Srednji vijek – Wikipedija / Википедија

Srednji vijek – Wikipedija / Википедија
Prijeđi na sadržaj
Izvor: Wikipedija
Ljudska historija
This box:
prikaži
razgovor
uredi
Kameno doba
Pisana
historija
Najstariji zapisi
Brončano doba
Željezno doba
Stari vijek
Srednji vijek
Rani novi vijek
Novi vijek
Najnovije doba
Budućnost
Matildin križ
, koji je napravljen za
Matildu od Esena
(973–1011). Ona je prikazana na koljenima pred Djevicom i djetetom na ploči od
emajla
. Križ, koji je vjerojatno bio napravljen u
Kelnu
ili
Essenu
, prikazuje nekoliko srednjovjekovnih tehnika:
lijevanje
figurativnih kipova,
filigran
, emajliranje, poliranje i poliranje dragulja i ponovnu uporabu klasičnih
kameja
rezbarenih dragulja
Srednji vijek
razdoblje je u
povijesti Europe
koje je trajalo od
5.
do
15. stoljeća
. To je razdoblje počelo
padom
Zapadnog Rimskog carstva
i okončalo se
renesansom
i razdobljem
velikih geografskih otkrića
. Srednji je vijek srednje razdoblje u klasičnoj podjeli povijesti zapadnoga svijeta, koja se dijeli na
stari
, srednji i
novi vijek
. Samo srednjovjekovno razdoblje može se podijeliti na
rani
razvijeni
pozni srednji vijek
Depopulacija
deurbanizacija
, invazije i seobe naroda, koje su počele tokom
kasne antike
, nastavile su se tijekom ranog srednjeg vijeka.
Barbarski
osvajači, među kojima su dominirali razni
germanski narodi
, formirali su nova kraljevstva u ostacima Zapadnog rimskog carstva.
U 7. stoljeću
sjeverna Afrika
Bliski istok
, koji su nekad pripadali Istočnom rimskom carstvu, potpali su pod vlast
Kalifata
, islamske države.
Premda su se u društvu i političkim strukturama dogodile značajne promjene, do potpunog raskida s
antikom
nije došlo. Na Istoku je preživjelo i kao važna sila opstalo
Bizantsko carstvo
Bizantska kodifikacija rimskog prava, poznata kao
Justinijanov kodeks
, na Zapadu je ponovno otkrivena u sjevernoj Italiji 1070. godine i otad je vršila velik utjecaj tijekom čitavoga srednjeg vijeka. Na Zapadu većina novih kraljevstava inkorporirala je ono malo preostalih rimskih državnih ustanova. Osnovani su samostani kao dio pokreta usmjerenog k
pokrštavanju
poganske Europe
Franci
su pod
karolinškom dinastijom
nakratko uspostavili
carstvo
, koje se krajem 8. i početkom 9. stoljeća prostiralo na veći dio zapadne Europe. No, to je carstvo kasnije podleglo pritiscima unutarnjih građanskih ratova i vanjskih invazija –
Vikinzi
su napadali sa sjevera,
Mađari
s istoka, a
Saraceni
s juga.
Tijekom razvijenog srednjeg vijeka, koji je počeo nakon 1000. godine, europska se populacija znatno uvećala, jer su tehnološki i poljoprivredni izumi omogućili procvat trgovine, a promjena klime
srednjovjekovnog toplog razdoblja
omogućila je povećanje prinosa usjeva.
Kmetstvo
, tj. sustav seljaka organiziranih u selo koje
vlasteli
duguje najam i naturalni rad, te
feudalizam
, tj. politički sustav u kojoj
vitezovi
i niže premstvo duguju vojnu službu svojim gospodarima u zamjenu za pravo zakupa zemljišta i
plemićkih kuća
, predstavljali su dvije temeljne vrste organizacije društva u razvijenom srednjem vijeku.
Križari
, prvi put spomenuti 1095. godine, označili su prve pokušaje zapadnoeuropskih kršćana da od
muslimana
vojnim putem povrate kontrolu nad bliskoistočnom
Svetom zemljom
. Kraljevi su postali poglavari centraliziranih država i utjecali na smanjivanje kriminala i nasilja, ali i na sve veće udaljavanje od jedinstvenog
kršćanstva
. Teologija
Tome Akvinskog
, slike
Giotta iz Bondone
, pjesništvo
Dantea Alighierija
Geoffreya Chaucera
, putovanja
Marka Pola
i arhitektura
gotičkih
katedrala, poput
Chartresa
, pripadaju među izvanredna dostignuća razdoblja razvijenog srednjeg vijeka.
Pozni srednji vijek obilježile su teškoće i nesreće, među kojima su bili glad, kuga i ratovi, što je sve utjecalo na značajno smanjenje broja stanovnika zapadne Europe; između 1347. i 1350.
crna smrt
odnijela je živote oko jedne trećine Europljana. Crkveni sukobi,
hereze
šizma
unutar
kršćanske crkve
odvijali su se usporedo s ratovima između različitih država, građanskim sukobima i pobunama seljaka. Napredak na području kulture i tehnologije transformirao je europsko društvo i označio kraj srednjeg vijeka i početak
ranog novog vijeka
Terminologija i periodizacija
uredi
uredi kod
Srednji je vijek, uz
stari
novi vijek
, jedno od tri glavna razdoblja u
povijesti Europe
Srednjovjekovni su autori cijelu povijest dijelili na razdoblja kao što su "
sedam razdoblja svijeta
" ili "
četiri carstva
" smatrajući pritom da sami žive u vremenu koje prethodi samome kraju svijeta.
Svoje vlastito vrijeme nazivali su "modernim".
Humanistički pjesnik
Petrarka
u četvrtom je desetljeću 14. stoljeća pretkršćansko razdoblje nazvao "starim" vremenima
(antiqua)
, a kršćansko razdoblje "novim" vremenima
(nova)
Leonardo Bruni
prvi je povjesničar koji je, u svojoj
Povijesti firentinskog naroda
iz 1442. godine, upotrijebio trodijelnu razdiobu povijesti.
Bruni i kasniji povjesničari smatrali su da se Italija oporavila nakon Petrarkina vremena te su Petrarkinim vremenskim odsječcima dodali i treći. Pojam "srednji vijek" prvi se put pojavljuje 1469. u latinskom obliku
media tempestas
, odnosno "srednje doba".
10
Prvobitno je postojalo više inačica ovoga pojma, kao što su nazivi
medium aevum
("srednji vijek"), koji je prvi put zabilježen 1604. godine,
11
media saecula
("srednja stoljeća"), koji je zabilježen 1625. godine.
12
Današnji znanstveni termini "medievalan", "medievistika" i "medievalistika" potječu od izraza
medium aevum
13
Trodijelna se periodizacija ustalila kao standard nakon što je njemački povjesničar
Christoph Cellarius
(1638–1707) podijelio povijest na tri razdoblja: stari vijek, srednji vijek i novi vijek ili moderno doba.
12
Za početak srednjega vijeka obično se uzima
pad zapadnog rimskog carstva
476. godine,
14
što je prvi put učinio Bruni.
Za kraj srednjega vijeka često se uzima 1500. godina,
15
no o ovome ne postoji opća suglasnost. Ovisno o kontekstu, za datumski kraj srednjega vijeka ponekad se uzimaju događaji kao što su prvo putovanje
Kristofora Kolumba
1492,
pad Carigrada
u turske ruke 1453. ili
protestantska reformacija
1517. godine.
16
Engleski povjesničari
bitku na Bosworthskom polju
1485. često smatraju događajem koji označuje kraj srednjovjekovnog razdoblja.
17
U španjolskoj historiografiji za kraj srednjega vijeka često se uzimaju smrt kralja
Ferdinanda II. Aragonskog
1516, smrt kraljice
Izabele I Kastiljske
1504. ili
osvajanje Granade
1492. godine.
18
Povjesničari iz
romanskih
zemalja obično dijele srednji vijek na dva razdoblja: raniji "visoki" i potonji "niski" srednji vijek. Anglofoni povjesničari, pak, slijede svoje njemačke kolege i srednji vijek obično dijele na tri razdoblja: rani, razvijeni i pozni srednji vijek.
U 19. stoljeću čitav se srednji vijek često nazivao "
mračnim dobom
",
19
n 1
no s usvajanjem trodijelne razdiobe srednjega vijeka upotreba tog termina počela se među povjesničarima ograničavati samo na period ranoga srednjeg vijeka.
Pozno rimsko carstvo
uredi
uredi kod
Glavni članci:
Kasna antika
Rimsko carstvo
Pad rimskog carstva
Poznorimski kip
s predstavom četvorice tetrarha
, koji se danas čuva u
Veneciji
20
Rimsko carstvo
doseglo je svoju najširu teritorijalnu rasprostranjenost tijekom 2. stoljeća nove ere; u iduća dva stoljeća rimska kontrola nad dalekim pograničnim oblastima postupno je slabila.
21
Gospodarski problemi, među kojima inflacija, te vanjski pritisci na granice carstva zajedno su prouzročili
političku nestabilnost
, tijekom koje su se carevi i uzurpatori velikom brzinom smjenjivali na prijestolju.
22
Vojni izdaci stalno su se povećavali tijekom 3. stoljeća, poglavito zbog
rata
sa
sasanidskom Perzijom
, koji je ponovo pokrenut polovicom 3. stoljeća.
Veličina vojske se udvostručila, a konjica i manje jedinice zamijenile su
legiju
kao glavnu taktičku jedinicu.
23
Veći troškovi iziskivali su povećanje poreza, što što je, pak, vodilo smanjenju
kurijalne
klase, odnosno klase zemljoposednika koji su ulazili u lokalna gradska vijeća (
kurije
), kao i smanjenju broja pripadnika te elite koji su bili spremni podnijeti teret koji je sobom nosilo vršenje službenih dužnosti u njihovom gradu.
Carskoj je birokraciji bilo potrebno sve više službenika da se staraju o potrebama vojske, zbog čega su se civili žalili da u carstvu ima više prikupljača poreza nego poreznih obveznika.
23
Car
Dioklecijan
(vladao 284‒305) podijelio je 286. godine carstvo na
istočni
zapadni dio
, od kojih je svaki imao posebnu upravu; međutim, ni stanovnici ni vladari nisu zapravo svoje carstvo držali podijeljenim, budući da su zakonske i upravne odluke donesene u jednome dijelu smatrane važećima i u drugome dijelu.
24
Taj sistem, u kojem su u konačnici postojala dva starija cara (augusta) i dva mlađa cezara, poznat je kao
tetrarhija
24
Godine 300, nakon još jednog građanskog rata,
Konstantin Veliki
(vl. 306‒337) učinio je drevni grad
Bizant
carskom prijestolnicom na istoku i nazvao ga
Konstantinopoljem
25
Dioklecijan je osnažio carsku birokraciju, reformirao porezni sustav i ojačao vojsku, što je sve kupilo carstvu dodatno vrijeme, ali nije riješilo osnovne probleme s kojima se ono suočavalo, a među kojima su bili i prekomjerni porezi, opadanje prirodnog priraštaja te vanjski pritisci na granicama carstva.
26
Građanski ratovi, koji su gotovo po pravilu izbijali između dvojice suprotstavljenih careva polovinom 4. stoljeća, odvlačili su vojnike od granica carstva i olakšavali upade
barbara
27
Tijekom 4. stoljeća rimsko je društvo poprimilo nov oblik, koji se razlikuje od ranijeg
klasičnog razdoblja
i u kojem se procjep između bogatih i siromašnih sve više širi, a manji gradovi sve više gube na vitalnosti.
28
Još jedna važna promjena jest proces
kristijanizacije
, tj. prelaska carstva na
kršćanstvo
, koji je trajao od 2. do 5. stoljeća.
29
30
Europa oko 450. godine
Godine 376.
Ostrogoti
su, bježeći od
Huna
, dobili dopuštenje od cara
Valensa
(vl. 364–378) da se nasele u
rimskoj provinciji
Trakiji
na Balkanskom poluotoku. To naseljavanje nije prošlo bez poteškoća, a kad su rimski dužnosnici dodatno pogoršali situaciju, Ostrogoti su počeli pljačkati i pustošiti rimske oblasti.
n 2
Valens je, nastojeći ugušiti nemire, poginuo u borbi s Ostrogotima u
bici kod Hadrijanopolja
9. kolovoza 378. godine.
32
Osim prijetnji koje su dolazile od takvih plemenskih saveza sa sevjera, probleme su uzrokovale u unutaršnje podjele, osobito podjele unutar
kršćanske crkve
33
Godine 400.
Vizigoti
su upali u Zapadno rimsko carstvo i, premda su nakratko bili odbijeni od Italije,
poharali su Rim 410. godine
34
Potom su
Alani
Vandali
Svebi
406. prešli u
Galiju
, proširili se njome tijekom iduće tri godine i 409. preko
Pirineja
ušli u
Hispaniju
35
Počela je
velika seoba naroda
, u kojoj su se različiti narodi, isprva većinom
germanski
, kretali Europom.
Franci
Alemani
Burgundi
smjestili su se u sjevernoj Galiji, dok su se
Angli
Sasi
Jiti
naselili u Britaniji
36
Tridesetih godina 5. stoljeća Huni su napali carstvo; njihov vođa,
Atila
(vl. 434–453) predvodio je napade na Balkanski poluotok 442. i 447, na Galiju 451. i na Italiju 452. godine.
37
Hunska prijetnja nije nestala sve do Atiline smrti 453, kad se njegov hunski plemenski savez raspao.
38
Ove plemenske navale u potpunosti su promijenile političku i demografsku prirodu onoga što je ranije činilo Zapadno rimsko carstvo.
36
Do kraja 5. stoljeća zapadni dio carstva podijeljen je na manje političke jedinice, kojima su vladala plemena koja su nu te oblasti podrla početkom stoljeća.
39
Svrgavanje
Romula Augustula
, posljednjeg rimskog cara na zapadu, 476. godine tradicionalno se smatra slomom Zapadnog rimskog carstva.
40
n 3
Istočno rimsko carstvo, koje se nakon pada Zapadanog carstva često naziva
Bizantskim carstvom
, nije bilo sposobno uspostaviti svoju kontrolu nad izgubljenim područjima na zapadu.
Bizantski carevi
i dalje su pretendirali na zapadne oblasti, no nijedan od novih kraljeva na zapadu nije se usudio uzdignuti se na položaj cara; bizantska kontrola nad većin dijelom zapadnih teritorija nije se mogla održati, a
Justinijanovo
ponovno zauzeće Apeninskog poluotoka i nekih mediteranskih oblasti predstavljalo je jedinu i samo privremenu iznimku.
41
Rani srednji vijek
uredi
uredi kod
Glavni članak:
Rani srednji vijek
Nove države i društva
uredi
uredi kod
Glavni članci:
Velika seoba naroda
Pad rimskog carstva
Politička struktura zapadne Europe drastično se promijenila s padom Rimskog carstva. Premda se kretanja narodâ u ovom razdoblju obično opisuju kao "invazije", tu se nije radilo samo o vojnim ekspedicijama, već o migracijama cijelih naroda i njihovom naseljavanju na teritoriju carstva. Tim je kretanjima na ruku išlo odbijanje pripadnika zapadnorimske elite da pružaju materijalnu potporu vojsci i plaćaju poreze, kojima bi se mogli platiti troškovi vojnog otpora seobi naroda.
42
Carevi 5. stoljeća često su stajali pod kontrolom snažnih vojnih zapovjednika kakvi su bili
Stilihon
(umro 408),
Aspar
(umro 471) i
Gundobad
(umro 516), koji su djelomično ili u cjelosti bili nerimskog podrijetla. Kad se niz zapadnorimskih careva završio, tog su podrijetla bili i mnogi kraljevi koji su ih zamijenili. Nisu bili retki brakovi između novih kraljeva i članica rimske elite.
43
To je dovelo do mešanja elemenata rimske kulture s običajima pridošlih plemena, kao što su narodne skupštine, na kojima su muški članovi plemena uživali veću političku ulogu nego što je to bio slučaj s građanima rimske države.
44
Ostaci materijalne kulture koje su za sobom ostavili Rimljani i barbari često su međusobno slični, a plemenski artefakti često su izrađivani po rimskim uzorima.
45
Na rimskoj kulturnoj tradiciji temelji se i veći dio intelektualne i pisane kulture novih kraljevina.
46
Jedna važna razlika sastojala se u tome što su novi politički entiteti postupno izgubili porezne prihode. Mnogi od tih entiteta nisu više svoju vojsku izdržavali s pomoću poreznih prihoda nego su joj dodjeljivali zemljišne posjede ili
lena
. To znači da se osjećala manja potreba za velikim poreznim prihodima, pa se rimski porezni sustav raspao.
47
Često su izbijali ratovi unutar kraljevstava i između njih.
Ropstva
je nestalo, između ostalog i zato što su presušili izvori robova, a cijelo je društvo postalo više ruralno.
48
n 4
Teodorikov
novčić
Između 5. i 8. stoljeća novi narodi i moćni pojedinci ispunili su prazninu koju je u politici ostavio nestanak centralne rimske uprave.
46
Ostrogoti su se naselili u
Italiji
krajem 5. stoljeća i pod
Teodorikom
(umro 526) uspostavili
kraljevstvo
, za koje je bila karakteristična međusobna suradnja romanskog i ostrogotskog stanovništva, barem do posljednjih godina Teodorikove vladavine.
50
Burgundi su naselili
Galiju
i, nakon što su 436. Huni srušili njihovu prvu državu, tijekom četrdesetih godina 5. stoljeća utemeljili su novo kraljevstvo. To se kraljestvo prostiralo na području između današnje
Ženeve
Lyona
i krajem 5. i početkom 6. stoljeća razvilo se u moćno
kraljevstvo
51
U sjevernoj Galiji
Franci
Briti
uspostavili su svoje male državne entitete. Središte
Franačke
nalazilo se u sjeveroističnoj Galiji, a prvi franački kralj o kome se zna nešto više bio je
Hilderik I
(umro 481).
n 5
Pod Hilderikovim sinom
Klovisom
(vl. 509‒511) franačko se kraljevstvo proširilo i prešlo na kršćanstvo. Briti, poreklom iz
Britanije
― današnje
Velike Britanije
― nastanili su se u oblasti današnje
Bretanje
, koja je i nazvana tako po njima.
53
Svoja su kraljevstva utemeljili i
Vizigoti u Hispaniji
, Svevi u sjeverozapadnoj Hispaniji te
Vandali u sjevernoj Africi
51
U 6. stoljeću
Langobardi
su se nastanili u sjevernoj Italiji, gdje su ostrogotsko kraljevstvo zamijenili
skupinom grofovija
koje su povremeno birale jednoga zajedničkog kralja. Krajem 6. stoljeća tu je praksu već zamijenila stalna monarhija.
54
Seoba naroda dovela je u Europu nove etničke skupine, premda su neke oblasti pretrpjele veći, a neke manji upliv novih naroda. Primjerice, u Galiji su se pridošlice u većoj mjeri naselile u sjeveroistočnom dijelu, a u manjoj mjeri u jugozapadnome.
Slavenski narodi
nstanili su se u središnjoj i istočnoj Europi i na Balkanskom poluotoku. Naseljavanje su pratile i promjene u jeziku. Latinski su u zapadnom dijelu nekadašnjeg Rimskog carstva postupno zamijenili jezici koju su izrasli iz latinskoga, ali su se ipak od njega razlikovali i koje se skupno nazivaju
romanskim jezicima
. Ove lingvističke promjene događale su se tijekom mnogih stoljeća. U
Bizantskom carstvu
i dalje se govorio
grčki jezik
, no Slaveni su sa sobom u istočnu Europu donijeli i
slavenske jezike
55
Opstanak Bizanta
uredi
uredi kod
Mozaik
s prikazom
Justinijana
u pratnji
biskupom
Ravene
, tjelohraniteljima i dvorjanima.
