Rasizam je teorija i/ili praksa po kojima se ljudi segregiraju zbog njihovih prirođenih tjelesnih, socijalnih ili sličnih osobenosti (kao što su, npr. boja kože, tjelesna konstitucija, socio-ekonomski status) ili pak po njima pripisanim atributima (npr. stereotipi). Prema njima, određenoj "rasi" "pripada" predodređen društveni položaj (status).

U teoriji, radi se o predrasudama ili u gorim slučajevima o ideologijama, koje ne uvažavaju ravnopravnost svih ljudi i njihovih grupa u samoostvarivanju ljudskih prava i sloboda. U praksi, rasizam producira podjelu "rasa"[1] ili njihovu diskriminaciju, prama sopstvenim kriterijima. Rasizam postoji tokom cijele historije čovječanstva, ali isto tako oduvijek postoje i rastuće snage koje se protiv njega bore i sve uspješnije ga suzbijaju.

Sociološki model etničkih i rasnih sukoba
Autohtone "rase" na Zemlji (1857.): Josiah Clark Nott i George Robins Gliddon impliciraju da su "crnci" kreacijski čin između "Grka" i čimpanze

Rasizam je kvazinaučna teorija vrijednosne segregacije ljudskih skupina prema kojoj njihova psihobiološka svojstva odlučujuće određuju i ukupne bioantropološke potencijale, sociokulturni razvoj i historijsku ulogu. Počiva na pogrešnim ili pogrešno interpretiranim genetičkim, sociobiološkim, selekcijskim i drugim pretpostavkama – tendenciozne i ideologizirane – grupne diskriminacije.[2] Tu “naučnu” besmislicu produbljuje apsolutnim poistovjećivanjem grupnih i individualnih osobinâ. Prema rasistima, svaki pripadnik (njihove sopstvene!) “superiorne” skupine je u svim elementima svog bioantropološkog i sociokulturnog bića nadmoćno vredniji od bilo kog člana podređene (“inferiorne”) grupe. Traženjem neutemeljenih veza između bioloških (genetičkih) i kulturnih grupnih svojstava, posebno u oblasti inteligencije, ponašanja, općih mentalnih sposobnosti i karaktera ličnosti, oni “rasnoj superiornosti” daju značenje i urođene i nepromjenljive vrijednosti.[3][4]

Izvorni uzroci “rasne diskriminacije” su primarno društvene i ekonomske prirode, a njeni suštinski ciljevi su u svestranoj eksploataciji potlačenih skupina. Njena žrtva mogu biti i tzv. “društvene rase”, koje imaju veoma malo zajedničkog s bioantropološkim smislom međugrupnih razlika. Tako “društvena rasa” može biti definirana kulturnim, religijskim, ekonomskim ili bilo kojim drugim osobenostima koje joj daju prepoznatljiva grupna obilježja. U takvim slučajevima, rasizam primjenjuje obrnutu logiku sopstvenih izvornih načela: prema lažnoj postavci da su kulturne karakteristike posljedica djelovanja nasljednih bioloških činilaca i ispoljavanja određenih sociokulturnih posebnosti diskriminirane grupe izvodi se zaključak o njenoj zasebnoj “rasnoj” pripadnosti.[5][6]

Obespravljene ljudske skupine rasisti najčešće smatraju manje vrijednim, biološki (genetički) i kulturno inferiornim, intelektualno nesposobnim, lijenim i nedozrelim. Nasuprot tome, najširi slojevi progresivne naučne i kulturne – civilizirane javnosti su uvjereni da se budućnost čovječanstva može razumno graditi samo na temelju objektivnih naučnih činjenica, koje već decenijama ističu najugledniji svjetski antropolozi i genetičari.[7][8][9][10]

U ekstremnim formama, rasizam se ispoljava u historijskim periodima i područjima u kojima određena “rasno”, etnički, religijski, socijalno, ekonomski (ili drugačije) definirana skupina na taj način pokušava opravdati i dokazati svoje apriorno ”pravo” na povlašten sociobiološki, kulturni i opći društveni položaj.[11] Prve evidencije o “rasnoj” diskriminaciji potiču još iz antičkih vremena, kada su Grci i Jevreji ostale ljudske skupine svrstavali u ”manje vrijedne” Barbare i goje. Socijalna segregacija je naročito izražena kod Indijaca, kod kojih ”superiorne” kaste čine vladajući arijevski sloj, a pokorena “rasa” dravida obuhvata sve ”niže” kaste. Posebno intenzivno, rasizam buja u XVI i XVII vijeku, u vrijeme nehumane opće diskriminacije domorodaca novootkrivenih područja i kontinenata. Crnce, Indijance i druge “rasne skupine”, kolonizatori smatraju manje vrijednim i, bez izuzetka, biološki i kulturno inferiornim. Paralelno s tim i brutalnom tiranijom, eksploatatori radne snage i prirodnih resursa organizovano i sistematski onemogućavaju procese kulturnog, ekonomskog i nacionalnog osvješćivanja, odnosno opće emancipacije izrabljivanih naroda.

