Ruska Imperija – Wikipedija / Википедија
Prijeđi na sadržaj
Izvor: Wikipedija
Za rusku državu pre 1721, pogledajte
Rusko carstvo
Ruska Imperija
Россійская имперія
Rusija
Zastava
Grb
Geografija
Kontinent
Evropa
Azija
Severna Amerika
Regija
Istočna Evropa
Severna Azija
Zemlja
Rusija
Kazahstan
Finska
Poljska
Ukrajina
Belorusija
Moldavija
...
Himna
Bože cara hrani
Glavni grad
Sankt Peterburg
(1721—1728)
Moskva
(1728—1730)
Sankt Peterburg/Petrograd (1730—1917)
Površina
oko 22 mil. (Bez Aljaske)
km²
Stanovništvo
178 mil. (1914.)
Društvo
Zvanični jezici
Ruski
Religija
Pravoslavlje
Valuta
Ruska rublja
Vladavina
Oblik vladavine
Monarhija
Titula vladara
Imperator sveruski
Vladar
Petar I
Drugi vladar
Katarina I Aleksejevna
Treći vladar
Petar II Aleksejevič
Osnivanje
1721
Prestanak
1917
Status
Bivša država
Događaji
Usvajanje ustava
23. april
1906
Februarska revolucija
15. marta
1917
Oktobarska revolucija
7. novembar
1917
Prethodnici i naslednici
Prethodile su:
Nasledile su:
Rusko carstvo
Ruska Republika
Ruska Imperija
ruski
Российская империя
) bilo je službeno ime
ruske države
od
1721
. do
1917
. godine.
Ruski car
Petar Veliki
je po završetku
Velikog severnog rata
(1721) uzeo titulu
imperatora
i preobrazio Rusko carstvo u Rusku Imperiju,
a nju je nakon
Februarske revolucije
(1917) nasledila
Ruska republika
, odnosno
Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika
Istoriju ruske države u ovom periodu obeležila je namera Petra Velikog da Rusiju reformiše po zapadnom uzoru.
Glava države,
ruski imperator
, imao je neograničenu,
apsolutnu vlast
do
1905
. godine. Rusija je proglašena republikom
14. septembra
1917. godine.
Historija
uredi
uredi kod
Glavni članak:
Historija Rusije
18. vek
uredi
uredi kod
Car
Petar Veliki
1672
1725
) učvrstio je samodržavlje (autokratiju) u
Rusiji
i odigrao je glavnu ulogu u uvođenju svoje države u evropski sistem država. Od skromnih početaka u
14. veku
kao
Velika moskovska kneževina
, Rusija je postala najveća država na svetu u vreme cara Petra Velikog. Tri puta veća od Evrope, stigla je do evroazijskih zemalja od
Baltičkog mora
do
Tihog okeana
Rusija se najviše proširila u
17. veku
, kada je sredinom 17. veka osnovano prvo rusko naselje na Pacifiku, osvojen je
Kijev
i potčinjena su
sibirska
plemena. Međutim, uprkos ogromnoj veličini carstva, ono je imalo samo 14 miliona stanovnika. Proizvodnja žita je značajno zaostajala za produktivnošću na zapadu, zbog čega je većina stanovništva morala da radi u poljoprivredi. Mali deo stanovništva je živeo u gradovima.
Petar Veliki zvanično je proglasio postojanje Ruske Imperije
1721
. godine. Bio je impresioniran raznovrsnošću i razvijenošću
tehnologije
, načina ratovanja i taktikama zapada. Učio je savremenu vojnu taktiku i napravio jaku armiju koju je činilo 300.000 vojnika. Od
1697
. do
1698
. godine bio je prvi ruski
princ
koji je ikada posetio Zapad.
Petar Veliki
Prvi Petrovi vojni pohodi bili su protiv Osmanskog carstva. Nakon toga krenuo je na zapad. Međutim, nedostajala mu je luka na zapadu, jer je luka
Arhangelsk
na
Belom moru
bila devet meseci godišnje zamrznuta.