56
Dok su se na zapadu Europe stvarala nova kraljevstva, Istočno rimsko carstvo ostalo je netaknuto proživljavajući privredni oporavak koji je trajao sve do prvih desetljeća 7. stoljeća. U istočnom dijelu carstva navale barbara nisu bile toliko brojne, a najviše ih je bilo prema Balkanskom poluotoku. Mir sa
Perzijom
, starim neprijateljem
Rima
, potrajao je kroz veći dio 5. stoljeća. U istočnom su carstvu sklopljene čvršće veze između države i kršćanske crkve, pa su i rasprave o crkvenim doktrinama stekle važnost u političkom životu kakvu nisu imale u zapadnoj Europi. U pravnoj sferi na istoku je izvršena kodifikacija
rimskog prava
; prvo nastojanje u tom pravcu dovršeno je 438. godine u vidu
Teodozijevog zakonika
57
Pod carem Justinijanom (vl. 527–565) izvršena je još jedna kompilacija ―
Corpus iuris civilis
58
Justinijan je također dao sagraditi
Svetu Sofiju
u Carigradu i osvojio je od Vandala sjevernu Afriku te Italiju od Ostrogota,
59
s pomoću svog vojnog zapovjednika
Belizara
(umro 565).
60
Do potpunog osvajanja Italije nije došlo, budući da je zbog izbijanja
kuge 542.
Justinijan ostatak svoje vladavine posvetio prije obrambenim mjerama nego daljnim osvajanjima.
59
U trenutku careve smrti Bizantinci su pod svojom kontrolom držali
većinu Italije
, sjevernu Afriku i malo uporište u južnoj Španjolskoj. Povjesničari su kritizirali Justinijanova osvajanja držeći da su ona protegnula carstvo izvan obranjivih granica i omogućila
muslimanska osvajanja
, no mnoge od teškoća s kojima su se suočili Justinijanovi nasljednici nisu bile rezultat samo visokih poreza kojima se moralo platiti njegove ratove, nego i prirodom carstva koja je u biti bila civilna, što je otžavalo novačenje vojske.
61
U istočnom carstvu dodatne je teškoće Justinijanovim nasljednicima stvarao postupni priljev Slavena na Balkanski poluotok. Njihov je dolazak u početku bio sporadičan, no do kraja petog desetljeća 6. stoljeća slavenska su se plemena već nalazila u
Trakiji
Iliriku
, a 551. porazila su i jedan odred carske vojske kod
Hadrijanopolja
. Tijekom 560-ih godina
Avari
su počeli nadirati iz svog sjedišta na sjevernoj obali
Dunava
, da bi do kraja 6. stoljeća postali glavnom silom u središnjoj Europi koja je bez poteškoća mogla prinuditi bizantskog cara da im plaća danak. Avari su sve do 796. godine ostali snaga s kojom se moralo računati.
62
Do još jednog problema s kojim se Bizant morao suočiti došlo je zbog toga što se car
Mauricije
(vl. 585–602) umiješao u perzijske prilike tako što je intervenirao
u unutarnjoj borbi za perzijsko prijestolje
. To je dovelo do kratkotrajnog razdoblja mira, no nakon zbacivanja Mauricija s vlasti, Perzijanci su
napali Bizantsko carstvo
i tijekom vladavine cara
Heraklija
(vl. 610–641) kontrolirali velike dijelove carstva, uključujući Egipat, Siriju i
Malu Aziju
, sve dok Heraklije nije pokrenuo uspješni protunapad. Bizant je 628. godine sklopio s Perzijom mirovni ugovor i povratio sve svoje izgubljene oblasti.
63
Zapadnoeuropsko društvo
uredi
uredi kod
Od starih obitelji koje su pripadale rimskoj eliti na zapadu Europe neke su izumrle, dok su više posvetile crkvenim nego svjetovnim poslovima. Vrijednosti koje se vezivale za
antičku književnost
naobrazbu
uglavnom je nestalo i, premda je pismenost i dalje bila na cijeni, ona je smatrana prije praktičnom vještinom nego obilježjem pripadnosti eliti. U 4. stoljeću
Hijeronim
(umro 420) usnio je san o tome kako ga je bog prekorio zbog toga što više vremena provodi čitajući
Cicerona
nego
Bibliju
. U 6. stoljeću
Grgur iz Toursa
usnio je sličan san, no on nije bio prekoren zbog čitanja Cicerona nego zbog toga što je učio
brzopis
64
Do kraja 6. stoljeća ulogu temeljnog sredstva za naučavanje vjere u crkvi od knjige su preuzele glazba i umjetnost.
65
Intelektualna su nastojanja poglavito išla u pravcu podražavanja antičke naobrazbe, no stvorena su i neka izvorna djela, uključujući i ona koja su bila namijenjena usmenom izvođenju, a koja su danas izgubljena. Tipični su za ovo razdoblje spisi
Sidonija Apolinara
(umro 489),
Kasiodora
(umro oko 585) i
Boetija
(umro oko 525).
66
Do promjena je došlo i među laicima, budući da se plemićka kultura usredotočila na održavanje velikih gozbi u dvoranama, a ne na književnu djelatnost. Bogati su nosili raskošnu odjeću ukrašenu draguljima i zlatom. Plemići i kraljevi izdržavali su borce koji su stalno bili u njihovoj pratnji i predstavljali okosnicu vojske.
n 6
Comitatus
su činili mladići od kojih se očekivala potpuna odanost svojemu gospodaru. Ako bi poginuo njihov gospodar, kome su bili prisegnuli na vjernost, i od njih se samih očekivalo da se bore do smrti.
68
Obiteljske veze u okviru elite bile su važne, a na cijeni su bile vrednote kao što su odanost, hrabrost i čast. Te su veze u aristokratskom društvu često dovodile do zavada, kakve su, primjerice, bile one o kojima priča Grgur Turski, a koje su niknule u
merovinškoj
Galiji. Čini se da su se ti sukobi uglavnom završavali isplatom neke vrste
kompenzacije
69
Žene
su u životu aristokratskoga društva uglavnom sudjelovale kao žene i majke muškaraca, pri čemu je uloga vladareve majke bila osobito istaknuta u merovinškoj Galiji. U
anglosaksonskom
društvu nije bilo mnogo dijece na prijestolju, pa je i uloga žene kao majke malodobnog vladara bila manja, no, s druge strane, zato je izraženija bila uloga
opatica
. Čini se da su jedino u Italiji žene uvijek stajale pod zaštitom ili kontrolom nekog od svojih muških srodnika.
70
Rekonstrukcija bavarskog sela u ranom srednjem vijeku
O životu sela zna se znatno manje nego o plemićkom društvu. Većina podataka kojima povjesničari danas raspolažu potječe od
arheoloških
nalaza; pisanih izvora o seoskom životu gotovo da i nema prije 9. stoljeća. Većina opisa života nižih društvenih slojeva potječe iz zakonskih odredbi i od pisaca koji su sami pripadali višim staležima.
71
Modeli zemljoposjedništva nisu svugdje na zapadu bili istovjetni: u nekim su oblastima prevlađivale sitne parcele, a u drugima su uobičajeni bili veliki zemljišni posjedi. Te su razlike bile zaslužne za razvoj vrlo raznolikih seoskih zajednica, od kojih su nekima dominirali krupni zemljoposjednici iz redova aristokracije, dok su druge uživale značajan stupanj samostalnosti.
72
I tipova seoskih naselja bilo je mnogo. Neki su seljaci živjeli u velikim naseljima u kojima je moglo biti i do 700 stanovnika. Drugi su, pak, živjeli u malim skupinama od nekoliko obitelji, a bilo je i onih koji su živjeli na izoliranim seoskim posjedima. U nekim se oblastima preplitalo i dva ili više različitih obrazaca seoskih naselja.
73
Za razliku od situacije u poznorimskom razdoblju, sada nije postojala oštra zakonska razlika između položaja slobodnog seljaka i plemića, te se obitelj slobodnog seljaka mogla nadati tome da će putem vojničke službe tijekom nekoliko generacija dostići rang moćnog feudalca.
74
Gradski život i kultura iz rimskog vremena pretrpjeli su značajne promjene tijekom ranog srednjeg vijeka. Premda je u italskim gradovima i dalje živjelo mnogo stanovnika, njihova se veličina ipak značajno smanjila. Stanovništvo Rima, primjerice, u kojemu su nekad živjele stotine tisuća građana, smanjilo se do kraja 6. stoljeća na 30.000 ljudi.
Rimski hramovi
pretvoreni su u kršćanske crkve, dok su gradske zidine, s druge strane, ostale u uporabi.
61
Gradovi su se smanjili i u sjevernoj Europi, a gradske strukture i druge javne građavine rušene su da bi se dobio građevinski materijal. Osnutak novih kraljevstava često je dovodio do porasta gradova koji su bili odabrani za nove prijestolnice.
75
Premda je još u antici
židovskih zajednica
bilo u mnogim rimskim gradovima,
Židovi
su nakon kristijanizacije carstva prolazili kroz razdoblja povremenih progona. Židove se zvanično toleriralo, premda ih se nastojalo prevesti na kršćanstvo, a povremeno ih se i ohrabrivalo da se nastane u novim oblastima.
76
Uspon islama
uredi
uredi kod
Glavni članak:
Muslimanska osvajanja
Arabljanska osvajanja
. Najtamnijom bojom označen je domet osvajanja od 622. do 632, srednjom bojom označeno je širenje Arabljana od 632. do 661, a najsvijetlijom njihovo rasprostiranje od 661. to 750.
Vjerski osjećaji u Bizantskom carstvu i Perziji nalazili su se u stanju previranja krajem 6. i početkom 7. stoljeća.
Judaizam
je bila religija koja je aktivno radila na konvertiranju i zna se za barem jednog
arabljanskog
vođu koji je i prešao na judaizam:
Du Nuvas
, vladar oblasti u današnjem
Jemenu
, prihvatio je judaizam 525. godine, a progon kršćana koji je zatim pokrenuo završio se tako što je
Aksumsko kraljevstvo
s područja
Etiopije
napalo i naposljetku zauzelo njegovu državu.
Kršćanska poslanstva natjecala su se s perzijskim
zoroastrizmom
u nastojanju da pridobiju nove vjernike, osobito među stanovnicima
Arabljanskog poluotoka
. Sve su se te religije našle u istom položaju kad je u Arabiji na povijesnu scenu stupio
islam
tijekom života proroka
Muhameda
(umro 632).
77
Nakon njegove smrti muslimanski su borci zauzeli velike dijelove Bizantskog carstva i Perzije, počev od
Sirije
634–635. godine, preko
Egipta
640–641,
Perzije
između 637. i 642. godine, sve do
sjeverne Afrike
krajem 7. stoljeća i
Pirinejskog poluotoka
711. godine.
78
Do 711. godine muslimani su uspostavili kontrolu nad većim dijelom tog poluotoka, u oblasti koju su nazvali
Al-Andalus
79
Muslimanska su osvajanja svoj vrhunac dosegla polovinom 8. stoljeća. Nakon poraza muslimanske vojske
Poitiersa
732. godine Franci su ponovo zauzeli južnu Francusku, no za zaustavljanje uspona islama u Europi najveće zasluge ima zbacivanje
omjadske dinastije
, na čije je mjesto došla
abasidska dinastija
. Abasidi su svoju prijestolnicu preselili u
Bagdad
i više su se bavili
Bliskim istokom
nego Europom, te su izgubili kontrolu nad nekim dijelovima muslimanskih oblasti. Potomci Omejadâ vladali su Pirinejskim poluotokom,
Aglabidi
su držali sjevernu Afriku, a
Tulunidi
su zavladali Egiptom.
80
Do polovice 8. stoljeća na Sredozemlju su nikle novi oblici trgovine; trgovina između Franaka i Arabljana zamijenila je nekadašnje
rimske trgovačke obrasce
. Franci su izvozili drvnu građu, krzno, mačeve i robove, a od Arabljana su uvozili svilu i druge tkanine te začine i plemenite metale.
81
Gospodarstvo
uredi
uredi kod
Seobe i ratovi prekinuli su u 4. i 5. stoljeću trgovačke putove u području Sredozemlja. Prekinut je dotok afričke robe u Europu, pa je ona prvo nestala u unutrašnjosti kontinenta, a 7. stoljeću mogla se naći tek u nekoliko gradova kao što su Rim i
Napulj
. Do kraja 7. stoljeća, pod utjecajem muslimanskih osvajanja, afričkih je proizvoda posve nestalo u zapadnoj Europi. Tijekom ranog srednjeg vijeka u svim oblastima koje su nekad činile Rimsko carstvo pojavljuju se lokalni proizvodi kojima se nastoji zamijeniti robu koja je ranije stizala iz uvoza. To je bilo karakteristično osobito za oblasti koje nisu pripadale sredozemnom području, kao što su sjeverna Galija i Britanija. Produkti iz uvoza na koje se nalazi u arheološkim istraživanjima obično predstavljaju luksuznu robu. U sjevernoeuropskim oblastima ne samo da su trgovinske mreže bile lokalnog karaktera, nego je i roba koja se prevozila bila vrlo jednostavna, s tek malo grnčarije i drugih složenih proizvoda. Na Sredozemlju je grnčarija i dalje bila dominantna i čini se da se nije proizvodila samo lokalno, nego da se njome i trgovalo putem mrežâ srednjeg dosega.
82
Razne germanske države na Zapadu kovale su svoj
novac
, koji je podražavao postojeće rimske i bizantske oblike. Zlatni se novac kovao sve do kraja 7. stoljeća, kad ga je zamijenio srebrni. Temeljni srebrni novac u Franačkoj bio je
denarij
(denarius)
ili
denijer
(denier)
, dok se anglosaksonska inačica zvala
peni
(penny)
. Iz tih su se oblasti denijer i peni proširili po cijeloj Europi u razdoblju između 700. i 1000. godine. Bakreni i brončani novac nije kovan, kao ni zlatni, osim u južnoj Europi. Ni srebrni novac nije kovan u različitim apoenima.
83
Crkva i redovništvo
uredi
uredi kod
Glavni članak:
Raskol Istoka i Zapada
Ilustracija
Grgura Velikog
iz 11. stoljeća, na kojoj je papa prikazan kako diktira tekst svome tajniku.
Kršćanstvo je prije arabljanskih osvajanja predstavljalo jedan od najvećih faktora jedinstva između istočne i zapadne Europe, no osvajanje sjeverne Afrike prekinulo je pomorske veze između te dvije oblasti. Između zapadne i bizantske crkve nastajale su sve veće razlike u jeziku, običajima i liturgiji. U istočnoj se crkvi koristio grčki, a u zapadnoj latinski jezik. Pojavile su se teološke i političke razlike, a u prvoj polovici 8. stoljeća pitanja kao što su
ikonoborstvo
svećenički brak
državna kontrola nad crkvom
postala su dominantna u tolikom stupnju da su kulturne i vjerske razlike prevladale nad sličnostima.
84
Do formalnog raskola došlo je 1054. godine, kad su se
rimski papa
carigradski patrijarh
sukobili oko
papskoj supremaciji
i onda
ekskomunicirali
jedan drugoga, što je dovelo do podjele kršćanske zajedinice na dvije crkve ― zapadna je grana postala
rimokatolička crkva
, a istočna grana
pravoslavna crkva
85
Crkvena struktura
kakva je postojala u Rimskome carstvu preživjela je na Zapadu seobe naroda i barbarske navale u uglavnom netaknutu obliku, no papstvo je nije osobito cijenilo i malo se zapadnih
biskupa
okretalo biskupu u Rima u potrazi za vjerskim ili političkim vodstvom.
Mnogi pape
prije 750. godine više su se bavile bizantskim prilikama i teološkim raspravama na kršćanskom Istoku. Sačuvana su mnogobrojna pisma
pape Grgura Velikog
(papa 590–604), od kojih se najveći broj bavi prilikama u Italiji i Carigradu. Papstvo je neki značajniji utjecaj imalo jedino u Britaniji, kamo je Grgur 597. godine poslao
poslanstvo
sa zadatkom da preobrati Anglo-Saksonce u kršćanstvo.
86
Irski misionari
bili su najaktivniji u zapadnoj Europi u razdoblju između 5. i 7. stoljeća; prvo su posjetili Englesku i Škotski, a zatim su prešli u kontinentalnu Europu. Pod vodstom redovnika kao što su
Kolumba
(umro 597) i
Kolumban
(umro 615) osnivali su samostane, podučavali su latinski i grčki te pisali vjerska i svjetovna djela.
87
U ranom srednjem vijeku došlo je do uspona
redovništva
na Zapadu. Oblik europskog redovništva diktirale su tradicije i ideje koje su potjekle od
pustinjskih otaca
Egiptu
Siriji
. Većina europskih samostana usredotočivala se na zajedničko iskustvo duhovnog života, a ta vrsta redovništva ― koju je u 4. stoljeću razvio
Pahomije
(umro 348) ― naziva se
cenobitskim
. Samostanski su se ideali proširili iz Egipta po zapadnoj Europi tijekom 5. i 6. stoljeća putem
hagiografskih spisa
, kao što je
Život Antonijev
88
Benedikt iz Nursije
(umro 547) napisao je u 6. stoljeću
benediktinska pravila
za samostane na Zapadu, gdje su popisane upravne i duhovne dužnosti zajednice redovnikâ na čijem se čelu nalazi jedan
opat
89
redovnici
i samostani snažno su utjecali na vjerski i politički život u ranom srednjem vijeku, djelujući kao povjernici moćnih zemljoposjedničkih obitelji, kao središta promidžbe i potpore vladare u novoosvojenih oblastima te kao polazne točke za misije i širenje kršćanstva.
90
Samostani su bili glavna i nerijetko jedina središta naobrazbe i pismenosti u određenoj oblasti. Mnogi od sačuvanih rukopisa
antičke rimske književnosti
prepisani su u samostanima tijekom ranog srednjeg vijeka.
91
Redovnici su
pisali i vlastita djela na latinskom jeziku
, na povijesne, teološke i druge teme, primjerice
Beda Časni
(umro 735), rodom iz sjeverne Engleske, koji je stvarao krajem 7. i početkom 8. stoljeća.
92
Karolinška Europa
uredi
uredi kod
Glavni članci:
Franačka
Karolinško carstvo
Uspon Franačke od 481. do 814.
Franačko se kraljevstvo u sjevernoj Galiji tijekom 6. i 7. stoljeća podijelilo na
Austraziju
Neustriju
Burgundiju
, od kojih je svakom vladala merovinška dinastija, koja je potjecala od Klovisa. Sedmo je stoljeće bilo nemirno razdoblje ratova između Austrazije i Nesturije.
93
Te ratove iskoristio je
Pipin
(umro 640),
majordom
austrazijski, koji je postao iznimno moćan na austrazijskom dvoru. Njegovi su potomci naslijedili tu dužnost i djelovali kao savjetnici i regenti. Jedan od njih,
Karlo Martel
(umro 741), pobijedio je u bici kod Poitiersa 732. i tako zaustavio napredovanje muslimanske vojske preko Pirineja.
94
n 7
Na britanskom otoku razvilo se više manjih država, među kojima su najvažnije bile kraljevine
Nortumbrija
Mercija
Wessex
Istočna Anglija
, gdje su vladali potomci anglo-saksonskih osvajača. Manja kraljevstva u današnjem Walesu i Škotskoj još uvijek su kontrolirali domaći Briti i
Pikti
96
Irska je bila podijeljena na još manje političke jedinice, kojima su također vladali kraljevi i koje se obično nazivaju plemenskim kraljevstvima.
