naselje bilo trgovište Sv. Ilija na mjestu današnjih Vinkovaca, okruživalo je srednjovjekovno Hrapkovo sa sjeverne, sjeveroistočne, istočne i jugoistočne strane.185 Taj se posjedovni sklop sa središtem u Sv. Iliji na mjestu današnjih Vinkovaca rasprostirao u najvećem dijelu današnje teritorije gra- da Vinkovaca, izuzev prostora današnjih Mirkovaca i Trbušanaca koji su u srednjem vijeku pripadali vlastelinstvu Sv. Salvator sa središtem u istoimenom naselju Újlaku - Szentszalvátoru smještenom, čini se, negdje na užem području današnjih Mirkovaca.186 Osim u okviru današnjeg teritorijalnog opsega grada Vinkovaca svetoilijsko se vlastelinstvo rasprostiralo i sjevernije tako da je obuhvaćalo i veći dio prostora južno od današnjih naselja Ostrovo i Gaboš. U tom je cjelokupnom prostoru, a prema podatcima sadržanim u šesnaestak povijesnih izvora nastalih u 185 Najopsežnije o srednjovjekovnom sklopu, vlastelinstvu Sv. Ilija na mjestu današnjih Vinkovaca i njegovim sa- stavnicama u: Andrić, S., Vinkovci u srednjem vijeku, Područje grada Vinkovaca od kasne antike do kraja turske vlasti, Vinkovci – Slavonski Brod, 2007.; Petković, D., Srednjovjekovna naselja sjeverozapadnog dijela Vinko- vačkog kraja...., Vinkovci, 2006., str. 90 – 104, 240 – 254, 307 – 315, 345 – 350. 186 O srednjovjekovnom sklopu, vlastelinstvu Sv. Salvator i njegovim sastavnicama te vlasnicima vidi u: Andrić, S., Potonuli svijet, rasprave o slavonskom i srijemskom srednjovjekovlju, Rana povijest Iloka i Iločkih, 3) Središnji Újlak ili Szentzalvátor, Slavonski Brod, 2001., str. 71 – 86; Petković, D., Srednjovjekovna naselja sjeverozapad- nog dijela Vinkovačkog kraja...., Újlak ili Szentzalvátor, Vinkovci, 2006., str. 223 – 239, 342 – 344; Andrić, S., Vinkovci u srednjem vijeku, Područje grada Vinkovaca od kasne antike do kraja turske vlasti, Vinkovci – Slavon- ski Brod, 2007., str. 46, 51 – 55, 57, 66 – 67, 79, 85, 88 – 89, 96 – 98, 112. 101 rasponu od 1353. do 1524. godine poimence zabilježeno ukupno 30-tak sastavnica tog srednjo- vjekovnog svetoilijskog vlastelinstva.187 Na sjevernoj strani, Hrapkovo je graničilo s onim dijelom srednjovjekovnog vlastelinstva Sv. Ilija koji danas odgovara krajnjem jugozapadnom dijelu teritorije grada Vinkovaca. Taj jugoza- padni dio teritorije grada Vinkovaca čini zemljište u obliku nepravilnog četverokuta kojega na zapadu omeđuje šuma Ljeskovac, na sjeveru prostor današnjeg zapadnog vinkovačkog predgra- đa Novog Sela, a na istoku i jugu tok Bosuta. Čini se, kako je upravo tok Bosuta, na spomenutoj južnoj strani, u ukupnoj dužini oko 3 kilometra, činio prirodnu granica između vlastelinstva Hrapkova koje se rasprostiralo sa desne, odnosno južne obale Bosuta i svetoilijskog vlastelin- stva čiji se najveći dio rasprostirao na sjevernoj, odnosno lijevoj strani Bosuta. Osim toga, ta je srednjovjekovna granica na Bosutu, po svemu sudeći, istovjetna onom dijelu današnje međe iz- među grada Vinkovaca i općine Andrijaševci-Rokovci koja također ide tokom Bosuta. U nave- denom jugozapadnom dijelu svetolilijskog vlastelinstva smještenom sjeverno od Bosuta, prem- da srednjovjekovni i ranonovovjekovni izvori bilježe namanje dvije sastavnice, odnosno dva „područna“ sela u sastavu svetoilijskog posjedovnog sklopa: Baškovac i Lĕskovac. Tako je već Engel u širi prostor današnjeg zapadnog vinkovačkog prigradskog naselja Vinkovačkog Novog Sela smjestio srednjovjekovni Baškovac188 zapisan u izvorima od 1385. (villa Basthfolua), „1435.“ (possessio Baskfalwa), 1462. (possessio Baskocz), 1462/465. (possessio Baskowcz), 1491. (villa Baskocz) te oko 1570. godine (Velika ve Mala Boçkofça).189 Točan položaj srednjovjekovnog Baškovca otkriven je tek nedavno na sjevernoj strani ulice Bartola Kašića u Vinkovačkom Novom Selu u jesen 2007. godine, a tijekom arheološkog nad- zora iskopa temelja i temeljnih stopa za potrebe gradnje športske dvorane Osnovne škole Bartola Kašića na broju 48 u istoimenoj ulici. Položaj pak srednjovjekovnog i ranonovovjekovnog Lĕskovca („1435.“ - possessio Lezkouch; 1462. - possessio Lyzkowcz; 1491. - villa Lyzkocz; 1506/507. - possessio Leskowach; 1570. - kariye-i Leskovaç)190 odprije je bilo lako odrediti na temelju položaja starih vinkovačkih ljetnih stanova grupiranih uz lijevu obalu Bosuta upravo oko mjesta gdje ovu rijeku prelazi južna vin- kovačka cestovna obilaznica. Osim toga naziv Liskovac ili Ljeskovac za zemljište u zapadnom i jugozapadnom dijelu teritorije grada, a južno od potoka Nevkoša, koje zauzima oko 500 hekta- ra, te Ljeskovačka šuma koja u jugozapadnom dijelu dijeli prostor grada Vinkovaca od jugo- istočnog dijela općine Ivankovo, jasno su ukazivali na prostor gdje je srednjovjekovni Liskovac 187 Od tih 30-ak sastavnica svetoilijskog vlastelinstva točni položaji njih 9 ili 10 poznati su na temelju arheoloških nalaza, dok su približni položaji sljedećih 8 sastavnica poznati na temelju i danas postojećih toponima. Osim toga, približne položaje manjeg dijela od preostalih 11 ili 12 sastavnica svetoilijskog vlastelinstva također je moguće okvirno odrediti na temelju redoslijeda navođenja u spomenutim srednjovjekovnim izvorima. 188 Engel, Valkóvármegye“ (rukopis), str. 11: Baskovc (Baskfalva) 189 McGowan, isto, str. 465. 190 Engel, isto, str. 120: Leszkovac; McGowan, isto, str. 465 – 466. 102 Slika 26: Današnji izgled „Rokovačkih zidina“ - pogled s istoka (Danijel Petković, lipanj 2010.) doista trebalo tražiti. Arheološka istraživanja provedena na južnoj obilaznici 2003. godine samo su precizirala njegov točan položaj. Južnije od položaja srednjovjekovnog Baškovca i Lĕskovca u krajnjem jugozapadnom, a naselju Hrapkovu prvom nasuprotnom dijelu, današnje teritorije grada Vinkovaca postojale su možda još neke sastavnice srednjovjekovnog vlastelinstva Sv. Ilija. Primjerice, tako je još Pavičić, a slično su kasnije pretpostavili i Engel i Andrić, u ovaj krajnji jugozapadni, naselju Hrapkovu najbliži, dio teritorije današnjih Vinkovaca, smještali srednjovjekovni „Miljanovac, selo jugoza- padno od Vinkovaca“.191 Suprotno ovomu, naše je osobno mišljenje bilo kako se ta redovita sa- 191 Vidi: Pavičić, S., Vukovska župa…, Zagreb, 1940., str. 107, 108, 111, 126, 127, 134,165, 210,213, 219, 234, 297.; Engel, isto str. 137: Milenovc (Milenfalva) 1385: in Meleenfolua nostram portionem (Z. IV. 311); [1413-15]: p. Nylenfalua (Palásthy lt. 53, Df. 281 845, reg.: Zs. IV. 1521); +1435: p. Mylynfalwa; (Dl. 44 035); 1462: p. Miliunfalwa (Draskovich lt. 25-8, Df. 233 201); 1491: v. Mylenoch (Draskovich lt. 66-13, Df. 233 472) 103 stavnica svetoilijskog vlastelinstva Miljanovac uopće nije nalazio na teritoriji grada Vinkovaca već da joj po svemu sudeći odgovara današnje zemljište, odnosno toponim imena Miljac jugo- zapadno od Gaboša.192 Možda će neka buduća arheološka terenska rekognosciranja u tom kraj- njem jugozapadnom kutu teritorije grada Vinkovaca u konačnici osporiti ovu našu tvrdnju te ot- kriti neke nove lokalitete srednjovjekovnog postanka. Drugi, srednjovjekovnom Hrapkovu najbliži dio svetoilijskog vlastelinstva, rasprostirao se s desne strane Bosuta južno od Vinkovaca, a prirodnu granicu između tog dijela svetoilijskog vlastelinstva i Hrapkova činio je onaj pojas šuma (Kunjevci i Bazjaš) koji i danas u najvećoj mjeri odvaja teritoriju grada Vinkovaca od susjednog rokovačkog zemljišta. U tome se pak juž- nom dijelu spomenutog vlastelinstva, upravo uz sjeverni rub spomenutih šuma, nalazilo njego- vih ukupno pet do šest sastavnica, odnosno malenih „područnih sela“: Nova(kov)ci (Újfalu), Kanovci, Kunjevci (Kunfalva), Petrovci (Péterfalva), Zalužje i Bazijaš (Bozjás). Točni položaji srednjovjekovnih Nova(kov)ca, Kanovaca, Zalužja i Bazijaša poznati su, kako na osnovu sačuvanih toponima, tako i na osnovi arheoloških nalaza, dok je položaje srednjovjekov- nih Kunjevaca i Petrovca, na osnovu sačuvanih toponima za sada moguće odrediti samo približ- no.193 Tako su Hrapkovu najbliži susjed u južnom dijelu svetoilijskog vlastelinstva bili Nova(kov)ci, inače zabilježeni u izvorima iz 1390. (Wyfalu), i „1435.“ (Wyfalu alio nomine Nowkowch), te vjerojatno 1413. – 1415. (N…..) godine. Položaj im je poznat kako na temelju zabilježenog to- 194 ponima Novaci (Nowaczy) na austrougarskom vojnom planu Vinkovaca iz 1826. godine, tako i na temelju arheološkog rekognoscirnja provedenog tijekom 2007. godine na zemljištu poljo- privrednog gospodarstva Sopot južno od Vinkovaca. Osim srednjovjekovne keramike na tom Bátyai Benedek itteni részét a feleségére hagyta (1385). A Liszkóiaké (1414 k.). Liszkó tartozéka (1435). A Tallóciaké (1462), Szlakovc (Szentillye) tartozéka (1491). Zablatja és Szlavkfalva (1414 k.). Baskóc és Szlavkfalva (1435) között, Kunovc előtt (1462), Draganovc és Merzasevc (1491) között sorolják fel. — Vinkovci környékén fekhetett. (Cs. II. 334 Milinfalva; Heller-Nehring 114.); Andrić, S., Vinkovci u srednjem vijeku, Područje grada Vinkovaca od kasne antike do kraja turske vlasti, Vinkovci – Slavonski Brod, 2007., str. 69, 72, 75, 76, 78, 79, 80, 85, 141, 143: Milenfalva(Milinfalva, Milenovci). 192 Vidi: Petković, D., Srednjovjekovna naselja sjeverozapadnog dijela Vinkovačkog kraja...., Gorica (Hegyfalu), *Miljanovac i Tomaševci, Vinkovci, 2006., str. 100 – 104, 297, 310, 312. 193 O tim južnim sastavnicama svetoilijskog vlastelinstva vidi u: Andrić, S., Vinkovci u srednjem vijeku, Područje grada Vinkovaca od kasne antike do kraja turske vlasti, Vinkovci – Slavonski Brod, 2007., str. 52 – 55, 69, 72, 75 – 76, 78 – 80, 85, 92, 94, 109 – 110, 141, 143.; Petković, D., Srednjovjekovna naselja sjeverozapadnog dijela Vinkovačkog kraja...., „Svetoilijska područna“ sela s desne strane Bosuta, Vinkovci, 2006., str 240 – 254, 307 – 315, 345 – 348.; Karaula, I. / Petković, D., Osmanski Vinkovci (Karye-i Vinkofçi) - Bogato selo nahije Ivankovo, kadiluka Nijemci, Srijemskog sandžaka, Godišnjak za kulturu, umjetnost i društvena pitanja : za ... godinu / Ogranak Matice hrvatske Vinkovci; Vinkovci, (2006[i.e. 2007]), 24, Vinkovci, 2007., str. 177 – 236.; Topografija nalaza i nalazišta bivše općine Vinkovci, interna dokumentacija, neobjavljeno, GMVk, 1999. – 2009. 194 Vidi: Marković, M., Slavonija, Povijest naselja i podrijetlo stanvništva, karta: Plan Vinkovaca iz 1826. godine (izvornik u ratnom arhivu u Beču), Zagreb, 2002., str. 120. 104 lokalitetu pronađeni su i drugi nalazi, od kojih su najznačajniji dva fragmenta kasnosrednjovje- kovnog zvona (kraj 14. – 15. st.) s vidljivim dijelovima natpisa u gotičkoj majuskuli. (vidi sliku 29) Nađeni su u dva navrata 2007. i 2008. godine na zemljištu spomenutog poljoprivrednog go- spodarstva Sopot (tabla 3), a darovala ih je gospođa Bosiljka Božić Sumrak upraviteljica spo- menutog gospodarstva. Fragmenti zvona, isto tako, možda izvorno potječu sa „Rokovačkih zidi- na“ – srednjovjekovnog Hrapkova koji se u srednjovjekovnim Nova(kov)cima bili prvi jugoza- padni susjed udaljen svega 2.5 kilometra. Iz navedenih fragmenata, koji su činili gornji dio, odnosno „rame“ zvona može se rekonstruirati kako je to zvono bilo u gornjem dijelu / „ramenu“ široko oko 30 centimentara što pretpostavlja težinu zvona od najmanje 100 kilograma. Zvona te veličine u srednjem vijeku zasigurno su imale samo veće i solidnije građene crkve, kakva zasigurno nije postojala u srednjovjekovnim Nova(kov)cima, inače omanjem satelitskom selu. Stoga je takvo zvono moralo na srednjovje- kovne Nova(kov)ce doći s neke druge obližnje lokacije, primjerice iz gotičke franjevačke samo- stanske crkve čiji su današnji ostatci poznati pod imenom „Rokovačka zidina“. Osim toga, po- stoji velika mogućnost kako se u zemlji (na većoj dubini) na spomenutoj tabli 3 ekonomije So- pot nalaze ostali dijelovi ovog zvona. Isto je zvono možda tamo namjerno zakopano od strane ljudi kasnog srednjega ili ranog novog vijeka poradi njegovog sačuvanja uslijed neke opasnosti, vrlo lako moguće uslijed neke od onih osmanlijskih ugroza početkom 16. stoljeća. Na području rasprostiranja srednjovjekovnih Novakovaca osim srednjovjekovnih artefakata na- đeni su i artefakti iz rimskog vremena, primjerice, jedan primjerak rimskog ranocarskog novca iz sredine 1. stoljeća. Na osnovu ovih rimskih nalaza nađenih u Novakovcima, kao i na susjed- nom, nešto sjevernijem lokalitetu Marica u području vinkovačkih Kanovaca moguće je okvirno trasirati smjer antičke ceste koja je od južnog ulaza u rimske Cibalae, na području južne cibalitanske nekropole, pa preko rečenih lokaliteta Marica-Kanovci i Novakovci pravolinijski vodila dalje na jug, prelazeći preko prostora srednjovjekovnog Hrapkova, potom nastavljajući prema Cerni i Gradištu (alterntivno prema Babinoj Gredi) i dalje na Savu. Smjer prolaska ove ceste prostorom srednjovjekovnog vlastelinsta Hrapkova također je moguće okvirno trasirati na temelju nalaza jednog rimskog zidanog groba nađenog još 1967. godine u ulici Stjepana Radića br. 35 u današnjim Rokovcima, a koji po svemu sudeći ukazuje na mjesto gdje je ova cesta pre- lazila Bosut. Važno je istaknuti kako je na drugoj strani Bosuta, točno nasuprot mjesta nalaza ovog rimskog groba, položaj srednjovjekovnih Andrijaševaca inače utvrđen prema onim sred- njovjekovnim nalazima u ulici Ivana Zajca. Na osnovu svega prethodno iznesenog, postoji velika vjerojatnost kako je ovaj antički pravac korišten i tijekom srednjeg vijeka, s time da se samo srednjovjekovno naselje Hrapkovo – lo- kalitet „Rokovačke zidine“ - Jemrića stan, vjerojatno nije nalazilo na direktnom smjeru prolaska ove antičke ceste već u njenom prvom bliskom sjevernom susjedstvu. U konačnici, pretpostav- ljena trasa ove antičke i srednjovjekovne ceste, te drugih srednjovjekovnih puteva na području i u bliskom susjedstvu rasprostiranja srednjovjekovnog vlastelinstva Hrapkovo prikazana je u 105 Slika 27: Današnji izgled „Rokovačkih zidina“ - pogled s juga (Danijel Petković, lipanj 2010.) Slika 28: Današnji izgled „Rokovačkih zidina“ - pogled s jugozapada (Danijel Petković, lipanj 2010.) 