Pristup
Baltiku
je blokirala
Švedska
čija je teritorija bila ograđena na tri strane. Petrova ambicija za izlazom na more dovela ga je
1699
. godine do sklapanja tajnog saveza sa
Poljsko-litvanskom unijom
Danskom
protiv
Švedske
, što je izazvalo
Veliki severni rat
Rat se završio 1721. godine kada je iscrpljena Švedska potpisala mir sa Rusijom. Petar je osvojio četiri provincije na jugu i istoku
Finskog zaliva
, što je Rusiji obezbedilo pristup moru. Tamo je izgradio novu prestonicu,
Sankt Peterburg
, „kao prozor ka
Evropi
“. Ova prestonica je zamenila
Moskvu
koja je dugo bila ruski kulturni centar.
Petar je reorganizovao svoju vladu po uzoru na zapadne uzore, što je pretvorilo Rusiju u
apsolutističku državu
. Zamenio je staru
Boljarsku dumu
(veće plemića) devetočlanim
Senatom
. U carstvu je postavio nove
gubernije
i okruge. Petar je naredio Senatu da sakuplja poreze, koji su bili trostruko uvećani za vreme njegove vladavine. Kao deo reformi koje je sproveo,
Ruska pravoslavna crkva
je postala deo administrativne strukture države. Petar je Patrijaršiju zamenio kolegijalnim organom,
Svetim sinodom
, koga su predvodili zvaničnici vlade. Za to vreme, ostatak lokalnih organa samouprave je ukinut, a Petar je ispunio zahteve svojih prethodnika da svi plemići budu u službi države.
Petar je umro 1725. godine i nije ostavio naslednika, ali je ostavio iscrpljeno carstvo. NJegova vladavina je postavila pitanja o nazadnosti Rusije, njenom odnosu sa zapadom, mogućnosti sprovođenja reformi i drugim problemima. I pored svega toga, Petar Veliki je položio temelj modernoj ruskoj državi.
Glavni grad Ruske Imperije bio je
Sankt Peterburg
Trebalo je da prođe skoro četrdeset godina pre nego što se približno toliko ambiciozan vladar pojavio na prestolu.
Katarina II Velika
je bila nemačka princeza koja se udala za
Petra III
, nemačkog naslednika ruske krune. Doprinela je oporavku ruskog plemstva koje je počelo nakon smrti Petra Velikog. Državne službe su ukinute, a Katarina je zadovoljila plemstvo tako što im je dala najviše upravne funkcije u gubernijama.
Katarina Velika proširila je rusku političku kontrolu nad Poljsko-litvanskom unijom, akcijama kao što su
Trgovička konfederacija
. NJene skupe političke ambicije zasnivale su se na društvenom sistemu koji je bio veoma ugnjetavajući. Sluga su provodile skoro sve vreme radeći na zemlji svojih gospodara. Kada je Katarina odobrila prodaju seljaka koji pobegnu sa zemlje svog gospodara, to je izazvalo pobunu seljaka
1773
. godine. Predvođeni
kozakom
Pugačovom
, pobunjenici su zapretili da osvoje Moskvu. Katarina je zarobila Pugačova i rasčerečila ga na
Crvenom trgu
, ali su brojne revolucije nastavila da je prate, kao i njene naslednike.
Dok je ugnjetavala ruske seljake, Katarina je uspešno vodila rat protiv
Osmanskog carstva
i napredovala je do
Crnog mora
. Onda je, kovanjem zavere sa vladarima
Austrije
Pruske
uključila ukrajinske i beloruske teritorije Poljsko-litvanske unije za vreme
podele Poljske
, pomerajući rusku granicu na zapad u
srednju Evropu
. Do njene smrti
1796
. godine, Katarinina ekspanzionistička politika je napravila od Rusije važnu silu u Evropi. Ovo se nastavilo u doba
Aleksandra I
koji je oteo
Finsku
od oslabljene
Švedske kraljevine
1809
. godine i
Besarabiju
od Osmanskog carstva
1812
. godine.
Prva polovina 19. veka
uredi
uredi kod
Vojna galerija u muzeju Ermitaž sa portretima ruskih vojskovođa iz vremena Napoleonovih ratova.