Lokalnih kraljeva u Irskoj
bilo je možda i 150 na broju, no nisu svi bili jednake važnosti.
97
Karolinška dinastija
, tj. potomci Karla Metela, zvanično je preuzela kontrolu nad austrazijskim i neustrijskim kraljevstvom u svojevrsnom puču koji je 753. godine predvodio
Pipin III
(vl. 752–768). Jedna suvremena kronika tvrdi da je Pipin od pape
Stjepana II
(papa 752–757) tražio i dobio pristanak za taj puč. Pipinovo preuzimanje vlasti osnažile je promidžbene mjere koje su Merovinge prikazivale kao nesposobne i okrutne tirane, veličale dostignuća Karla Matela i širile priče o iznimnoj pobožnosti Karolingâ. Nakon Pipinove smrti 768. godine njegovo je kraljevstvo ostalo dvojici njegovih sinova, Karlu (vl. 768–814) i
Karlomanu
(vl. 768–771). Kad je Karloman umro prirodnom smrću, Karlo je spriječio stupanje na vlast Karlomanova mladoga sina i sâm se proglasio vladarem ujedinjene austrazijsko-neustrijske kraljevine. Karlo, koji je poznatiji kao
Karlo Veliki
, pokrenuo je 744. godine program sustavnog širenja vlasti, koji je naposljetku rezultirao ujedinjenjem velikog dijela Europe, odnosno današnje Francuske, sjeverne Italije i
Saksonije
. Tijekom ratova, koji su trajali i nakon 800. godine, nagrađivao je svoje saveznike ratnim plijenom i zemljišnim posjedima.
98
Karlo Veliki je 774. godine pokorio Langobarde, što je oslobodilo papstvo straha od langobardskog osvajanja i označilo početak
papske države
99
n 8
Dvorska kapela Karla Velikog u Aachenu
, završena 805. godine.
101
Krunidba Karla Velikoga za cara na Božić 800. godine smatra se prekretnicom u povijesti srednjega vijeka, koja označava svojevrsnu obnovu Zapadnog rimskog carstva, budući da je novi car vladao velikim dijelom oblasti koja se nekoć nalazila pod vlašću zapadnorimskih careva.
102
Ona označava i promjenu u odnosu Karla Velikoga prema Bizantskom carstvu, budući da je uzimanjem carskoga naslova svoju istaknuo jednakost karolinške države u odnosu na bitzantsku.
103
Novoosnovano karolinško carstvo imalo je neka obilježja po kojima se razlikovalo kako u odnosu na staro Zapadno rimsko carstvo, tako i u odnosu na suvremeno Bizantsko carstvo. Franačka je zemlja po svojemu temeljnome obilježju bila ruralna, s tek nekoliko manjih gradova. Većina njezinih stanovnika bili su seljaci koji su živjeli na malim posjedima. Gotovo da nije bilo trgovine, a ono malo trgovinskih veza što je postojalo održavalo se s Britanskim otocima i Skandinavijom, za razliku od nekadašnjeg Rimskog carstva i njegovih trgovačkih putova usredotočenih u oblasti Sredozemlja.
102
Carstvom je upravljao putujući dvor koji je putovao s carem, te nekih tri stotine carskih dužnosnika koji su se zvali
grofovi
i koji su upravljali
grofovijama
na koje je carstvo bilo podijeljeno. Svećenstvo i lokalni biskupi također su služili kao državni dužnosnici, dok su carski službenici poznati kao
missi dominici
vršili poslove nadzornika i posrednika u rješavanju problema.
104
Karolinška renesansa
uredi
uredi kod
Glavni članak:
Karolinška renesansa
Dvor Karla Velikog u
Aachenu
bio je središte kulturne obnove koja se nekad naziva
karolinškom renesansom
. U tom je razdoblju došlo do porasta pismenosti, razvitka umjetnosti, arhitekture i pravne znanosti, kao i pojačanog zanimanja za liturgijska i biblijska pitanja. Engleski redovnik
Alkuin
(umro 804) bio je pozvan u Aachen i sa sobom je donio
naobrazbu
kakva se prakticirala u nortumbrijskim samostanima. U carevoj
kancelariji
, tj. pisarnici, koristio se novi
oblik
latinskoga pisma
koji se danas naziva
karolinškom minuskulom
n 9
što je doprinijelo razvoju jedinstvenog oblika pisma i tako unapijedilo komunikaciju širom velikog dijela Europe. Karlo Veliki promovirao je promjene u
crkvenoj liturgiji
i u svojim domenima nametao rimske crkvene obrede, kao i
gregorijanske napjeve
u liturgijskoj crkvenoj glazbi. Jedna od važnijih djelatnosti učenjaka u ovome je razdoblju bilo prepisivanje, ispravljanje i širenje temeljnih djela na vjerske i svjetovne teme, s ciljem da se potakne učenje. Pisana su i nova djela na religijske teme, kao i novi udžbenici.
106
Gramatičari
su u tom razdoblju modificirali latinski jezik, koji je iz
klasičnog oblika
kakav je postojao u vrijeme Rimskoga carstva, prešao u gipkiji latinitet koji je mogao zadovoljiti potrebe crkve i carske uprave. Do Karlovog se vremena latinski već toliko razlikovao od klasičnog jezika da je kasnije nazvan
srednjovjekovnim latinitetom
107
Raspad Karlovog carstva
uredi
uredi kod
Glavni članci:
Sveto Rimsko Carstvo
Vikinško doba
Teritorijalne podjele
karolinškog carstva
843, 855. i 870.
Karlo Veliki planirao je, slijedeći franačku tradiciju, podijeliti svoje kraljevstvo između svih svojih nasljednika, no u toj nakani nije uspio, budući da je do 813. godine u životu ostao samo jedan njegov sin,
Ludovik Pobožni
(vl. 814–840). Netom prije no što je Karlo umro 814. godine dao je krunisati Ludovika kao svoga nasljednika. Ludovikovu 26-godišnju vladavinu obilježile su brojne podjele carstva među njegovim sinovima, a nakon 829. godine buknuli su i građanski ratovi između različitih saveza oca i njegovih sinova oko kontrole nad različitim dijelovima carstva. Naposljetku je Ludovik priznao za cara svoga najstarijega sina,
Lotara I
(imro 855) i predao mu Italiju. Ostatak svoga carstva Ludovik je podijelio između Lotara i svoga najmlađeg sina,
Karla Ćelavog
(umro 877). Lotar je uzeo
Istočnu Franačku
, koja se protezala s obe strane rijeke Rajne i dalje na istok, dok je Karlo kontrolirao
Zapadnu Franačku
, zapadno od rajnske oblasti i Alpa. Srednji sin,
Ludovik Njemački
(umro 876), koji nije odustajao od pobune, naposljetku je dobio na upravu
Bavarsku
pod
sizerenitetom
svog starijeg brata. No ova podjela nije bila univerzalno prihvaćena.
Pipin II Akvitanski
(umro nakon 864), carev unuk, digao se na bunu tražeći vlast nad
Akvitanijom
, dok je Ludovik Njemački pokušao anektirati cijelu Istočnu Franačku. Ludovik Pobožni umro je 840. godine ostavljajući za sobom carstvo u kaosu.
108
Nakon njegove smrti uslijedio je trogodišnji građanski rat.
Verdenskim sporazumom
(843) iz
Rajne
Rone
utemeljeno je kraljevstvo koje je, uz Italiju, dobio Lotar, a priznat mu je i carski naslov. Ludovik Njemački kontrolirao je Bavarsku i istočne oblasti današnje Njemačke. Karlo Ćelavi dobio je zapadne franačke zemlje, koje su činile veći dio današnje Francuske.
108
Unuci i praunuci Karla Velikog dijelili su svoja kraljevstva među potomcima i naposljetku uništili svu unutarnju koheziju.
109
n 10
Karolinška je dinastija u zapadnim oblastima svrgnuta 987. godine, kad je za kralja krunisan
Hugo Kapet
(vl. 987–996).
n 11
n 12
U istočnim oblastima karolinška je dinastija izumrla još 911. godine, kad je umro
Ludovik Dijete
, a za kralja bio izabran
Konrad I
(vl. 911–918), koji nije bio u srodstvu s Karolinzima.
113
Raspad karolinškog carstva pratile su seobe i navale vanjskih neprijatelja. Atlantske i sjeverne obale napadali su
Vikinzi
, koji su pustošili i
britanske otoke
, gdje su se i naselili, a nastanili su se i na
Islandu
. Godine 911. vikinški poglavica
Rolo
(umro oko 931) dobio je dopuštenje od franačkog kralja
Karla Jednostavnog
(vl. 898–922) da se nastane u područje koje će postati poznato kao
Normandija
114
n 13
Istočni dijelovi franačkih zemalja, osobito Njemačka i Italija, nalazili su se pod stalnim napadima
Mađara
, sve dok ovi nisu poraženi u
bici kod Lechfelda
955. godine.
116
Slomom abasidske dinastije islamski se svijet raspao u manje državne entitete, od kojih su se neki počeli širiti prema Italiji i Siciliji, kao i preko Pirineja u južne dijelove franačkih zemalja.
117
Nova kraljevstva i oživljavanje Bizanta
uredi
uredi kod
Glavni članci:
Otonska renesansa
Bizant pod makedonskom dinastijom
Bizant pod Isaurijskom dinastijom
Prvo bugarsko carstvo
Pokrštavanje Bugara
Njemačko kraljevstvo
Pokrštavanje Skandinavije
Pokrštavanje Kijevske Rusije
Vidi takođe:
Bizantsko-arapski ratovi (780–1180)
Bizantsko-bugarski ratovi
Europa 814. godine
Napori lokalnih vladara da se suprotstave osvajačima doveli su do uspostavljanja novih političkih entiteta. U
anglosaksonskoj Engleskoj
kralj
Alfred Veliki
(vl. 871–899) krajem 9. stoljeća sklopio je s vikinškim napadačima sporazum, koji je doveo do
naseljavanja Danaca
u Nortumbriji, Merciji i dijelovima istočne Anglije.
118
Do polovine 10. stoljeća Alfredovi su nasljednici osvojili Nortumbriju i ponovno uspostavili englesku vlast nad većim dijelom južne Britanije.
119
U sjevernoj Britaniji
Kenneth MacAlpin
(umro oko 860) ujedinio je Pikte i
Škote
Kraljevinu Albu
120
Početkom 10. stoljeća u
Njemačkoj
se učvrstila
otonska dinastija
, koja je naročito nastojala oko odbijanja mađarskih napada. Njezini su napori kulminirali 962. godine krunidbom
Otona I
(vl. 936–973) za
cara Svetog rimskog carstva
121
On je 972. godine isposlovao i bizantsko prizanje njegova carskoga naslova, što je bilo zapečaćeno ženidbom njegova sina
Otona II
(vl. 967–983) za
Teofanu
(umrla 991), kćer
Romana II
(vl. 959–963), jednog od prethodnih bizantskih careva.
122
Krajem 10. stoljeća, nakon jednog nestabilnog razdoblja,
Italija
je ušla u sferu otonskog carstva.
123
Oton III
(vl. 996–1002) pozni dio svoje vladavine proveo je uglavnom u Italiji.
124
Zapadno franačko kraljevstvo bilo je više fragmenirano i, premda su nominalno njime i dalje vladali kraljevi, velik dio političke moći ležao je u rukama oblasnih gospodara.
125
Kršćanske misije u Skandinaviji
tijekom 9. i 10. stoljeća doprinijele su usponu kraljevina kao što su
Švedska
Danska
Norveška
, koje su dobile na snazi i proširile svoje teritorije. Neki su se kraljevi preobratili u kršćanstvo, no tek su do 1000. godine to učinili svi. Skandinavci su se širili po Europi i osnivali svoje naoseobine. Pored naseobina u Irskoj, Engleskoj i Normandiji, nastanili su se i na
Islandu
i u oblasti koja će postati
Rusija
. Švedski trgovci i napadači spuštali su se rekama u ruskoj stepi i čak pokušali
zauzeti Carigrad 860.
907. godine
126
Kršćanska Španjolska, koja je u početku bila satjerana u tek malo područje na sjeveru Pirinejskog poluotoka, postupno se tijekom 9. i 10. stoljeća širila na jug, gdje su osnovane kraljevine
Asturija
León
127
Otonska
ploča od bjelokosti iz 10. stoljeća s prikazom Krista koji prima crkvu od
Otona I
Na istoku je Bizant proživljavao novi uspon pod carem
Bazilijem I Makedoncem
(vl. 867–886) i njegovim nasljednicima
Lavom VI Mudri,
(vl. 886–912) i
Konstantinom VII Porfirogenetom
(vl. 913–959), pripadnicima
makedonske dinastije
. Trgovina je ponovno oživjela, a a carevi su nadzirali uspostavljanje i širenje jedinstvene uprave nad svim bizantskim provincijama. Vojska je reorganizirana, što je carevima
Ivanu I Cimiskiju
(vl. 969–976) i
Baziliju II
(vl. 976–1025) omogućilo da na svim stranama prošire granice carstva. Carski je dvor bio središte obnove antičke naobrazbe, koja je poznata kao
makedonska renesansa
Pisci
kao što je
Ivan Geometar
(početak 10. st.) sastavljali su nove himne, pjesme i druga djela.
128
Kršćanske misije koje je slalo i istočno i zapadno svećenstvo uspjele su pokrstiti
Moravce
Bugare
Čehe
Poljake
, Mađare i Slavene u
Kijevskoj Rusiji
. Ovi procesi kristijanizacije doprinijeli su uspostavljanju državnih entiteta u oblastima gdje su ti narodi živjeli ―
Moravske
Bugarske
Bohemije
, Mađarske,
Poljske
i Kijevske Rusije.
129
Bugarska, koja je osnovana oko 680. godine, na svojem se vrhuncu prostirala od
Budimpešte
do
Crnog mora
i od
Dnjepra
u današnjoj Ukrajini do
Jadranskog mora
130
Do 1018. godine i posljednji su se bugarski plemići predali Bizantskom carstvu.
131
Umjetnost
uredi
uredi kod
Glavni članci:
Srednjovjekovna umjetnost
Srednjovjekovna arhitektura
Vidi takođe:
Barbarska umjetnost
Predromanika
, i
Karolinška umjetnost
Stranica iz
Kellske knjige
iluminiranog rukopisa
koji je nastao na
britanskim otocima
krajem 8. ili početkom 9. stoljeća.
132
Nakon Konstantinovih
bazilika
u 4. stoljeću sve do 8. stoljeća gotovo da uopće nisu građene nove velike strukture od kamena, premda je tokom 6. i 7. stoljeća poodignuto mnoštvo manjih kamenih građevina. Do početka 8. stoljeća u karolinškom je carstvu oživjela bazilika kao arhitektonski oblik.
133
Jedno od obilježja bazilike jest uporaba
transepta
134
tj. "ruku" građevine u obliku križa koje stoje okomito u odnosu na dugi
brod
135
Među drugim novim obilježjima arhitekture nalaze se
križište
i monumentalni ulaz u crkvu, obično na zapadnoj strani građevine.
136
Karolinška umjetnost
stvarana je za malu skupinu dvorjana i za samostane i crkve koje su oni podupirali. Tom su umjetnošću dominirala nastojanja da se dostigne dostojanstvo i klasicizam carske
rimske
bizantske umjetnosti
, ali je na nju utjecala i
otočna umjetnost
britanskih otoka. U insularnoj se se umjetnosti energija
irsko-keltskog
anglosakonsko-germanskog
ornamentalnog stila stjecala s mediteranskim formama kao što je knjiga; ta je umjetnos utemeljila mnoga obilježja umjetnosti koja će opstati tijekom cijelog srednjovjekovnog razdoblja. Sačuvana religijska djela iz razdoblja ranog srednjeg vijeka većinom čine
iluminirani rukopisi
i izrezbareni predmeti od
bjelokosti
, izrađivani izvorno za metalne predmete koji su u međuvremenu pretopljeni.
137
138
Predmeti od plemenitih metala bili su najcjenjeniji umjetnički oblici, no gotovo svi su danas izgubljeni osim nekoliko primjeraka, kao što su
Lotarov križ
, nekoliko
relikvija
, nalaza u anglosaksonskoj grobnici na lokalitetu
Sutton Hoo
ostava
blaga u Gourdonu
iz merovinške Francuske,
blaga iz Guarrazara
iz vizigotske Španjolske i
blaga iz Nagyszentmiklósa
blizu bizantskog teritorija. Pronađeni su i veliki
broševi
u obliku
fibule
ili
penanulara
, koji su predstavljali jedan od glavnih ornamentalnih elemenata pripadnika elite i među kojima je i irski
broš iz Tare
139
Od knjiga, bogato su se ukrašavala uglavnom
evanđelja
, koja su se sačuvala u većem broju, među njima i
Kellska knjiga
Lindisfarnska evanđelja
i carski
Zlatni kodeks sv. Emerama
, koji je jedan od retkih gdje je sačuvan "
draguljarski uvez
" od zlata prekrivenog draguljima.
140
Čini se da je dvor Karla Velikog bio zaslužan za prihvaćanje figurativne
monumentalne skulpture
kršćanskoj umjetnosti
141
a do kraja ovog razdoblja u važnim su crkvama postale uobičajene figure u gotovo prirodnoj veličini, kao što je, primjerice,
Geronov križ
142
Vojno-tehnološka dostignuća
uredi
uredi kod
U vrijeme poznog Rimskog carstva glavni razvoj u pogledu vojne taktike ticao se nastojanja da se stvori učinkovita konjička snaga, kao i visokospecijalizirane vrste vojnih odreda. Uvođenje teško naoružanih konjanika nalik na
katafrakte
predstavljao je važno obilježje rimske vojske u 5. stoljeću. Različiti osvajači imali su i različite temeljne vrste vojnika ― od pretežito pješadijskih Anglo-Saksonaca što su napadali Britaniju do Vandala i Vizigota, čije su vojske uključivale i značajan konjički element.
143
Tijekom ranog razdoblja barbarskih invazija
stremen
još nije bio uveden u uporabu, što je ograničavalo korist konjice kao napadačke jedinice, budući da nije bilo moguće svu snagu konja i jahača iskoristiti pod udarcima koje je jahač zadavao.
144
Najveća je promjena u vojnoj sferi tijekom razdoblja invazija bilo prihvaćanje hunskog
kompozitnog luka
namjesto ranijeg i slabijeg
skitskog
kompozitnog luka.
145
Osim toga, sve su se više koristili
dugi mačevi
146
a došlo je i do postupne zamjene
ljuskastog oklopa
(koji nalikuje pokrivaču od krljušti)
verižnim
(nalik na lanac i izrađenim od metalne žice) i
lamelarnim oklopom
(sastavljenim iz pravokutnih pločica).
147
Pješaštvo i laka konjica počeli su gubiti na važnosti početkom karolinškog razdoblja, kad je sve veću ulogu dobila elitne teška konjica. Obavezno novačenje slobodnog stanovništva također se provodilo u znatno manjoj mjeri tijekom karolinškog razdoblja.
148
Premda je veći dio karolinške vojske bio opremljen konjima, čini se da je jedan značajan dio zapravo predstavljalo
konjičko pješaštvo
, a ne istinska konjica.
149
Jedina je iznimka bila anglosaksonska Engleska, gdje su vojske još uvijek bile sastavljene od vojnika unovačenih na lokalnoj razini; takva se vojska zvala
fyrd
i njome su zapovijedali pripadnici lokalne elite.
150
Jedna od glavnih promjena u vojnoj tehnologiji bio je povratak
samostrijela
, koji se koristio u antici, a zatim je ponovno ušao u uporabu kao vojno oružje krajem ranog srednjeg vijeka.