106 Slika 29: Današnji izgled „Rokovačkih zidina“ - pogled sa zapada (Danijel Petković, lipanj 2010.) Slika 30: Današnji izgled „Rokovačkih zidina“ - pogled sa sjeverozapada (Danijel Petković, lipanj 2010.) 107 ovom radu na karti pod nazivom: „Srednjovjekovno Hrapkovo i njegovi susjedi“. Na navedenoj karti su među ostalim prikazane i pretpostavljene granice među vlastelinstvima iz čega je vidlji- vo kako je vlastelinstvo Hrapkovo bio relativno nevelika prostorna cjelina oblika nepravilnog trokuta i površine oko 15 km², a koji se usto u najvećoj mjeri poklapa s rasprostiranjem današnje sjeveroistočne rokovačke polovice općine Andrijaševci – Rokovci. 2.8. Demografske procjene Hrapkova Procjenu veličine srednjovjekovne populacije posjeda / vlastelinstva Hrapkova moguće je utvr- đivati temeljem dvaju osnovnih polazišnih pokazatelja. Prvi od tih pokazatelja je upravo spomenuta prostorna veličina tog vlastelinstva za koju smo utvrdili kako je iznosila oko 15 km². Taj podatak sam po sebi ne bi značio ništa da ne postoje okvirni izračuni brojnosti stanovništva pojedinih dijelova srednjovjekovne Ugarske u radovima nekolicine mađarskih medievista i povijesnih demografa objavljenim u posljednjih 60-ak godi- na.195 Oni su to uspjeli utvrditi …služeći se izvorima poput kasnosrednjovjekovnih vlastelinskih urbara i diobenih popisa vlastelinstava, županijskih poreznih popisa nastalih oko prijeloma 15. i 16. stoljeća te iznimno vrijednog registra kraljevskih prihoda iz 1494. – 5. godine. Potonji iz- vor omogućio je i procjenu ukupnog pučanstva Ugarske, Erdelja i Slavonije, koje je u to vrijeme moglo brojati malo više od 3 milijuna ljudi. U istom je sklopu izračunato da je Srijemska županija tada mogla imati oko 45000 stanovnika, s prosječnom gustoćom naseljenosti 14-15 stanovnika po četvornom kilometru. U gotovo dvostruko većoj Vukovskoj županiji bilo bi istodobno oko 75000 stanovnika, odnosno oko 13-14 stanovnika po četvornom kilometru. Po tome su te županije spadale u razmjerno gu- sto naseljena područja, jer je ugarsko-erdeljsko-slavonski prosjek napučenosti iznosio prema istom izračunu tek između 9,5 i 10,8…196 Primjenimo li, dakle, ove demografske procjene na srednjovjekovno vlastelinstvo Hrapkovo, a koje se nalazilo upravo u središnejm dijelu spomenute Vukovske županije, dolazimo do izraču- na kako je cjelokupna populacija tog vlastelinstva nije znatnije prelazila brojku od oko „200 duša“ (15 km² x 13,5 stan./km = 202,5 stan.). Zanimljivo je kako je toj brojci vrlo bliska brojka od „230 duša“ (200 odraslih + 30 djece) koli- ko je brojalo stanovništvo novovjekovnog sela Rokovci, tada filijalnog mjesta u župi Vinkovci, a prema podatcima kanonske vizitacije iz 1738. godine.197 195 O tim radovima i njihovim autorima i rezultatima vidi kod: Andrić, S., Srednjovjekovni Srijem kao mnogostruka istraživačka tema, Zbornik radova I. međunarodnog znanstveno-stručnog skupa „identitet Srijema u prošlosti i sadašnjosti“, Nijemci, 2008., str. 47 – 48, fusnota br. 62. 196 Isto, str. 47. 197 Vidi: Sršan, S., Visitationes canonicae / Kanonske vizitacije, Knjiga IV., Srijem 1735. – 1768., Osijek, 2006., str. 424 – 425. 108 Drugi polazišni pokazatelj koji bi također, donekle, mogao pomoći u izračunu populacije sred- njovnekovnog Hrapkova zasniva se na metodologiji koju je utvrdio, također mađarski, arheolog i paleodemograf Alán Kralovánszky. O ovoj Kralovánszkyjevoj metodi, kao i njenoj konkretnoj primjeni u izračunu populacije za koju je građena srednjovjekovna crkva, danas poznata pod nazivom „Rokovačka zidina“, govorili smo već prethodno u poglavlju 1.5. Tamo smo, tako, izračunali kao je populacija za koju je ta crkva građena brojala najviše oko 330 duša što je svako znatno više nego je realno mogla iznositi populacija malenog vlastelinstva Hrapkova u kasnom srednjem vijeku. Stoga je realno pretpostaviti kako je srednjovjekovna crkva, danas poznata kao „Rokovačke zidine“, građena ne samo za potrebe stanovnika Hrapkova, nego i nekih drugih obližnjih sred- njovjekovnih naselja, primjerice onih Novakovaca u sklopu svetoilijskog ili Andrijaševaca u sklopu ivankovačkog vlastelinstva. To bi bilo u skladu s činjenicom kako su „Botoši Hrapkovski“, posjedovali, kako polovicu obližnjeg ivankovačkog vlastelinstva, tako vjerojatno i, Hrapkovu susjedne, dijelove obližnjeg svetoilijskog vlastelinstva, a kako smo to već pretpostavili u poglavlju 2.4. Postoji također mogućnost kako su feudalni patroni i graditelji te crkve njenom predimenzioni- ranom veličinom upravo nastojali potvrditi svoj društveni utjecaj i značenje. Prije svega, to bi mogao biti Andrija II. Botoš (†1440./1441.) najznamenitiji predstavnik obitelji Botoša Hrapkovskih, za čijeg života je ova velikaška obitelj dosegla najveću moć i utjecaj u Ugarskom kraljevstvu. Također i najstarija vijest o franjevačkom opservantskom samostanu u Hrapkovu seže u 1433. godinu, odnosno u vrijeme Andrijina života, pa se kao najlogičnijiim zaključkom nameće misao kako je upravo Andrija Botoš osnivač i svjetovni patron samostana u Hrapkovu, u mjestu u kojem je, čini se, i rođen. Po svoj prilici, lako je moguće kako su gotičke freske na kojima je prikazan vitez u oklopu i koje je na zidovima „Rokovačke zidine“ još počet- kom 20. stoljeća vidio Đuro Sabo, prikazivale upravo Andriju Botoša „znamenitog ugarskog ratnika koji je tridesetih godina 15. stoljeća s vlastitim odredom od 100 konjanika stražario protiv Turaka u Usori“. Sasvim je drugo pitanje je li samostanska crkva poznata kao „Rokovačke zidine“ građena u isto vrijeme kada je, po svemu sudeći, negdje u prvoj trećini 15. stoljeća, osnovan ovaj franjevački samostan ili je možda znatno starijeg postanka, na što bi, navodno, upućivale neke stilske osobi- ne crkve. Odgovor na ovo, kao i niz drugih pitanja vezanih uz vrijeme i eventualne duže krono- loške faze u gradnji „Rokovačkih zidina“, bit će moguće dobiti tek nakon provođenja nekih bu- dućih i opsežnijih sustavnih arheoloških istraživanja na tom lokalitetu. U svakom slučaju, pogibija Andrija Botoša u izgubljenoj bitci kod Bátaszéka početkom 1441. godine, kao i smrt posljednjeg muškog predstavnika obitelji Botoša Hrapkovskih, njegovog sina Jurja, umrlog najkasnije tijekom prve trećine 1455. godine, imat će, čini se, dugotrajne posljedi- 109 ce na nesređene vlasničke odnose na hrapkovskom vlastelinstvu, što se vjerojatno u konačnici reflektiralo i na ekonomske i demografske prilike posjeda. Ne samo to, nego je vrlo lako moguće kao je Hrapkovo, u vrijeme ili neposredno nakon pogibije Andrije Botoša 1441. godine kod Bátaszéka, doživjelo pustošenja od pojedinih pristalica po- bjedničkog tabora (protu)kralja Vladislava I. Jagelovića.198 Ni jedan onovremeni izvor o tome, naravno, direktno ne govori, ali već i izričaj sadržan u ispra- vi iz 1455. godine prema kojoj se u tadašnjem posjedu i selu (possessio, villa) Hrapkovu navodi „mjesto kaštela“ (locus castelli), a ne „kaštel“ (castellum), sugerira kako ta hrapkovska utvrda na mjestu današnjeg gradišta na „Jemrića stanu“ kod „Rokovačkih zidina“ tada više nije bila u funkciji. Kasniji vjerojatni vlasnici Hrapkova, pripadnici banske grane roda Gorjanskih, očito nisu imali potrebu obnavljanja ove hrapkovske utvrde, jer su na drugim svojim brojnim posjedi- ma imali niz drugih značajnih i prostranijih utvrda, pa nije ni čudno kako se u kronološki posljednjoj ispravi iz 1496. godine Hrapkovo navodi tek kao posjed (possessio Harabko) bez ikakve naznake da je na tom posjedu nekada možda postojala utvrda, odnosno kaštel. Sudbina opservantskog franjevačkog samostana u Hrapkovu još je nejasnija od sudbine njegove utvrde, iako treba pretpostaviti da je njegovo postojanje ipak bila kategorija nešto dužeg vre- menskog trajanja. Ovdje smo naočigled iscrpili sve mogućnosti koje nam za sada stoje u razmatranju brojnosti stanovništva nevelikog srednjovjekovnog vlastelinstva Hrapkova. Ponešto bi nam, doduše indirektno, mogli pomoći osmanlijski porezni popisi Srijemskog san- džaka iz 16. stoljeća, osobito ona dva najranija, prvi se datira u 1546., a drugi oko 1550. (prema Moačaninu vjerojatno iz 1555.) godine.199 Nažalost, ova dva osmanlijska popisa do danas nigdje nisu objavljena integralno već su nam navodi iz njih dostupni tek preko fragmentarnih navoda pojedinih povjesničara osmanističke naobrazbe. Za sada nam je tek dostupan kasniji osmanlijski porezni popis Srijemskog sandžaka nastao oko 1570. godine, a kojega je 1983. godine u Ankari na turskom jeziku objavio američki istraživač Bruce W. McGowan. Prema tom popisu, a kako smo to već naveli na današnjem rokovačkom dijelu općine Andrijaševci-Rokovci, zapisana su dva malena sela (Hropkovci i Tominci) s ukupno 12 kuća, odnosno poreznih domaćinstava. Promnožimo li broj kuća s pretpostavljenih 5 do 8 članova obitelji po kućanstvu200 dolazimo do izračuna kako je tada na prostoru bivšeg srednjovjekovnog vlastelinstva Hrapkovo živjelo svega između 60 do 100 stanovnika odnosno 30 – 50 % od pretpostavljenog nekadašnjeg broja tije- 198 Većina plemstva s područja tadašnje mačvanske banovnine, u koju se tada računala i Vukovska županija, uoči bitke kod Bátaszéka nalazila se na strani Vladislavovih protivnika, dok je najznačajniji pristalica strane Vladislava I. Jagelovića iz tog dijela Ugarske bio Nikola Iločki (*1410. - †1477.) – vidi o tome kod: Klaić, V., Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, Knjiga treća, Zagreb 1985., str. 209 – 221. 199 Čuvaju se u Istanbulu (Başbakanlık Osmanlı Arşivi, fond Tapu Defter, br. 437 i 1000). 200 Pretpostavka dr. Nenad Moačanina za broj članova prosječnog kršćanskog domaćinstvo u Slavoniji u to vrijeme. 110 kom predturskog vremena. Očigledan pad broja stanovnika, čini se, međutim, nije samo rezultat osmanlijskih pustošenja, već se ovaj gubitak kuća i stanovnika, i to na cjelokupnom prostoru ka- diluka Nijemci, izgleda događao i u relativno nedavnom vremenu, konkretno konkretno nakon onog ranijeg popisa od oko 1550. godine. Tada je u tom kadiluku zabilježen osjetno veći broj poreznih domaćinstava, nego dvadesetak godina kasnije.201 2.9. Hrapkovo za osmanlijskih osvajana 1526. – 1536. godine Vukovska županija (u čijem se središnjem dijelu nalazilo i Hrapkovo) iako se geografski nalazi- lo u neposrednom zaleđu Mačvanske i Srebrničke banovine, postala je prvom zonom ratne opa- snosti tek nakon pada Nándorfehérvára (Beograda) i Zimonyja (Zemuna) 1521., pa je do trenut- ka njezina konačnoga gubitka 1536. pretrpjela „samo“ četrdesetpostotnu depopulaciju.202 To, naravno, ne znači kako prostori triju istočnoslavonkih srednjovjekovnih županija Požeške, Vu- kovske i Srijemske nisu u ovom razdoblju trpjeli povremene upade manjih i većih turskih akin- džijkih i martoloških odreda. Međutim, sve te provale, čini se nisu imale nekog trajnijeg demo- grafskog učinka, jer bi se stanovništvo, privremeno izbjeglo, a kada bi turska opasnost prošla, ponovno vraćalo na svoja selišta. Čini se, osim toga, kako upravo u ovom razdoblju nakon pada Bosne 1463. godine imamo i prva značajnija doseljavanja većih skupina stanovništa, npr. u Po- žešku županiju, vjerojatno iz prostora susjedne Jajačke banovine, shodno tome, u Vukovsku žu- paniju iz smjera Srebreničke banovine, dok su prostor Srijemske županije već odprije zapljuski- vali valovi izbjeglica iz Srbije. Tu tvrdnju, bar što se tiče prostora Vukovske županije, potvrđuje ime sela Bošnjaci kod Županje, koje se prvi put u jednom povijesnom izvoru navodi tek 1476. godine.203 Također, u ovom razdoblju, bar od zadnje četvrtine 15. stoljeća, izvori na području Vukovske županije, sve češće bilježe imena i prezimena posjednika, odnosno plemića čije je podrijetlo ne- sumnjivo južnoslavensko, prije svega „južnohrvatsko“.204 201 Više o tome vidi kod: Petković, D., Područje vukovarsko-srijemske županije u vrijeme osmanlijske vladavine (1526. – 1699.) – poglavlje: Uspostava, konsolidacija i organizacija redovite osmanlijske vlasti; djelomični us- pjesi rekolonizacije (1538. – 1566.), Vinkovci, 2009., (rad je u tisku za Monografiju Vukovarsko-srijemske županije u pripremi Instituta Đuro Pilar iz Zagreba). 202 Engel, P., A török dúlások hatása a népességre: Valkó megye példája“[Utjecaj osmanskih provala na populaciju: primjer Vukovske županije], Századok: a magyar történelmi társulat folyóirata, Budapest, 2000., godište134, br. 2, str. 267 – 321.; Jurković. I., Klasifikacija hrvatskih raseljenika za trajanja osmanske ugroze (od 1463. do 1593.), str. Migracijske i etničke teme 19, Pula 2003., 2–3, str. 147 – 174. 203 Engel, „Valkóvármegye“, str. 26 - Dl. 74 520: Bosnyaczy 204 To su npr. generacije potomaka bosanskog bana Borića (1154.-1163.) čiji su jedan ogranak bili i kasniji znameni- ti Berisalvići Grabarski (Pavičić, 1940., str. 138 – 140.), a kao posjednika u Lidrovcima (istočno od Cerića) i He- rijavcu (južno od Vukovara) jedna isprava iz 1240. godine navodi bosanskog bana Prijezdu (1210. – 1287.), (...Prisda bano..., vidi Petković, D., Srednjovjekovna naselja sjeverozapadnog dijela Vinkovačkog kraja..., Vinkovci, 2006. str. 218.). 