Ovaj članak je deo serije o
historiji Rusije
Srednji vijek
Povolška Bugarska
Hazarski Kaganat
Ruski Kaganat
Novgorodska Kneževina
Kijevska Rusija
Vladimir-Suzdalj
Novgorodska Republika
Mongolska osvajanja
Velika Moskovska Kneževina
Rusko Carstvo
Moderno doba
Ruska Imperija
Ruska Republika
RSFSR
Sovjetski Savez
Ruska Federacija
Kategorija:
Historija Rusije
Napoleon
je napravio odsudnu grešku kada je napao Rusiju zbog svađe sa carom
Aleksandrom I
i kada je pokrenuo invaziju na njegovu carevinu
1812
. godine. Kampanja se završila katastrofalnim posledicama po Francuze. Iako je
Napoleonova
vojska stigla do
Moskve
, ruska strategija je sprečila Napoleona da sakuplja zalihe na spaljenoj zemlji. Po hladnoj ruskoj zimi hiljade francuskih vojnika bili su izloženi ruskim zasedama i gerilskim napadima seljaka. Dok se Napoleonova vojska povlačila, ruska armija je napredovala preko Centralne i zapadne Evrope, sve do
Pariza
. Kada je Rusija sa saveznicima pobedila Napoleona, Aleksandar I je postao poznat kao spasilac Evrope i predsedavao je
Bečkim kongresom
na kom su ucrtane nove granice u Evropi. Na ovom kongresu postao je monarh
Kongresne Poljske
Iako je Ruska Imperija igrala ključnu ulogu u politici 19. veka, zadržavanje kmetstva usporilo je njen ekonomski razvoj. Dok su ekonomije država zapadne Evrope jačale zbog
industrijske revolucije
započete u drugoj polovini
18. veka
, Rusija je počela da ekonomski sve više zaostaje, što je izazvalo probleme u carstvu. Status Rusije kao velike sile pomračila je neuspešnost njene vlade, izolacija njenog naroda, i nazadovanje ruske
ekonomije
. Posle Napoleonovog poraza, Aleksandar I je bio spreman za raspravu o ustavnim reformama, ali se stalo na skromnim promenama.
Relativno liberalnog cara zamenio je njegov mlađi brat,
Nikolaj I
1825
1855
), koji se na samom početku vladavine suočio sa ustankom. Pozadina ovog ustanka ležala je u Napoleonskim ratovima kada je broj dobro obrazovanih ruskih oficira putovao Evropom tokom vojnih kampanja. Tu su bili izloženi
liberalistikim
idejama zapadne Evrope, što ih je ohrabrilo da traže promene u Rusiji. Rezultat je bio ustanak
dekabrista
(decembra 1825) u kom je mali krug liberalnih plemića i oficira želeo su da postavi Nikolajevog brata kao ustavnog monarha. Međutim, ustanak je lako ugušen, što je dovelo do toga da Nikolaj I prestane da se ugleda na zapad i da postane pobornik politike
pravoslavlja, samodržavlja i narodnjaštva
Kada je ruska vojska zauzela savezničku
Gruziju
1802
. godine,
sukobila
se sa
Persijom
u vezi sa kontrolom nad
Azerbejdžanom
i bila uvučena u
Kavkaski rat
sa gorštacima. Ovaj rat će trajati oko pola veka.
Ruski imperatori
su morali da se sukobe sa dva ustanka u novoosvojenim teritorijama Poljsko-litvanske unije:
Novembarski ustanak
1860
, i
Januarski ustanak
1863
. godine.
Kako bi sprečili buduće pobune, vlasti su stavile škole i univerzitete pod stalnu prismotru, a učenicima su davani zvanični udžbenici. Policijski špijuni su svuda ubacivani. Potencijalne revolucionare su slali u Sibir; pod carem Nikolajem I stotine hiljada ljudi je poslato u
katorge
Pitanje pravca kojim bi Rusija trebalo da ide bilo je glavno pitanje još od reformi Petra Velikog. Neki su podržavali ugledanje na zapadnu Evropu, dok su neki osuđivali Zapad i tražili povratak vrednostima iz prošlosti. Ovaj drugi pravac su predvodili
slavofili
, koji su mrzeli „dekadentni“ Zapad. Slavofili su bili i protivnici birokratije i podržavali su srednjovekovni ruski
kolektivizam
, nasuprot
individualizmu
koji je dolazio sa Zapada. Alternativne socijalne doktrine razvili su ruski radikali kao što su
Aleksandar Hercen
Mihail Bakunjin
Petar Kropotkin
Druga polovina 19. veka
uredi
uredi kod
Car
Nikolaj I
umro je
1855
, a njegova politika je ostala kontroverzna. Od
1853
. do
1856
. godine Rusija je učestvovala u
Krimskom ratu
, koji je vođen prevashodno na poluostrvu
Krim
. Pošto je igrala glavnu ulogu u pobedi nad Napoleonom, Rusija se smatrala nepobedivom. Suočena sa savezom velikih evropskih sila i porazima koje je doživela na kopnu i moru, slabosti Nikolajeve vladavine su postale očigledne.