151
Još jedna promjena bilo je uvođenje stremena, što je povećalo učinkovitost konjice kao napadačke jedinice. Uporaba
potkovice
, koja je omogućila korištenje konja i na stjenovitom terenu, predstavljala je tehnološki napredak čije su implikacije daleko prevazilazile vojnu sferu.
152
Razvijeni srednji vijek
uredi
uredi kod
Glavni članak:
Razvijeni srednji vijek
Društvo i ekononija
uredi
uredi kod
Glavni članci:
Feudalizam
Kmetstvo
Žene u srednjem vijeku
Srednjovjekovno domaćinstvo
Vidi takođe:
1100–1200 u europskoj modi
1200–1300 u europskoj modi
Srednjovjekovna francuska
iluminacija
tri
društvene klase
u srednjem vijeku: onih koji su se molili –
svećenstvo
; onih koji su se borili –
vitezovi
; i onih koji su radili –
seljaci
153
Odnosom među tim klasama upravljali su
feudalizam
manorijalizam
154
Li Livres dou Sante
, 13. stoljeće)
U razvijenom srednjem vijeku došlo je do
ekspanzije broja stanovništva
. Procijenjena populacija Europe porasla je s 35 na 80 milijuna između 1000. i 1347. godine, iako su točni uzroci još uvijek nejasni – neka od objašnjenja jesu poboljšane poljoprivredne tehnike, pad robovlasništva,
blaža klima
, kao i činjenica da u tom razdoblju nije bilo vanjskih invazija.
155
156
Čak 90% europske populacije i dalje su činili ruralni seljaci. Mnogi više nisu obitavali na izoliranim farmama već se se skupljali u malene zajednice, koje se obično nazivaju imanjima ili selima.
156
Ti su seljaci često bili podanici plemića i plaćali im najam i pružali druge usluge, što je dio sistema koji se naziva
kmetstvom
. Ostalo je nekoliko slobodnih seljaka u tom periodu i nakon njega,
157
pri čemu ih je više bilo u južnoeuropskim regijama nego na sjeveru. Praksa obrađivanja novog zemljišta pružanjem poticaja seljacima koji bi se tu naselili također je doprinijela ekspanziji populacije.
158
U ostale slojeve društva spadalo je plemstvo, svećenstvo i građanstvo. Plemići, kako oni s plemićkom titulom tako i obični vitezovi, iskorištavali su imanja i seljake, mada nisu direktno posjedovali zemljište, nego primali prava na dohodak od imanja ili drugog zemljišta od vladara sustavom
feudalizma
. Tijekom 11. i 12. stoljeća ta imanja ili
feudi
postala su nasljedna i u većini se mjesta više nisu mogla dijeliti među svim nasljednicima kao što je bio slučaj u ranom srednjem vijeku. Umjesto toga, većinu feuda i zemljišta nasljeđivao je najstariji sin.
159
n 14
Dominantnost vlastele zasnivala se na njihovoj kontroli zemljišta, vojnoj službi kao u
teškoj konjici
, kontroli
zamkova
i raznim imunitetima od poreza ili drugih nameta.
n 15
Zamkove, isprva građene od drveta, a kasnije i od kamena, počeli su podizati u 9. i 10. stoljeću kao odgovor na nerede u tom periodu, te su oni pružali zaštitu od napadača kao i odbranu od rivala. Kontrola zamkova omogućila je plemićima da se suprotstavljaju kraljevima ili drugim vladarima.
161
Plemstvo je bilo slojevito; kraljevi i najviše plemstvo kontrolirali su veliki broj ljudi i velike zemljišne površine, kao i ostale plemiće. Ispod njih, niže plemstvo imalo je vlast nad manjim područjima i nad manjim brojem ljudi. Vitezovi su bili najniže plemstvo; kontrolirali su zemljište, ali ga nisu posjedovali, i morali su služiti ostale plemiće.
162
n 16
Svećenstvo se dijelilo na dvije vrste:
sekularno svećenstvo
, koje je živjelo u svijetu, i
redovno svećenstvo
, koje je živjelo pod vjerskim pravilima i čiji su pripadnici obično bili redovnici.
164
Tijekom razvijenog srednjeg vijeka redovnici su ostali veoma malen dio populacije i obično ih nije bilo više jedan posto ukupnog stanovništva.
165
Većina redovnog svećenstva potjecala je iz plemstva, iste društvene klase koja je služila kao plodno tle za regrutiranje u gornje slojeve sekularnog sveštenstva. Lokalni župnici često su birani iz seljačke klase.
166
Stanovnici gradova bili su u donekle neobičnoj poziciji, budući da se nisu uklapali u uobičajenu trodjelnu podjelu društva na plemstvo, svećenstvo i seljake. Tijekom 12. i 13. stoljeća broj građana značajno se povećao, zato što su postojeći gradovi rasli, a osnivali su se i novi.
167
Međutim, tijekom cijelog srednjeg vijeka populacije gradova vjerojatno nikada nisu prešle 10% ukupne populacije.
168
Ilustracija Židova (sa špicastim židovskim šeširom) iz 13. stoljeća i kršćanina
Petra Alfonsa
u raspravi
Tijekom ovog razdoblja i Židovi su se
raširili po Europi
. Zajednice su osnovane u
Njemačkoj
Engleskoj
u 11. i 12. stoljeću, ali su
španjolski Židovi
, odavno naseljeni u Španjolskoj pod muslimanima, došli pod kršćansku vladavinu i suočavali se s ve većim pritiskom da pređu na kršćanstvo.
169
Većina Židova bila je ograničena na gradove, budući da im je bilo zabranjeno posjedovati zemljište ili biti seljacima.
170
n 17
Osim Židova, postojali su i drugi nekršćani na rubovima Europe – paganski Slaveni u istočnoj Europi i muslimani u južnoj Europi.
171
Žene su u srednjem vijeku službeno morale biti podređene nekom muškarcu, bilo ocu, mužu ili nekom drugom srodniku. Udovice, kojima se često omogućavao visok stupanj kontrole nad vlastitim životom, ipak su bile zakonski ograničene. Ženski poslovi uglavnom su se sastojali od vođenja domaćinstva i drugih zadataka u vezi s domaćinstvom. Seljanke su obično bile odgovorne za brigu o domaćinstvu, djeci, kao i vrtu i domaćim životinjama blizu kuće. Mogle su dopuniti kućni dohodak predenjem ili varenjem piva kod kuće. U vrijeme žetve od njih se očekivalo i da pomognu u poljskim poslovima.
172
Građanke, kao i seljanke, bile su odgovorne za domaćinstvo, a mogle su se baviti i trgovinom. Koja je trgovina bila dostupna ženama ovisilo je o državi i periodu.
173
Plemkinje su bile odgovorne za upravljanje domaćinstvom, a ponekada se moglo očekivati od njih i da upravljaju cijelim imanjem u slučaju odsustva muškog srodnika, ali im je obično bilo zabranjeno sudjelovanje u vojsci ili vladinim poslovima. Jedina uloga u Crkvi otvorena za žene bila je pozicija
redovnice
, budući da nisu mogle postati svećenice.
172
središnjoj
sjevernoj Italiji
Flandriji
, uspon gradova koji su u određenoj mjeri bili samoupravni potakao je ekonomski rast i otvorio put nastanku nove vrste trgovinskih udruženja. Trgovački gradovi na obalama Baltika stupili su u dogovore poznate kao Hanzeatski savez, a talijanske pomorske republike poput
Venecije
Ženeve
Pize
proširile su svoju trgovinu po cijelom Sredozemlju.
n 18
Veliki trgovinski sajmovi osnovani su i uzeli maha u sjevernoj Francuskoj tijekom tog perioda, omogućivši talijanskim i njemačkim trgovcima da trguju međusobno, kao i sa lokalnim trgovcima.
175
U kasnom 13. stoljeću prvi put su iskorištene kopnene i morske rute prema Dalekom istoku, koje je trgovac
Marco Polo
(umro 1324) opisao u svom djelu
Putovanja Marka Pola
176
Pored razvoja trgovine, poljoprivredni i tehnološki napredak omogućio je povećanje prinosa usjeva, što je zauzvrat omogućilo širenje trgovačkih mreža.
177
Rastuća trgovinska razmjena dovela je do novih metoda rukovanja novcem, a zlatne kovanice ponovo su se počele kovati u Europi, prvo u Italiji, a kasnije u Francuskoj i ostalim zemljama. Pojavili su se novi oblici komercijalnih ugovora, koji su omogućili zajednički udio trgovaca u rizicima. Poboljšale su se računovodstvene metode, djelomično upotrebom
dvojnog knjigovodstva
; također su se pojavili i
akreditivi
, koji su omogućili lakši prijenos novca.
178
Uspon državne vlasti
uredi
uredi kod
Glavni članci:
Engleska u srednjem vijeku
Njemačka u srednjem vijeku
Italija u srednjem vijeku
Škotska u srednjem vijeku
Španjolska u srednjem vijeku
Poljska u srednjem vijeku
Europa i Sredozemno more 1190.
Razvijeni srednji vijek bio je formativni period u povijesti modernih zapadnih država. Kraljevi u Francuskoj, Engleskoj i Španjolskoj učvrstili su svoju moć i uspostavili trajne institucije vlasti.
179
Nove kraljevine poput
Mađarske
Poljske
, nakon prelaza na kršćanstvo, postale su centralnoeuropske sile.
180
Mađari su nastanili Mađarsku oko 900. godine pod kraljem
Arpadom
(umro 907) nakon niza invazija u 9. stoljeću.
181
Papstvo, dugo vezano za ideologiju nezavisnosti od sekularnih kraljeva, po prvi je put preuzelo svjetovnu vlast nad čitavim kršćanskim svijetom;
papska monarhija
dostigla je svoj vrhunac u ranom 13. stoljeću pod pontifikatom
Inocenta III
(papa 1198–1216).
182
Sjeverni križarski ratovi
i napredak kršćanskih kraljevstava i vojnih redova u prethodno
poganskim
oblastima u Baltiku i na sjeveroistoku
Finske
izazvali su prisilnu asimilaciju velikog dijela lokalnog stanovništva u europsku kulturu.
183
Tijekom ranog perioda razvijenog srednjeg vijeka Njemačkom je vladala otonska dinastija, koja se borila za kontrolu nad moćnim vojvodama koji su vladali
teritorijalnim vojvodstvima
još od razdoblja migracija. Njih je 1024. zamijenila
salijska dinastija
, koja se sukobila s papstvom pod carem
Henrikom IV
(vl. 1084–1105) oko crkvenih imenovanja u sklopu
borbe za investituru
184
Njegovi nasljednici nastavili su borbu protiv papstva, kao i njemačkog plemstva. Nakon smrti cara
Henrika V
(vl. 1111–1125), koji je umro bez nasljednika, uslijedio je period nestabilnosti, sve dok
Fridrik I Barbarossa
(vl. 1155–1190) nije preuzeo carsko prijestolje.
185
Iako je vladao efikasno, osnovni su se problemi zadržali, te su se njegovi nasljednici nastavili boriti i u 13. stoljeću.
186
Barbarossin unuk,
Fridrik II
(vl. 1220–1250), koji je također bio prijestolonasljednik Sicilije preko svoje majke, često je ulazio u sukobe sa papstvom. Njegov je dvor bio poznat po učenjacima, a on je sam često optuživan za
krivovjerje
187
On i njegovi nasljednici imali su mnoge poteškoće, uključujući i upad
Mongola
u Europu sredinom 13. stoljeća. Mongoli su prvo probili kneževine Kijevske Rusije, a potom
napali istočnu Europu
1241, 1259. i 1287. godine.
188
Tapiserija iz Bayeuxa
(detalj), koja prikazuje
Williama Osvajača
(centar), njegovu polubraću
Roberta
(desno) i
Odoa
, biskupa
Bayeuxa
vojvodstvu Normandija
(lijevo)
Pod
dinastijom Capeta
, Francuska je polako počela širiti svoj autoritet nad plemstvom, proširivši se do
Île-de-Francea
kako bi vršila kontrolu nad većim dijelom države u 11. i 12. stoljeću.
189
Suočili su se sa snažnim protivnikom u liku
normandijskih vojvoda
, koji su 1066. pod
Williamom Osvajačem
(vojvoda 1035–1087), osvojili Englesku (vl. 1066–87) i stvorili državu koja se prostirala s obje strane Engleskog kanala i koja je, u različitim oblicima, trajala tijekom ostatka srednjega vijeka.
190
191
Normani su se naselili i na Siciliji i u južnoj Italiji kada se
Robert Guiscard
(umro 1085) tu iskrcao 1059. i osnovao vojvodstvo koje je kasnije postalo dio
Kraljevine Sicilije
192
Pod
Anžuvinicima
Henrikom II
(vl. 1154–89) i njegovim sinom
Rikardom I
(vl. 1189–99), kraljevi Engleske vladali su njome i velikim područjima Francuske,
193
n 19
koja su im pripala zahvaljujući braku Henrika II s
Eleanorom od Akvitanije
(umrla 1204), nasljednicom većeg dijela južne Francuske.
195
n 20
Rikardov mlađi brat
Ivan
(vl. 1199–1216) izgubio je Normandiju i ostatak sjeveroistočne Francuske 1204. godine, koji su pripali francuskom kralju
Filipu II Augustu
(vl. 1180–1223). To je dovelo do razmirica među engleskim plemstvom, a Ivanova strogost u pogledu financija u svrhu plaćanja neuspjelih pokušaja ponovnog osvajanja Normandije 1215. dovela je do stvaranja
Velike povelje
, koja je potvrdila prava i privilegije slobodnih ljudi u Engleskoj. Pod
Henrikom III
(vl. 1216–1272), Ivanovim sinom, plemstvu su učinjeni dodatni ustupci, a moć kralja je opala.
196
Francuska monarhija i dalje je pobjeđivala u sukobima protiv plemstva tijekom kasnog 12. i 13. stoljeća, unijevši još teritorija pod kontrolu centralne vlasti i centraliziravši kraljevsku upravu.
197
Pod
Lujem IX
(vl. 1226–1270) kraljevski prestiž dostigao je nove visine, te je Luj često služio kao posrednik u raznim razmiricama širom Europe.
198
n 21
Na Pirinejskom poluotoku kršćanske države, koje su bile ograničene na njegov sjeverozapadni dio, počele su proboj protiv islamskih država na jugu, što je razdoblje koji se naziva
rekonkvistom
200
Do oko 1150. godine kršćanski se sjever sjedinio u pet glavnih kraljevstava:
Leon
Kastilja
Aragon
Navara
Portugal
201
Jug Pirinejskog poluotoka ostao je pod kontrolom islamskih država, isprva pod
Kordopskim kalifatom
, koji se 1031. raspao više malenih država, čiji se broj stalno mijenjao i koje su se zvale
taife
200
Te su se države borile s kršćanima dok
Almohadski kalifat
nije ponovo uspostavio centraliziranu vladavinu nad jugom Pirinejskog poluotoka tijekom 1170-ih.
202
Kršćanske snage napredovale su početkom 13. stoljeća, što je kulminiralo osvajanjem
Sevilje
1248. godine.
203
Križarski ratovi
uredi
uredi kod
Glavni članci:
Križarski ratovi
Rekonkvista
Sjeverni križarski ratovi
Vidi takođe:
Bizantsko carstvo pod Makedonskom dinastijom
Bizantsko carstvo pod dinastijom Komnena
Krak des Chevaliers
sagrađen je tijekom križarskih ratova za
Ivanovce
204
U 11. stoljeću
Seldžuci
su osvojili veći dio Bliskog istoka, zauzevši Perziju tijekom 1040-ih, Jermeniju tijekom 1060-ih i Jeruzalem 1070. godine. Turska je vojska 1071. pobijedila bizantsku u
bici kod Mancikerta
i zarobila bizantskog cara
Romana IV
(vl. 1068–1071). Turci su nakon toga mogli slobodno napasti Malu Aziju, što je nanijelo jak udarac Bizantskom carstvu, zato što su mu oduzeli veći dio stanovništva i glavni izvor prihoda. Iako su se Bizantinci pregrupirali i donekle oporavili, nikada nisu potpuno vratili Malu Aziju i često su se morali braniti. I Turci su imali poteškoće, budući da su im Jeruzalem proteli egipatski
Fatimidi
i da su pretrpjeli niz unutarnjih građanskih ratova.
205
Bizantinci su se također suočili sa oživljenom
Bugarskom
, koja se krajem 12. i u 13. stoljeću proširila na Balkanu.
206
Cilj križarskih ratova bilo je oduzimanje
Jeruzalema
iz muslimanske vlasti.
Prvi križarski rat
objavio je papa
Urban II
(papa 1088–1099) na
koncilu u Clermontu
1095. kao odgovor na molbu bizantskog cara
Alekseja I Komnena
(vl. 1081–1118) za pomoć protiv daljnjeg muslimanskog napredovanja. Urban je obećao
oprost
svakome tko bude sudjelovao. Tisuće ljudi iz svih slojeva društva mobilizirali su se u čitavoj Europi i osvojili Jeruzalem 1099. godine.
207
Jedno od obilježja križarskih ratova bili su
pogromi
lokalnih Židova, do čega je često dolazilo kad su križari napuštali svoje zemlje i išli na Istok. Oni su bili naročito brutalni tijekom Prvog križarskog rata,
169
kada su jevrejske zajednice u
Kölnu
Mainzu
Wormsu
iskorijenjene, a ostale zajednice u gradovima između rijeka
Sene
i Rajne znatno smanjene.
208
Još jedan izdanak križarskih ratova bilo je osnivanje novih vrsta redovništva,
viteških redova
templara
ivanovaca
, koji su spojili monaški život s vojnom službom.
209
Križari su učvrstili svoja osvajanja u
križarskim državama
. Tijekom 12. i 13. stoljeća došlo je do niza sukoba između tih i okolnih muslimanskih država. Molbe tih država papstvu dovele su do novih križarskih ratova,
207
poput
Trećeg križarskog rata
, objavljenih u svrhu ponovnog osvajanja Jeruzalema, koji je
Saladin
(umro 1193) osvojio 1187. godine.
210
n 22
Četvrti križarski rat
1203. bio je usmjeren na Carigrad umjesto na Svetu zemlju, te je on zauzet 1204. godine, što je dovelo do uspostavljanja
Latinskog carstva
sa središtem u Carigradu
212
i do značajnog slabljenja Bizantskog carstva. Bizantinci su ponovo zauzeli Carigrad 1261. godine, ali nikada nisu dostigli svoju nekadašnju snagu.
213
Do 1291. godine sve križarske države bile su ponovo osvojene ili izgurane sa kopna, mada je titularno
Jeruzalemsko kraljevstvo
opstalo na
Cipru
još nekoliko godina nakon toga.
214
Pape su pozivali na križarske ratove i drugdje osim u Svetoj Zemlji: u Španjolskoj, južnoj Francuskoj i duž Baltika.