111 Tako se, tek u drugoj polovici 15. i početkom 16. stoljeća, a sukladno s osmanlijskim pritiskom na „južnohrvatske krajeve“ u Vukovskoj županiji pojavljuju sve češće pripadnici, uglavnom ni- že feudalne strukture koji nose „južnoslavenska“ (hrvatska) prezimena na „ić“.205 Sljedeći pokazatelj koji bi ukazivao na imigraciju pojedinaca ili skupina ljudi, hrvatskog etnič- kog identiteta (naravno u srednjovjekovnom, ne u suvremenom smislu) u prostore srednjovje- kovne Slavonije, pa tako i Vukovske županije, a uzrokovanih pritiskom Osmanlija na prostore Hrvatskog Kraljevstva od druge polovice 15. do početka 16. stoljeća, bili bi toponimi, odnosno imena srednjovjekovnih naselja i posjeda izvedenih od etničkog imena Hrvat(i). Takvih je mi- gracija, doduše bilo i prije,206 međutim, te rane (najkasnije tijekom 13. i 14. stoljeća, a vjerojat- no i ranije) migracije „hrvatskih etnonima i etnotoponima“ u Slavoniju bile su zasigurno manjeg opsega i inteziteta nego one uzrokovane osmanlijskom ugrozom od druge polovice 15. stoljeća nadalje. Što se tiče Vukovske županije, dva etnotoponima izvedena od etnonima Hrvati, mogli bi biti trag pristizanju skupina ljudi hrvatskog etničkog podrijetla tijekom druge polovice i kraja 15. stoljeća.207 205 Neosporno je tako hrvatsko podrijetlo plemićkog roda Kishorvát od Hlapčića koji su zahvaljući upravo Matiji Korvinu i ženidbenim vezama s Bánffyjima Gorjanskim 70-ih godina 15. stoljeća postali značajni posjednici u Vukovskoj županiji. (vidi: Andrić, S., Vinkovci u srednjem vijeku, Područje grada Vinkovaca od kasne antike do kraja turske vlasti, Vinkovci, 2007., str. 82); Na nižoj feudalnoj razini, a prema ispravama iz 1467. i 1477. i 1513. godine godine znamo za „Ladislava Sirgića Privlačkog“ (...Ladislaus Syrgyth /…Ladislaus Syrgyth de Perlak…) i Martina ?Prožića / ?Proksića (…Martinus Proxyth vicecastellanus in Nemethy…) koji su 1467. i 1513. godine obnašali dužnosti kaštelana i vicekaštelana u Nijemcima. Slično tako prema jednoj ispravi iz 1518. godine znamo za plemenitog Petra Ugrinovića kaštelana u Ivankovu. (nobilus Petetrus Wgrynowyth protunc castellanus de Iwanka; Engel, „Valkóvármegye“, str. 92.). Osim toga, u srednjovjekovnom, danas iščezlom, selu Bogárd(a), koje se nalazilo u blizini Dalja, prema sedam isprava s kraja 15. i početka 16. stoljeća kao posjednike nalazimo i neke pripadnike plemićke obitelji Blagajskih (Babonića) podrijetlom iz Blagaja (na ušću Japre u Sanu) u Sanskoj županiji. Tako se između 1498. i 1513. navo- di Luka / Lukač Blagajski od Bogárda (Lucas de Blaga / Lucas Blagay de Bogard); između 1518. i 1525. Nikola Blagajski (Nicolaus Blagay de Bogard) te također 1525. udovice nekih Ivana Čeha Blagajskog i Jurja Horvata Blagajskog (Anna relicta Johannis Cheh de Blagay de Bogard, Elizabetha relicta Georgii Horwath de Blagay de Bogard) Ana i Elizabeta (Engel, „Valkóvármegye“, str. 22.). Potom iz isprava iz 1499. i 1507. znamo za nekog Luku ?Sirdića / Srdića od Kešinaca (...Lucas Syrdygh de dicta Kesse ... / ...nobilus Lucas de Kese...) (Engel, „Valkóvármegye“, str. 104.). Konačno, ovaj posljednji, možda bi mogao biti predak ili rođak, izvjesnog Vida Srlića / Srdića od Svetog Ilije po- sljednjeg poznatog predturskog vlastelina u Svetom Iliji na mjestu današnjih Vinkovaca. Za tog Vida Srlića / Srdića (Vitus Serlygh / Serlyth Serdyth de Zenthillye/ Zenthyllye; Vitum Sterlich), a koji se pod pridjevkom „od Sv. Ilije“ javlja u rasponu od 1516. do 1535. godine, Andrić također kaže kako je vjerojatno „potekao iz tadašnjih profesionalnih vojničkih krugova“, jer je jedan Vid Serdyth, oko 1515. godine „zabilježen u računima hrvatskog bana Petra Berislavića, među vojnicima u banovoj službi“. (Andrić, isto, str. 99 – 105). 206 Jedan od primjera takvih ranih pristizanja hrvatskog imena u srednjovjekovnu Slavoniju, primjerice u Vukovsku županiju bili bi Horvati na mjestu današnjih Novih Mikanovaca, čiji prvi povijesno zajamčeni spomen seže još u 1238. godinu (Petković, D., Hrvatsko ime u rednjovjekovnoj Slavoniji : prema nekoliko primjera u diplomatičkim izvorima od 13. do 15. stoljeća, Starohrvatska prosvjeta, serija III, svezak 33., Split, 2006., str. 259 – 264). 207 Prvo od njih je kasnosrednjovjekovno selo Hrvatka / Horvátka (villa Horwathka) zabilježena u jednom izvoru iz 1467. godine a nalazila se u blizini današnjeg sela Koprivne što nam potvrđuje i Popis sandžaka Požega iz 1579. 112 Bilo kako bilo, Vukovska županija je tijekom vladavine Matije Korvina doživjela možda naj- sjajnije razdoblje u svojem srednjovjekovnom kako povijesnom tako i demografskom razvoju. Prve naznake krize uočavaju se, čini se, tek 90-ih godina 15. stoljeća, posebice u borbama izme- đu pristalica Habsburga i Jagelovića za prijestolje Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva što u Vukov- skoj županiji ima lokalne reperkusije u pustošenjima i oružanim akcijama protiv protivničkih posjeda, utvrda, naselja i podanika. Istovremeno se u ovom razdoblju, intezivira, kako osmanlij- ski pritisak na pojas obrambenih banovina južno od Save, tako i upadi u prostore županija sjeverno od Save i Dunava. U konačnici će to dovesti do rastakanja ovog Korvinovog obrambe- nog sustava, što u završnici rezultira osmanlijskim osvajanjem Srebreničke 1512. i Jajačke ba- novine 1527. godine. Osmanlijsko carstvo je tako osvajanjem čitavog prostora Srebreničke ba- novine u jesen 1512. godine izbilo na južne granice Vukovske županije. Čini se, međutim, kako se ni taj događaj nije znatnije odrazio na demografiju Vukovske župani- je, jer će znatnija pustošenja i demografski gubitci, osobito njenih istočnih dijelova, nastupiti tek oko 1521. godine. Te godine osvojena su posljednja ugarska uporišta u sjevernoj Srbiji, utvrde Šabac i Beograd - „južna vrata Ugarskog kraljevstva“, a osvojen je i najveći jugoistočni dio ondašnje Srijemske županije s gradovima Zemunom, Mitrovicom, Kamenicom, Karlovcima i Slankamenom, izuzev Varadina (današnjeg Petrovaradina). Iako će se već sljedeće 1522. godine Osmanlije povući iz većine ovih mjesta u Srijemu, oni će tada u jugoistočnom dijelu Srijema, s uporištem u Zemunu osigurati svojevrstan „mostobran“ (do otprilike linije Slankamen – Mitrovica) za kasnija osva- janja. Uspostavom ovog „mostobrana“ nastupaju teška vremena i za Vukovsku županiju koja se sada našla ugožena od osmanlijske sile i s istočne strane. Pojedini izvori, naime, tek u tom vremenu na prostoru Vukovske županije u znatnijoj mjeri bilježe pusta sela i posjede. Jedan od boljih primjera za to je srednjovjekovno Ivankovačko vlastelinstvo koje se nalazilo „na početku zapadnog dijela Vukovske županije“. Rasprostiralo se osim u prostoru današnje općine Ivankovo, kao i andrijaševačke polovice današnje općine Andrijaševci-Rokovci, a zauzimalo je godine, kada je ona zabilježena, doduše tada već kao mezra iliti pustoselina Hrvatska koja je pripadala spomenu- tom selu Koprivna u sastavu nahije Čepin. (Petković, D., 2006., Hrvatsko ime..., str. 258) Drugo od tih kasnosrednjovjekovnih sela Vukovske županije, a koje je u sebi sadržavalo etnonim Hrvat bilo je selo Horvát (Horwath), a navodi se u četiri isprave u rasponu od 1478. do 1481. godine. Prema ispravi iz 1480. godine u njemu je bilo 13 (kuća) jobagiona, odnosno kmetova, a već se i spomenutih kasnosrednjovjekovnih isprava može zaključiti kako se nalazilo u blizini Erdruta, što kasnije potvrđuje i spomenuti Popis sandžaka Pože- ga iz 1579. godine u kojem se u nahiji Erdut među mezrama odnosno pustoselinama kasabe Erdut navodi i mezra odnosno pustoselina Hrvat koja mu je istovjetna. (Petković, isto, str 258 – 259) Čini se, osim toga, kako bi ovo kasnosrednjovje selo Horvát u blizini Erduta možda moglo biti u nekakvoj korela- ciji s onim Jurjem Horvatom Blagajskim od Bogarda čija se udovica Elizabeta 1525. godine navodi kao jedna od posjednica u spomenutom Bogardu kod Dalja. Argument za to je upravo prostorna blizina Dalja i Erduta u čijoj su se neposrednoj blizini nalazila kasnosrednjovjekovna sela Bogárd(a) i Horvát, te činjenica kako se oba ova sela navode zajedno u istoj ispravi iz 1480. godine (Engel, „Valkóvármegye“, Dl. 18 313, str. 22, 104). 113 i manje periferne dijelove današnjih općina Vođinci, Cerna te grada Vinkovaca. Prema četiri po- znata predturska sumarna „inventara“ ovog vlastelinstva iz 1483., 1507., 1518./1519. i oko 1520. godine prilično se pouzdano može reći kako su ga osim samog trgovišta i utvrde Ivankova činila još 42 posjeda. Za njih se 21, a prema izričajima u ovim „inventarima“, pouzdano može reći kako su bili „posjedi ujedno i sela“ (possessione seu villae), a za ostalih 21 se isto tako može za- ključiti kako su još 1483. godine bili prediji (predia), odnosno nenaseljeni ili tek povremeno ili sezonski naseljeni posjedi, tj. zemljišta. Istovjetan će omjer sela i predija kao na ivankovačkom vlastelinstvu biti i 35 godina kasnije, odnosno prema „inventaru“ iz 1518./1519. godine, što zna- či kako se na Ivankovačkom vlastelinstu u ovom razdoblju sve do kraja drugog desetljeća 16. stoljeća nisu dogodile iole značajnije demografske promjene. Tek se u „inventaru“ Ivankovač- kog vlastelinstva nastalom oko 1520. godine (ili koju godinu kasnije, svakako u oprvoj polovici 20-ih godina 16. stoljeća), navodi svega 5 posjeda u izričaju „mjesta pustih sela“ (loca villarum desertarum), a za koje se prema podatcima prijašnjih inventara pouzdano može reće kako su bili naseljena sela, a ne samo prediji. Na osnovu ovog podatka dade se zaključiti kako stupanj de- mografske opustošenosti Ivankovačkog vlastelinstva u prvoj polovici 20-ih godina 16. stoljeća vjerojatno nije iznosio više od 25 %. Slična je situacija u tom vremenu vjerojatno bila i na osta- lim vlastelinstvima u okolici Ivankova, primjerice Cerni, Hermangradu, Sv. Iliji, ili Slakovcima, pa tako i na malenom Hrapkovu. Ovaj primjer Ivankova također ide i u prilog Engelovu procje- ni o svega 40-postotnom demografskom gubitku na prostoru srednjovjekovne Vukovske župani- je do osvajanja njenih posljednjih, od Osmanlija slobodnih, dijelova oko 1536. godine. Na području današnjeg vinkovačkog i županjskog kraja te su godine u turske ruke konačno pala važna uporišta i utvrde u gornjem Pobosuću: Ivankovo, Cerna, Gradište i Babina Greda. U istom osvajačkom pohodu nesumnjivo je osvojeno i Hrapkovo. Najnovija istraživanja, doduše potvrđuju predaju Morovića 1529. godine, ali u novom svjetlu navode predaju Ivankova i Nijemaca već 1532. godine i to u tekstu kronike Feridun-bega.208 Što se tiče Nijemaca, podatak iz kronike Feridun-bega je vjerojatno vjerodostojan jer su oni od 1485. godine godine bili u vlasništvu Zapoljskih, a bili su u vlaništvu Ivana Zapolje i nakon Mohačke bitke o čemu svjedoči jedna isprava izdana od strane njegovog protivnika Ferdinanda I. Habsburgovca 23. studenog 1527. godine u Budimu. 209 208 Moačanin, N., Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vladavine, Slavonski Brod 2001., str. 145. 209 Ferdinand je tada, a prema sadržaju ove isprave Ivanu Zapolji i njegovim pristalicama oduzeo brojne posjede u Slavoniji. Među Zapoljinim posjedima u Slavoniji u ispravi se navode i kašteli Nijemci i Ilch u Vukovskoj župa- niji koje je tom prigodom Ferdinand darovao kapetetanu šajkaša Stjepanu Revaju (1511.-1528.). Sasvim je drugo pitanje je li te posjede Stjepan Revaj stvarno uspio i preuzeti ili su oni i dalje ostali u vlasništvu Ivana Zapolje. Ovaj potonji scenarij čini se izglednijim jer se već u u rujnu sljedeće 1528. godine ratna sreća počela okretati u korist Ivana Zapolje. Naime, 25. rujna 1528. godine snage lojalne Ivanu Zapolji kod mjesta Sarospataka u dana- šnjoj sjeveroistočnoj Mađarskoj porazile su vojsku Stjepana Revaja. (Klaić, V., Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, Knjiga četvrta, Zagreb 1985., str. 110.) 114 Čini se kako je i sama predaja utvrde i mjesta Nijemci Turcima 1532. godine u konačnici izvr- šena relativno „bezbolno“ i s vjerojatnim prešutnim pristankom njihovog prijašnjeg vlasnika Ivana I. Zapolje. Što se pak tiče predaje Ivankova 1532. godine, ona se vjerojatno također, ali tek formalno, tada doista i dogodila. Stvarno vojno osvajanje ove utvrde i uspostava turske voj- ne posade u njoj uslijedilo je tek 1536. godine, slično kao i u ostalim spomenuti utvrdama u gor- njem Pobosuću. O osvajanju ovih utvrda u gornjem Pobosuću, primjerice onoj kraj „Rokovačkih zidina“ na mje- stu srednjovjekovnog Hrapkova te u Gradištu, još sredinom 19. stoljeća postojala je lokalna us- mena predaja koju jedan anonimni putopisac zapisao u Vinkovcima te objavio u časopisu Neven 1854. godine.210 Ovu zanimljivu priču u novije vrijeme objavio je mr. Zlatko Virc u svojem radu „Lokalna usmena predaja o turskom osvajanju vinkovačkog kraja“ iz kojega, posredno, crpimo sljedeći tekst anonimnog zapisivača iz 1854. godine: …Pripovijedaju da je ondje uz crkvu (danas Rokovačka zidina, inače franjevački samostan) bila liepa velika kula uzidana (utvrđenje nasuprot samostanu, danas s druge strane želježničke pruge Vinkovci-Županja) u kojoj je sjedio nekakav veliki gospodin (feudalac Franjo Zay). Taj isti gospodin (kažu) imao je još jednu manju i neznatniju kulu (utvrđenje) na brežuljku blizu Gra- dišta (koje je četiri pet – li satih daleko od Rokovacah). Kada jedan put zarati s Turcima,onda on pogine, a svo svo njegovo imanje i blago ostane njegovoj jedinici kćeri, koja je (kažu) jako lijepa bila. Kada Turci to vide da njegovo čitavo imanje ostalo na jednoj ženskoj glavi, onda oni naume, da tu liepu djevojsku ubiju, ponda cielu onu zemlju osvoje. Ale se oni ne usude upravo zaratiti, nego namisle da u nedjelju, koja prva dojde, obkole oni crkvu i kulu, jer su znali da svakog sveca grne narod iz sve okoline u crkvu, pa pomisle u sebi, da će lako moći i dosta naro- da pogubiti i onu liepu djevojku smaknuti. Kada prva nedjelja dodje, obkole oni crkvu i kulu, pa tud množina izsieču, a djevojka im nekako pobjegne izmakne. Kad Turci vide, da one liepe djevojke ni u crkvi ni u kuli neima, onda oni za njom u potjeru. A ona kako je bježala nadje nekako uzput plug i u plug osam volovah upreženih; onda ona, kad vidi potjeru, neima ni kud ni kamo, već sjedne na plug, pa potjera volove, a volovi što igda koji može, te uprav k onoj kuli (utvrdi) blizu Gradišta. Ona u kulu, a Turci ka kuli; onda joj se bog milostivi smiluje, jer je (kažu) jako pobožna bila, pa se otvori brežuljak na kojem je kula stajala i ona s plugom i volo- vima padne unutra, onda oni onako biesni razvale obadvije kule, a crkvu niesu nikako mogli. Pripoviedaju, da se ona liepa djevojka, plug i volovi, odmah kako su u brežuljak pali, u zlato stvorili, pa već tako da su i danas. – Uz crkvu (Rokovačke zidine), gdje pripoviedaju da je ona liepa velika kula bila (utvrda nedaleko današnjih zidina), poznaje se još i sada temelj nekakve zgrade; a za onu kulu blizu Gradišta, kazivaše mi, da je na onom brežuljku, gdje je ona stajala, 210 Autor Sv. B. napisao je Putopisne crtice, II. Slavonija – Put iz Vinkovaca do Siska, Neven 1854, 422 – 427. – preuzeto preko: Virc, Z., Lokalna usmena predaja o turskom osvajanju vinkovačkog kraja, Mohačka bitka 1526., Biblioteka "Dukat", Kulturno informativni centar "Privlačica", Vinkovci 1990., str. 117 – 129. 