Spomen oslobodilačkom caru (
Sofija
, Bugarska)
Kada je
Aleksandar II
došao na vlast 1855, želja za reformama bila je sveprisutna. Rastući
humanitaristički
pokreti su zahtevali ukidanje kmetstva. Godine
1859
. u Rusiji je živelo više od 23 miliona kmetova. Uslovi njihovog života bili su često gori od onih u kojima su živeli seljaci u Zapadnoj Evropi u
16. veku
. Akeksandar II je odlučio da sam ukine kmetstvo, umesto da čeka da ono bude ukinuto revolucijom.
Ukidanje
kmetstva
1861
. godine bio je najznačajniji događaja u ruskoj istoriji u
19. veku
. Ono je bilo početak kraja monopola velikih zemljoposednika u vlasti. Ukidanje kmetstva je dovelo do dolaska sveže radne snage u gradove, industrija se razvijala, a brojnost i uticaj srednje klase je porastao. Međutim, umesto da dobiju zemlju u vlasništvo, oslobođeni kmetovi su morali da plaćaju vladi specijalni porez tokom celog života. Ta sredstva je vlada davala zemljoposednicima kao velikodušnu odštetu za zemlju koju su izgubili. Seljaci sa najjalovijom zemljom su se često bunili. Svi posedi koji su dodeljeni seljacima bili su u kolektivnom vlasništvu
mira
(seoske opštine) koja je delila zemlju seljacima i nadgledala razne posede. Iako je kmetstvo bilo ukinuto, uslovi pod kojima je ono ukinuto nisu odgovarali seljacima, pa revolucionarne tenzije nisu opale, uprkos namerama Aleksandra II.
Krajem sedamdesetih godina 19. veka, Rusija i
Osmansko carstvo
opet su se sukobili na
Balkanskom poluostrvu
. Od
1875
. do
1878
. godine
Istočno pitanje
proizvelo je ustanke protiv otomanske vlasti među brojnim slovenskim narodima. Simpatije ruskih nacionalista postale su ozbiljan unutrašnji faktor u podršci Rusije oslobađanju balkanskih hrišćana od otomanske vlasti i priznavanju nezavisnosti
Bugarske
Srbije
. Početkom
1877
. Rusija je intervenisala na strani srpskih i ruskih dobrovoljačkih odreda kada je objavila rat Osmanskom carstvu. U roku od jedne godine ruska vojska je stigla nadomak
Istanbula
, pa su se Turci predali. Ruske diplomate i generali su ubedili Aleksandra II da primora Osmansko carstvo da potpiše
Sanstefanski mir
u martu 1878. Po odredbama ovog ugovora uspostavila bi se nezavisna i proširena Bugarska sa teritorijom do jugozapada Balkanskog poluostrva. Kada je
Ujedinjeno Kraljevstvo
zapretila ratom zbog uslova San-Stefanskog mira, iscrpljena Rusija se povinovala. Na
Berlinskom kongresu
u julu 1878. godine Rusija je pristala na uspostavljanje mnogo manje Bugarske. Kao posledica toga, panslavistima je u zaveštanje ostalo ogorčenje protiv
Austrougarske
i Nemačke zbog ruskog odstupanja. Razočarenje ishodom rata pojačalo je revolucionarne napetosti u zemlji.