207
Španjolski križarski ratovi spojili su se sa
rekonkvistom
Španjolske od muslimana. Iako su templari i ivanovci sudjelovali u španjolskim križarskim ratovima, osnovani su i slični španjolski vojno-religijski redovi, od kojih se do početka 12. stoljeća većina utopila u dva glavna reda,
Red Kalatrava
Red Santiaga
215
Sjeverna Europa također je ostala izvan kršćanskog utjecaja do 11. stoljeća ili kasnije, te je postala poprište križarskih ratova kao dio Sjevernih križarskih ratova od 12. do 14. stoljeća. Ti križarski ratovi također su izrodili jedan vojni red,
Red braće mača
. Još jedan red,
Teutonski viteški red
, iako izvorno osnovan u križarskim državama, usredotočio je veći dio svoje aktivnosti na Baltik nakon 1225. godine, a 1309. premjestio je glavno sjedište u
Marienburg
Pruskoj
216
Intelektualni život
uredi
uredi kod
Glavni članci:
Renesansa 12. stoljeća
Srednjovjekovna filozofija
Srednjovjekovna književnost
Srednjovjekovna poezija
Srednjovjekovna latinska književnost
Srednjovjekovna medicina Zapadne Europe
Tijekom 11. stoljeća razvoj u filozofiji i teologiji doveo je do povećane intelektualne aktivnosti. Postojala je rasprava između
realista
nominalista
po pitanju koncepta "
univerzalija
". Filozofski diskurs bio je potaknut ponovnim otkrivanjem
Aristotela
i njegove usredotočenosti na
empirizam
racionalizam
. Učenjaci poput
Petra Abelarda
(umro 1142) i
Petra Lombardijskog
(umro 1164) uveli su
Aristotelovu logiku
u teologiju. Krajem 11. i početkom 12. stoljeća došlo je i do uspona
katedralnih škola
u zapadnoj Europi, što je označilo prijelaz sa učenja u manastirima na učenje u katedralama i gradovima.
217
Katedralne su škole, pak, potom zamijenili
univerziteti
osnovani u većim europskim gradovima.
217
Filozofija i teologija spojile su se u
skolastici
, pokušaju učenjaka 12. i 13. stoljeća da pomire autoritativne tekstove, prije svega Aristotela i
Bibliju
. Taj je pokret pokušao upotrijebiti sistematski pristup istini i razumu
218
i kulminirao je mišlju
Tome Akvinskog
(umro 1274), koji je napisao djelo
Summa theologica
, tj.
Sažetak teologije
219
Na kraljevskim i plemićkim dvorovima došlo je do razvoja
viteštva
i etosa
dvorske ljubavi
. Ta se kultura izražavala na
narodnom jeziku
umjesto na latinskom i sastojala se od poema, priča, legendi i popularnih pjesama koje su širili
trubaduri
, putujući zabavljači. Priče su često zapisivali u
chansons de geste
ili "pjesme velikih djela", kao što su
Pjesma o Rolandu
Pjesma o Hildebrandu
220
Pisane su i religijske historije.
221
Geoffrey od Monmoutha
(umro 1155) napisao je
Povijest britanskih kraljeva
, zbirku priča i legendi o
kralju Arthuru
222
Ostala djela bila su više povjesnog tipa, kao što su
Podvizi cara Fridrika
(Gesta Friderici Imperatoris)
Otta od Freisinga
(umro 1158), u kojem je opisao djela Fridrika Barbarosse, te
Podvizi kraljeva
(Gesta regum)
Williama od Malmesburyja
(umro 1143) o kraljevima Engleske.
221
Srednjovjekovni učenjak pravi precizna mjerenja, ilustracija u rukopisu iz 14. stoljeća
Pravna znanost napredovala je u 12. stoljeću. U razvijenom srednjem vijeku studiralo se i sekularno i
kanonsko
, odnosno crkveno pravo. Sekularno pravo, odnosno rimsko pravo, mnogo je napredovalo otkrićem djela
Corpus iuris civilis
u 11. stoljeću, a do 1100. rimsko se pravo počelo podučavati u
Bologni
. To je dovelo do bilježenja i standardizacije zakonika u čitavoj zapadnoj Europi. Također se studiralo kanonsko pravo, te je oko 1140. redovnik po imenu
Gracijan
(12. stoljeće), učitelj u Bologni, napisao ono što će postati standardni tekst kanonskog prava –
Decretum Gratiani
223
Među posljedicama grčkog i islamskog utjecaja na ovaj period u europskoj povijesti bile su zamjena
rimskih brojeva
dekadnim
pozicijskim brojnim sistemom
i otkriće
algebre
, što je omogućilo napredniju matematiku. Došlo je do napretka u astronomiji nakon prijevoda
Ptolemejevog
Almagesta
sa grčkog na latinski krajem 12. stoljeća. Također se proučavala i medicina, naročito na jugu Italije, gdje je islamska medicina utjecala na
školu u Salernu
224
Tehnologija i vojska
uredi
uredi kod
Glavni članci:
Srednjovjekovna tehnologija
Srednjovjekovno ratovanje
Povijest znanosti#Znanost u srednjem vijeku
Portret kardinala
Huga od Saint-Chera
Tommaso da Modena
, 1352, prvi poznati prikaz naočala.
225
U 12. i 13. stoljeću u Europi je došlo do privrednog rasta i razvoja novih metoda proizvodnje. Glavna tehnološka dostignuća bili su otkriće
vjetrenjače
, prvih mehaničkih satova, manufakture
žestokih pića
i upotreba
astrolaba
226
Konkavne naočale izumio je oko 1286. godine neki nepoznati Talijan, koji je vjerojatno radio u Pisi ili njenoj okolici.
227
Razvoj tropoljnog
plodorednog sistema
za sijanje usjeva
156
n 23
povećao je upotrebu zemljišta sa jedne polovine u upotrebi svake godine, pod starim dvopoljnim sistemom, na dvije trećine pod novim sistemom, što je dovelo do povećanja proizvodnje.
228
Razvoj
teškog pluga
omogućio je efikasniju obradu težeg tla, čemu je doprinijelo i širenje
konjskog okovratnika
, što je dovelo do upotrebe
teglećih konja
umjesto volova. Konji su brži od volova i zahtijevaju manje ispaše – faktori koji su potpomogli uvođenje tropoljnog sistema.
229
Izgradnja katedrala i zamkova unaprijedila je građevinsku tehnologiju, što je dovelo do razvoja velikih kamenih građevina. U pomoćne građevine spadale su nove gradske vijećnice, kuće, mostovi i
desetinske štale
230
Izgradnja brodova poboljšala se sa upotrebom metoda
rebra i daske
umjesto starog rimskog sistema rupe i klina. Ostala poboljšanja u vezi s brodovima bila su upotreba
latinskog jedra
krmene statve
, od kojih su oba povećala brzinu kojom brod može ploviti.
231
U pogledu vojske, došlo je do povećane upotrebe pješaštva sa specijaliziranim ulogama. Zajedno sa još uvijek dominantnom
teškom konjicom
, vojske su često uključivale jahaće i pješadijske
samostrijelce
, kao i
podrivače
i inženjerce.
232
Samostrijeli, za koje se znalo još od kasne antike, više su se koristili djelomično zbog češćeg
opsadnog
ratovanja u 10. i 11. stoljeću.
151
n 24
Sve veća upotreba samostrijela u 12. i 13. stoljeću dovela je do upotrebe kaciga sa zatvorenim licem, teškog oklopa, kao i konjskog oklopa.
234
Barut
je postao poznat u Europi do sredine 13. stoljeća i zabilježeno je da su ga upotrebili Englezi u ratu protiv Škota 1304. godine, iako je samo korišten kao eksploziv, a ne oružje.
Topovi
su se koristili za opsade tijekom 1320-ih, a ručni pištolji počeli su se koristiti do 1360-ih.
235
Arhitektura, umjetnost i glazba
uredi
uredi kod
Glavni članci:
Srednjovjekovna umjetnost
Romanika
Gotika
Srednjovjekovna glazba
Romanička
crkva Marije Lach, Njemačka
U 10. stoljeću osnivanje crkava i manastira dovelo je do razvoja kamene arhitekture koja je razradila narodne rimske forme, od čega potječe termin "romanika". Gdje je to bilo moguće, rimske građevine od cigle i kamena ponovo su se koristile zbog već dostupnog materijala. Iz probnih prvih pokušaja poznatih kao
prva romanika
stil je procvjetao i proširio se Europom u nevjerojatno homogenoj formi. Netom prije 1000. godine došlo je do velikog talasa izgradnje kamenih crkvi po čitavoj Europi.
236
Romaničke
građevine imale su masivne kamene zidove, otvore nadsvođene polukružnim lukovima, malene prozore i, naročito u Francuskoj, kamene lučne svodove.
237
Veliki
portal
sa obojenim skulpturama u
visokom reljefu
postao je središnje obilježje fasada, naročito u Francuskoj, a
kapiteli
stupova često su rezbareni narativnim scenama izmišljenih čudovišta i životinja.
238
Prema C. R. Dodwellu, povjesničaru umjetnosti, "gotovo su sve crkve na Zapadu ukrašavane zidnim slikama", od kojih je preživio samo mali broj.
239
Zajedno sa razvojem u crkvenoj arhitekturi, razvijena je i osobena europska forma zamka, koja je postala ključna u politici i ratovanju.
240
Romanička umjetnost, a naročito prerada metala, dostigla je najsofisticiraniju formu u
mezanskoj umjetnosti
, u kojoj su se jasno istakle jedinstvene umjetničke ličnosti poput
Nikole Verdrunskog
(umro 1205), i gotovo
klasičnan stil
može se vidjeti u djelima poput
krstionice u Liègeu
241
što je u kontrastu s figurama uvijajućih životinja na
gloucesterskom svijećnjaku
, koji je izrađen u isto to vrijeme. Velike iluminirane
Biblije
psaltiri
bili su tipični oblici luksuznih rukopisa, a oslikavanje izdova procvjetalo je u crkvama, često slijedeći šemu sa
Sudnjim danom
na zapadnom zidu,
Kristom u mandorli
na istočnom zidu i narativnim biblijskim scenama duž glavnog dijela crkve, ili, u slučaju najbolje očuvanog primjera, u
Saint-Savin-sur-Gartempeu
, na
bačvastom svodu
242
Gotička
unutrašnjost
katedrale u Laonu
, Francuska
Od ranog 12. stoljeća francuski su graditelji razvili
gotički
stil, označen korištenjem
rebrastih svodova
šiljastih lukova
letećih upornjaka
i velikih
vitraža
. Uglavnom se koristio na crkvama i katedralama, a njegova upotreba nastavila se u većem dijelu Europe sve do 16. stoljeća. U klasične primjere gotičke arhitekture spadaju
katedrala u Chartresu
katedrala u Reimsu
u Francuskoj, kao i
katedrala u Salisburyju
u Engleskoj.
243
Vitraž je postao ključni element u dizajnu crkvi i nastavio je tradiciju široke upotrebe zidnih slika, koje su do tada gotovo sasvim nestale.
244
Tijekom tog perioda praksa iluminacije rukopisa postupno je prešla iz samostana u laičke radionice, tako da je, prema
Janetti Benton
, "do 1300. većina redovnika kupovala svoje knjige u prodavaonicama",
245
časoslovi
su se razvili kao oblik molitvene knjige za laike. Prerada metala nastavila je biti najprestižnija forma umjetnosti, sa
emajlom iz Limogesa
kao popularnom i relativno pristupačnom opcijom za predmete kao što su relikvijari i križevi.
246
U Italiji su inovacije
Cimabua
Duccia
, a zatim i
trečentskog
majstora
Giotta
(umro 1337), znatno povećale sofisticiranost i status
štafelajnog slikarstva
fresaka
247
Sve veći prosperitet tijekom 12. stoljeća rezultirao je većom proizvodnjom sekularne umjetnosti; sačuvani su mnogi izrezbareni predmeti od
bjelokosti
, kao što su figurice za igru, češljevi i malene religijske figure.
248
Crkveni život
uredi
uredi kod
Glavni članci:
Gregorijanska reforma
Crkva i država u srednjovjekovnoj Europi
Franjo Asiški
osnovao je red
franjevaca
Bonaventura Berlinghieri
, 1235).
249
Opatija Sénanque
Gordes
, Francuska.
Samostanska reforma postala je važno pitanje tijekom 11. stoljeća, budući da su se elite počele brinuti da se redovnici ne pridržavaju pravila koja ih vežu za striktno religijski život.
Opatija Cluny
, osnovana u regiji
Mâcon
u Francuskoj 909. godine, stvorena je kao dio
klinijevskih reformi
, većeg pokreta samostanskih reformi kao odgovor na tu zabrinutost.
250
Cluny je ubrzo zadobio reputaciju isposništva i strogosti. Pokušavao je održati duševni život visoke vrijednosti stavljajući se pod zaštitu papstva i biranjem vlastitog opata bez miješanja laika, čime je održavao ekonomsku i političku neovisnost od lokalnih gospodara.
251
Samostanska reforma inspirirala je promjenu u sekularnoj crkvi. Ideale na kojima se zasnivala u papstvo je unio papa
Lav IX
(papa 1049–1054), pruživši ideologiju svećeničke neovisnosti, koja će dovesti do
borbe za investituru
krajem 11. stoljeća. U tu su se borbu uključili papa
Grgur VII
(papa 1073–1085) i car Henrik IV, koji su se isprva sukobili po pitanju imenovanja biskupa, a ta se razmirica potom pretvorila u bitku o idejama
investiture
, svećeničkog braka i
simonije
. Car je vidio zaštitu Crkve kao jednu od svojih dužnosti, a htio je i sačuvati pravo postavljanja vlastitih biskupa unutar svoje države; međutim, papstvo je inzistiralo na neovisnosti Crkve od sekularnih gospodara. Ta pitanja ostala su neriješena do kompromisa iz 1122. godine, poznatog kao
Wormski konkordat
. Ta razmirica predstavlja značajan stadij u stvaranju papske monarhije odvojene od laičkih vlasti i izjednačene s njima. Njena je trajna posljedica bila i to što su njemački prinčevi stekli veliku moć na račun njemačkih careva.
250
Razvijeni srednji vijek bio je period velikih religijskih pokreta. Osim križarskih ratova i samostanskih reformi, ljudi su pokušavali sudjelovati u novim oblicima religijskog života. Osnovani su novi samostanski redovi, među njima i
kartuzijanci
cisterciti
. Cisterciti su se brzo raširili u svojim ranim godinama pod vodstvom
Bernarda od Clairvauxa
(umro 1153). Ti novi redovi formirani su kao odgovor na osjećaj laika da benediktinsko redovništvo više nije odgovarao potrebama laika, koji su se, zajedno sa onima koji su se htjeli priključiti religijskom životu, htjeli vratiti jednostavnijem
pustinjačkom
redovništvu ranog kršćanstva ili
apostolskom životu
252
Poticana su i
vjerska hodočašća
. Stara mjesta hodočašća poput Rima, Jeruzalema i
Compostele
primala su sve veći broj posjetilaca, a slavu su stekla i nova mjesta poput
Monte Garganoa
Barija
253
U 13. stoljeću
prosjački redovi
franjevci
dominikanci
– koji su se zaklinjali na život u siromaštvu i preživljavali prošenjem, dobili su odobrenje papstva.
254
Religijske grupe poput
valdenga
humilijata
također su se pokušale vratiti životu ranog kršćanstva sredinom 12. i početkom 13. stoljeća, ali ih je papstvo osudilo kao heretike. Neki su se priključili
katarima
, još jednom heretičkom pokretu koji je papstvo osudilo. Godine 1209. propovijedan je križarski rat protiv katara,
Katarski križarski rat
, koji ih je, zajedno sa
srednjovjekovnom Inkvizicijom
, eliminirao.
255
Kasni srednji vijek
uredi
uredi kod
Glavni članak:
Kasni srednji vijek
Rat, glad i kuga
uredi
uredi kod
Glavni članak:
Kriza kasnog srednjeg vijeka
Prve godine 14. stoljeća obilježila je pojava gladi, s kulminacijom u
velikoj gladi 1315–1317. godine
256
Uzrok velike gladi bio je postupni prijelaz iz
srednjovjekovnog toplog perioda
malo ledeno doba
, što je povećalo rizik od nestašice hrane u vrijeme kad su vremenske prilike uzrokovale smanjene prinose u poljoprivredi.
257
Godine u razdoblju 1313–1314. i 1317–1321. bile su posebno kišovite u cijeloj Europi, što je za posljedicu imalo masovno podbacivanje prinosa ljetine.
258
Klimatske promjene koje su bile rezultat smanjenja prosječnih godišnjih temperatura u 14. stoljeću pratila je ekonomska kriza.
259
Egzekucija nekih od vođa
žakerije
, iz rukopisa
Chroniques de France ou de St Denis
, 14. stoljeće.
Ovim je nesrećama godine 1347. slijedila
crna smrt
, bolest koja se širila Europom slijedeće tri godine.
260
n 25
Broj smrtnih slučajeva u Europi bio je vjerojatno oko 35 miliona, oko jedne trećine ukupne populacije. Posebno su bili pogođeni gradovi zbog velike gustine naseljenosti.
n 26
Široka područja ostala su potpuno nenaseljena i u nekim su djelovima poljoprivredne površine ostale neobrađene. To je dovelo do povećanja nadnica, budući da su zemljoposjednici nastojali stimulirati preostale malobrojne radnike na rad u svojim poljma. Dodatni problemi bili su niske najamnine i niska potražnja za hranom, što je dodatno umanjilo prihode od poljoprivrede. Radnici u gradovima također su osjećali da imaju pravo na više nadnice, što je dovelo do
narodnih buna
diljem Europe.
263
Najpoznatiji ustanci bili su
žakerija
(jacquerie)
u Francuskoj,
seljački ustanak u Engleskoj
i pobune u gradovima
Firenci
u Italiji i
Ghentu
Brugesu
u Flandriji. Trauma izazvana kugom dovela je do povećanog stupnja milosrđa diljem Europe, koje se manifestiralo osnivanjem novih dobrotvornih ustanova, samoranjavanjem
flagelanata
progonom Židova
264
Stanje se dodatno pogoršalo ponovnom pojavom kuge tokom cijelog 14. stoljeća, koja je nastavljala povremeno pogađati Europu sve do kraja srednjega vijeka.
260
Društvo i gospodarstvo
uredi
uredi kod
Vidi takođe:
Europska moda 14. stoljeća
Europska moda 15. stoljeća
, i
Historija ekonomske misli
Društvene prilike diljem Europe bitno su bile poremećene epidemijom
crne smrti
. Manje produktivna zemljišta ubrzo su napuštena, pošto su preživjeli mogli doći do plodnijih terena.
265
Mada je
kmetstvo
u zapadnoj Europi propadalo, ono je postalo uobičajeno u istočnoj Europi, gdje su ga zemljoposjednici nametnuli svojim podanicima koji su prije bili slobodni.
266
Većina seljaka u zapadnoj Europi dogovorila se da zamijene rad koji su kao kmetovi dugovali svojim zemljoposjednicima za najam zemlje plaćen novcem.
267
Postotak kmetova među seljaštvom smanjio se krajem srednjeg vijeka s više od 90% na 50%.
163
Zemljoposjednici su također postali svjesniji zajedničkih interesa s drugim vlasnicima zemljišta, te su zajedno nastupali kako bi iznudili dodatne privilegije od svojih vlasti. Dijelom i na nagovor zemljoposjednika vlasti su pokušale donijeti zakone koji bi vratili ekonomske uvjete koji su postojali prije crne smrti.
267
Pismenost među stanovništvom koji ne pripada kleru počela je postupno rasti i urbano stanovništvo počinje oponašati interes plemstva za viteštvo.
268
Židovske zajednice protjerane su iz Engleske 1290, a iz Francuske 1306. godine. Premda je nekima dozvoljen povratak u Francusku, većina se nije mogla vratiti, pa se mnogi Židovi sele na istok naseljavajući se u Poljsku i Mađarsku.
269
Židovi su protjerani i iz Španjolske 1492. i potom se nastanili u Turskoj, Francuskoj, Italiji i Nizozemskoj.
169
Razvoj
bankarstva
u Italiji tijekom 13. vijeka nastavio se kroz cijelo 14. stoljeće, djelomično potaknut povećanjem broja oružanih sukoba u tom periodu i potrebom pape za premještanjem novca među različitim kraljevstvima. Mnogi od bankara ovog doba posuđivali su novac kraljevima s velikim rizikom, te su neki i bankrotirali kad neki od kraljeva nisu bili u stanju vratiti dug.