Teorijsku osnovu novijeg rasizma formulisao je Gobineau (francuski diplomata i književnik) tridesetih godina XIX vijeka. Ona počiva na naučno apsurdnoj tvrdnji da su “rasna obilježja” nepromjenljiva i da su određeni narodi trajni i isključivi nosioci osobitih sposobnosti (koje imanentno posjeduje svaki njihov pripadnik). Svojom nesuvislom tezom o superiornosti ”dolihokefalne” (dugoglave) “rase” u velikoj mjeri je inspirisao i usmjerio mnoge kasnije rasističke teorije. Neslavan i relativno uticajan doprinos razvoju rasizma krajem XIX i početkom XX vijeka dali su socijaldarvinisti, a posebno poljski pravnik i sociolog Glumpowicz. Prema njima, cjelokupna evolucija čovječanstva suštinski je usmjeravana darvinističkom selekcijom u “međurasnoj” ”borbi za opstanak”.

Savremene forme rasizma su posebno bile izražene u južnoafričkom aparthejdu (ideologiji i praksi donedavno vladajuće bijele manjine) i određenim rasističkim organizacijama, koje (poput Ku Klux Klana - KKK u SAD) različitim vidovima zastrašivanja, terorizmom i ubistvima žele ”obojene” primorati na slijepu poslušnost i prihvatanje statusa opće inferiornosti.

Genocid (grč. γενετικός – generičkô, γένεσις – porijeklo genos = pleme, rod, narod + lat. occidere = ubiti) je najekstremniji – po žestini najdrastičniji, po metodima često najbrutalniji, a po posljedicama najpogubniji – vid “rasne” diskriminacije. Ovo “narodomorstvo” (tj. “zločin genocida”) je, dakle, najteža krajnost “zločina protiv čovječnosti” – usmjerena na istrebljenje i uništavanje cijelih “rasnih”, etničkih, nacionalnih, religijskih i drugih skupina. Uporedo s biološkim iskorjenjivanjem grupne žrtve, brišu se i prepoznatljivi tragovi njene materijalne i duhovne kulture (“kulturocid”), tj. uništava se njeno sveukupno bioantropološko i socioantropološko biće.[6]

U bližoj historiji žrtve genocida su najčešće bili narodi čije su postojbine zaposjedali kolonijalni osvajači ili drugi agresivni pretendenti na tuđe teritorije. Tragičnu genocidnu kulminaciju rasizma ostvaruje nacistička Njemačka, krajem tridesetih i početkom četrdesetih godina XX vijeka. Ta zvanična državna ideologija “teorijski” je opravdavana tezom o globalnoj historijskoj misiji (biološki superiorne i predodređene) “arijevskê rasê” (“nadljudî”, uporedi: "nebeski narod"). Prema nacističkom zakonodavstvu, svi nearijevski pojedinci i skupine su manje vrijedni i apriorno nesposobni za obavljanje kulturnih, umjetničkih, prosvjetnih, tehničkih i ostalih javnih i mnogih drugih “elitnih” funkcija i poslova. Ta nehumana hajka na “nečistu krv” rezultirala je masovnim genocidom nad Jevrejima, Romima, slavenskim i drugim pripadnicima “nižih rasa”, u kojem su uništeni životi miliona nevinih ljudi.

Neposredna prošlost (1992. – 1995.), ubjedljivo dokazuje da su i duhovni začetnici, planeri, vođe i realizatori razaranja međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine u samu srž podstrekačkih aktivnosti za zločin utkali esencijalne rasističko–genocidne elemente. Najsvirepija agresija u Europi u protekloj polovini vijeka donijela je i do tada nepoznate genocidne pojave i formulirala nove pojmove međunarodnog prava, koje civilizirani eksperti nisu mogli predvidjeti čak ni pod svježim utiscima II svjetskog rata. U prvom redu, to se odnosi na “etničko čišćenje”, “masovno silovanje” i barbarski “kulturocid”.[12]

Temeljni međunarodni dokumenti u borbi za uklanjanje svih oblika rasizma i genocida[13][14][15]

[16]