115 posadjen šljivik i da ima po njemu mnogo criepa, te sviet po njemu prekapa, nebi – li se zlata dokopao… 211 Iz ove narodne tradicije, očito nastale u Rokovcima, jedino je jasan i prepoznatljiv njen tipičan ahistorijski etnografski karakter, koji počesto spaja, inače nepremostive, jazove povijesnih de- setljeća i stoljeća, pri tome ispreplićući mitske i stvarne događaje i likove u nerazmrsivo klupko. Stoga je besplodan trud u onom „velikom gospodinu“ koji je „sjedio u kuli“ automatski prepo- znavati Franju Zaya od Csömöra (*1498. – †1570.), a kako to interpolira Virc, navodno po- sljednjeg predturskog vlasnika većine posjeda u gornjem Pobosuću. Ne samo to, nego ni jednog čvrstog dokaza da je ugarska velikaška obitelj Zay, inače podrijet- lom iz mjesta Csömöra u blizini današnje Pešte, a prije čina sklapanja braka iz 1538. godine iz- među spomenutog Franje Zaya i Barbare Gorjanske (†1569.), najmlađe kćeri Lovre Bánffija Gor- janskog (1478. – 1526.), u gornjem Pobosuću, osim možda Ivankova posjedovala ijedan drugi 212 važniji posjed. To potvrđuju i kronološki posljednje isprave iz 1506., 1507. i 1508. godine u kojima se kao zajedničko vlasništvo Lovre Bánffija Gorjanskog i njegovog šurjaka Ivana Kis- horváta od Hlapčića navode, svi važniji srednjovjekovni posjedi i njihove manje sastavnice u prostoru gornjeg Pobosuća, primjerice Cerna,213 Gradište, Babina Greda, te Kosztormánszentdi- enes (Kostroman – Sv. Dionizije).214 Ta je činjenica potpuno razvidna upravo iz Engelovih če- stica koje se odnose na spomenute srednjovjekovne posjede u gornjem Pobosuću.215 Stoga ne- mamo razloga sumnjati kako su svi navedeni posjedi u gornjem Pobosuću (Cerna, Gradište, Ba- bina Greda, te Kostroman – Sv. Dionizije) bili u vlasništvu Bánffija Gorjanskih bar do smrti Lov- re Bánffija Gorjanskog (1525. ili 1526. godine), a možda i kasnije, primjerice do smrti njegova malodobnog sina Ladislava (†1528.). Što se događalo s Lovrinim brojnim i prostranim posjedi- ma u onih deset godina, između Mohačke bitke 1526. do konačnog osmanlijskog osvojenja pro- stora srednjovjekovne Vukovske županije u ljeto i jesen 1536. godine zasad nam je nepoznato. 211 Isto, str. 118 – 119. Napominjemo kako su Vircovi komentari, odnosno naknadne interpolacije, ovdje pisani „nor- malnom“, odnosno uspravnom fontu dok je izvorni tekst anonimnog autora iz 1854. godine u kurzivu odnosno „italic“ fontu. 212 Polovica vlastelinstva Ivankovo navodno je već 1507. godine stekao Franjin otac Petar Zay. – vidi: Andrić, S., Srednjovjekovno Ivankovo i njegovi gospodari, Ivankovo – monografija, Ivankovo, 2003., str. 40. Međutim, isti autor već u fusnoti (broj 56) kojom se komentira spomenuta tvrdnja o vlasništvu Ivankova iz 1507. godine izražava slijedeću dvojbu: „Ni te promjene nismo mogli istražiti kroz izvorne dokumente sačuvane u arhivu obitelji Zay“ (Misli se na navodne nove vlasnike Ivankova iz 1507. godine). 213 Andrić, S., isto, također i za Cernu, iako to ne potkrepluje niti jednim izvorom tvrdi slijedeće: ...Obitelj Zay je tada posjedovala i obližnji kaštel i vlastelinstvo Cernu... 214 Ostatci kaštela Kostroman – Sv. Dionizije donedavno bili su vidljivi na obali Save oko 3,5 kilometra južno od Babine Grede, ali već u području današnje općine Slavonski Šamac. Doslovno ih je prije nekih 15 do 20 godina „sravnio sa zemljom“ neki bagerist iz Slavonskog Šamca. Tu mi je vijest prije nekoliko godina, a nakon mojeg upita o položaju Kostromana, saopćio Josip Lozuk, viši kustos pri arheološkom odjelu Muzeja Brodskog Posavlja u Slavonskom Brodu. 215 Engel, „Valkóvármegye“, str. 6, 34, 74, 111: Babagerenda; Cerna; Gradistye; Kosztormánszentdienes 116 Bilo kako bilo, …sam je Franjo Zay ženidbom za Barbaru Bánffy stekao u toj županiji golema imanja njezinog roda, doduše samo „na papiru“, jer je u to vrijeme čitava županija već pala u turske ruke. Ali arhiv obitelji Gorjanski koji je Zay naslijedio skupa s posjedima, za njega u tom času beskoristan, spašen je upravo zahvaljujući tome braku i danas je dragocjen za istraživanje kasnog srednjovjekovlja u Slavoniji…216 Vjerojatno je upravo ovo bogatstvo arhiva Zay, koji se danas čuva u Slovačkom nacionalnom arhiva u Bratislavi, na većinu dosadašnjih istaživača ostavio tako snažan dojam da su spomenu- te nekadašnje posjede Bánffija Gorjanskog u prostoru gornjeg Pobosuću „predali“ u vlasništvo obitelji Zay par desetljeća prije nego što se to stvarno dogodilo. Postoji, doduše, mogućnost, kako je neke od ovih posjeda Bánffija Gorjanskih, pa tako i Hrap- kovo koje je u tom vremenu vjerojatno potpadalo pod Cernu ili Gradište, Franjo Zay ipak stekao prije ženidbe s Barbarom Bánffy, ali nikako prije smrti njenog oca Lovre Bánffija Gorjanskog. Osobito to vrijedi za ono turbulentno vrijeme nakon Mohačke bitke kada su krhotine Ugarskog kraljevstva između 1526. i 1532. postale poprište „građanskog rata“ između prisaša protukralje- va Ivana Zapolje i Ferdinanda Habsburgovca. …Zay je bio istaknut pristaša kralja Ferdinanda Habsburgovca i pisac više povijesnih izvješća na mađarskom jeziku o turskim pohodima u predvečerje Mohačke bitke…217 Stoga nije isključeno kako je neke od bivših posjeda Lovre Bánffija Gorjanskog u Vukovskoj županiji, pa tako i one u Pobosuću, Franjo Zay stekao uparavo kao nagradu u vjernom služenju kralju Ferdinandu, da bi u konačnici te svoje stečevine dodatno legitimirao 1538. godine bra- kom s Barbarom Bánffy Gorjanskom. Uslijed svega prethodno izrečenog, boljim pridjedlogom se čini misao, koja je usto i sukladna spomenutoj narodnoj predaji, kako liku „velikog gospodina“, „oca lijepe djevojke“ možda bolje odgovara povijesna osoba Lovre Bánffija Gorjanskog (1478. – 1526.), dok bi liku „lijepe dje- vojke“ možda odgovarla Lovrina najmlađa kćer Barbara, buduća žena Franje Zaya. Osim toga, čini se kako i turski „genocid“ na „Rokovačkim zidinama“ kojega opisuje ova na- rodna tradicija, nije čin konačnog osvajanja iz 1536. godine, nego neki, koju godinu raniji i ma- nji osmanlijski upad na posjede Hrapkovo i Gradište. Jedan stariji arheološki nalaz nađen u širem prostoru srednjovjekovnog vlastelinstva Sv. Ilija mogao bi poslužiti u mogućem određivanju preciznijeg vremena tog osmanlijskog upada. Sadr- žaj ovog nalaza indicira kako je 1528., ili najkasnije u srpnju 1529. godine tijekom onog prolas- ka Sulejmanove vojske u pohodu na Beč, širi prostor svetoilijskog vlastelinstva bio ugrožen i vjerojatno opustošen. Na takav, pak, zaključak upućuju najmađi primjerci ugarskih denara iz 216 Andrić, S., Vinkovci u srenjem vijeku…, str. 99. 217 Isto. 117 Slika 31: Približno rasprostiranje arheološkog lokaliteta „Rokova- čke zidine – Jemrića stan“, odnos- no srednjovjekovnog naselja Hrap- kovo (unutar plavog okvira): 1. „Rokovačke zidine“, 2. utvrda na Jemrića stanu; 3. Kružna crvena struktura / objekt promjera 30 me- tara; B – vjerojatno mjesto sred- njovjekovnog broda (skele) u bli- zini spomenute utvrde. Plava kosa crta označava vjerojatni smjer seoskog puta u srednjovjekovnom Hrapkovu koji je vodio od spome- nute utvrde i skele na Bosutu, na sjevernom rubu naselja; pa sve do franjevačkog samostana koji se, čini se, nalazio na južnom rubu naselja. (satelitska snimka) Slika 32: „Rokovačke zidine“ (samostanska crkva); 2. Obrisi pravilne četvrtaste strukture / objekta dimenzija 40x40 m na južnoj strani „Rokovačkih zidina“ – vjerojatni ostatci samostanskog klaustra (satelitska snimka) 118 Slika 33: 1. Jemrića stan; 2. Vidljivi ostatci srednjovje- kovne utvrde s opkopom (ARKOD snimka) Slika 34: 1. želježnička pruga Vinkovci – Županja; 2. Obrisi crvene kružne strukture objek- ta promjera oko 30 metara na istočnom rubu srednjovjekov- nog naselja (satelitska snimka) 119 1527. godine koji su se nalazili u sklopu ostave ugarskog novca pronađeni početkom 20. stolje- ća negdje u prostoru današnjeg zapadnog vinkovačkog predgrađa Vinkovačkog Novog Sela.218 Prethodno izrečene tvrdnje morat će ipak ostati samo nedokazana nagađanja, sve dok se ne nađu neki novi izvori koji bi mogli osvijetliti povijest Hrapkova u desetljećima prije nego taj prostor postane sastavni dio Osmanlijskog carstva. U konačnici, najvjerojatniji dio narodne tradicije o „Rokovačkim zidinama“ zapisane u Vinkov- cima 1854. godine nalazi se na samom kraju iste priče te glasi: … poznaje se još i sada temelj nekakve zgrade… Te temelje upravo potvrđuju suvremeni „Google earth“ snimci „Rokovačke zidine“ s čije su južne strane u tlu vidljivi obrisi veće četvreokutne građevine koja po svemu sudeći odgovara klaustru franjevačkog opservantskog samostana u srednjovjekovnom Hrapko- vu. (vidi sliku 32) 218 Vidi: Brunšmid, J., Skrovište ugarskih srebrnih novaca u Neudorfu kod Vinkovaca, VHAD, 9/1887., 4, str. 100─104. 120 Rokovačke zidine – fallacies and truths Medieval settlements in Rokovci and Andrijaševci area Today, Rokovačke zidine\Rokovačka zidina are decrepit leftovers of medieval church some 5.5 kilometres away from Vinkovci and in vicinity, or better said, in north-east neighbourhood of village Rokovci and it has been causing, with amateurs and scholars alike, many dilemmas about what kind of medieval sacral object it is. Even more questions were raised on subject as to which, by that time known, settlement of Vukovo County Rokovačke zidine belonged to. In spite of the fact that in last two centuries many, more or less competent, authors and writers have stated numerous facts about Rokovačke zidine, most of them faulty, but it seems that final and correct answers to all those questions we didn’t get until the end of the last decade, in the late 90’s. Answers to all these questions were greatly enabled by the work of famous and late Hungarian medieval researcher Pál Engel (1938-2001). All of the answers come from his in depth historical and topographical review of medieval Vukovo County (still unpublished), that should be printed in fifth and final tome of comprehensive historical and topographical handbook of medieval Hungary also known as György Györffy, Az Árpád-kori Magyarorság történeti földrajza, sv. 1−4, Budapest, 1963 − 1998. It seems that among other issues, this Engel's work also solved the question to which known settlement of Vukovo County Rokovačke zidine belong to. Except Engel, other very helpful author was Stanko Andrić, especially his monograph on medieval Vinkovci history (Andrić, S., Vinkovci u srednjem vijeku, Područje grada Vinkovaca od kasne antike do kraja turske vlasti, Vinkovci – Slavonski Brod, 2007.) as well as some of his other earlier works in which he deals with various settlements in vicinity of Vinkovci. D. Petković has also, but in much less detail, dealt with problems of Rokovačke zidine in some of his earlier works, for example in his monograph „Medieval settlements in Northwest area of Vinkovci Municipality“ (Acta Musei Cibalensis, 3, nova serija, br. 1, Vinkovci, 2006.). And although he referen- ced Engel’s work, D. Petković has still left the question of the purpose and character of Rokovačke zidine unanswered. And that is why, among other things, this work was motivated by need to, as much as we know about the subject today, completely and finally give answer to questions what type of sacral object Rokovačke zidine were and to which medieval settlement it belonged to. Before moving to conclusion of abovementioned questions, in first 7 chapters of this book (1.1 to 1.7), D. Petković had to look at all the wrong assumptions, false claims, fallacies, quotations and misleads stated by various amateurs and scholars that wrote about Rokovačke zidine and its possible historical and topographical medieval context during 19th and 20th century. Most of the space (1.1-1.5) was dedicated to mostly false claims that were stated by famous researcher of medieval history of Vinkovci and its municipality, historian, linguist and anthropogeografist Stjepan Pavičić, back in the middle of the 20th century. Although he was the first one to realise historical con- 121 nection between medieval settlement St. Elias and nowadays Vinkovci, in attempt to resolve some other historical and topographical problems, as Rokovačke zidine, he lacked insight in original docu- ments which led him to many wrong assumptions and incorrect historical and topographical recon- structions. Exactly that is why most of the space in first chapters (1.1-1.5) was dedicated to „entagling Pavičićs web of fallacies“ about Rokovačke zidine. In doing so, D. Petković has mostly used before mentioned monograph about medieval Vinkovci by Stanko Andrić, in which he realised where the fallacy about medieval Palina being modern Vinkovci comes from and also stated Pavičić’s fallacy about medieval Poljana-Prečka around Rokovačke zidine. Amateur work of Stjepan Schulzer pl. (noble) of Müggenburg named „Cibalis-Palina-Vinkovci“ had mostly contributed to that fallacy. And it was Pavičić who stated that Vinkovci cannot be connected by any way to Palina, but only to medieval parish and marketplace St. Elias (Sv. Ilija). While correctly stating that connection he wrongfully tried to place Palina (he called it Poljana) in broader area of Rokovačke zidine. Therefore D. Petković has explained in this book how there are three Palinas on area of medieval Vukovo County mentioned in historical sources. Historical sources show us that none of the three mentioned Palina’s can be related to Vinkovci, even if we take in consideration large surface of today’s Vinkovci Municipality. Pavičić based his conclusion that Rokovačke zidine belong to Poljana on existence of burg – Jemrića stan, village Prečko and abbey and abbey church. He believed that Rokovačke zidine are leftovers of medieval gothic church which he connected with Phillp of Korođ (Kórógyi) and document dated to 1415. In which counter pope John XXIII granted him building of Franciscan monastery with church, garden, graveyard and other buil- dings. But that is not possible because document which Pavičić uses is dated to 1436. and is