270
n 27
Državni preporod
uredi
uredi kod
Europa 1360. godine
Tijekom kasnog srednjeg vijeka svjedočimo pojavi jakih
nacionalnih država
utemeljenih na vladavini kraljeva, pogotovo
Kraljevine Engleske
Kraljevine Francuske
i kršćanskih kraljevina na
Pirinejskom poluotoku
Aragona
Kastilje
Portugala
. Dugi ratovi u kasnom srednjem vijeku pojačali su kraljevu kontrolu nad vlastitim kraljevstvom i posebno su teško pogodili seljaštvo. Kraljevi su profitirali od stalnih oružanih sukoba jer su proširivali vrijednost kraljevskih zakona po čitavom kraljevstvu i povećavali opseg zemlje koju su izravno kontrolirali.
271
Veliki troškovi ratovanja učinili su da metode naplate poreza budu djelotvorne, a i sama stopa oporezivanja često se povećavala.
272
Potreba da se od stanovništva koje plaća porez dobije pristanak za povećanje poreza dovela je do povećanja moći i autoriteta političkih institucija kao što je
engleski parlament
skupština staleža
u Francuskoj.
273
Ivana Orleanska
u prikazu iz 15. stoljeća.
Kroz cijelo 14. stoljeće francuski su kraljevi nastojali proširiti svoj utjecaj na čitavo svoje kraljevstvo na štetu teritorijalnih imanja plemstva.
274
Naišli su na velik otpor pri pokušaju zapljene imanja engleskih kraljeva u južnoj Francuskoj, što je izazvalo početak
Stogodišnjeg rata
275
koji je trajao do 1453. godine.
276
U ranim fazama rata engleska je strana pod vodstvom
Edwarda III
(vl. 1327–1377) i njegovog sina
Edwarda, Crnog Princa
(umro 1376),
n 28
bilježila niz velikih uspjeha pobjedom u
bici kod Crécyja
kod Poitiersa
, osvajanjem grada
Calaisa
i kontrolom velikog djela francuskog teritorija.
n 29
Nered koji je nastao na teritoriju pod francuskom kontrolom u prvim je godinama rata gotovo uništio Francusko kraljevstvo.
279
Početkom 15. stoljeća Francuska još jednom dolazi do ruba propasti, ali u kasnim 1420-im vojni uspjesi
Ivane Orleanske
(umrla 1431) donose konačnu pobjedu francuskih kraljeva nad Englezima i osvajanje engleskih posjeda u južnoj Francuskoj 1453. godine.
280
Cijena u ljudskim životima bila je vrlo visoka, francusko stanovništvo na kraju rata bilo je brojčano prepolovljeno u odnosu na početak rata. Ipak, rat je imao pozitivan učinak na engleski nacionalni identitet, pošto je pridonio spajanju raznih lokalnih identiteta u engleski nacionalni ideal. Rat s Francuzima pripomogao je i formiranju nacionalne kulture u Engleskoj, koja se odvojila od francuske kulture. Prije izbijanja rata francuska je kultura imala dominantan utjecaj u Engleskoj.
281
Rana faza Stogodišnjeg rata obilježena je dominacijom engleskih strijelaca
dugim lukom
282
i pojavom
topa
na bojnom polju kod Crécyja 1346. godine.
235
Na teritoriju suvremene Njemačke nastavlja se dominacija
Svetog Rimskog Carstva
, ali izborna priroda dodjele carske krune nije omogućavala formiranje trajne dinastije oko koje bi se formirala jaka država.
283
U istočnoj Europi dolazi do jačanja
Kraljevine Poljske
Mađarske
Češke
284
Kraljevine Pirinejskog poluotoka nastavile su osvajati teritorij na štetu tamošnjih muslimanskih država.
285
Portugal se tijekom 15. stoljeća usredotočio na ekspanziju prekomorskih posjeda, dok su ostala kraljevstva bila podijeljena poteškoćama oko kraljevskog nasljedstva i drugih problema.
286
Nakon poraza u Stogodišnjem ratu, u Engleskoj je izbio dugotrajni građanski rat poznat kao
Rat dviju ruža
, koji je trajao sve do 1490-ih godina
287
i okončao se proglašenjem
Henrika Tudora
za kralja (vl. 1485–1509. kao Henrik VII) i konsolidiranjem njegovih engleskih posjeda pobjedom nad
Richardom III
(vl. 1483–1485) u
bici kod Boswortha
1485. godine.
288
Skandinavske su zemlje prolazile kroz razdoblje unifikacije pod
Kalmarskom unijom
krajem 14. i početkom 15. stoljeća, koja je ujedinila Norvešku, Dansku i Švedsku, ali ponovo su se raspale nakon smrti
Margarete I od Danske
(vl.1387–1412). Najznačajnija sila na području Baltičkog mora bio je
Hanzeatski savez
, trgovačka konfederacija gradova-država, koja je dominirala trgovinom od zapadne Europe do Rusije.
289
Škotska se pod vodstvom
Roberta Brucea
(vl. 1306–1329) oslobađa engleske dominacije, a sam Bruce dobija papino priznanje njegove krune 1328. godine.
290
Kolaps Bizanta
uredi
uredi kod
Glavni članci:
Bizantsko carstvo pod dinastijom Anđela
Bizantsko carstvo pod dinastijom Paleologa
Bizantsko-osmanski ratovi
Osmansko carstvo
Mada je carska dinastija
Palaeologa
uspjela preoteti
Carigrad
od zapadnih Europljana 1261. godine, nije više bila u stanju vratiti kontrolu nad većinom bivšeg teritorija. Oni su uglavnom kontrolirali samo mali dio Balkanskog poluotoka oko Carigrada, zatim sam grad te neke priobalne teritorije na
Crnom moru
i oko
Egejskog mora
. Bivši bizantinski teritoriji podijeljeni su između
Srpskog carstva
Drugog bugarskog carstva
Mletačke republike
. Moć bizantskih careva ugrozilo je tursko pleme
Osmanlija
, koji su se pojavili u Maloj Aziji početkom 13. stoljeća i
brzo se širili
tijekom 14. stoljeća. Osmansko carstvo brzo se širi Europom, pretvara Bugarsku u vazalnu državu 1366. godine i osvaja Srbiju 1389. godine nakon njezinaporaza u
bici na Kosovom polju
. Narodi zapadne Europe okupili su 1396. godine vojsku kako bi oslobodili kršćanske balkanske zemlje te proglasili novi križarski rat. Velika vojna sila poslana je na Balkan, ali je pretpjela poraz od Turaka u
bici kod Nikopolja
291
Carigrad je konačno pao
u ruke Turaka 1453. godine.
292
Kontroverze unutar crkve
uredi
uredi kod
Guy de Boulogne
okrunjuje papu Grgura XI, prikaz na minijaturi u
Froissartovim
Kronikama
Tokom nemirnog 14. stoljeća dolazi do uspostave
Avinjonskog papstva
u razdoblju od 1305. do 1378. godine,
293
poznatog i kao "babilonsko ropstvo papstva" (paralela na židovsko
babilonsko ropstvo
),
294
a potom i do
velike šizme
u trajanju od 1378. do 1418. godine, kad su postojala dvojica, potom i trojica suprotstavljenih papa, a svakog od njih su podržavale različite države.
295
U prvim godinama 15. stoljeća, nakon čitavog stoljeća nemira, crkveni su poglavari 1414. sazvali
Koncil u Kostanci
i iduće godine koncil je smijenio jednog od suprotstavljenih papa, ostavivši samo dva pretendenta. Nakon smjene svih pretendenata, u studemom 1417. godine koncil izabrao potpuno novog papu,
Martina V
(papa 1417–1431).
296
Osim šizme, zapadna crkva bila je rastrzana i teološkim kontroverzama, od kojih su se neke pretvorile u
hereze
. Engleski teolog
John Wycliffe
(umro 1384) osuđen je kao heretik 1415. zbog učenja da laici mogu imati pristup tekstu
Biblije
te imati stav o
euharistiji
, što je bilo suprotno crkvenoj doktrini.
297
Wycliffeova učenja utjecala su na dva značajna heretička pokreta u kasnom srednjem vijeku,
lolarde
u Engleskoj i
husite
Češkoj
298
Na Čehe je djelovalo i učenje
Jana Husa
, koji je spaljen na lomači 1415. godine nakon što je osuđen za herezu na Koncilu u Kostanci. Husitska crkva, iako pogođena križarskim ratom protiv nje, preživjela je i nakon srednjeg vijeka.
299
Neke hereze ovog doba bile su montirane, kao npr. optužbe protiv
templara
, što je dovelo do njihovog rasformiranja 1312. godine i podjele njihovog velikog bogatstva između francuskog kralja
Filipa IV
(vl. 1285–1314) i
Malteškog viteškog reda
300
Papstvo je u kasnom srednjem vijeku dodatno rafiniralo koncept
transupstancijacije
, postavivši pravilo da je samo kler u mogućnosti pretvoriti hostiju i vino u euharistiju, što je dodatno udaljilo laike od klera. Laici su i dalje prakticirali
hodočašća
, obožavanje relikvija i vjerovanje u moć
Sotone
. Mistici kao
Meister Eckhart
(umro 1327) ili
Thomas à Kempis
(umro 1471) pisali su djela koja su podučavala laike da se usredotoče na unutarnji duhovni život, što je udarilo temelje protestantske
reformacije
. Osim misticizma, postaje rašireno vjerovanje u vještice i vještičarenje, te krajem 15. stoljeća crkva počinje davati vjerodostojnost narodnim strahovima i, počev od 1484. godine, osuđivati vještice. Godine 1486. izlazi djelo
Malleus Maleficarum
(= "Vještičji čekić"), najpopularniji priručnik za lovce na vještice.
301
Učenjaci, intelektualci i istraživanja
uredi
uredi kod
U kasnom srednjem vijeku dvojica svećenika i filozofa –
Ivan Duns Škot
(umro 1308)
n 30
William Occam
(umro oko 1348),
218
– započinju reakciju protiv
skolastike
i kritiziraju primjenu razuma na teološka pitanja. Njihovo učenje, zajedno s drugm misliocima, dovelo je do potkopavanja prevlađujuće
platonske
ideje "univerzalija". Occamovo inzistiranje da razum djeluje neovisno o vjeri omogućilo je odvajanje znanosti od
teologije
filozofije
302
Pravnu znanost obilježava postojano uvođenje
rimskog prava
u područja koje je prethodno reguliralo
običajno pravo
. Jedina iznimka u tom trendu bila je Engleska, u kojoj se i dalje isticalo običajno pravo
common law
. Gotovo sve zemlje kodificirale su svoje zakone u zakonike, koji su doneseni diljem kontinenta osim u Kastilji, Poljskoj i Litvi.
303
Svećenici proučavaju
astronomiju
geometriju
, Francuska, početak 15. stoljeća
Obrazovanje je većim dijelom bilo rezervirano za formiranje budućih svećenika. Osnovno učenje slova i brojeva odvijalo se u okrilju obitelji ili uz pomoć seoskog svećenika, ali viši stupanj obrazovanja,
trivium
gramatika
retorika
logika
), predavao se u vjerskim školama u sklopu
katedrala
i u gradskim školama. Došlo je do širenja viših trgovačkih škola, pogotovo u Italiji, gdje su postojala mjesta s više od jedne takve institucije. U 14. i 15. stoljeću univerziteti su se proširili diljem Europe. Uvelike se povećala prisutnost književnosti na narodnom jeziku, čiji su najznačajniji predstavnici bili
Dante Alighieri
(umro 1321),
Petrarca
(umro 1374) i
Giovanni Boccaccio
(umro 1375) u Italiji 14. stoljeća,
Geoffrey Chaucer
(umro 1400) i
William Langland
(umro oko 1386) u Engleskoj, te
François Villon
(umro 1464) i
Christine de Pizan
(umro oko 1430) u Francuskoj. Veći dio književnosti ostaje religiozne tematike i, premda je veći dio još uvijek pisan
latinskim
jezikom, počinje se javljati velika potražnja za opisima života svetaca i ostalih svjedočenja vjere na narodnim jezicima.
303
Ovu je potražnju potaknulo jačanje pokreta
Devotio Moderna
, a najviše formiranje
Bratstva zajedničkoga života
te radovima njemačkih mistika kao što su Meister Eckhart i
Johannes Tauler
(umro 1361).
304
Došlo je i do značajnog razvoja kazališta u obliku prikaza
mirakula
pod pokroviteljstvom Crkve.
303
Pri kraju ovog razdoblja razvoj
tiskarskog stroja
oko 1450. godine doveo je do osnivanja prvih izdavačkih kuća u cijeloj Europi do kraja 15. stoljeća.
305
Stopa pismenosti među stanovništvom se povećala, ali je još uvijek bila niska; procijene stope pismenosti za 1500. godinu kreću se, naime, oko 10% za muškarce i oko 1% za žene.
306
Početkom 15. stoljeća zemlje Pirinejskog poluotoka počinju sponzorirati geografska istraživanja izvan europskih granica. Portugalski princ
Henrik Moreplovac
(umro 1460) organizirao je ekspedicije koje su za njegova života otkrile
Kanarske otoke
Azore
Zelenortske otoke
. Ekspedicije su nastavljene i nakon njegove smrti:
Bartolomeu Dias
(umro 1500) doplovio je do
Rta dobre nade
1486, a
Vasco da Gama
(umro 1524) oplovio je Afriku i došao do Indije 1498. godine.
307
Ujedinjene španjolske monarhije Kastilje i Aragona sponzorirale su putovanje
Kristofora Kolumba
(umro 1506) 1492. godine, koje je dovelo do
otkrića Amerika
308
Engleska kruna pod vladavinom Henrija VII sponzorirala je putovanje
Johna Cabota
(umro 1498) 1497. godine, koji je doplovio do
Otoka Cape Breton
309
Tehnološki i vojni razvoj
uredi
uredi kod
Jedna od značajnijih promjena u vojnoj sferi u kasnom srednjem vijeku bilo je povećano korištenje
pješaštva
lake konjice
310
Engleska je vojska vrlo uspješno koristila i strijelce s dugim lukom, dok druge zemlje nisu uspjele stvoriti slične postrojbe strijelaca koje bi imale tako veliki uspjeh.
311
Potaknut povećanom efikasnošću
samostrijela
, nastavljen je razvoj
oklopa
, tako je razvijen
puni oklop
kao zaštita od samostrijela i od prvog nosivog vatrenog oružja koje se počelo pojavljivati na bojnim poljima.
312
Oružje na motki dodatno se usavršilo, posebno kod flamanskog i švicarskog pješaštva, naoružanog
piketima
i drugim dugim kopljima.
313
Jedan od važnijih napredaka u poljoprivredi bio je masovniji uzgoj ovaca s vunom duge dlake, što je omogućilo predenje čvršćih niti. Važna je i zamjena tradicionalne
preslice
za predenje vune s
kolovratom
, što je utrostručilo brzinu predenja.
314
n 31
Nešto manje složena inovacija, koja je ipak bitno poboljšala svakodnevni život, bila je upotreba dugmadi za pričvršćivanje odjeće, što je omogućilo da se odjeća drži uz tijelo bez potrebe da je se veže s pomoću uzica.
316
Vjetrenjače
su dodatno poboljšane izumom
toranjskog mlina
, čiji je gornji dio mogao rotirati i prilagoditi se tako smjeru puhanja vjetra.
317
Prva
visoka peć
pojavila se oko 1350. godine u Švedskoj i doprinijela povećanju količine proizvedenog željeza i njegove kvalitete.
318
Godine 1447. u Veneciji je donesen prvi
patent
, koji je štitio pravo izumitelja na vlastiti izum.
319
Umjetnost i arhitektura
uredi
uredi kod
Prikaz veljače (februara) u iluminiranom rukopisu
Très Riches Heures du Duc de Berry
, 15. stoljeće
Kasni srednji vijek u Europi općenito se podudara s kulturnim periodima trečenta i
rane renesanse
u Italiji, dok su sjeverna Europa i Španjolska nastavile primjenjivati
gotički stil
, postupno sve više elaboriran u 15. stoljeću, sve do kraja tog razdoblja.
Međunarodna gotika
dvorski je stil koji se proširio gotovo cijelom Europom u desetljećima oko 1400. godine; jedan od remek djela tog razdoblja jest
Molitvenik vojvode od Berryja
320
S pojavom staleža bogatih trgovaca u Italiji i Flandriji kao značajnog pokrovitelj umjetnosti, diljem Europe došlo je do uspona sekularne umjetnosti, kako kvalitetom tako i kvantitetom. Narudžbe su uglavnom bile ulja na platnu s portretom naručitelja i sve veći raspon luksuznih predmeta: nakita, predmeta od bjelokosti, ukrašenih škrinja (ital.
cassone
) i posuđa od
majolike
. Ovi predmeti obuhvaćaju i
hispano-maursko posuđe
, koje su proizvodili lončari
Mudéjar
u Španjolskoj. Kraljevi su posjedovali mnoštvo takvih predmeta, ali osim zlatnih pehara malo ih je ostalo sačuvano.
321
Razvila se italijanska manufaktura svile, tako da zapadne crkve i elite nisu više bile ovisne o uvozu svile iz Bizanta i islamskog svijeta. U Francuskoj i Flandriji tkanje složenih
tapiserija
, kao npr.
Dama i jednorog
, postalo je značajna industrija luksuza.
322
Nakon velikih vanjskih kiparskih kompozicija ranih gotičkih crkava naglasak se stavlja na kiparstvo unutar građevine, čime grobnice postaju više elaborirane, a i drugi se elementi, popit propovjedaonica, raskošno ukrašavaju, primjerice
propovjedaonica sv. Andrije u Pistoji
. Postaju uobičajene
oltarne pale
od rezbarenog i oslikanog drva, posebno u crkvama s više bočnih
kapela
Rano nizozemsko slikarstvo
, čiji su predstavnici
Jan van Eyck
(umro 1441) i
Rogier van der Weyden
(umro 1464), doseže razinu talijanskog slikarstva, a za njime ne zaostaju mnogo ni nordijski iluminirani rukopisi. Rukopise su masovno započeli prikupljati pripadnici sekularne elite, koji su sve više naručivali i knjige sa sekularnom tematikom, posebno historijskom. Od 1450. godine nadalje veliku popularnost dobijaju tiskane knjige, usprkos njihovoj još uvijek visokoj cijeni. Prije 1500. godine već je bilo tiskano više od 30.000 različitih izdanja
inkunabula
i drugih djela,
323
dok su iluminirane rukopise nastavili naručivati samo kraljevi i rijetki pripadnici aristokracije. Od sredine 15. stoljeća u sjevernoj Europi cjenovno su postali dostupni
drvorezi
vrlo malih dimenzija, gotovo svi religiozne tematike, čak i seljacima. Bogatije skupine stanovništva dobavljale su skuplja
grafička djela
s vrlo različitim prikazima.
324
Moderna percepcija
uredi
uredi kod
Vidi takođe:
Mračno doba (Europa)
Srednjovjekovna ilustracija sferične Zemlje u kopiji djela
L'Image du monde
iz 14. stoljeća
Srednjovjekovno razdoblje često je prikazivano kao "vrijeme neznanja i praznovjerja", koje je pretpostavljalo "riječ religijskih autoriteta iznad osobnog iskustva i racionalnog djelovanja".