Provincijski gradić zimi
Kada je
nihilistička
teroristička organizacija
Narodna volja
ubila Aleksandra II, presto je nasledio njegov sin
Aleksandar III
, čvrsti reakcionar koji je oživeo politiku pravoslavlja, autokratije i narodnosti
Nikolaja I
. Kao posvećeni slavofil, Aleksandar III je verovao da Rusija može da bude spasena od haosa samoizolacijom od subverzivnih elemenata iz zapadne Evrope. Tokom njegove vladavine Rusija je napravila savez sa Francuskom da bi zadržala narastajuću moć
Nemačke
, završila osvajanje
Centralne Azije
i iznudila velike teritorijalne i ekonomske ustupke od
Kine
Najuticajniji carev savetnik bio je
Konstantin Petrovič Pobjedonoscev
, mentor Aleksandra II i njegovog sina
Nikolaja
, i upravitelj
Svetog sinoda
od
1880
. do
1895
. godine. On je naučio svoje carske đake da se pribojavaju slobode govora i štampe i da mrze demokratiju,
ustave
i parlamentarni sistem. Za vreme Pobjedonoceva revolucionari su progonjeni, dok je rusifikacija sprovođena u celoj imperiji.
20. vek
uredi
uredi kod
17. oktobar 1905
, slika
Ilje Rjepina
Aleksandra je nasledio njegov sin
Nikolaj II Aleksandrovič
1894
1917
).
Industrijska revolucija
je počela da jako utiče na Rusiju.
Liberalni
elementi među industrijskim kapitalistima i plemićima verovali su u mirnu društvenu reformu i ustavnu monarhiju, pa su osnovali stranku Ustavne demokrate (
Kadeti
). Socijalni revolucionari su prihvatili narodnjačku tradiciju i zagovarali su dodelu zemlje onima koji je i obrađuju – seljacima. Druga radikalna grupa bili su
socijaldemokrate
, zagovornici
marksizma
u Rusiji. Oslanjajući se na podršku radikalnih intelektualaca i gradske
radničke klase
, oni su tražili kompletnu socijalnu, ekonomsku i političku revoluciju.
Partija se
1903
. godine podelila na
menjševike
, umereno krilo, i
boljševike
, radikalno krilo. Menjševici su verovali da bi ruski socijalizam nastajao postepeno, a da bi režim cara nasledila demokratska republika u kojoj bi socijalisti sarađivali sa drugim partijama. Boljševici, predvođeni
Vladimirom Lenjinom
, zastupali su osnivanje male elite profesionalnih revolucionara, podložnih jakoj partijskoj disciplini, koja bi se predvodila proletarijat u cilju da nasilnog preuzimanja vlasti.
Katastrofalni poraz ruske vojske u
Rusko-japanskom ratu
1904
1905
) bio je veliki udarac za Imperiju i povećao je mogućnost nemira. U januaru 1905. dogodio se incident poznat kao
Krvava nedelja
, kada je
otac Gapon
predvodio ogromnu grupu ljudi do
Zimskog dvorca
Sankt Peterburgu
da predstavi peticiju
caru
. Kada su stigli do dvorca, na njih su pucali
kozaci
i ubili na stotine ljudi. Vođe ruskog radništva bile su toliko užasnute masakrom da su objavile generalni štrajk čiji je zahtev bio demokratska republika. Ovo je značilo početak
Ruske revolucije 1905. godine
. Sovjeti (veća radnika) pojavili su se u većini gradova da upravljaju revolucijom. Rusija je bila paralizovana, vlada je bila očajna.
U oktobru 1905, car Nikolaj II je nevoljno objavio
Oktobarski manifest
, koji dozvolio osnivanje
Državne dume
, i proklamovao njeno bezodložno sazivanje. Pravo glasa je prošireno i nijedan zakon nije mogao stupiti na snagu bez saglasnosti Dume. Umerene grupe su bile zadovoljne, ali su socijalisti odbili ustupke kao nedovoljne i pokušali su da organizuju nove štrajkove. Do kraja 1905. pojavilo se nejedinstvo među reformatorima, pa je za to vreme položaj cara ojačao.
Car Nikolaj II ušao je u
Prvi svetski rat
sa entuzijazmom i
patriotizmom
da odbrani svoje pravoslavne saveznike,
Srbe
. Avgusta
1914
. godine ruska vojska ulazi u
Nemačku
da podrži francusku vojsku.