concerned with today’s Paljevina near Potnjan in Drenje Municipality in northeast Đakovo area. Stanko Andrić in 2001 in his article titled „O medievističkom radu Ive Mažurana“ (Andrić, S., Poto- nuli svijet, Rasprave o slavonskom i srijemskom srednjovjekovlju, Slavonski Brod 2001.) clarified that link with Philip Kórógyi is not possible because land of Kórógyi family, so called Prečka (Perekchee / Pergche), is in medieval Baranja County, today in Hungarian part of Baranja near the fort Haršanj. The same was already stated by Csánki in 19th century (Csánki, D., Magyarország történelmi földrazja a Hunyadiak korában, I-V, Budapest, 1890. – 1913.). In chapter 1.6 named „Rokovačke zidine in literature and papers“ earliest amateur works by colonel of Broder regiment Johann Pichler written in 1829, Luka Ilić Oriovčanin, Franjo Vaniček and Shulzer of Muggenburg are critically quoted. Mentioned authors state very doubtful claims of character of Rokovačke zidine, which is also critically reviewed by Danijel Petković. It is, however, very interesting that older authors described seeing frescoes painted in byzantine style in Rokovačke and that these descriptions led some individuals to conclusion that it must had been „greek - orthodox“ church. It was enough for the nationalist’s Serbian press uses this site in the dawn of WWII as inexplicable evidence of Orthodox Church and Orthodox population in this area. 122 Article titled Iz istorije Slavonije – Srpski manastiri oko Vinkovaca (From Slavonian history – Serbian monasteries around Vinkovci) was printed in local Vinkovci papers named Slavonija. Paper was printed by local branch of Yugoslavian radical community party and was edited by Veliša Ra(j)ičević, author of the article, who between two World Wars also wrote in other local papers, mostly Serbian nationalist and Yuoslavia unitarian orientated. The article is political pamphlet without any scientific value whatsoever. It states that church (Rokovačke zidine) belonged to Orthotox church because there were Orthodox believers living here in that time period. D. Petković has in detail analysed whole problem and realised that these were amateur and scientifically doubtful arguments dating from the end of 19th and beginning of 20th century that were abused by Serbian ultra nationalists. And so were Rokovačke zidine used as arguments for Serbian nationalist and Yugoslavian unitary politics. Except for these amateur documents, this chapter also deals with authors schooled in history and art, like Đuro Sabo, who in early 20th century gave relatively good and even today accurate style interpre- tation and description of Rokovačke zidine. On similar path as Đuro Sabo were some other researchers, like Diana Vukičević Samaržija (Vukičević Samaržija, D., Sakralna gotička arhitektura u Slavoniji, Zagreb, 1986.), but she misread Csánki and claimed that Rokovačke zidine were court chapel on Rokovci estate owned by medieval noble family Motičinski (hung. Matucsinai). Unlike her, Sena Sekulić Gvozdanović took other, but equally wrong path, when she relayed on Pavi- čić’s claims that Rokovačke zidine were Franciscan monastery built by Phillip Kórógyi. She even went one step further and described Rokovačke zidine as fortified monastery and suggested that archaeolo- gical excavations could recover predecessors of Franciscans, maybe Augustans or even Benedictines. She also drew three possible schemes of monastery layout, but without any scientific stronghold. Last chapter of the first part of this book explains some of the author’s early assumptions, before he studied Engel, of what Rokovačke zidine might be. Second part is titled Povijesno-topografsko razrješenje lokaliteta (Historical and topographical solution to the site) and contains nine chapters 2.1 to 2.9. Chapters 2.1 to 2.5, titled …Posjed i utvrda Hrapkovo i njihovi gospodari „Botoši Hrapkovski“ (Estate and fort Hrapkovo and its masters the Botoš’s of Hrapkovo); …Franjevački samostan u srednjovjekovnom Hrapkovu…(Franciscan monastery in medieval Hrapkovo); …Jesu li srednjovjekovni posjedi Hrapkovo i Hropkovci istovjetno mjesto?...(Are medieval estates Hrapkovo and Hropkovci the same); …Posjednička povijest Cerne, Gradišta i Babine Grede…(History of owning Cerna, Gradište and Babina Greda); and ...Hrapkovo su Hropkovci oko današnjih „Rokovačkih zidina“…(Hrapkovo is Hropkovci around today’s Rokovačke zidine), bring detailed answers to historical and topographical questions of what are Roko- vačke zidine. Analysing so far known historical facts as well as acknowledging document dating to year 1496 found by Engel, D. Petković has come to conclusion that Rokovačke zidine and nearby Jemrića stan were medieval Franciscan monastery and fort of nearby settlement within Hrapkovo estate, all belonging to noble family Botoš of Hrapkovo (Botos de Harapk). 123 The Franciscan monastery in medieval Hrapkovo was observant one and it was mentioned in Pope Eugene the Fourth’s bulla from year 1433. With great certainty it can be assumed that this monastery was founded by one of the last generations of Botoš of Hrapkovo family. Analysis of medieval as well as early modern (Ottoman) sources confirms that Hrapkovo and Hropkovci are the same place. Genealo- gical data compiled by Stanko Andrić for supplement of Croatian biographical handbook (Hrvatski biografski priručnik), was used to further confirm our knowledge of Hrapkovo state. End of chapter 2.1 brings family tree of feudal Botoš of Hrapkovo family (Botos de Harapk). Detailed information about spatial distribution of Hrapkovo family estate were gained from Stanko Andrić’s work about medieval Ivankovo (Andrić, S., Srednjovjekovno Ivankovo i njegovi gospodari, Monografija Ivankovo, Ivankovo, 2003.). With these facts, D. Petković attempts to reconstruct owning history of Hrapkovo as well as other medieval estates in wider area of today’s Cerna, Gradište and Babina Greda. He also states that Hrapkovo and village Hropkovci are the same place and that the document mentio- ning Hropkovci dating from year 1435 is actually forgery made some thirty years after the presumed original date of the document, very explicitly explained by Stanko Andrić in his before mentioned work about medieval Vinkovci. In this forged document Hropkovci are clearly located „ispod rijeke Bosuta“ (south of river Bosut), one more argument for Hrapkovo and Hropkovci being the same place. Although forged, document bring correct geographical distribution of medieval estates, except for Fulovac which is situated in the same place as Hropkovci even though it is in vicinity of village Ivankovo. According to the same document Hrpkovci were of 43 estates owned by Ivan Alšanski (Jonh of Alsán) and after his death they were to belong to Matko Talovac (Tallóc) and his brothers. In case of Hropkovci that is impossible because we know that in 1435 they belonged to Botoš of Hrapkovo family. From other, more reliable documents, we know that this family also owned larger parts of Ivankovo estate and one estate named Sv. Ilija (Zenthillye). This Sv. Ilija could quite easily be the predecessor of today’s Vinkovci. D. Petković correctly assumes that members of Talovac (Tallóc) family, but not before the end of the Botoš of Hrapkovo family bloodline in year 1455, in some illegal way got hold of Hropkovci, but also other estates mentioned in forged document. Some of these estates really belonged to Ivan Alšanski (†1435/37.) and some belonged to Botoš of Hrpkovo family. Document was probably made by the last and politically insignificant generation of Talovac (Tallóc) family in the 1460’s, as Engel has already assumed. In that time the family had to defend their inherited but usurped landholder’s rights against other noble families like Morović (Maróti) and Dombovarski (Dombóvari). In creating one such forgery they, probably by mistake but also possibly on intention, included Hropkovce - Hrapkovo in the list of Ivan Alšanski (John of Alsán) estates, even though they belonged to Botoš of Hrapkovo family. 124 D. Petković also assumes that etymologically speaking Hropkovci could only be a village that is part of superior spatial and meaningful whole – Hrapkovo estate. Village Hropkovci was still present during the reign of Ottoman Empire in second half of 16th century and we even know some of the names of the villagers. From all the above said we can conclude that today’s Rokovačke zidine and nearby leftovers of medie- val fort in Jemrića stan can be interpreted as medieval fort and settlement Hrapkovo and remains of that settlement’s Franciscan’s monastery church. In that case we can also consider today’s village Rokovci continuation of medieval and early modern settlement Hrapkovo-Hropkovci, only somewhat more to the south. D. Petković also presumes who could be the most likely builder of church and finder of monastery today known as Rokovačke zidine. That is most likely Andrija II Botoš (†1440./1441.) most signifi- cant member of Botoš family, during whose lifetime family gained most of the power and influence in Hungarian kingdom. The assumption is quite possible but so far improvable. In proof of that assump- tion aid the gothic fresco paintings that Đuro Sabo saw in early 20th century. They depicted knight wearing an armour and that may as well be Andrija II Botoš „important Hungarian warlord who with his own cavalry unit of 100 soldiers guarded the border against Turks in Usora in 1430’s“. In this part of the book D. Petković raises the question was monastery church built in the same time when the monastery was founded or could it be of older origin. Monastery was founded in first third of 15th century, but looking at some style characteristics church could be older than that. Only archaeological excavations will provide us with answer to this question. After Andrija II Brotoš died in battle of Bátaszék in 1441 estate was pillaged and started its decline. That is also visible from a document dated in year 1455 that states that in possession of the village in that time is just place of fort – locus castelli instead of fort – castellum. This suggests that Hrpkovo fort, today in place of Jemrića stan, was no longer in function in that time. Later probable owners of Hrapkovo, members of Bánffy Gorjanski family, most likely had no need to rebuild the fort since on their other estates they had bigger and more significant forts. This is con- firmed by a document from 1496, which describes Hrapkovo only as an estate (possesio Harabko) not mentioning existence of fort. Settlement Hrapkovo once situated on place of today’s Rokovačke zidine and Jemrića stan is much older then its first time noted in medieval sources (end of 14th and beginning of the 15th century). In chapter 2.6 …Najranija povijest Hrapkova – značenje imena… (Earliest history of Hrapkovo – mea- ning of its name) D. Petković attempts to solve the question of the etymology of the name Hrapkovo. He believes that it comes from Slavic personal name or nickname Hrapko that describes the man of rough presentation, literally „coarse man“. Such interpretation would allow dating the first owner as early as 10th century. 125 Such interpretation of the name is supported by analogies from local area where there are several names of settlements originating from personal names. Such are Andrijaševci (Andrijaš (Andrew)), Vinkovci (Vinko (Victor)), Šiškovci (Šiško), Prkovci (Pero / Petar (Peter)), Ivankovo (Ivanka / Ivan (John)) etc. Some of these names belong to Christian saints, Andrijaš, Vinko, Pero / Petar, Ivanko / Ivan, but it does not mean that villages were names after patron saint of the church. Name place of Vinkovci was derived from personal name, not from „name of the church or its side altar“ or alleged vineyard growing tradition as early authors have thought. Today’s name of Ivankovo comes from personal, not saint’s name. By analysing settlement names D. Petković concludes that in whole of Vinkovci municipality names are much more often derived from personal than from some saint’s or medieval church’s name. In chapter 2.7 „Hrapkovo i njegovi susjedi – prostorni opseg posjeda (vlastelinstva)“ (Hrapkovo and its neighbours – surface of the estate), D. Petković reconstructs surface of Hrapkovo as well as its bounda- ries to other local estates. Based on the document from year 1496 which mentions sites Prodanovci and Tominci, names that have been saved to nowadays on area of todays as Prodanovci and Tonačko blato, it is possible to determine boundaries of Hrapkovo. Other estates that bounded Hropkovi can also help us to determine its size. On north, northwest and southwest side Hrapkovo bordered with marketplace and fort Ivankovo. Border was most likely river Bosut. That means that today’s village Rokovci-Andrijaševci, was before owned by two different estates. Andrijaševci by Ivankovo and Rokovci by Hrapkovo. In today’s Andrijaševci area there were four of five, from about fifty, known settlements of Ivankovo estate. From these four or five we know of 2 today and they are considered archaeological sites in vicinity of Andrijaševci. First of them are Goričice, assumed to be Lončarski poloj (medieval Lučar or Lončar) and in Andrija- ševci we know of a site that can be identified as a position of medieval Andrijaševci. Medieval village Mlinište was north of medieval Andrijaševci, somewhere near archaeological site of „Stoja“, respective- ly, somewhere in the broader area of toponym Veliki kamenik whose name is in close etymological relation with medieval Mlinište. In western part of Andrijaševci village we know of toponyms Mjerevci and Greginci which, as it is con- firmed in several medieval sources, integral part of Ivankovo estate. According to this, almost whole of the today’s Andrijaševci used to be a part of Ivankovo estate and only its most southern parts belonged to Cerna estate. Nowadays these parts are known as Fabrički gaj, Šurakovac and „Stara Sela“. Other estate surrounding Hrapkovo from