325
Takav je prikaz posljedica razdoblja
renesanse
prosvjetiteljstva
, tijekom kojih su znanstvenici i mislioci suprotstavljali svoju intelektualnu kulturu kulturi srednjovjekovnog svijeta, na štetu samoga srednjeg vijeka. Renesansni znanstvenici gledali su na srednji vijek kao na vrijeme propadanja visoke kulture i civilizacije
klasičnog svijeta
. Smatrali su i da je razum superioran u odnosu na vjeru, pa su na srednji vijek gledali kao na vrijeme neznanja i praznovjerja.
326
Drugi autori objašnjavaju da je razum općenito bio visoko cijenjen u srednjem vijeku. Povjesničar znanosti
Edward Grant
piše: "Ako su revolucionarne racionalne misli bile izražene [u 18. stoljeću], one su bile moguće samo zbog duge srednjovjekovne tradicije afirmirane upotrebe razuma kao jedne od osnovnih čovječjih aktivnosti".
327
Također, suprotno uvriježenom mišljenju,
David Lindberg
piše da je "mislilac iz vremena kasnog srednjeg vijeka rijetko iskusio represivnu silu crkve i smatrao je sebe slobodnim (posebno u prirodnim znanostima) slijediti razum i promatranje kamo god ga oni vodili".
328
Karikaturalan prikaz srednjeg vijeka reflektirao se i na specifična pitanja. Jedno od pogrešnih shvaćanja, propagirano od 19. stoljeća nadalje
329
i još uvijek dosta rašireno, jest da su svi ljudi u srednjem cijeku vjerovali da je Zemlja ravna ploča.
329
To je neistina, jer su predavači na srednjovjekovnim univerzitetima obično objašnjavali kako činjenice dokazuju da je Zemlja sferična.
330
Lindberg i
Ronald Numbers
, još jedan znanstvenik koji proučava ovo razdoblje, tvrdi da "jedva da je postojao kršćanski učenjak u srednjem vijeku koji nije priznavao [Zemljinu] sferičnost i čak znao njezin približni opseg".
331
Druga pogrešna shvaćanja ― primjerice, da je "Crkva u srednjem vijeku zabranjivala obdukcije i seciranja", da je "pojava kršćanstva uništila antičku znanost" ili da je "srednjovjekovna crkva ugušila razvoj prirodne filozofije" ― Numbers citira kao primjere popularnih mitova koji se još uvijek navode kao povijesne istine, premda ih povijesna istraživanja ne podupiru.
332
Napomene
uredi
uredi kod
U jednoj knjizi tiskanoj 1883. mračno doba izjednačeno je sa srednjim vijekom, ali počev od
Williama Patona Kera
1904. termin "mračno doba" obično je rezerviran za rano srednjovjekovlje. Na taj način, na primjer, mračno doba definira
Encyclopaedia Britannica
u izdanju iz 1911.
Zapovjednici rimske vojske u tom su području, kako se čini, uzeli hranu i druge potrepštine namijenjene Gotima i potom ih prodavali Gotima. Do pobune je došlo kad je jedan rimski zapovjednik pokušao zarobiti gotske vođe ali ih nije uspio sve pohvatati.
31
Ponekad se navodi i 480. godina, kad je umro
Julije Nepot
, prethodnih Romula Augustula; Nepot je i nakon svog svrgavanja nastavio tvrditi da je on zakoniti car na zapadu i pritom je pod svojom kontrolom držao dijelove Dalmacije.
40
Engleska riječ
(slave)
(= rob) potječe od
latinske
riječi
Sclavus
, kojom su se označivali
Slaveni
49
U njegovom grobu, otkrivenom 1653. godine, pronađeno je oružje i velika količina zlata.
52
Takvu pratnju povjesničari su nazvali
comitatus
, premda se u to vrijeme taj termin nije rabio. U uporabu je ušao u 19. stoljeću i stvoren je na temelju termina koji je
Tacit
, rimski povjesničar iz 2. stoljeća, koristio da označi bliske drugove nekog plemića ili vladara.
67
Muslimanska vojska ranije je
osvojila kraljevstvo Vizigotâ u Španjolskoj
, nakon što je porazila vizigotskog kralja
Ruderika
(umro 711. ili 712) u
bici kod Gaudaletea
95
Papska je država potrajala sve do 1870, kad je
Kraljevina Italija
zauzela njen veći dio.
100
Karolinška minuskula
razvila se iz poznoantičkog
uncijala
, koji je bio manji i zaobljeniji oblik latinice u odnosu na oblik koji se koristio u antici.
105
Do ponovnog ujedinjenja nakratko je došlo 844. godine pod
Karlom III
, poznatim kao "Debeli", premda je i tad svaki dio carstva zadržao posebnu upravu. Karlo je svrgnut 887, a umro je siječnja 888. godine.
110
Karolinšku je dinastiju još 888. godine svrgnuo kralj
Odo
(vl. 888–898), do tada
grof Pariza
111
Premda su pripadnici karolinške dinastije u zapadnim zemljama nakon Odove smrti bivali kraljevima, za kraljeve su povremeno krunisani i članovi Odove obitelji ― njegov brat
Robert I
bio je kralj 922–933, a Robertov zet
Rudolf
od 929 do 936. godine ― prije no što su Karolinzi ponovo preuzeli prijestolje.
112
Hugo Kapet bio je unuk Roberta I.
112
Ovo područje u kojemu su se naselili Vikinzi s vremenom se proširilo i odatle su kretale osvajačke ekspedicije prema Engleskoj, Siciliji i južnoj Italiji.
115
Taj način nasljeđivanja naziva se
primogenitura
160
Teška konjica uvedena je u Europu iz perzijskog
katafrakta
iz 5. i 6. stoljeća, ali dodatak
stremena
u 7. stoljeću omogućio je iskorištavanje pune snage konja i jahača u borbi.
161
U Francuskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj postojao je još jedan tip "plemića",
ministerialisi
, koji su u biti bili neslobodni vitezovi. Vukli su porijeklo od kmetova koji su služili kao ratnici ili vladini dužnosnici, što je podizalo status njihovih potomaka koji su mogli posjedovati feudove i postati vitezovi, iako su još uvijek tehnički bili kmetovi.
163
Nekolicina židovskih seljaka ostala je na imanjima pod bizantskom vladavinom na Istoku, kao i neki na Kreti pod mletačkom vladavinom, ali su oni bili iznimka u Europi.
170
Te dvije grupe – Nijemci i Talijani – pristupali su svojim trgovačkim dogovorima na različite načine. Većina njemačkih gradova surađivala je sa Hanzom, za razliku od talijanskih gradova-država, koje su ulazile u međusobne sukobe.
174
Te oblasti često se zajedno nazivaju
Anžujskim carstvom
194
Eleanora je prethodno bila u braku s
Lujem VII od Francuske
(vl. 1137–1180), ali je njihov brak poništen 1152. godine.
195
Luja je
kanonizirao
papa
Bonifacija VIII
1297. godine.
199
Tada su osnovani i vojno-religijski redovi poput
templara
ivanovaca
, koji su potom imali važnu ulogu u križarskim državama.
211
Do 1000. pojavio u sjevernoj Europi, a u 12. stoljeću već se koristio u Poljskoj.
228
Samostrijeli se sporo ponovo pune, što ograničava njihovu upotrebu na otvorenim bojnim poljima. U opsadama sporost nije velika mana, budući da se samostrijelci mogu sakriti iza utvrđenja prilikom ponovnog punjenja.
233
Posljednjih je godina među povjesničarima postignuta suglasnost da se radilo o obluku
bubonske kuge
, ali neki povjesničari u posljednje vrijeme dovode u pitanje ovu tezu.
261
Njemački grad
Lübeck
, primjerice, u vrijeme crne smrti izgubio je 90% stanovništva.
262
To se desilo obitelji Bardi i Peruzzi 1340-ih godina nakon što je kralj
Edward III od Engleske
odbacio bilo kakva potraživanja prema sebi.
270
Edwardov nadimak vjerojatno dolazi od njegovog crnog oklopa koji je nosio u bitkama, a prvi ga je upotrijebio John Leland 1530-ih ili 1540-ih godina.
277
Calais je ostao u engleskim rukama do 1558. godine.
278
Engleska riječ
dunce
("glupan") vuče porijeklo iz imena Dunsa Škota.
302
Ovaj je kolovrat još uvijek bio jednostavan, nije imao ugrađenu papučicu za uvijanje i povlačenje niti. Ova će inovacija biti izumljena tek u 15. stoljeću.
315
Reference
uredi
uredi kod
1,0
1,1
1,2
Power 2006
, str. 304
Mommsen 1942
, str. 236–237
3,0
3,1
3,2
Heather 2006
, str. 111
4,0
4,1
Collins 1999
, str. 138–139
Cunliffe 2008
, str. 391–393
6,0
6,1
Mommsen 1942
, str. 236‒237
Singman 1999
, str. x
Knox, E.L..
„History of the Idea of the Renaissance”
. Boise State University. Arhivirano iz
originala
na datum 2012-02-03
. Pristupljeno 29 Decembar 2016
9,0
9,1
Hankins 2001
, str. xvii
sfn error: no target: CITEREFHankins2001 (
help
Miglio 2006
, str. 112
Albrow 1997
, str. 205
12,0
12,1
Murray 2004
, str. 4
Hrvatski jezični portal
s.v. medievalan
Dictionary.com,
S.V. Middle Ages
V. naslove John Watts,
Making of Polities Europe 1300–1500
ili Steven A. Epstein,
Economic History of Later Medieval Europe 1000–1500
, kao i datumski završetak srednjega vijeka naveden u George Holmes (ed.),
Oxford History of Medieval Europe
Davies 1996
, str. 291‒293
V. naslov Nigel Saul,
Companion to Medieval England 1066–1485
Kamen 2005
, str. 29
Mommsen 1942
, str. 226
Mommsen, Gardner & De la Croix 1986
, str. 242
sfn error: no target: CITEREFMommsenGardnerDe_la_Croix1986 (
help
Cunliffe 2008
, str. 391‒393
Collins 1999
, str. 3‒5
23,0
23,1
Brown 1989
, str. 24‒25
24,0
24,1
Collins 1999
, str. 9
Collins 1999
, str. 24
Cunliffe 2008
, str. 405–406
Collins 1999
, str. 31‒33
Brown 1989
, str. 34
Brown 1989
, str. 65‒86
Brown 1989
, str. 82‒94
Collins 1999
, str. 51
Bauer 2010
, str. 47‒49
Bauer 2010
, str. 56‒59
Bauer 2010
, str. 80‒83
Collins 1999
, str. 59‒60
36,0
36,1
Cunliffe 2008
, str. 417
James 2009
, str. 67‒68
Bauer 2010
, str. 117‒118
Wickham 2009
, str. 79
40,0
40,1
Wickham 2009
, str. 86
Collins 1999
, str. 116‒134
Brown 1989
, str. 122‒124
Wickham 2009
, str. 95‒98
Wickham 2009
, str. 100‒101
Collins 1999
, str. 100
46,0
46,1
Collins 1999
, str. 96‒97
Wickham 2009
, str. 102‒103
Backman 2003
, str. 86‒91
Coredon 2007
, str. 261
James 2009
, str. 82‒85
51,0
51,1
James 2009
, str. 77‒78
James 2009
, str. 79‒80
James 2009
, str. 78‒81
Collins 1999
, str. 196‒208
Davies 1996
, str. 235‒238
Adams 2001
, str. 158‒159
Wickham 2009
, str. 81–83
Bauer 2010
, str. 200–202
59,0
59,1
Bauer 2010
, str. 206–213
Collins 1999
, str. 126, 130
61,0
61,1
Brown 1998
, str. 8–9
James 2009
, str. 95–99
Collins 1999
, str. 140–143
Brown 1989
, str. 174–175
Brown 1989
, str. 181
Brown 1998
, str. 45–49
Coredon 2007
, str. 80
Geary 1988
, str. 56–57
sfn error: no target: CITEREFGeary1988 (
help
Wickham 2009
, str. 189–193
Wickham 2009
, str. 195–199
Wickham 2009
, str. 204
Wickham 2009
, str. 205–210
Wickham 2009
, str. 211–212
Wickham 2009
, str. 215
Gies & Gies 1973
, str. 3–4
Lyon 1989
, str. 191
sfn error: no target: CITEREFLyon1989 (
help
Collins 1999
, str. 143–145
Collins 1999
, str. 149–151
Reilly 1993
, str. 52–53
Brown 1998
, str. 15
Cunliffe 2008
, str. 427–428
Wickham 2009
, str. 218–219
Grierson 1989
, str. 97–98
sfn error: no target: CITEREFGrierson1989 (
help
Collins 1999
, str. 218–233
Davies 1996
, str. 328–332
Wickham 2009
, str. 170–172
Colish 1997
, str. 62–63
Lawrence 2001
, str. 10–13
Lawrence 2001
, str. 18–24
Wickham 2009
, str. 185–187
Hamilton 2003
, str. 43–44
Colish 1997
, str. 64–65
Bauer 2010
, str. 246–253
Bauer 2010
, str. 347–349
Bauer 2010
, str. 344
Wickham 2009
, str. 158–159
Wickham 2009
, str. 164–165
Bauer 2010
, str. 371–378
Brown 1998
, str. 20
Davies 1996
, str. 824
Stalley 1999
, str. 73
102,0
102,1
Backman 2003
, str. 109
Backman 2003
, str. 117–120
Davies 1996
, str. 302
Davies 1996
, str. 241
Colish 1997
, str. 66–70
Loyn 1989
, str. 204
108,0
108,1
Bauer 2010
, str. 427–431
Backman 2003
, str. 139
Collins 1999
, str. 356–358
Collins 1999
, str. 358–359
112,0
112,1
Collins 1999
, str. 360–361
Collins 1999
, str. 397
Backman 2003
, str. 141–144
Davies 1996
, str. 336–339
Backman 2003
, str. 144–145
Bauer 2010
, str. 147–149
Collins 1999
, str. 378–385
Collins 1999
, str. 387
Davies 1996
, str. 309
Collins 1999
, str. 394–404
Davies 1996
, str. 317
Wickham 2009
, str. 435–439
Whitton 1998
, str. 152
Wickham 2009
, str. 439–444
Collins 1999
, str. 385–389
Wickham 2009
, str. 500–505
Davies 1996
, str. 318–320
Davies 1996
, str. 321–326
Crampton 2005
, str. 12
Curta 2006
, str. 246–247
Nees 2002
, str. 145
Stalley 1999
, str. 29–35
Stalley 1999
, str. 43–44
Cosman 2007
, str. 247
Stalley 1999
, str. 45, 49
Kitzinger 1955
, str. 36–53, 61–64
Henderson 1977
, str. 18–21, 63–71
Henderson 1977
, str. 36–42, 49–55, 103, 143, 204–208
Benton 2002
, str. 41–49
Lasko 1972
, str. 16–18
Henderson 1977
, str. 233–238
Nicolle 1999
, str. 28‒29
Nicolle 1999
, str. 30
Nicolle 1999
, str. 30‒31
Nicolle 1999
, str. 34
Nicolle 1999
, str. 39
Nicolle 1999
, str. 58‒59
Nicolle 1999
, str. 76
Nicolle 1999
, str. 67
151,0
151,1
Nicolle 1999
, str. 80
Nicolle 1999
, str. 88‒91
Whitton 1998
, str. 134
Gainty & Ward 209
, str. 352
sfn error: no target: CITEREFGaintyWard209 (
help
Whitton 2003
, str. 5–12
sfn error: no target: CITEREFWhitton2003 (
help
156,0
156,1
156,2
Backman 2003
, str. 156
Backman 2003
, str. 164–165
Epstein 2009
, str. 52–53
Barber 1992
, str. 37–41
Cosman 2007
, str. 193
161,0
161,1
Davies 1996
, str. 311–315
Singman 1999
, str. 3
163,0
163,1
Singman 1999
, str. 8
Hamilton 2003
, str. 33
Singman 1999
, str. 143
Barber 1992
, str. 33–34
Barber 1992
, str. 48–49
Singman 1999
, str. 171
169,0
169,1
169,2
Loyn 1989
, str. 191
170,0
170,1
Epstein 2009
, str. 54
Singman 1999
, str. 13
172,0
172,1
Singman 1999
, str. 14
Singman 1999
, str. 177–178
Epstein 2009
, str. 81
Epstein 2009
, str. 82–83
Barber 1992
, str. 60–67
Backman 2003
, str. 160
Barber 1992
, str. 74–76
Backman 2003
, str. 283–284
Barber 1992
, str. 365–380
Davies 1996
, str. 296
Backman 2003
, str. 262–279
Barber 1992
, str. 371–372
Backman 2003
, str. 181–186
Jordan 2003
, str. 143–147
Jordan 2003
, str. 250–252
Denley 1998
, str. 235–238
Davies 1996
, str. 364
Backman 2003
, str. 187–189
Jordan 2003
, str. 59–61
Backman 2003
, str. 189–196
Davies 1996
, str. 294
Backman 2003
, str. 263
Barlow 1988
, str. 285–286
195,0
195,1
Loyn 1989
, str. 122
Backman 2003
, str. 286–189
Backman 2003
, str. 289–293
Davies 1996
, str. 355–357
Hallam & Everard 2001
, str. 401
200,0
200,1
Davies 1996
, str. 345
Barber 1992
, str. 341
Barber 1992
, str. 350–351
Barber 1992
, str. 353–355
Kaufmann & Kaufmann 2001
, str. 268–269
Davies 1996
, str. 332–333
Davies 1996
, str. 386–387
207,0
207,1
207,2
Loyn 1989
, str. 106–107
Lock 2006
, str. 397–399
Barber 1992
, str. 145–149
Payne 2000
, str. 204–205
Lock 2006
, str. 353–356
Lock 2006
, str. 156–161
Backman 2003
, str. 299–300
Lock 2006
, str. 122
Lock 2006
, str. 205–213
Lock 2006
, str. 213–224
217,0
217,1
Backman 2003
, str. 232–237
218,0
218,1
Loyn 1989
, str. 293–294
Colish 1997
, str. 295–301
Backman 2003
, str. 252–260
221,0
221,1
Davies 1996
, str. 349
Saul 2000
, str. 113–114
Backman 2003
, str. 237–241
Backman 2003
, str. 241–246
Ilardi 2007
, str. 18–19
Backman 2003
, str. 246
Ilardi 2007
, str. 4–5, 49
228,0
228,1
Epstein 2009
, str. 45
Backman 2003
, str. 156–159
Barber 1992
, str. 68
Barber 1992
, str. 73
Nicolle 1999
, str. 125
Singman 1999
, str. 124
Nicolle 1999
, str. 130
235,0
235,1
Nicolle 1999
, str. 296–298
Benton 2002
, str. 55
Adams 2001
, str. 181–189
Benton 2002
, str. 58–60, 65–66, 73–75
Dodwell 1993
, str. 37
Benton 2002
, str. 295–299
Lasko 1972
, str. 240–250
Benton 2002
, str. 91–92
Adams 2001
, str. 195–216
Benton 2002
, str. 185–190, 269–271
Benton 2002
, str. 250
Benton 2002
, str. 135–139, 245–247
Benton 2002
, str. 264–278
Benton 2002
, str. 248–250
Hamilton 2003
, str. 47
250,0
250,1
Rosenwein 1982
, str. 40–41
Barber 1992
, str. 143–144
Barber 1992
, str. 144–149
Morris 1998
, str. 199
Barber 1992
, str. 155–167
Barber 1992
, str. 185–192
Loyn 1989
, str. 128
Backman 2003
, str. 373–374
Epstein 2009
, str. 41
Backman 2003
, str. 370
260,0
260,1
Loyn 1989
, str. 269
Epstein 2009
, str. 171–172
Singman 1999
, str. 189
Backman 2003
, str. 374–380
Davies 1996
, str. 412–413
Epstein 2009
, str. 184–185
Epstein 2009
, str. 246–247
267,0
267,1
Keen 1988
, str. 234–237
Vale 1998
, str. 346–349
Loyn 1989
, str. 192
270,0
270,1
Keen 1988
, str. 237–239
Watts 2009
, str. 201–219
Watts 2009
, str. 224–233
Watts 2009
, str. 233–238
Watts 2009
, str. 166
Watts 2009
, str. 169
Loyn 1989
, str. 176
Barber 1978
, str. 242–243
Davies 1996
, str. 545
Watts 2009
, str. 180–181
Watts 2009
, str. 317–322
Davies 1996
, str. 423
Nicolle 1999
, str. 186
Watts 2009
, str. 170–171
Watts 2009
, str. 173–175
Watts 2009
, str. 173
Watts 2009
, str. 327–332, 340
Watts 2009
, str. 340
Davies 1996
, str. 425–426
Davies 1996
, str. 431
Davies 1996
, str. 408–409
Davies 1996
, str. 385–389
Davies 1996
, str. 446
Thomson 1998
, str. 170–171
Loyn 1989
, str. 45
Loyn 1989
, str. 153
Thomson 1998
, str. 184–187
Thomson 1998
, str. 197–199
Thomson 1998
, str. 218
Thomson 1998
, str. 213–217
Loyn 1989
, str. 201–202
Davies 1996
, str. 436–437
302,0
302,1
Davies 1996
, str. 433–434
303,0
303,1
303,2
Davies 1996
, str. 438–439
Keen 1988
, str. 282–283
Davies 1996
, str. 445
Singman 1999
, str. 224
Davies 1996
, str. 451
Davies 1996
, str. 454–455
Davies 1996
, str. 511
Nicolle 1999
, str. 180
Nicolle 1999
, str. 183
Nicolle 1999
, str. 188
Nicolle 1999
, str. 185
Epstein 2009
, str. 193–194
Singman 1999
, str. 36
Singman 1999
, str. 38
Epstein 2009
, str. 200–201
Epstein 2009
, str. 203–204
Epstein 2009
, str. 213
Benton 2002
, str. 253–256
Lightbown 1978
, str. 78
Benton 2002
, str. 257–262
British Library Staff "
Incunabula Short Title Catalogue
Arhivirano
2011-03-12 na
Wayback Machine-u
British Library
Griffiths 1996
, str. 17–18, 39–46
Lindberg 2003
, str. 8
Davies 1996
, str. 291–293
Grant 2001
, str. 9
Peters 2005
, str. 8182
329,0
329,1
Russell 1991
, str. 49–58
Grant 1994
, str. 626–630
Lindberg & Numbers 1986
, str. 342
sfn error: no target: CITEREFLindbergNumbers1986 (
help
Numbers "
Myths and Truths in Science and Religion: A historical perspective
Arhivirano
2013-01-20 na
Wayback Machine-u
Lecture archive
Literatura
uredi
uredi kod
Adams, Laurie Schneider (2001).