Nacionalizam
je služio kao paravan za slabost ruske ekonomije i nesposobnost i korupciju vlade. Vojni neuspesi i antiratna propaganda izazivali su veliko nezadovoljstvo među narodom. Nemačka kontrola
Baltičkog mora
i nemačko-osmanlijska kontrola
Crnog mora
odvojili su
Rusiju
od većine zaliha i potencijalnih tržišta.
Nikolaj II Aleksandrovič
, poslednji
imperator sveruski
Sredinom
1915
. rat je demoralisao rusku javnost. Hrana i gorivo su pristizali u malim zalihama, vojni gubici su bili ogromni, a inflacija je narastala. Broj štrajkova se povećao među slabo-plaćenim radnicima, a nezadovoljstvo se osećalo i među seljacima. U međuvremenu, javno nepoverenje u režim se produbilo izveštajima da polupismeni mistik
Grigorij Raspućin
ima veliki uticaj u vladi. NJegovo ubistvo krajem 1916. okončalo je skandal, ali nije povratio vladaru izgubljeni prestiž.
Dana
3. marta
1917. organizovan je štrajk u prestonici Petrogradu (zbog antinemačkog raspoloženja grad se sada zvao Petrograd); u toku jedne nedelje skoro svi radnici u gradu nisu radili, a izbile su ulične borbe. Kada je car raspustio Dumu i naredio štrajkačima da se vrate na posao, njegova naređenja su pokrenula
Februarsku revoluciju
. Duma je odbila da se raspusti, štrajkači su držali masovna okupljanja u inat režimu, a vojska je otvoreno stala na stranu radnika. Par dana kasnije Duma je izabrala
privremenu vladu
na čelu sa knezom
Lavovim
, a sledećeg dana car je uhapšen i pučisti su objavili da je car abdicirao. U međuvremenu, socijalisti u Petrogradu su osnovali Sovjet (veće) radničkih i vojničkih deputata da bi sebi obezbedili vlast koju nisu imali u Dumi. To je bio kraj Ruske Imperije.
Teritorija
uredi
uredi kod
Granice
uredi
uredi kod
Administrativne granice evropskog dela Rusije, izuzev poseda u Finskoj i Poljskoj, poklapale su se sa prirodnim granicama
Istočnoevropske nizije
. Na severu granica je bio
Severni ledeni okean
; ostrva
Nova Zemlja
Kolgujev
Vajgač
su joj takođe pripadala. Na istoku, Ruska Imperija je vladala
severnom
centralnom Azijom
. Evropsku Rusiju je od
Sibira
kirgizskih
stepa prirodno delila
planina
i reka
Ural
Kaspijsko jezero
. Na jugu carstva je bilo
Crno more
Kavkaz
. Zapadna granica se prostirala od
poluostrva Kola
do
Botničkog zaliva
, preko
Kurške lagune
na jugu
Baltičkog mora
, do ušća Dunava, sa kružnom izbočinom koja je obuhvatala
Poljsku
. Ruska Imperija se na zapadu graničila sa
Pruskom
, austrijskom
Galicijom
Rumunijom
Posebno bi trebalo istaći da Rusija nije imala slobodan izlaz na otvoreno more sem ledenih obala Severnog ledenog okeana. Belo more je više zaliv tog okeana.
Riški zaliv
i Baltičko more pripadali su teritoriji koju nisu naseljavali
Sloveni
već
Nemci
Finci
i baltički narodi. Istočna obala Crnog mora pripadala je
Transkavkaziji
, koju je veliki lanac planina odvajao od Rusije. Čak i ovo more je bilo unutrašnje more, a
Bosfor
, jedini izlaz iz njega, je bio u stranim rukama. Plitko Kaspijsko jezero, okruženo pustinjama, imalo je veći značaj kao veza između Rusije i njenih azijskih poseda nego kao veza za kontakte sa drugim državama.
Geografija
uredi
uredi kod
Krajem 19. veka veličina Ruske Imperije je bila oko 21.799.825 km² (što je bila skoro jedna šestina kopna na Zemlji); jedini rival u veličini joj je bilo
Britansko carstvo
. Kakogod, većina stanovništva živela je u evropskom delu Rusije. Više od sto etničkih grupa živelo je Ruskoj imperiji, dok su
Rusi
činili oko 45% stanovništva.
U pravcu istok-zapad carstvo je bilo široko 10.000 kilometara (11
časovnih zona
), a u pravcu sever-jug 5000.