the north, northeast, east and southeast side was Sv. Ilija estate, today’s Vinkovci. Results of archaeological survey conducted by Archaeological department of Vinkovci municipal Musem, in which D. Petković took part, have helped in locating some of these sites. Informations and 126 chance finds provided by museum associates Zvonimir Harhaj and Mirko Barišić, also proved to be helpful. Two chance finds of a bell fragments with text in gothic majuscule dated in 14th or 15th centu- ry are also very significant because we assume that they originated from Rokovačke zidine – Hrapkovo since they were found only 2.5 kilometres northeast from it, on a site known as Novaci. Based on the insight in distribution of archaeological finds and sites in area between Rokovačke zidine, Rokovci and Vinkovci, D. Petković has attempted to reconstruct direction of Roman road: from south entrance to Roman Cibalae, in the area of southern necropolis of Cibalae, across sites Marica and Nova(kov)ci and then further on south across the medieval Hrapkovo and then continuing to Cerna, Gradište (alternatively Babina Greda) and Sava. Direction of this road, or better said its presumed direction across medieval Hrapkovo is depicted on a map in the end of the book since D. Petković assumes that the Roman road was still used in medieval times. Attempting to thoroughly present Hrapkovo, in chapter 2.8, D. Petković gave a demographic asses- sment. Assuming that surface of the Hrapkovo estate was about 15 km2 and using results of Hungarian medieval and paleodemogaphic research, he calculated that Vukovo county during 14th and 15th centu- ry had some 75.000 inhabitants, about 13-14 people to square kilometre. Using the same calculation Hrapkovo could not have had much more than 200 „souls“ (15 km2 x 13.5 inhabitants/km2 = 202.5 inhabitants). Only slight population increase occurred in post Ottoman Rokovci, as visible from canonical visitations from year 1783 - 200 adults and 30 children. Based on Ottoman taxation list for Srijemski sandžak from around 1750’s, D. Petković believes that in today’s part of village Rokovic-Andrijaševci in Ottoman times existed only two small settlements (Hropkovci and Tominci) with 12 houses in total. That brings us to the fact that in area of Hrapkovo estate lived only 60 to 100 individuals, mere 30-50 % of pre Ottoman population. Last and relatively comprehensive chapter Hrapkovo za osmanlijskih osvajanja 1526. – 1536. godine (Hrapkovo during Ottoman conquering in years 1526 – 1536) D. Petković opens with relatively com- prehensive digression related with Ottoman conquering and supposed migrations and demographical changes on wider south-eastern brim of medieval Hungary, respectively in space of Vukovo county, that start with danger of Ottoman intrusions in other half of 15th and 16th century. He states that first occasional Ottoman intrusions left no lasting effect on demographic picture, but after the Bosnia fell in 1463 possibly there were some migrations. Confirmation to that we find in the name Bošnjaci (Bosnians) near Županja, first time mentioned in a medieval source in 1476. These demographic changes are considerably more noticeable in the other half and the end of 15th cen- tury, with more and more names and surnames of estate holders and noblemen of southern Slavic, res- pectively south Croatian origin being noted in sources of Vukovo County. There are noticeably more members of mostly lower feudal ranks bearhing „southern Slavic“ (Croatian) names that end in „ić“. Occurrences of toponyms of settlements and states derived from ethnic name Hrvat(i) (Croats) are another sign of migrations of groups and individuals of Croatian ethnicity in the area north of river 127 Sava and in Vukovo County. These migrations were probably present before as well but not with such intensity as after Ottoman intrusion in the second half of the 15th century. In one such intrusion n 1512, Ottomans got as far as to southern borders of Vukovo County. But more drastic changes occurred in 1521 when Ottomans conquered Belgrade and largest south-east part of Sirmia County. Similar demographic situation can be assumed in other estates in vicinity of Ivankovo, Hermangrad, Cerna, Sv. Ilija, Slakovci and Hrapkovo, based on comparison with relevant „settlement inventories“ of Ivankovo estate from years 1483, 1507, 1518/19 and 1520. Based on these inventories D. Petković concludes that degree of depopulation in first two decades of 16 century in Ivankovo estate could not have been more that 25% which should be applicable to other mentioned estates. That number corres- ponds well with degree of depopulation of Vukovo County just before it was conquered by Ottomans, and that was even before already approximated by Engel. Between 1532 and 1536 Ottomans conquered and ruled over right side of river Bosut, starting with surrender of Nijemci in 1532. Its fall in Ottoman hands probably happened, it is assumed, „painless“ and with „silent nodding“ of previous owner John Zápolya (Ivan Zapolja ; hung. Szapolyai János). There is also interesting piece of folk tradition about conquering the forts in upper Bosut region, specifically those next to Rokovačke zidine and one in Gradište. D. Patković assumes that the „great gentleman“ and „father of a fair maiden“, as he is described in folk’s tale, was Lovro Gorjanski (hung. Lõrinc Bánffi Garai; 1478 – 1526) and that „a fair maiden“ could be Lovro’s youngest daughter Barba- ra, future bride of Franjo (hung. Ferenc) Zay de Csömör. Archaeological finds tell us indirectly about fall of Hrapkovo and Gradište, mostly hoard of Hungarian denars from 1527 found in today’s western suburb of Vinkovci, Vinkovačko Novo Selo. That would indicate that in 1528 or in July of 1529 du- ring the march of Suleiman’s army on Wienna, wider region of Sv. Ilija estate was endangered and most likely ravaged. Similar destiny probably befell neighbouring Hrapkovo near today’s Rokovačke zidine. 128 Izbor iz bibliografije: Andrić, S., Potonuli svijet, Rasprave o slavonskom i srijemskom srednjovjekovlju, Slavonski Brod, 2001. Andrić, S., Srednjovjekovno Ivankovo i njegovi gospodari, Monografija Ivankovo, Ivankovo, 2003., str 29 – 43. Andrić, S., Vinkovci u srednjem vijeku, Područje grada Vinkovaca od kasne antike do kraja turske vlasti, Vinkovci – Slavonski Brod, 2007. Andrić, S., Srednjovjekovni Srijem kao mnogostruka istraživačka tema, Zbornik radova I. međunarodnog znanstveno-stručnog skupa „identitet Srijema u prošlosti i sadašnjosti“, Nijemci, 2008. Andrić, S., Keseri, Mihovil, Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, 2009., svezak 7., str. 275 – 276. Andrić, S., „Botoši Hrapkovski“ (rukopis), Hrvatski biografski leksikon, dopunski svezak. Bösendorfer, J., Crtice iz slavonske povijesti, S osobitim obzirom na prošlost županija: Križevačke, Viro- vitičke, Požeške, Cisdravske Baranjske, Vukovske i Srijemske te Kr. i Slob. Grada Osijeka u sred- njem i novom vijeku, Osijek, 1910. Brunšmid, J., Skrovište ugarskih srebrnih novaca u Neudorfu kod Vinkovaca, VHAD, 9/1887., 4, str. 100 – 104. Buczynski, A., Kruhek, M., Valentić, M., Hrvatska na tajnim zemljovidima, Brodska pukovnija, Zagreb, 1999. Crnčan, M. / Dević, A., Župa Rokovci-Andrijaševci, Rokovci-Andrijaševci, 2004. Šaranović Cvetek, V., Rekognosciranje vinkovačkog terena, rukopis, Gradski muzej Vinkovci, 1966. − 1968. Csánki, D., Magyarország történelmi földrazja a Hunyadiak korában, I-V, Budapest, 1890. – 1913. Engel, „Valkóvármegye“ (rukopis za zaključni 5. svezak povijesnotopografskog priručnika poznatog kao György Györffy, Az Árpád-kori Magyrorság történeti földrajza, sv. 1−4., Budapest, 1963. − 1998.) Engel, P., A török dúlások hatása a népességre: Valkó megye példája“ Századok: a magyar történelmi társulat folyóirata, [Utjecaj osmanskih provala na populaciju: primjer Vukovske županije], Buda- pest, 2000., godište 134, br. 2, str. 267 – 321. Fermendžin, E., Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae ord. S. Francisci Seraphici., Stari- ne JAZU 22, Zagreb, 1890. Fermendžin, E., Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis, Zagreb, 1892. Gašić, E., Kratki povijesni pregled biskupija Bosansko – Đakovačke i Srijemske, Đakovo / Osijek, 1944. / 2000. Gere, L., Várak a Szerémségben, A Középkori Dél-Alföld és Szer, Szeged, 2000., str. 337 – 381. Sekulić Gvozdanović, S., Utvrđeni samostani na tlu Hrvatske, Zagreb 2007. Horvat, A., Rokovci, selo jugozapadno od Vinkovaca, Enciklopedija likovnih umjetnosti, Zagreb, 1966. 129 Jurković. I., Klasifikacija hrvatskih raseljenika za trajanja osmanske ugroze (od 1463. do 1593.), str. Migracijske i etničke teme 19, Pula 2003. Karaula, I. / Petković, D., Osmanski Vinkovci (Karye-i Vinkofçi) - Bogato selo nahije Ivankovo, kadiluka Nijemci, Srijemskog sandžaka, Godišnjak ogranaka Matice hrvatske Vinkovci, br. 24, Vinkovci, 2007. Klaić, V., Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, 3. izdanje priredio Trpimir Macan, Zagreb, 1975. Orban Kljajić, M., i Kljajić, J., Statitički opis Brodske pukovnije iz trećeg desetljeća 19. stoljeća, Scrinia slavonica 3, Slavonski Brod, 2003. Marković, M., Slavonija, Povijest naselja i podrijetlo stanovništva, karta: Vinkovci s Novim Selom na austrougarskoj topografskoj karti iz 1885. godine, Zagreb, 2002. Mažuran, I., Povijesni izvori Slavonije, Baranje i Srijema, Sv. I., 1390.−1409., Osijek, 2002. Moačanin, N., Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vladavine, Slavonski Brod 2001. McGowan, B. W., Sirem sancaği mufassal tahrir defteri, Ankara, 1983. Pavičić, S., Vinkovci (Sv. Ilija), Poljana s Prečkom i manastirom franjevačkim u Prečkoj, Vinkovački tjednik, br. 21, Vinkovci, 27. 5. 1933., str. 2 – 3. Pavičić, S., Vukovska župa, U razvitku svoga naselja od 13. do 18. stoljeća, I. dio, Zagreb, 1940. Petković, D., Redovničke zajednice razvijenog i kasnog srednjeg vijeka na vinkovačkome području..., Godišnjak ogranka Matice hrvatske Vinkovci, br. 20, Vinkovci, 2003., str. 127−130. Petković, D., Srednjovjekovna naselja sjeverozapadnog dijela vinkovačkog kraja; U prostoru današnjih općina Stari Mikanovci, Ivankovo, Andrijaševci, Markušica, Tordinci, Nuštar te grada Vinkovaca, Vinkovci, 2006. Petković, D., Hrvatsko ime u srednjovjekovnoj Slavoniji: prema nekoliko primjera u diplomatičkim izvo- rima od 13. do 15. stoljeća, Starohrvatska prosvjeta, serija III, svezak 33., Split, 2006. Petković, D., „Područje vukovarsko-srijemske županije u vrijeme osmanlijske vladavine (1526. – 1699.)“, rukopis za Monografiju Vukovarsko-srijemske županije u pripremi Instituta Đuro Pilar iz Zagre- ba). Vukičević Samaržija, D., Sakralna gotička arhitektura u Slavoniji, Zagreb, 1986. Smičiklas, T. i ostali, Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Codex diplomati- cus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae), III – XV, Zagreb, 1905. – 1934. Sršan, S., Kanonske Vizitacije, Knjiga IV, Srijem 1735. – 1768., Osijek, 2006. Szabo, Gj., Spomenici prošlosti u Srijemu; Mikanovci – Rokovci – Ledinci – Bapska – Lipovac, Savreme- nik, Godište XI; broj I i II; Zagreb, 1916. Vaniček, F., Izlet u Županju 1842., Tri stara zapisa, Kulturna kronika, Županjski zbornik, broj 1, Župa- nja, 1967. Virc, Z., Lokalna usmena predaja o turskom osvajanju vinkovačkog kraja, Mohačka bitka 1526., Vinkovci, 1990. 130 UMJESTO POGOVORA - RIJEČ UREDNIKA Rokovačke su zidine danas tek ostaci srednjovjekovne crkve u blizini današnjeg naselja Rokov- ci. Ova knjiga sa dva vrijedna priloga, povijesna i arheološka, donosi sve o njima, naravno, prema dosadašnjem stupnju istraživanja. Odmah na početku potrebno je razriješiti dvojbu oko naziva. Između dvojbe koristiti li gramati- čki ispravniji, i usto stariji, naziv – Rokovačka zidina (budući da se radi samo o jednom objek- tu) ili današnji (u lokalnom govoru opće uvriježeni) naziv – Rokovačke zidine- slažemo se da je pravilnije rabiti potonji naziv, kao što je to prihvatio Petković. Pojasnimo odmah kako je došlo do nastanka ovog teksta. Prvo je autor objavio opsežan rad (knjigu) Srednjevjekovna naselja sjeverozapadnog dijela vinkovačkoga kraja, (Acta Musei Ci- balensis, 3, nova serija, br. 1, Vinkovci, 2006.) u kojem se po prvi put ozbiljnije pozabavio i lo- kalitetom Rokovačke zidine, ali je ostavio otvoreno pitanje konačnog razrješenja što su one bile. Njegov rad recenzirao je jedan od ponajboljih hrvatskih medievista, a svakako najbolji u Slavo- niji, Baranji i zapadnom Srijemu, Stanko Andrić. Sa zadovoljstvom primjećujemo da Andrić i Petković uspješno surađuju lišeni znanstvenih egoizama i uz sva međusobna uvažavanje. Andrić je potom objavio rad (knjigu) Vinkovci u srednjem vijeku, područje grada Vinkovaca od kasne antike do kraja turske vlasti (izdavači su Matica hrvatska Vinkovci i Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje iz Slavonskog Broda. Knjiga je izašla kao deveto izdanje edicije Biblioteca Croatica: Slavonica, Sirmiensia et Baranyensia, Vinkovci – Slavonski Brod, 2007.). Potrebno je naglasiti da je taj Andrićev rad jedan u nizu, jer je on prije toga napisao nekoliko članaka u kojima je segmentarno obradio pojedine lokalitete s ovoga područja. O važnosti Andrićeva doprinosa razvoju slavonske medievistike ovdje nećemo posebno govoriti, ali je nesporno da je Andrić prvi posegnuo za suvremenim rezultatima mađar- ske historiografije koja se pozabavila ispravama iz kancelarija na tlu srednjovjekovne Mađarske. Bez tih bi se rezultata srednjovjekovna povijest Slavonije još uvijek nalazila u začaranom krugu iz kojega nije mogla izaći. Ovaj Petkovićev rad je do sada najpodrobniji prikaz povijesti Rokovačkih zidina u kojem je proanalizirao sve do sada poznate povijesne izvore, ali i povijesno-znanstvenu literaturu te mnogobrojne članke autora, koji se nisu znanstveno bavili poviješću, ali su ipak na neki način pomogli osvjetljavanju zbivanja oko Rokovačkih zidina. Ipak, nalazište su Petkovićeva istraživanja bili rezultati mađarskog medievista Pála Engela, od- nosno njegova rukopisna povijesnostopografska obrada srednjovjekovne Vukovske županije pripremljena za objavu u petom zaključnom sveku temeljnog povijesno-topografskog priručnika srednjovjekovne Ugarske poznatog u literaruri kao: György Györffy, Az Árpád-kori Magyrorság történeti földrajza, sv. 1−4., Budapest, 1963.