A History of Western Art
(Third izd.). Boston, MA: McGraw Hill.
ISBN
0-07-231717-5
Albrow, Martin (1997).
The Global Age: State and Society Beyond Modernity
. Stanford, CA: Stanford University Press.
ISBN
0-8047-2870-4
Backman, Clifford R. (2003).
The Worlds of Medieval Europe
. Oxford, UK: Oxford University Press.
ISBN
978-0-19-512169-8
Barber, Malcolm
(1992).
The Two Cities: Medieval Europe 1050–1320
. London: Routledge.
ISBN
0-415-09682-0
Barber, Richard
(1978).
Edward, Prince of Wales and Aquitaine: A Biography of the Black Prince
. New York: Scribner.
ISBN
0-684-15864-7
Barlow, Frank
(1988).
The Feudal Kingdom of England 1042–1216
(Fourth izd.). New York: Longman.
ISBN
0-582-49504-0
Bauer, Susan Wise
(2010).
The History of the Medieval World: From the Conversion of Constantine to the First Crusade
. New York: W. W. Norton.
ISBN
978-0-393-05975-5
Benton, Janetta Rebold
(2002).
Art of the Middle Ages
. World of Art. London: Thames & Hudson.
ISBN
0-500-20350-4
British Library Staff (8 January 2008).
„Incunabula Short Title Catalogue”
British Library
. Arhivirano iz
originala
na datum 2011-03-12
. Pristupljeno 8 April 2012
Brown, Peter
(1989).
The World of Late Antiquity AD 150–750
. Library of World Civilization. New York: W. W. Norton & Company.
ISBN
0-393-95803-5
Brown, Thomas (1998). „The Transformation of the Roman Mediterranean, 400–900”. u: Holmes, George.
The Oxford Illustrated History of Medieval Europe
. Oxford, UK: Oxford University Press. pp. 1–62.
ISBN
0-19-285220-5
Bruni, Leonardo
(2001). Hankins, James. ur.
History of the Florentine People
. Cambridge, MA: Harvard University Press.
ISBN
978-0-674-00506-8
Colish, Marcia L. (1997).
Medieval Foundations of the Western Intellectual Tradition 400–1400
. New Haven, CT: Yale University Press.
ISBN
0-300-07852-8
Collins, Roger
(1999).
Early Medieval Europe: 300–1000
(Second izd.). New York: St. Martin's Press.
ISBN
0-312-21886-9
Coredon, Christopher (2007).
A Dictionary of Medieval Terms & Phrases
(Reprint izd.). Woodbridge, UK: D. S. Brewer.
ISBN
978-1-84384-138-8
Cosman, Madeleine Pelner (2007).
Medieval Wordbook: More the 4,000 Terms and Expressions from Medieval Culture
. New York: Barnes & Noble.
ISBN
978-0-7607-8725-0
Crampton, R. J. (2005).
A Concise History of Bulgaria
. Cambridge, UK: Cambridge University Press.
ISBN
0-521-61637-9
Cunliffe, Barry
(2008).
Europe Between the Oceans: Themes and Variations 9000 BC-AD 1000
. New Haven, CT: Yale University Press.
ISBN
978-0-300-11923-7
Curta, Florin (2006).
Southeastern Europe in the Middle Ages 500-1250
. Cambridge Medieval Textbooks. Cambridge, UK: Cambridge University Press.
ISBN
0-521-89452-2
Davies, Norman
(1996).
Europe: A History
. Oxford, UK: Oxford University Press.
ISBN
0-19-520912-5
Denley, Peter (1998). „The Mediterranean in the Age of the Renaissance, 1200–1500”. u: Holmes, George.
The Oxford Illustrated History of Medieval Europe
. Oxford, UK: Oxford University Press. pp. 235–296.
ISBN
0-19-285220-5
Dodwell, C. R. (1993).
The Pictorial Arts of the West: 800–1200
. Pellican History of Art. New Haven, CT: Yale University Press.
ISBN
0-300-06493-4
Eastwood, Bruce (2007).
Ordering the Heavens: Roman Astronomy and Cosmology in the Carolingian Renaissance
. History of Science and Medicine Library. Boston, MA: Brill.
ISBN
978-90-04-16186-3
Epstein, Steven A. (2009).
An Economic and Social History of Later Medieval Europe, 1000–1500
. Cambridge, UK: Cambridge University Press.
ISBN
978-0-521-70653-7
Flexner, Stuart Berg (ed.).
The Random House Dictionary of the English Language: Unabridged
(Second izd.). New York: Random House.
ISBN
0-394-50050-4
Gainty, Denis; Ward, Walter D. (2009).
Sources of World Societies: Volume 2: Since 1500
. Boston, MA: Bedford/St. Martin's.
ISBN
0-312-68858-X
Geary, Patrick J.
(1988).
Before France and Germany: The Creation and Transformation of the Merovingian World
. Oxford, UK: Oxford University Press.
ISBN
0-19-504458-4
Gies, Joseph; Gies, Frances (1973).
Life in a Medieval City
. New York: Thomas Y. Crowell.
ISBN
0-8152-0345-4
Grant, Edward
(2001).
God and Reason in the Middle Ages
. Cambridge, UK: Cambridge University Press.
ISBN
978-0-521-80279-6
Grant, E.
(1994).
Planets, Stars, & Orbs: The Medieval Cosmos, 1200–1687
. Cambridge, UK: Cambridge University Press.
ISBN
978-0-521-43344-0
Griffiths, Antony (1996).
Prints and Printmaking
. London: British Museum Press.
ISBN
0-7141-2608-X
Hallam, Elizabeth M.; Everard, Judith (2001).
Capetian France 987–1328
(Second izd.). New York: Longman.
ISBN
0-582-40428-2
Hamilton, Bernard (2003).
Religion in the Medieval West
(Second izd.). London: Arnold.
ISBN
0-340-80839-X
Heather, Peter
(2006).
The Fall of the Roman Empire: A New History of Rome and the Barbarians
. Oxford, UK: Oxford University Press.
ISBN
978-0-19-532541-6
Henderson, George (1977).
Early Medieval
(Revised izd.). New York: Penguin.
OCLC
641757789
Holmes, ur. (1988).
The Oxford History of Medieval Europe
. Oxford, UK: Oxford University Press.
ISBN
0-19-285272-8
Ilardi, Vincent (2007).
Renaissance Vision from Spectacles to Telescopes
. Philadelphia: American Philosophical Society.
ISBN
978-0-87169-259-7
James, Edward
(2009).
Europe's Barbarians: AD 200–600
. The Medieval World. Harlow, UK: Pearson Longman.
ISBN
978-0-582-77296-0
Jordan, William C. (2003).
Europe in the High Middle Ages
. Penguin History of Europe. New York: Viking.
ISBN
978-0-670-03202-0
Kamen, Henry
(2005).
Spain 1469–1714
(Third izd.). New York: Pearson/Longman.
ISBN
0-582-78464-6
Kaufmann, J. E.; Kaufmann, H. W. (2001).
The Medieval Fortress: Castles, Forts and Walled Cities of the Middle Ages
(2004 izd.). Cambridge, MA: De Capo Press.
ISBN
0-306-81358-0
Keen, Maurice (1988) [1968].
The Pelican History of Medieval Europe
. London: Penguin Books.
ISBN
0-14-021085-7
Kitzinger, Ernst
(1955).
Early Medieval Art at the British Museum
(Second izd.). London: British Museum.
OCLC
510455
Knox, E.L..
„History of the Idea of the Renaissance”
Europe in the Late Middle Ages
. Boise State University. Arhivirano iz
originala
na datum 2012-02-03
. Pristupljeno 29 Decembar 2016
Lasko, Peter
(1972).
Ars Sacra, 800–1200
. Penguin History of Art (now Yale). New York: Penguin.
ISBN
0-14-056036-X
Lawrence, C.H (2001).
Medieval Monasticism: Forms of Religious Life in Western Europe in the Middle Ages
(Third izd.). Harlow, UK: Longman.
ISBN
0-582-40427-4
Lightbown, Ronald W. (1978).
Secular Goldsmiths' Work in Medieval France: A History
. Reports of the Research Committee of the Society of Antiquaries of London. London: Thames and Hudson.
ISBN
0-500-99027-1
Lindberg, David C.
Numbers, Ronald L.
(1986).
„Beyond War and Peace: A Reappraisal of the Encounter between Christianity and Science”
Church History
55
(3): 338–354.
DOI
10.2307/3166822
ISSN
0009-6407
JSTOR
3166822
Lindberg, David C.
(2003). „The Medieval Church Encounters the Classical Tradition: Saint Augustine, Roger Bacon, and the Handmaiden Metaphor”. u: Lindberg, David C. and Numbers, Ronald L..
When Science & Christianity Meet
. Chicago, IL: University of Chicago Press.
ISBN
0-226-48214-6
Lock, Peter (2006).
Routledge Companion to the Crusades
. New York: Routledge.
ISBN
0-415-39312-4
Loyn, H. R. (ed.)
(1989). „The Middle Ages: A Concise Encyclopedia”. u: Loyn, H. R..
The Middle Ages: A Concise Encyclopedia
. London: Thames and Hudson.
ISBN
0-500-27645-5
„Middle Ages”
. Dictionary.com. 2004
. Pristupljeno 7 April 2012
Miglio, Massimo (2006). „Curial Humanism seen through the Prism of the Papal Library”. u: Mazzocco, Angelo.
Interpretations of Renaissance Humanism
. Brill's Studies in Intellectual History. Leiden: Brill. pp. 97–112.
ISBN
978-90-04-15244-1
Mommsen, Theodore
(April 1942).
„Petrarch's Conception of the 'Dark Ages'”
Speculum
17
(2): 226–242.
DOI
10.2307/2856364
JSTOR
2856364
Morris, Rosemary (1998). „Northern Europe invades the Mediterranean, 900–1200”. u: Holmes, George.
The Oxford Illustrated History of Medieval Europe
. Oxford, UK: Oxford University Press. pp. 175–234.
ISBN
0-19-285220-5
Murray, Alexander (2004). „Should the Middle Ages Be Abolished?”.
Essays in Medieval Studies
21
: 1–22.
DOI
10.1353/ems.2005.0010
Nees, Lawrence (2002).
Early Medieval Art
. Oxford History of Art. Oxford, UK: Oxford University Press.
ISBN
978-0-19-284243-5
Nicolle, David
(1999).
Medieval Warfare Source Book: Warfare In Western Christendom
. London: Brockhampton Press.
ISBN
1-86019-889-9
Numbers, Ronald
(11 May 2006).
„Myths and Truths in Science and Religion: A historical perspective”
Lecture archive
. The Faraday Institute for Science and Religion. Arhivirano iz
originala
na datum 2013-01-20
. Pristupljeno 25 January 2013
Payne, Robert
(2000).
The Dream and the Tomb: A History of the Crusades
(First paperback izd.). New York: Cooper Square Press.
ISBN
0-8154-1086-7
Peters, Ted
(2005). „Science and Religion”. u: Jones, Lindsay.
Encyclopedia of Religion
12
(Second izd.). Detroit, MI: MacMillan Reference. p. 8182.
ISBN
978-0-02-865980-0
Power, Daniel (2006).
The Central Middle Ages: Europe 950–1320
. The Short Oxford History of Europe. Oxford, UK: Oxford University Press.
ISBN
978-0-19-925312-8
Reilly, Bernard F. (1993).
The Medieval Spains
. Cambridge Medieval Textbooks. Cambridge, UK: Cambridge University Press.
ISBN
0-521-39741-3
Rosenwein, Barbara H. (1982).
Rhinoceros Bound: Cluny in the Tenth Century
. Philadelphia, PA: University of Pennsylvania Press.
ISBN
0-8122-7830-5
Russell, Jeffey Burton (1991).
Inventing the Flat Earth-Columbus and Modern Historians
. Westport, CT: Praeger.
ISBN
0-275-95904-X
Saul, Nigel
(2000).
A Companion to Medieval England 1066–1485
. Stroud, UK: Tempus.
ISBN
0-7524-2969-8
Singman, Jeffrey L. (1999).
Daily Life in Medieval Europe
. Daily Life Through History. Westport, CT: Greenwood Press.
ISBN
0-313-30273-1
Stalley, Roger (1999).
Early Medieval Architecture
. Oxford History of Art. Oxford, UK: Oxford University Press.
ISBN
978-0-19-284223-7
Tansey, Richard G.; Gardner, Helen Louise; De la Croix, Horst (1986).
Gardner's Art Through the Ages
(Eighth izd.). San Diego, CA: Harcourt Brace Jovanovich.
ISBN
0-15-503763-3
Thomson, John A. F. (1998).
The Western Church in the Middle Ages
. London: Arnold.
ISBN
0-340-60118-3
Vale, Malcolm (1998). „The Civilization of Courts and Cities in the North, 1200–1500”. u: Holmes, George.
The Oxford Illustrated History of Medieval Europe
. Oxford, UK: Oxford University Press. pp. 297–351.
ISBN
0-19-285220-5
Watts, John (2009).
The Making of Polities: Europe, 1300–1500
. Cambridge Medieval Textbooks. Cambridge, UK: Cambridge University Press.
ISBN
978-0-521-79664-4
Whitton, David (1998). „The Society of Northern Europe in the High Middle Ages, 900–1200”. u: Holmes, George.
The Oxford Illustrated History of Medieval Europe
. Oxford, UK: Oxford University Press. pp. 115–174.
ISBN
0-19-285220-5
Wickham, Chris
(2009).
The Inheritance of Rome: Illuminating the Dark Ages 400–1000
. New York: Penguin Books.
ISBN
978-0-14-311742-1
Dodatna literatura
uredi
uredi kod
Ames, Christine Caldwell (February 2005).
„Does Inquisition Belong to Religious History?”
American Historical Review
110
(1): 11–37.
DOI
10.1086/531119
Cantor, Norman F.
(1991).
Inventing the Middle Ages: The Lives, Works, and Ideas of the Great Medievalists of the Twentieth Century
. New York: W. Morrow.
ISBN
9780688094065
Davis, R. H. C., ur. (1981).
The Writing of History in the Middle Ages: Essays Presented to Richard William Southern
. 0198225563: Oxford University Press.
ISBN
0198225563
Fleischman, Suzanne (October 1983). „On the Representation of History and Fiction in the Middle Ages”.
History and Theory
23
(3): 278–310.
JSTOR
2504985
Gurevich, Aron
(1992). Howlett, Janet (translator). ur.
Historical Anthropology of the Middle Ages
. Chicago: University of Chicago Press.
ISBN
9780226310831
Spiegel, Gabrielle M.
(January 1990).
„History, Historicism, and the Social Logic of the Text in the Middle Ages”
Speculum
65
(1): 59–86.
JSTOR
2864472
Smith, Julia (2005).
Europe After Rome: A New Cultural History, 500-1000
. Oxford, UK: Oxford University Press.
ISBN
9780199244270
Stuard, Susan Mosher (1987).
Women in Medieval History and Historiography
. Philadelphia, PA: University of Pennsylvania Press.
ISBN
9780812212907
Sullivan, Richard E. (April 1989).
„The Carolingian Age: Reflections on its Place in the History of the Middle Ages”
Speculum
64
(2): 267–306.
JSTOR
2851941
Van Engen, John
(June 1986).
„The Christian Middle Ages as an Historiographical Problem”
American Historical Review
91
(3): 519–552.
JSTOR
1869130
Vanjske veze
uredi
uredi kod
Wikimedijina ostava
sadrži medije na temu:
Srednji vijek
O značenju sintagme 'srednji vijek' - pripremio i govori Marito Mihovil Letica
Arhivirano
2021-03-29 na
Wayback Machine-u
, Radio Vatikan, 3. rujna 2014.
Internet Medieval Sourcebook
ORB The Online Reference Book of Medieval Studies
Akademski članci o studijama srednjeg vijeka
The Labyrinth
Izvori za studije o srednjem vijeku.
NetSERF
Internet veza na srednjovjekovne izvore.
De Re Militari: Društvo za srednjovjekovnu vojnu historiju
Medievalmap.org
Arhivirano
2009-10-04 na
Wayback Machine-u
Interaktivna karta Srednjovjekovnog razdoblja (potreban Flash plug-in)
Srednjovjekovna kraljevstva
Arhivirano
2010-03-12 na
Wayback Machine-u
Materijal iz Britanske biblioteke sa studijama srednjovjekovnih rukopisa
Medievalchronicles.com
Novosti i članci o srednjem vijeku
Medievalists.net
Novosti i članci o srednjem vijeku.
Medieval.name
Arhivirano
2014-03-10 na
Wayback Machine-u
Rječnik srednjovjekovnih termina i fraza.
Izvor:
Kategorije
Srednji vijek
Historija po periodima
Sakrivene kategorije:
Harv and Sfn no-target errors
Webarchive template wayback links
Istaknuti članci
Srednji vijek
Započni temu