Teritorijalno širenje
uredi
uredi kod
Ruska Imperija je
1917
. godine uključivalo većinu
Ukrajine
Dnjeparsku Ukrajinu
Krim
),
Belorusije
Moldavije
Besarabiju
Finske
(Veliko Vojvodstvo Finske),
Jermenije
Azerbejdžana
Gruzije
, centralnoazijske države
Kazahstan
Kirgistan
Tadžikistan
Turkmenistan
Uzbekistan
(Ruski Turkestan), veći deo
Litvanije
Estonije
Letonije
Baltičke provincije
), kao velike delove
Poljske
(Kraljevine Poljske) delove današnje
Turske
Ardahan
Artvin
Igdir
Kars
). Između
1742
. i
1867
. godine Ruska Imperija je držala
Aljasku
kao svoju koloniju.
Švedski poraz u
Finskom ratu
i potpisivanje
Fredriksanskog mira
17. septembra
1809
Finska
je postala deo Ruske Imperije kao autonomna
Velika kneževina Finska
. Imperator je vladao Velikom kneževinom Finskom kao ustavni monarh preko svog general-gubernatora i domaćeg
Senata
kojeg je takođe on birao.
Spoljašnje teritorije
uredi
uredi kod
Prema prvom članku
Osnovnih državnih zakona
, Ruska Imperija je bila nedeljiva država. U 26. članu dalje piše:
Nedeljivi delovi Ruske Imperije su Carstvo (kraljevstvo) Poljska i
Velika kneževina Finska
. Odnosi sa Velikom kneževinom Finskom su takođe regulisani u 2. članu:
Velika kneževina Finska je konstituisana kao nedeljiv deo Ruske države, i spoljnim poslovima Velike kneževine Finske se upravlja specijalnim propisima na osnovu posebnih zakona
Od
1744
. do
1867
. Imperija je kontrolisala takozvanu Rusku Ameriku. Čak i sa izuzetkom ove teritorije (na kojoj se danas nalazi Aljaska), Ruska Imperija je bila ogromna i prostirala se od Evrope do Azije na dva kontinenta. Razlikovala se od drugih kolonijalnih carstava. Dok su se Britansko i Francusko kolonijalno carstvo
dekolonizovali
u dvadesetom veku, Rusija je i dalje kontrolisala ogromnu teritoriju, prvo kao komunistički
SSSR
, a kasnije kao moderna
Ruska Federacija
Carstvo je kontrolisalo i neke ustupljene teritorije, kao što je Kvantung u Kini.
Ustrojstvo
uredi
uredi kod
Ruska Imperija je opisana u
Gotskom almanahu
iz
1910
. godine kao ustavna monarhija pod autokratskim carem. Car se ponaša kao
imperator i samodržac sveruski
, ali u
Osnovnim državnim zakonima
Oktobarskom manifestu
predviđeno je i otvaranje prve
Državne dume
27. aprila
1906
. godine. Vremenom je nestala neograničena vlast i moć cara. Nije da je režim u Rusiji postao u bilo kakvom pogledu ustavan, još manje parlamentaran, ali je neograničena autokratija postala vremenom ograničena autokratija. Ruski sistem vladanja bi najbolje bio opisan kao ograničena monarhija pod autokratskim carem.
Imperator
uredi
uredi kod
Glavni članak:
Imperator sveruski
Petar Veliki
promenio je titulu cara
1721
. godine u titulu
imperatora i samodršca sveruskog
. Dok su pravila zadržavala ovu titulu, vladar Rusije dugo je ostao poznat kao car ili carica, sve do pada Ruske Imperije u Februarskoj revoluciji
1917
. godine.
Moć imperatora pre
Oktobarskog manifesta
bila je ograničena na samo jednu obavezu: imperator je morao pripadati
Ruskoj pravoslavnoj crkvi
. Dana
17. oktobra
1905
, situacija se promenila, car je dobrovoljno ograničio svoju moć.
Sedište moskovskog gubernatora
Državni savet
uredi
uredi kod
Glavni članak:
Državni savjet Ruske Imperije
Državni savet
je osnovan
1810
. kao najviši savetodavni organ
ruskog imperatora
. Članove je imenovao imperator na doživotan mandat. Ministri su po zvanju bili njegovi članovi.