−1998. Petković je kritičkom analizom prihvatio 131 rezultate njegovih istraživanja te je konačno razriješeno pitanje što su Rokovačke zidine i kojem naselju Vukovske županije pripadaju. Petković i Andrić su se pozabavili poviješću Rokovačkih zidina, ali to nisu bile zaokružene slike, jer je nedostajao sveobuhvatni prikaz života tih srednjovjekovnih prostora, ili bolje rečeno naselja uz ili oko Rokovačkih zidina. Ovo nije primjedba jer je potpuno jasno da su se oba auto- ra prvenstveno pozabavila ubikacijskim razrješenjima budući da su lokalni povjesničari, netko više – netko manje, došli do krivih zaključaka, u čemu su povjesničari amateri također dali svoj prilog. Novija istraživanja Danijela Petkovića kao i njegove analize dovele su ga do zaključaka koji su ovdje izneseni. Oni nam omogućuju stjecanje potpune slike cjelokupnoga srednjovjekovnoga života naselja Hrapkova i njegovih Rokovačkih zidina. Petković je utvrdio da je Stjepan Pavičić, jezikoslovac i antropogeograf, prvi ustanovio povije- snu vezu između srednjovjekovnog Sv. Ilije (Szentillyea) i današnjih Vinkovaca. O drugim rezultatima Pavičićevih istraživanja nema potrebe raspravljati jer će se usporedbom rezultata, do kojih su došli Andrić i Petković, lako ustanoviti što je Pavičić dobro postavio, a što ne. Andrić je utvrdio odakle potječe zabluda o srednjovjekovnoj Palini kao srednjovjekovnim Vinkovcima. Radi se o zaključku Istvána Szalagyi-Salagius-a koji je u djelu O stanju panonske Crkve (De statu ecclesiae Pannonicae), moderne Vinkovce prvi poistovjetio s antičkim Cibala- ma, ali i sa srednjovjekovnom Palinom. Popularnosti ove zablude u lokalnoj sredini pomogao je Stjepan Schulzer pl. Müggenburški, čiji je tekst objavljen u Spomen spisu Cibalae 1938. godine. Petković je pomoću rezultata istraživanja Pála Engela otklonio sve sumnje o Palini kao srednjo- vjekovnim Vinkovcima. U povijesnim ispitivanjima se spominju tri Paline. Prva Palina zapravo Poljana, odgovara današnjem zemljištu Poljanica udaljenom od središta Vođinaca oko 1.5 kilometar u južnom smjeru. Druga Palina nalazila se sjeverno, oko Vuke, i pripadala je vlastelinstvu Nagyfalu ili Velika Vas (kod današnjih Semeljaca). Posljednja, treća Palina bila je središte crkvene župe u sklopu Požeškog arhiđakonata. Nalazila se zapadno od Gorjana i u susjedstvu prostranog vlastelinstva grada Nevne (Levanjske Varoši). Csánki, Bösendorfer i Gere su na karti došli do pogrešnih zaključaka o ubikaciji Paline. Znanstveni izvori pobijaju mogućnost da bi i ijedna od ovih Palinu mogla odgovarati modernim Vinkovcima, čak ni ako bi se u obzir uzeo široki opseg današnjega vinkovačkog gradskog po- dručja. Pavičić je na osnovu postojanja: utvrđenja – Jemrića stan, sela Prečka, samostana i samostanske crkve zaključio da je nekadašnji posjed Poljana prostor Rokovačkih zidina. One su, prema nje- 132 mu ostaci srednjovjekovne gotičke crkve koju je Pavičić povezao s Filipom Korođskim i ispravom iz 1415. godine u kojoj se navodi da mu je protupapa Ivan XXIII. dopustio da sagradi franjevački samostan sa crkvom, grobljem, vrtom i ostalim. No to nije moguće jer se isprava iz 1436. godine odnosi na onu srednjovjekovnu Palinu koja je na mjestu današnje Paljevine kod Potnjana u današnjoj općini Drenje u sjeverozapadnom dijelu Đakovštine. Prema Pavičiću crkva – Rokovačke zidine bila je posvećena sv. Roku, što ne potvrđuje kanon- ska vizitacija iz 1729. godine, budući da se naziv Poljana polako izgubio i sve se više rabio naziv Rokovci. Pavičić je pravilno ustvrdio da se tadašnje rokovačko groblje nalazilo izvan sela, oko stare crkve i da su to najvjerojatnije Rokovačke zidine što potvrđuju i česti nalazi ljudskih kostiju u neposrednoj blizini. Bilo je to srednjovjekovno i ranonovjekovno groblje. Veza sa Filipom Korođskim nije moguća jer se posjed Korođskih tzv. Prečka (Perekchee / Pergche) nalazio u srednjovjekovnoj Baranjskoj županiji, danas u mađarskom dijelu Baranje, konkretno, u blizini utvrde Haršanja, što je utvrdio već potkraj 19. stoljeća Csánki. Petković je, nakon što je u svojem svakodnevnom istraživanju došao do novih spoznaja, sma- trao potrebnim priznati svoje prethodne zablude vezane uz ovaj lokalitet. U tome znanstvenici ne vide ništa loše, naprotiv, to je uobičajeni postupak znanstvenika kojima je cilj njihova istraživačkog rada znanstvena istina. Analize srednjovjekovnih isprava jasno ukazuju da su Rokovačke zidine i Jemrića stan bili fra- njevački samostan i utvrda srednjovjekovnog naselja unutar vlastelinstva Hrapkovo, dok su nji- hovi gospodari bili Botoši Hrapkovski. Franjevački samostan u srednjovjekovnom Hrapkovu bio je opservantski samostan koji se spo- minje u buli pape Eugenija IV. iz 1433. godine. Ovaj samostan zasigurno je u vezi s njegovim vjerojatnim osnivačima i patronima članovima pretposljednje generacije roda Botoša Hrapkov- skih. Analiza izvora govori da su posjedi Hrapkovo i Hropkovci istovjetno mjesto. Kako bi zaokružio naša znanja o posjedu, autor se potrudio da nam prikaže rodoslovlje feudalne obitelji Botoša od Hrapkova (Botos de Harapk). Započevši genealoška istraživanja, Petković nije mogao mimoići i pitanje njihovih posjeda tako da je proanalizirao i rezultate istraživanja drugih povjesničara. Došavši do ovoga zaključka, Petković je pokušao rekonstruirati i posjedničku povijest Hrapkova kao i srednjovjekovnih vlastelinstava na području današnje Cerne. Utvrdivši istovjetnost posjeda Hrapkovo i selo Hropkovci oko današnjih Rokovačkih zidina, Petković upozorava da je spomen Hropkovaca u darovnici iz 1435.godine, a koja je po svemu sudeći tridesetak godina kasniji falsifikat, i u kojoj se isti Hropkovci jasno lociraju „ispod rijeke Bosuta“, također argument za istovjetnost Hrapkova i selo Hropkovci. Petković utvrđuje kako spomenuta darovnica – falsifikat iz 1435 uglavnom donosi ispravan geografski redoslijed sred- 133 njovjekovnih tada, tobože, „darovanih“ posjeda, izuzev iznimke Fulovca kojega „darovnica“ također locira u istu skupinu ispod Bosuta kao i Hropkovce, iako se današnji toponim, odnosno zemljište Fulovci, rasprostire u prvom jugoistočnom susjedstvu Ivankova. Posjed Hropkovci je prema sadržaju krivotvorine-darovnice iz 1435., bio jedan od 43 poimence navedena posjeda Ivana Alšanskog, a nakon njegove smrti, prema sadržaju iste darovnice, ti su posjedi trebali pripasti Matku Talovcu. Što se tiče Hropkovaca, to je zapravo nemoguće jer su upravo u razdoblju datiranja darovnica iz 1435. Botoši Hrapkovski bili jedini mogući vlasnici posjeda Hrapkova – Hropkovaca. Iz drugih, pak, vjerodostojnih isprava znamo kako su u otprilike isto vrijeme pripadnici ove velikaške obitelji također posjedovali ne samo Hrapkovo, već i polovicu ivankovačkog vlastelinstva te jedan posjed koji se zvao Sv. Ilija (Zenthillye). Taj bi Sv. Ilija doista mogao biti istovjetan Sv. Iliji na mjestu današnjih Vinkovaca. Stoga je realno pretpostaviti kako su se kasniji Talovci, ali tek nakon izumiranja Botoša Hrap- kovskih 1455. godine, mogli na neki, vjerojatno nelegalan, način domoći Hrapkova – Hropko- vaca, ali i većine drugih u „darovnici“ spomenutih posjeda, kako onih za koje se pouzdano zna da su doista u prošlosti pripadali Ivanu Alšanskom (†1435/37.), tako i onih koji su do 1455. godine bili u posjedu Botoša Hrpkovskih. Petković stoga pretpostavlja kao je krivotvorina-darovnica iz 1435. nastala u „režiji“ zadnje, tada već politički oslabljene, generacije Talovaca 60-ih godina 15. stoljeća, kada je ova obitelj svoja stečena, ali uzurpirana posjednička prava, trebala braniti od posezanja drugih konkuren- tskih velikaških obitelji, konkretno Morovića i Dombovarskih. U kreiranju jednog takvog falsi- fikata Talovci su, omaškom ili namjerno, u popis nekadašnjih posjeda Ivana Alšanskog mogli uključiti i Hropkovce – Hrapkovo koji su zapravo pripadali Botošima Hrapkovskim. U etimološkom smislu Hropkovci bi mogli biti samo selo i posjed koji pripada nadređenoj pro- stornoj i značenjskoj cjelini – vlastelinstvu, odnosno posjedu Hrapkovu. Naselje je živjelo i pod Turcima u drugoj polovici 16. st., čak su poznati i neki od stanovnika to- ga posjeda. Iz svega naznačenoga Petković je zaključio da se današnje Rokovačke zidine i u blizini vidljivi ostaci srednjovjekovne utvrde na Jemrića stanu, mogu interpretirati kao srednjovjekovni kaštel i naselje Hrapkova te kao ostaci franjevačke samostanske crkve u tom Hrapkovu – Hropkovcima. U tom su smislu i današnji Rokovci novovjekovni nastavak srednjovjekovnog i ranonovovje- kovnog naselja Hrapkova - Hropkovaca, ali na novom južnijem položaju. Stoga je najvjerojatnije da je srednjovjekovna crkva, danas poznata kao Rokovačke zidine, nije građena samo za stanovnike Hrapkova, nego i nekih drugih obližnjih srednjovjekovnih naselja, kao na primjer Novakovaca u sklopu svetoilijskog ili Andrijaševaca u sklopu ivankovačkog vlastelinstva. 134 Petković se pozabavio i pitanjem tko je dao sagraditi crkvu i samostan. Po njemu bi to mogao biti Andrija II. Botoš (†1440./1441.) najznamenitiji predstavnik obitelji Botoša Hrapkovskih, za čijeg života je ova velikaška obitelj dosegla najveću moć i utjecaj u Ugarskom kraljevstvu. Ova tvrdnja je veoma realna, pa gotičke freske na kojima je prikazan vitez u oklopu i koje je na zido- vima Rokovačke zidine još početkom 20. stoljeća vidio Đuro Sabo, prikazuju upravo Andriju Botoša “znamenitog ugarskog ratnika koji je tridesetih godina 15. stoljeća s vlastitim odredom od 100 konjanika stražario protiv Turaka u Usori”. (Andrija Botoš poginuo je početkom 1441. godine u izgubljenoj bitci kod Bátaszéka.) Petković ispravno postavlja pitanje je li samostanska crkva – Rokovačke zidine građena u isto vrijeme kada je i osnovan franjevački samostan. Samostan je osnovan, po svemu sudeći negdje u prvoj trećini 15. stoljeća, dok bi crkva mogla biti starija na što upućuju neke stilske osobine crkve. Odgovor na ovo pitanje moći će se znati tek nakon opsežnijih sustavnih arheoloških istraživa- nja. Nakon pogibije Andrije Botoša i njegova sina 1441. godine najvjerojatnije je došlo do postup- noga raspada posjeda. To se iščitava iz isprave iz 1455. godine koja navodi da je u tadašnjem posjedu i selu (possessio, villa) Hrapkovu mjesto kaštela” – locus castelli, a ne kaštel – castel- lum. Ovo sugerira da hrapkovska utvrda (na mjestu današnjeg gradišta na Jemrića stanu blizu “Rokovačkih zidina”) tada više nije bila u funkciji. Kasniji vjerojatni vlasnici Hrapkova, pripadnici banske grane roda Gorjanskih nisu imali potre- bu obnavljanja ove hrapkovske utvrde budući su na drugim svojim brojnim posjedima imali niz drugih značajnijih i prostranijih utvrda. To potvrđuje i isprava iz 1496. godine koja Hrapkovo navodi tek kao posjed (possessio Harabko) bez ikakve naznake da je na tom posjedu nekada možda postojala utvrda, odnosno kaštel. Naselje Hrapkovo koje se rasprostiralo na mjestu lokaliteta Rokovačke zidine – Jemrića stan, mnogo je starije od vremena kada se prvi put spominje u indirektnim i direktnim navodima srednjovjekovnih isprava (kraj 14. i tijekom 15. stoljeća). Prvi spomen nalazimo u ispravama s kraja 14. i tijeka 15. stoljeća kao Harapk(ó) ili Harabk(ó), što je vjerojatno izvedeno od izvorno- ga slavenskog imena (H)rapko(-vo) kako je već pretpostavio Pavičić. Petković tome još dodaje tumačenje ove izvedenice od slavenskog osobnog imena ili nadimka (H)rapko koja bi označava- la čovjeka grube vanjštine, doslovno „hrapav čovjek“. Takvo tumačenje dopušta da bi rodona- čelnik mogao biti neki (H)rapko i to već od 10. pa do 14. stoljeća. Petković ukazuje kako u okolici, osim Hrapkova, postoji cijeli niz mjesta sa izvedenim nazivi- ma slavenskoga podrijetla kao što su Andrijaševci (od Andrijaš), Vinkovci (od Vinko), Šiškovci (od Šiško), Prkovci (od Perko / Petar), Ivankovo (od Ivanka / Ivanko) itd. Neka od tih imena kao što su Andrijaš, Vinko, Perko / Petar, Ivanko / Ivan potekla su od svetačkih imena, ali ne i po patronimu crkava. To jasno upućuje na zaključak o autohtonosti stanovništva. 135 Zračni snimak Rokovačke zidine (Zvonimir Tanocki, 2008.) Zračni snimak Jemrića stana na Bosutu u blizini Rokovačkih zidina. Srednjovjekovno gradište koje odgovara utvrdi u Hrapkovu - dio fotografije koji prikazuje prostor gusto pokriven vegetacijom. (Zvonimir Tanocki, 2009.) 