Dokument Godina Najbitnije odrednice
Deklaracija o ljudskim pravima 1929. “Svaka država je međunarodno obavezna da prizna jednako pravo svakog pojedinca na život, slobodu i svojinu, kao i da na svojoj teritoriji pruži punu i ukupnu zaštitu prava bez razlikovanja s obzirom na državljanstvo, spol, rasu, jezik i vjeroispovijest“
Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima 1942. “Sva ljudska bića se rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima“
Povelja UN 1945. Obaveza UN je unapređivanje „univerzalnog poštovanja i uvažavanja ljudskih prava i osnovnih sloboda za sve, bez obzira na rasu, spol, jezik i vjeroispovijest“
Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida* 1948. “Genocid je uskraćivanje prava na opstanak čitavim ljudskim grupama, kao što je homicid uskraćivanje prava na opstanak pojedinim ljudskim bićima – takvo uskraćivanje prava na opstanak potresa ljudsku savjest, nanosi velike gubitke čovječanstvu koje je usljed toga lišeno kulturnih i drugih doprinosa ovih ljudskih grupa, i protivi se moralnim zakonima kao i duhu ciljeva UN.“*
Deklaracija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije 1963. Rasna diskriminacija je „svako razlikovanje na osnovu rase, boje kože, predaka, nacionalnog ili etničkog porijekla“. (Proces usvajanja nastavljen 1966.).
Međunarodna konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije 1966., stupila na snagu 1969. Rasna diskriminacija je „svako razlikovanje na osnovu rase, boje kože, predaka, nacionalnog ili etničkog porijekla“.
Napomene * Prema Konvenciji (Član II), genocidnim se smatraju ...“slijedeći akti, izvršeni sa namjerom da se uništi, u cjelosti ili djelimično, neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva:
  • ubijanje članova grupe;
  • nanošenje teških tjelesnih i mentalnih povreda članovima grupe;
  • svjesno stavljanje grupe u uvjete života koji treba da dovedu do njenog uništenja, u cjelosti ili djelimično;
  • primjena mjera usmjerenih na sprečavanje rađanja unutar grupe;
  • prinudno prebacivanje djece iz jedne grupe u drugu.“
 * Konvencija ne obuhvata poznate asimilatorske oblike genocida u kojima se pravo na postojanje određenih ljudskih grupa može uskratiti i bez biološkog uništenja, prinudnim lišavanjem grupe njenog kulturnog identiteta (kulturocid), tj. zatiranjem kulturnih posebnosti po kojima je prepoznatljiva u široj zajednici. Nametanjem tuđe kulture, vjere, jezika, običaja (itd.), realizira se najprije kulturološka, a zatim (postepeno) i biološka asimilacija žrtve genocida.
  1. ↑ "Racism | Definition, History, Laws, & Facts | Britannica". www.britannica.com (jezik: engleski). 21. 8. 2025. Pristupljeno 22. 8. 2025.
  2. ↑ Gallagher C. A. (1999): Rethinking to color line - Readings in race and ethnicity. Mayfield Publishing Company, London, Toronto, ISBN 0-7674-0268-5.
  3. ↑ Hiernaux J. (1969): Égalité ou inégalité des races? Editions Hachette, Paris.
  4. ↑ Back L., Solomos J., Eds (2002): Theories of race and racism: A Reader. Taylor & Francis, New York, ISBN 020300597X;ISBN 9780203005972.
  5. ↑ Boaz N. T., Almquist A. J. (1999): Essentials of biological anthropology. Prentice Hall, Upper Saddle River, New Yersey, ISBN 0-13-080793-1.
  6. 1 2 Peleš A. (1977): Rasna diskriminacija i međunarodno pravo. Svjetlost, Sarajevo.
  7. ↑ Cavalli-Sforza L. L., Menozzi P., Piazza A. (1994): The history and geography of human genes. Princeton University Press, Princeton, ISBN 0-691-02905-9.
  8. ↑ Cavalli-Sforza L. L., Bodmer W. F. (1999): The genetics of human populations. Dover Publications, Mineola, New York.
  9. ↑ Hiernaux J. (1969): Égalité ou inégalité des races. Edition Hachete, Paris.
  10. ↑ Coon C. S., Garn S. M., Birdsell J. B. (1950): Races. Thomas, Sprigfild.
  11. ↑ Adams M. et al (2013): Readings for diversity and social justice, 3rd Edition. Routhledge, Taylor & Francis Group, New York, ISBN 978-0415892940, ISBN 0415892945
  12. ↑ Hadžiselimović R. (2005): Bioantropologija – Biodiverzitet recentnog čovjeka. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.
  13. ↑ Glendon M. A. (2002): A world made new: Eleanor Roosevelt and the Universal Declaration of Human Rights. Random House, Harvard, ISBN 978-0-375-76046-4.
  14. ↑ http://books.google.com/books?id=2-vaZkbca2sC
  15. ↑ Williams P, coauthors - United Nations General Assembly (1981): The international bill of human rights. Entwhistle Books, ISBN 978-0-934558-07-5.
  16. ↑ Morsink J. (1999): The Universal Declaration of Human Rights: origins, drafting, and intent. University of Pennsylvania Press, ISBN 978-0-8122-1747-6.