Izdavanjem nove redakcije Osnovnih državnih zakona Ruske Imperije (
20. februar
1906
), Državni savet je pretvoren u gornji dom narodnog predstavništva, ravan sa donjim domom
Državnom dumom
Državni savet, rekonstituisan u cilju služenja caru, sastojao se od 196 članova od kojih 98 imenuje car lično, dok su 98 birani na demokratski način. Ministre je takođe birao car.
Praviteljstvujušči senat
uredi
uredi kod
Glavni članak:
Praviteljstvujušči senat
Praviteljstvujušči senat
uspostavljen je za vreme reformi vlade (za vreme vladavine
Petra Velikog
) i sastojao se od članova koje je car lično izabrao. Bio je vrhovni sud kasacije; visoki sud pravde za sve političke uvrede. Praviteljstvujušči senat je imao i učešća u vladavini nad carstvom.
Religija
uredi
uredi kod
Državna religija Ruske Imperije bila je rusko
pravoslavno hrišćanstvo
. Na čelu Crkve bio je
imperator sveruski
, koji je svoju crkvenu vlast vršio posredstvom
Svetog sinoda
Religija
Broj vernika (1897.)
10
Pravoslavci
11
87.123.604
Muslimani
13.906.972
Katolici
11.467.994
Jevreji
5.215.805
Luterani
12
3.572.812
Staroverci (pravoslavci)
2.204.596
Jermenski apostolski vernici
1.179.241
Budisti
433.863
Drugi nehrišćani
285.321
Menoniti
66.564
Jermenski katolici
38.840
Baptisti
38.139
Karajtski jevreji
12.894
Anglikanci
4.183
Drugi hrišćani
3.952
Povezano
uredi
uredi kod
Rusija
Kijevska Rusija
Velika moskovska kneževina
Rusko carstvo
Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika
Reference
uredi
uredi kod
1,0
1,1
Statistički godišnjak Rusije br. 11 za 1914. godinu
Arhivirano
2016-03-04 na
Wayback Machine-u
Rosstat
, Petrograd, godine 1915.
Rusko carstvo (1721—1917)
U srpskoj istorijskoj nauci se smatra da su
Rusko carstvo
i Ruska Imperija
de facto
ista država.
„Archive copy”
. Arhivirano iz
originala
na datum 2010-03-03
. Pristupljeno 2015-07-21
„The Red Book of the Peoples of the Russian Empire”
. Eki.ee. 20. 8. 1993.
. Pristupljeno 24. 6. 2010
„RUSSIA”
. Friesian.com
. Pristupljeno 24. 6. 2010
Kriza starog odreda u Rusiji: Vlada i gospodski stalež. Štampa Univerziteta Prinston 1982.
Gribovski, str. 35
, Pristupljeno 24. 4. 2013.
Gribovski, str. 24
, Pristupljeno 24. 4. 2013.
Rezultat popisa stanovništva 1897.
Arhivirano
2012-10-24 na
Wayback Machine-u
, Pristupljeno 24. 4. 2013.
Pri popisivanju, Rusi nisu pravili razliku između različitih vrsta pravoslavlja
Luterana je bilo najviše u Baltičkim provincijama
Literatura
uredi
uredi kod
Jelačić, Aleksej
(1929).
Istorija Rusije
. Beograd: Srpska književna zadruga.
Miljukov, Pavel (1939).
Istorija Rusije
. Beograd: Narodna kultura.
Vanjske veze
uredi
uredi kod
Wikimedijina ostava
sadrži medije na temu:
Ruska Imperija
Internet stranica o Ruskom carstvu
Istorija Rusije
Arhivirano
2015-09-14 na
Wayback Machine-u
Istorija Rusije na sajtu
Way to Russia
Arhivirano
2015-09-05 na
Wayback Machine-u
Istorija Rusije na sajtu
The World History Project
Arhivirano
2008-01-07 na
Wayback Machine-u
Rusko carstvo na sajtu
Russia The Great
- hronologije događaja po stoljećima, biografije careva, itd...
Izvor:
Kategorije
Rusko Carstvo
Historija Rusije
Sakrivena kategorija:
Webarchive template wayback links
Ruska Imperija
Započni temu