136 Andrijaševci su pripadali vlastelinstvu Ivankovu, dok su u crkvenom smislu, zbog prostorne blizine, mogli pripadati i obližnjem Hrapkovu (Rokovačke zidine). Srednjovjekovni Vinkovci nesumnjivo su pripadali župi, trgovištu i matičnom mjestu istoimenog vlastelinstva, Sv. Iliji na mjestu današnjih Vinkovaca u neposrednom istočnom susjedstvu. Radi potpunosti slike nastanka imena pojedinih mjesta Petković preuzima rezultate Andrićevih istraživanja. Tako je toponim Vinkovci izveden od osobnog imena, a ne iz „imena crkve ili po- svete njenog pobočnog oltara, ili navodne „vinogradarske tradicije“ kako su o tome razmišljali mnogi stariji autori. Današnji naziv Ivankovo je izveden od osobnog, a ne svetačkog imena. Proanaliziravši nazive mjesta, Petković je došao do zaključka kako su u čitavom vinkovačkom kraju daleko brojnija naselja čije su imena u srednjem vijeku izvedena iz osobnog, a ne „svetač- kog“ imena, odnosno, posvete nekakve srednjovjekovne crkve. Tako se od ukupno 40 naselja u vinkovačkom kraju jedino za Mikanovce s velikom sigurnošću može reći kako je njihovo ime izvedeno iz posvete srednjovjekovne crkve koja je očito nosila naziv sv. Nikole. Autor se pozabavio i prostornim opsegom posjeda (vlastelinstva) Hrapkova koje je moguće utvrditi na temelju isprave iz 1496. godine, koja spominje Prodanovce i Tomince, toponime koji su se sačuvali u imenima zemljišta Prodanovci i Tonačko blato. Poznati opsezi okolnih vlaste- linstava koja su omeđivala posjed Hrapkovo također govore o granicama vlastelinstva Hrapko- va. Na sjevernoj, sjeverozapadnoj i jugozapadnoj strani Hrapkovo je graničilo s trgovištem i utvrdom Ivankovo. Po svemu sudeći međa je išla rijekom Bosutom. Time je današnja andrijaše- vačka polovica općine Andrijaševci-Rokovci bila u ivankovačkom vlastelinstva, a današnja ro- kovačka polovica u posjedu (vlatelinstva) Hrapkovo. U današnjem andrijaševačkom području nalazila su se najmanje četiri do pet, od ukupno pedese- tak, poznatih naselja ivankovačkog vlastelinstva. Od njih četiri ili pet, dva su poznata kao arheološki lokaliteti u blizini današnjih Andrijaševaca. Prvi od njih su Goričice, hipotetični Lončarski Poloj (Lučar ili Lončar), a u samim Andrijaševci- ma, utvrđen je lokalitet koji se može poistovjetiti s položajem srednjovjekovnih Andrijaševaca. Srednjovjeko selo Mlinište vjerojatno se nalazilo u prvom, sjevernom susjedstvu tih Andrijaše- vaca, konkretno oko arheološkog lokaliteta naziva „Stoja“, odnosno, negdje na području današ- njeg rasprostiranja toponima Veliki kamenik čije je ime u bliskoj etimološkoj vezi sa srednjo- vjekovnim Mliništem. U zapadnom dijelu andrijaševačkog zemljišta nalaze se toponimi Mjerevci i Greginci koji su ta- kođer u više srednjovjekovnih izvora potvrđeni kao redovite sastavnice ivankovačkog vlastelin- stva. Prema tome, gotovo se cjelokupan prostor današnjih Andrijaševaca tijekom srednjeg vijeka na- lazio u sklopu ivankovačkog vlastelinstva. Tek krajnji jugozapadni dio današnje katastarske općine Andrijaševci, čini se da je bio u sastavu vlastelinstva Cerna. 137 U taj dio spadali bi današnji toponimi Fabrički gaj, Šurakovac, „Stara sela“. Drugo vlastelinstvo, koje je okruživalo Hrapkovo sa sjeverne, sjeveroistočne, istočne i jugoisto- čne strane, bilo je ono kojemu je matično i središnje naselje bilo trgovište Sv. Ilija na mjestu da- našnjih Vinkovaca. Uz istraživanje izvora, Petković je, kao kustos muzeja, s kolegama iz arheološkog odjela vršio rekognosciranje područja koje „pokriva“ vinkovački Muzej i ubicirao je pojedine lokalitete i toponime. Time je posao istraživača dobrim dijelom završen jer je tako sretno spojio dva istraži- vanja u konačan vrijedan rezultat. Značajan uspjeh pri rekognosciranju terena bio je nalaz dvaju fragmenta kasnosrednjovjekovnog zvona (kraj 14. – 15. st.) s vidljivim dijelovima natpisa u gotičkoj majuskuli. Petković pretpo- stavlja da ti fragmenti zvona potječu sa Rokovačkih zidina – srednjovjekovnog Hrapkova budući da su nađeni na lokalitetu Nova(kov)ci koji su bili udaljeni svega 2.5 kilometra sjeveroistočno. Jedan je od rezultata rekongnosciranja terena bio i utvrđivanje smjera antičke ceste. Ona je išla od južnog ulaza u rimske Cibalae, na području južne cibalitanske nekropole, pa je preko lokali- teta Marica, išla preko lokaliteta Kanovci i Novakovci pravolinijski dalje na jug, prelazeći preko prostora srednjovjekovnog Hrapkova i nastavljala prema Cerni i Gradištu (alterntivno prema Babinoj Gredi) i dalje na Savu. Smjer prolaska ove ceste prostorom srednjovjekovnog vlastelin- sta Hrapkova također je moguće okvirno trasirati. Ova, za sad još samo hipotetička trasa, otvara pretpostavku da je antička cesta korištena i tije- kom srednjeg vijeka, s time da se samo srednjovjekovno naselje Hrapkovo – lokalitet Rokovač- ke zidine – Jemrića stan, vjerojatno nije nalazilo na direktnom smjeru prolaska ove antičke ceste već u njenom prvom bliskom sjevernom susjedstvu. U svojim istraživanjima Petković je otišao dalje pa je izvršio rekonstrukciju ostalih cestovnih pravaca koji su bili veoma značajni za gospo- darski razvoj ovoga područja. U sveobuhvatom prikazu Hrapkova, Petković se potrudio dati nam i demografske procjene. Po- lazeći od pretpostavke da je prostorna veličina Hrapkova bila oko 15 km², koristeći se rezultati- ma mađarskih mediavista, prvo je došao do zaključka da je u Vukovskoj županiji bilo istodobno oko 75.000 stanovnika, odnosno oko 13-14 stanovnika po četvornom kilometru, a u Srijemskoj županiji je tada moglo biti oko 45.000 stanovnika. Prema istim parametrima vlastelinstvo Hrap- kovo nije znatnije prelazilo brojku od oko „200 duša“ (15 km² x 13,5 stan./km = 202,5 stan.). Od toga broja bio je neznatan porast stanovništva postturskih Rokovaca – 200 odraslih + 30 dje- ce o čemu govori kanonske vizitacije iz 1738. godine. Osmanlijski porezni popis Srijemskog sandžaka nastao oko 1570. godine, navodi da su na dana- šnjem rokovačkom dijelu općine Andrijaševci-Rokovci, bila samo dva malena sela (Hropkovci i Tominci) s ukupno 12 kuća. To bi pretpostavljalo da je na prostoru nekadašnjega vlastelinstva živjelo svega 60 do 100 stanovnika, odnosno 30 – 50 % od broja stanovnika iz predturskog vre- mena. 138 Petković primjećuje kako prve povremene turske provale nisu imale nekog trajnijeg demograf- skog učinka, ali nakon pada Bosne 1463. godine moguće je, da je bilo doseljavanja. To primjeri- ce potvrđuje ime sela Bošnjaci kod Županje, koje se prvi put u jednom povijesnom izvoru navo- di tek 1476. godine. Te demografske promjene uočljive su naročito od druge polovine i kraja 15. stoljeća, jer tada izvori na području Vukovske županije, sve češće bilježe imena i prezimena posjednika, odnosno plemića čije je podrijetlo nesumnjivo južnoslavensko, prije svega „južnohrvatsko“. Pojavljuju se sve češće pripadnici, uglavnom niže feudalne strukture koji nose „južnoslavenska“ (hrvatska) prezimena na „ić“. Sljedeći pokazatelj koji ukazuje na imigraciju pojedinaca ili skupina ljudi, hrvatskog etničkog identiteta u prostore preko Save, pa tako i na prostor Vukovske županije, je pojava toponima naselja i posjeda izvedenih od etničkog imena Hrvat(i). Vjerojatno je tih migracija bilo i prije, ali su bile zasigurno manjeg opsega i intenziteta nego one uzrokovane osmanlijskom ugrozom od druge polovice 15. stoljeća nadalje. Petković je, analizirajući društveno-politička zbivanja u vrijeme Matije Korvina, zaključio da je Vukovska županija „doživjela možda najsjajnije razdoblje“ u svojoj srednjovjekovnoj povijesti. Također je došao do zaključka da se „prve naznake krize uočavaju, čini se, tek 90-ih godina 15. stoljeća, posebice u borbama između pristalica Habsburga i Jagelovića za prijestolje Ugarsko- Hrvatskog Kraljevstva što u Vukovskoj županiji ima lokalne reperkusije u pustošenjima i oruža- nim akcijama protiv protivničkih posjeda, utvrda, naselja i podanika. Istovremeno se u ovom razdoblju, intenzivira, kako osmanlijski pritisak na pojas obrambenih banovina južno od Save, tako i upadi u prostore županija sjeverno od Save i Dunava.“ Tako su u jednom od tih osvajanja Turci su jesen 1512. godine izbili na južne granice Vukovske županije. No, ništa se nije bitnije mijenjalo, kako primjećuje Petković, sve do oko 1521. godine kad je pao Beograd i najveći jugoistočni dio ondašnje „Srijemske županije“. Petković se pozabavio sudbinom Ivankovačkoga vlastelinstva i na osnovu toga izveo zaključak o sudbinama ostalih vlastelinstava u okolici Ivankova: Cerne, Hermangrada, Sv. Ilije, Slakovaca i Hrapkova. To mu je omogućilo da zaključi „kako (je) stupanj demografske opustošenosti Ivan- kovačkog vlastelinstva u prvoj polovici 20-ih godina 16. stoljeća vjerojatno nije iznosio više od 25 %“. Ovaj zaključak vrijedi i za prije navedene posjede. To se također poklapa, kako navodi Petković, sa rezultatima do kojih je došao prije toga Engel. Turci su između 1532. i 1536. godine zavladali desnom stranom Pobosuća, započevši s preda- jom Nijemaca 1532. godine. Pad utvrde i mjesta Nijemci su turske ruke, a kako pretpostavlja Petković, dogodilo se vjerojatno „bezbolno“ i „vjerojatno s prešutnim pristankom“ njihovog prijašnjeg vlasnika Ivana Zapolje. Zanimljiva je usmena predaja o osvajanju utvrda u gornjem Pobosuću, određenije onoj kraj Rokovačkih zidina i u Gradištu. Petković s pravom zaključuje da je „veliki gospodin“ i „otac 139 Motivi Rokovačke zidine sa razglednice iz 1913. godine. (Grgur Marko Ivanković, Stare razglednice slavonskih i baranjskih sela i gradova, Osijek, 2007., str. 141.) lijepe djevojke“, kako se spominje u predaji, bio Lovro Bánffi Gorjanski (1478. – 1526.), dok bi „lijepa djevojka“ mogla biti Lovrina najmlađa kći Barbara, buduća žena Franje Zaya. O padu Hrapkova i Gradišta u turske ruke indirektno govore: arheološki nalaz nađen u širem prostoru srednjovjekovnog vlastelinstva Sv. Ilija kao i najmlađi primjerci ugarskih denara iz 1527. godine koji su se nalazili u sklopu ostave ugarskog novca pronađeni negdje u prostoru današnjeg zapadnog vinkovačkog predgrađa Vinkovačkog Novog Sela. „To indicira kako je 1528., ili najkasnije u srpnju 1529. godine tijekom onog prolaska Sulejmanove vojske u pohodu na Beč, širi prostor svetoilijskog vlastelinstva bio ugrožen i vjerojatno opustošen“. Petković to postavlja kao vjerodostojnu mogućnost. 140 Ostaci samostanskoga kompleksa, jednog od tri poznata, na prostorima nekadašnjega kotara (općine) Vinkovci oduvijek su bili predmet široke pažnje. Zanimljivo je kako se pisanje starijih autora o tome da su u Rokovačkim zidinama freske bizantinskog stila nagnale pojedince da zaključe kako je to bila „grčko-istočna“ crkva. To je bio dovoljan detalj da lokalni velikosrpski politički tisak uoči početka Drugog svjetskog rata posegne za tim lokalitetom i da mu tako po- služi kao dokaz o postojanju crkve i stanovništva pravoslavne vjere na tom prostoru. U lokalnom vinkovačkom listu Slavonija, koje je izdavala mjesna organizacija stranke Jugosla- venske radikalne zajednice, nalazimo članak s nadnaslovom Iz istorije Slavonije te naslovom Srpski manastiri oko Vinkovaca. Autor članka je i urednik lista Veliša Ra(j)ičević koji je između dva svjetska rata osim u Slavoniji pisao i u nekim drugim lokalnih vinkovačkim listovima, ma- hom velikosrpske i unitarističke orijentacije. Članak je politički pamflet bez ikakve znanstvene vrijednosti. U njemu se iznosi da je crkva (ili Rokovačke zidine) bila pravoslavna jer su na ovom području u to doba, i ranije, ovdje živjeli pravoslavni žitelji. Petković je podrobno proanalizirao cijelu problematiku i ispravno zaključio da se radi o amaterski i nesumnjivo znanstveno vrlo dvojbenim zapisima o Rokovačkim zidinama iz 19. stoljeća i s početka 20. stoljeća (koji su) zlo- rabljeni od spomenutih propagatora velikosrpske ideje. Podsjetimo se Petkovićeve ispravno uo- čene činjenice o nastanku imena naselja koja govori da su imena nastala od imena njihovih sta- novnika, a među njima nema ni jednoga imena koje bi indiciralo neku drugu vjersku konfesiju. O svemu ovome ne bi trebalo više raspravljati da, dvije ultranacionalističke i antihrvatske na- strojene knjige Veliše Raičevića: Hrvati u svetlu istorijske istine i U ime Hrista – Svetinje u plamenu nisu ponovno objavljene u vrijeme najžešće velikosrpske histerije za Miloševićeva vremena, (1993. i 2004. godine) kako bi argumentirale opravdanost nezasitnih posezanja. Knji- gu Hrvati u svetlu istorijske istine (Hrvati v luči zgodovinske resnice) tiskao je i Zmago Jelinčić u Sloveniji (2006.). Tako su naše Rokovačke zidine, ni krive ni dužne, poslužile kao argumenti velikosrpske i jugounitarstičke politike. Arheološka istraživanja izvan grada Vinkovaca, nažalost, nisu bila takvog obima i inteziteta kao u samim Vinkovcima, pa su i Rokovačke zidine i područje oko njih znatno slabije istraživani. Rezultati manjeg sondažnog istraživanja koje je izveo Matija Klajn, inače kustos Muzeja, naža- lost, nisu sačuvani. Prije desetak godina započelo je sustavno rekognosciranje terena, tako da u ovom trenutku arhe- ologija nije u mogućnosti potvrđivati rezultate istraživanja povjesničara. Stoga se ukazuje prije- ka potreba arheoloških iskopavanja. Zbog takve situacije arheologinja Anita Rapan Papeša nije mogla dati značajniji prilog koji bi dokumentirao dinamiku života na vlastelinstvu Hrapkovo i okolo njega. Morala se poslužiti s nekolicinom slučajnih nalaza. Bitno je istaknuti da se i ti šturi materijalni dokazi poklapaju sa rezultatima povijesnih istraživanja. 141 Rekognosciranjem iz 1997. godine ubiciran je pretpostavljeni položaj samostana na sjeveroza- padnoj strani ruševina. Također je rekognosciranjem između utvrde na Jemrića stanu i lokacije Rokovačke zidine na površini oranica nađena veća količina ulomaka srednjovjekovne keramike, što potvrđuje da se naselje Hropkovci, koje je pripadalo utvrdi i crkvi, razvijalo upravo na ovom prostoru. To uostalom potvrđuju i slučajni pokretni nalazi. U inventarnoj knjizi inventirani su s ovog područja dvije željezne alatke i jedna željezna strelica koju se može datirati najranije u 15. st. Zanimljiv je nalaz dijela kamene škropionice iz 1984. godine kojeg se može povezati s drugim ulomkom (nađenim 2003. godine) izoranom na istoj njivi. Rekognosciranjem je prikupljeno i nešto ulomaka keramičkog posuđa rađenog na lončarskom kolu koji se okvirno mogu datirati u razdoblje od 14. do 16. stoljeća. Među slučajne nalaze, spadaju dvije ostave srednjovjekovnog novca, koje su obje nađene prili- kom obrade zemljišta u neposrednoj blizini Rokovačkih zidina. Starija od njih pripada isključi- vo vremenu vladanja ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog (1386. – 1437.), a to je bilo vrijeme intenzivnih borbi za ugarsko prijestolje što i ovaj puta pokazuje kako nesigurnost neko- ga razdoblja izaziva pojavu ostava. U mlađoj, pak, ostavi nalaze se primjerci novca kralja Mati- je Korvina (1458. – 1490.) i Vladislava II (1490. – 1516.). Sve navedeno potvrđuje trajanje ži- vota kroz cijelo 15. st. Iako Gradski muzej nije zadužen da skrbi o sudbini Rokovačkih zidina, zahvaljujući njegovoj inicijativi, 2002. godine sredstvima Ministarstva kulture RH, a u suradnji s Upravom za zaštitu kulturne baštine Konzervatorskog odjela u Osijeku saniran je luk apside. Problem zaštite ovoga objekta i dalje ostaje otvoren, a rezultati Petkovićeva istraživanja potpo- mognuti prilozima arheologinje Rapan Papeša, nedvosmisleno govore o značenja Rokovačkih zidina, dok sadašnje stanje tog značajnog spomeničkog kompleksa traži hitnu zaštitu. Urednik mr. sci. Zlatko Virc 142 143 144